Moć štampe

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Moć štampe
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Srpskoj zastavi broj 8, 3. listopada 1904. godine.


Jovan Petrović izgubi službu i postane novinar. Bio je iskren. Imao je, dakle, mnogo neprijatelja. Pošto su glupani i podlaci svagdje u većini, statističkoj i parlamentarnoj, Petrović bijaše u manjini, gotovo osamljen.

Jednoga dana izađe bilješka u Beogradskom žurnalu da je Jovan Petrović — špijun.

Oklevetani se tek sažalno osmjehnuo i, nemajući novaca za taksu, nije tužio. Prezirući, nije odgovarao.

Ali svijet, mnogi čitaoci Beogradskog žurnala, ne poznavajući oklevetanoga, povjerovale. U klevetu je najzad povjerovao i pisac bilješke.

Jedared se Jovan Petrović s njime sastao i u kafani porječkao. Urednik, pijana ljudeskara, jak kao vo, vikne mu pred svjedocima da je »funjara« i doušnik. Petrović, slab, ironičan i škrofulozan — šta će, oćuta uvredu. Htjede tužiti, ali niko da posvjedoči protiv urednika, svoga i ministarskoga »načelnoga« prijatelja.

I Jovan Petrović doživi da je izjutra dok je još bio u krevetu, banuo k njemu policijski pisar i pronjuškao njegove hartije. Nekoliko pisama iz Austrije bijahu organu vlasti sumnjivima. Uveče izađe u Beogradskom žurnalu:


Jutros je našla policija u pismima poznatog špijuna Jovana Petrovića-»Špire« stvari koje ga teško terete. Nadamo se da će vlast poslati na robiju toga žutoga, reakcionarnoga vucibatinu, harambašu naše mafije i beogradskoga lumpenprole-tarijata. A ti, nepokvareni građanine, pljuni uli na gubavu njokalicu.


Kada je drugi dan, Jovan Petrović došao u svoju redakciju, urednik, iako neprijatelj Beogradskog žurnala, trljao je ruke, gledao u cipele, silom se smješkao, hvalio Petrovićev talenat i najzad ga otpustio. Čovjek — na ulici!

Čuo je gdje za njim šapuću:

— Da, to je on... špijun.

Tražio je posla, pokucao na jedna, pa na druga tvrda vrata. Svuda ga odbiše kao čeljade sumnjivo, kompromitovano. Poslao je radove u dvije, tri redakcije; nijesu ih štampali. Otrčao se, gladovao, uplašio se. Tražio je uzrok tolikih nesreća i nije mogao povjerovati da gaje mogao upropastiti glupan i cijelomu svijetu poznati klevetnik.

I postade sumnjiv sam sebi!

Držao je da, na kraju krajeva, mora biti nešto istina, kada ga cio svijet nogom gura u blato.

Najzad povjeruje i on.

I postade špijun.



Povratak na vrh stranice.