Ministarsko tijesto

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Ministarsko tijesto
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Prosvjeti broj 1, siječnja 1906. godine.


Čiča mu se zvao ćir Kiril Paprikos, Mustafaćios, Papakostopulos — kako li, i vrag bi ga znao koji ga vjetar zanese u Kragujevac gdje bijaše bozadžija, mlekadžija, a docnije zelenaš, gazda i trgovac koji bi se i te kako potkožio da ne umrije iza poroda sina Mitra. Taj već u gimnaziji posrbi egzotično ime roditeljsko, nazvavši se Mitar Mitričević. U Beogradu, na Velikoj školi, pomiješa se među radikale i socijaliste, imajući prirođen njuh za većinu. Pošto je već u gimnaziji sa mnogo mara i vještine, i nimalo osebujnosti, piskarao u đačkim listićima, postane saradnik tjednika, još čuvenijeg kada mu urednik spletkom raskralja Milana dopane teške robije. Urednika zamjenjivaše u uredništvu mlad spletkar, ministarski sin, bivši poslanički zamjenik i naprednjak, kojemu spretno Cincarče brzo postane vrstom tajnika i prijatelja. Ali zato ne bijaše broja popularnog Čuda bez rada ćir-Kirilova hitrog sina koji se tako ugojio, sjajan i rumen kao sljepačka tikva, da ga drugovi zbog silnih bobuljica na vazda nasmijanom licu nazvaše Mita Krastavac. Pisao je pjesme, prikaze, studije, kritike, referate, svaštice, a potpisivao bi se po beogradskom običaju Spektator, Hamlet, Mesečar, Bob, Ajduk Vu-jadin, Mefisto, Pierrot, Jean Frollo, Old Gentleman, a bogami i: Stella, Gospođica Nituš, Fru-Fru, Baba Joka...

Pošto iza smrti Milana Obrenovića stari urednik, porušen i ubijen, izađe iz buturnice i dobije lijepu službu, njegov zamjenik postane ministar prosvjete.

— Što želiš? Laj! — pitaše Mitu Krastavca kada mu dođe na čestitanje, povukavši ga za uho (kao Napoleon Veliki gardiste).

— Ja bi... ja bi teo u Paris i...

— Govori, laj, oca ti grečeskog! — derao se milostivo Gospodin Minister, koji često s uspjehom igraše beogradskog, dorćolskog »čapkuna«.

— Ja sam rad štampati moju dramu i posvetiti je...

— Kome?! — drekne mu G. Minister i sav se zažari.

— Nj. Veličanstvu Kraljici!... Vi ćete me, Gospodin Pajo, preporučiti...

— Dabome, dabome! — rekne Gospodin Minister slabijim glasom. — Baš si prepreden, oca ti mangupskog!

I socijalista Mita Krastavac dobije predavačko mjesto i dvorski stipendij iza audijencije, na kojoj, kako vele, bijaše vrlo zabavan.

— Dakle vi ste — rekne mu milostivo Nj. Veličanstvo, pošto je ušao kao patka na ledu — vi ste moj...

— Ja vaš, Vaše Veličanstvo...

— Vi moj...

— Ja... ja vaš Krastavac, Vaše Veličanstvo...

— Hm... hm — čini za njim Gospodin Minister Paja i drpa ga za rukav. — Vaš dvorski pesnik se smeo, Vaše Veličanstvo...

Kraljica prinosi ustima svilenu maramu i veli:

— Milo, milo mi je. To je dakle naš dvorski...

— Krastavac, Krastavac! — šapuće kandidat, a Gospodin Paja ga odostrag gura u leđa.

— Da, to je Mitar Mitričević, vaš dvorski pesnik, kako se izvoleste snishodljivo izraziti — veli Gospodin Minister, smijućke i srdito.

— Ah, ti špicnameni, črezvičajno! — veli Njezino Veličanstvo kroz svileni rubac, a poeta laureatus stao jecati, smoliti, sliniti i nagnuo da padne na koljena!

