Mira Kodolićeva/X.

← IX.

Mira Kodolićeva, X. autor: Josip Kozarac

XI. →

X.

Kada su došli do Kodolićeve kuće, uhvatilo se prvo predvečerje. Kodolić je bio doma, te se veselo pozdravljao sa Vukovićem; on je, prem naoko dosta spora i smrknuta lica, uistinu bio vesele i flegmatične ćudi. Njegovo geslo bilo je: raditi ali i uživati; i tomu se je geslu morala sva njegova okolica ropski pokoravati. Za njega nije bilo razlike između dana i noći, on je radio i putovao po danu kao i po noći; njegova podvorba morala ga čekati ma kad se on kući povratio, ili od kuće polazio. Jeo je i pio je izvrsno i sa velikim tekom; bilo gostiju ili ne bilo, on je sebi izvadio one komade pečenke, koje je on najvolio, te ih obično više uz pomoć ustiju, nego li s nožem i vilicom pojeo.

Za kućanstvo je trošio malne rasipno, ali zato za javne svrhe nije dao ništa; on nije bio član nijednoga društva, niti predbrojnik ikojih novina ili knjiga; nije za to imao ni pravoga smisla, a ni dosta časa, te je tako vremenom izašao iz navike da se zanima za što drugoga, doli za svoj odvjetnički posao.

Toga dana bio je nešto šire volje no obično, te zadržao Vukovića na večeri. Kod stola je Kodolić prigovarao malne svakomu jelu, sam je pravio šalatu, i promijenio dvije-tri vrsti ukuhanog voća, dok nije pogodio ono koje mu se sviđalo.

Vuković je sve to promatrao lakim smiješkom, on je dobro poznavao taj naš novi društveni razred, te preko noći iznikle imućnike, koji su se žurili da nadomjeste ono što im je u mladosti manjkalo, bojeć se da se neće za života dosta naužiti zabluda razmaženoga želuca.

— Da vas Bog poživi! — diže Kodolić čašu i nazdravi Vukoviću. — Da vas Bog poživi na sreću i korist naše domovine!

Vuković je bio na takove zdravice naviknuo, on je sa svoga bogatstva i sa otadžbeništva bio poznat diljem Hrvatske, nu sada su ga te riječi iz Kodolićevih usta ipak iznenadile.

— U vama se je, prijatelju dragi, sretno ujedinilo ono što se kaže »htjeti« i »moći«. Koja korist meni što bih ja htjeo da budem patriota, a manjka mi ono čim bih mogao i izvesti što želim. Koja korist da na svoje čelo napišem: ja sam otadžbenik, a iz mog trbuha ozvanja: hljeba, hljeba gospodaru! Ja, a sa mnom dobra trećina našega inteligentnoga društva, učinili smo prvi patriotski korak, a na našoj djeci biti će, da učine drugi; i što mi sada tek hvatamo po zraku, to će naša djeca imati u rukama. Da vam se bolje razjasnim! Moj otac bio je poljodjelac koji nije znao ni čitati, koji nije bio kadar ni iškolovati me, — a moj položaj je, kako vidite — hvala Bogu i mojoj glavi — visoko nad njegovim. Budem li ja imao sina, kojemu ću — posluži li i nadalje sreća — ostaviti 30 000 — 40 000 forinata; sina, kojemu neće na trbuhu stajati ona ogromna cedulja: hljeba, hljeba gospodaru, onda će moj sin, poput vas, lakše igrati se riječju: patriotizam; onda će moj sin moći s uspjehom raditi ono, što bi za mene sada bio možda Sizifov posao.

— To je lijepo, što vi velite, gospodine odvjetniče, ali prema vašemu čini se da bi samo bogati ljudi smjeli biti patriote.

— To ne mislim, nego hoću da rečem da su patriotizam i siromaštvo dva pojma koja se malne isključuju, koja rijetko kada mogu proizvesti željenog efekta. To vrijedi i za pojedince i za cijele narode. Patriotizam siromašnog naroda jeste isto što i plamen od slame, a patriotizam naroda bogatog ono što i plamen debelog bukovog panja -: bukne li bura, onoga prvoga nesta već kod srednjega vihra, a da se nijesi pravo ni ogrijao; a na ovoga drugoga može cijelu noć kiša padati, pod mokrim pepelom još uvijek ostane dosta živih žeravica, s kojima se iznovice oganj naložit može.

— Možebiti, da vi imadete pravo, gospodine doktore, nu ja mislim da vama manjka, osim toga javnoga, onaj skromni obiteljski patriotizam.

— Ah! molim vas, samo mi o tome nekate govoriti! I ja sam negda kupovao svaku hrvatsku knjigu, i ja sam od svakog najmanjeg pokreta očekivao silan preokret, i ja sam negda mislio da će moja kuća biti ognjište patriotizma, da će moja žena sloviti širom naše zemlje. Nu sve vam to nije ništa drugo, doli vatra od slame. Onaj takozvani obiteljski patriotizam jeste ono isto, kao kada bi vi vašega sinčića silili da svaki dan nauči jednu pjesmu napamet, u misli da ćete ga time napraviti pjesnikom; a to, kako znadete, ne može biti. Pravi patriotizam je inspiracija poput one pjesničke; patriote su Bogom nadareni ljudi, koji o sebi mogu reći: Est Deus in nobis! A sada si pomislite pjesničkom žicom nadarenoga seljaka, koji ne zna ni čitati, ni pisati, a u drugu ruku čovjeka naobraženoga, kao što ste na primjer vi, nadahnutoga istim duhom, pa ćete vidjeti koji će stvarati ljepše misli, divnije pjesme. Kao što među tima pjesnicima, takova je razlika i među patriotama, i jednima i drugima treba ono »nešto«, jer bez toga »nečesa« ne ima ništa. Po mojem mnijenju, mi Hrvati još nijesmo na čistu što je kod nas pravi patriotizam, to jest, koju formu da dademo onomu pregnuću, do kojega se jedino patriotizmom dolazi. Vi ćete mi dozvoliti, da nama taj cilj još nije posve jasan. Koliko sam ja iskusiti mogao, ima uopće dvije vrsti patriotizma; patriotizam srca i patriotizam zdravog razuma. Onaj prvi jeste onaj zanos, kada se mladi narodi duševno prenu, kad upoznaju da opstoje; to je obično onaj momenat kada se i pjesnici pojavljuju. Taj patriotizam je vatren kao i pjesma, nu i nejasan. Ovaj drugi — patriotizam razuma — ne upire se više o plamene stihove, nego o hladne brojke, koje govore živu istinu. Taj patriotizam sličan je donekle trgovačkoj spekulaciji: ovaj ide za obogaćenjem pojedinog čovjeka, onaj za bogatstvom i dobrobiti cijeloga jednoga naroda. Kako se meni čini, mi se još kolebamo između srca i razuma, pa u toj neizvjesnosti držimo jedan drugoga izdajicom; u toj neizvjesnosti još nijesmo načistu, koji vas ide pravim, koji krivim putem. To je moje mnijenje. Vi ste, prijatelju, pali upravo na raskršće tih dvaju naših patriotizama, pa zato ja ponavljam želju da pogodite onu stazu, da izaberete onaj patriotizam koji će našoj domovini najveću korist donijeti. U to ime, Bog vas poživio!

Sljedeća stranica→