Moja ljubav

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Moja ljubav
autor: Dragutin Domjanić




Ne, moja ljubav vam nije ko kandilo,
Koje u sobici djevice svele
Rujnoj u čaški uz slike izbliedjele
Tužno obasjava zidove biele;
Tinjaju, gasnu i opet zaplamsaju
Turobni odsjevi kroz noći ciele.
Nije mi ljubav ni domaće ognjište,
Na koje ruke tek stavljaju štedne
Drva komadiće, što ogrievaju
Prozebla srca i ručice ledne,
Spomene griju i hranu svagdanju,
I san ti nose, kad svietlo bljedne. -
- Al kad se spomenem sanaka zlaćanih,
Što ti nad čelo se saviše meko,
I vidim oko to vedro i djetinsko,
Mislim, da u nebo gledam daleko,
Dalje od gora i od noći umorne,
Sanjarsko kao tvoj pogled
I priče žarče, neg usna ti klinčaci,
Kaže mi modra nedogled;
Znaš, na kraj prašume divlje pred sutonom
Sjene se vuku već medju lijane,
Šarene ptice u dubokim krošnjama,
Sjedaju svud na zmijolike grane,
A vjetar šapće na visokim stapkama
S cvijećem žarkim, što opojno miri.
I lišće pada i šušti u poletu
Žuto i živo ko šari leptiri.
Onda se razli sa daleka zapada
Plamen, i prašuma rudi u žaru
Ko da se bačene zublje razbuktjele.
Tamo na zapadu ko na oltaru
Silni se purpurni rascvali cvjetovi
Mistične, vjekovne ruže neke,
Latice čitavo nebo su prekrile,
Stapke iz velebne dižu se rieke,
Sveti joj valovi šume i pričaju
Ko da je bajka iz drevne davnine;
Kada je nebo još čitavo blistalo
Zlatno i čisto, iz zlatne dubine
Uviek su plamtjeli purpurni cvjetovi,
A nije bilo ni maglene mrene,
Ni tmurnih oblaka ni zviezda drhtavih,
Ni ljudi ni cvieća, što vene, -
Samo je okean k grudi se svijao
Velebne bezkrajne vaselene -
Takova ljubav je moja.