Misli o progonstvu obojene neukroćenim
bojama jeseni. Trenutak namjere jutarnjega
laveža stvarniji je od kišonosnih
oblaka.
Dobro jutro, ljubavnice moje! Parkovi
neumorni od ljubotrpljivosti radosno
plaču. Psi lutaju i trče oko ugašene
lanterne nagrizajući naša imena na naslonima.
Zelenilo trave pokrilo je lišće i
neshvaćena pjesma našega voljenja
objesila se.
Sav smo nektar isisali pčelama
koje su počinile suicid pred ulazom u
košnicu. Netko je potom zagrizao pogrešnu
jabuku. Tko je podvalio nezrelo
voće?
A jesen je toliko rodna, zrela i sočnonosna,
kao žena od ljubavi napravljena i zove: berite me,
uzmite me, jedite me, čuvajte me jer, prije
nego što se ptice na jug odsele,
ja dolazim donoseći darove i
snjegove bijele.