Za kratko vrijeme iza toga prispije u Pariz kao dvorski i državni pitomac. Kako se spremaše za pozorište, dobije preko ministarstva fotelj u svim državnim francuskim kazalištima. Na premijerama sjajila se među reklamskom aristokracijom pariškog duha i njegova lubeničasta glava. Krastavac oboli od tolike sreće. Dobio bolest za koju se i liječnici uplašiše da nije kolera. Ozdravi brzo, jer imađaše pandurski stomak, i ugoji se, užiri se još više nego u Šumadiji gdje mu je znao miris pečena bravčeta natjerati suze u lakome, halapljive oči. Pošto je — kako, ne bez razloga, mišljahu — prosočio u Beograd jednog svog druga kao socijalistu i kraljevskog klevetnika, te kolega izgubi stipendij i kruh, stadoše ga ignorirati đaci, dolazeći u poznatu kafanu S., i on se usami, pomizantropi, žaleći se na ljudsku podlost, jedući pet puta dnevno i želeći u pjesmama mir groba. Iza toga (pisaše bo pjesme po podne) bi odlazio na večeru nekakome raspopu, zabavljajući cio pansion. Mljaska jezikom kod jela kao mlad međed ili krmak; ruke mu ili pod stolom ili u džepovima do... lakta; zijeva kao som; nabada trešnje viljuškom i siječe ih nožem; pravi mrvice od hljeba i gađa u nos gazdaricu, gospođu Pichard, ekspedira u razjapljena usta pakete od simpatičnijeg jela, pa još na šiljku od noža; posiže prstima u soljenku i pljuje pod stol — obično na »somotske« papuče gorespomenute Madame Pichard; čačka rijetke zube handžarom, jataganom, škljocom, kosturom, ražnjem, britvom — što li mu je! A otkako je u pensionu neka Engleskinja, zakrvario, ukeketio pri crnoj kafi onim pustijem očima, raspištoljio se na stolici ko dahija i pjeva kroz zube, onako iroški, bečarski: »Lepa Paava u Kovilju spava...« Originalan, pa to ti je!

— Šta vi radite? — upita ga jednom usred pritajenog mijanja blijeda Engleskinja, inače rođena u Montmartreu, baveći se pisanjem na mašini i pecanjem orijentalaca po pensionima.

— Že... mua... pojet serb...

— Celebre! (slavan!) — veli raspop, a Krastavac šilji tanke, kao slama žute brkove, naduvava se kao gajde, pupči grudi kao kapral i zaigrao ispod stola da se trese soba, a bijednog, nervoznog abbea zabolio plombirani zub.

— Alaj je zabavan! — smije se družina, a gazdi na čelu smrtni znoj, dok u zadrhtaloj ruci sve igra viljuška...

— Da! gospodin Mitričević ima duha... ne kao čovjek nego kao pjesnik.

No najbolje je naš dvorski pjesnik provodio uveče. Stanuje u jednoj od najživljih ulica Quartier-Latina i čeka na male radnice kada se vraćaju sa posla. Nema večeri da koju ne domami na svoj čardak. Ne znajući još francuski, hitro je Cincarče shvatilo da os oko kojega se vrti sve u tom famoznom Parizu — nije u knjigama. Ženama bijaše simpatičan, jer bijaše smiješan, najsmješniji govoreći francuski. Kupujući jedared jaja, reče zapanjenoj piljarici:

— Donnez... moi trois oeufs du coqu, Madame...

Jedne večeri sio tako pred kafanu i razmišljao o pjesmi koju mišljaše štampati u slavu Vidovdana, državnog praznika. Kratke noge u žutim cipelama serbez pružio na stolicu, naduvene, kratke, crvene prste natovario u štap s ogromnim srebrnim držaljem u obliku majmunske glave. Isprsio se da se vidi mesarski, dva prsta debeli pozlaćeni lanac na satu i lujdor-igla u ogrlici, crvenoj — dakako! Ljevicom se igra zlatnim cvikerom koji vazda nosi na otečenom među očima nosu, premda mu oči, buljooke kao u vola ili žabe, nisu nimalo kratkovidne. Poput svih orijentalaca, poput svake prave raje, i njemu je silno imponirala elegancija, aristokracija, pa se nosio neukusno kao većina pariških Grka, Karavlaha, karabogdanskih i moldavskih boljara i crnogorskih prinčeva. Prvo što je u Parizu opazio bijaše da se tu ljudi najviše stide... stida, i igrao je cinika. Oko njega tandrču kola, tramvaji. Radnici u crnim kačketama i modrim bluzama. Hihot i kokote, smrad konjskog đubreta i ljudskog nečistog znoja pomiješan sa mirisom od parfema, svježih večernjih žurnala i cvijeća. Graja, kao da graju kuće i trotoar. Zvijezde — iskre vrcaju s ogromnog pariškog nakovnja. Tek jedna sjaji kao suza — ona iznad gorde titanske kupole mrkog, veličajnog, grobničkog Panthéona. Krastavac razmišljaše o Panthéonu, o V. Hugou, o Sorboni, o Maurima, o svojoj novoj pjesmi, nemiran od zadovoljstva, jer se još nije navikao na ugodnu misao da je odista u Parizu, u Parizu Revolucije, Eiffelova tornja, hozentregera, Sare Bernard i Coquelina. U Parizu gdje za dukat dobiješ ženu bolje odjevenu i često obrazovaniju od žene okružnih kapetana, pa i ministara! U Parizu gdje su na izlozima pomiješane slavne kokote i slavni ljudi, gdje uz kokote pozira Paul Adam naslonjen na ruku, Pierre Loti u egzotičnim kostimima itd. U Parizu gdje je slava katoličko-darvinističkog kritičara Brunetierea tako dražesno pomiješana sa slavom najboljeg džokeja, glumca i tingl-tangl-pjevača... Krastavac se prene i plati pa potrči za djevojčicom koja ga trže iz meditacija.

— Ostavite me na miru...

— Zašto? Ja đak, ja novaca, ja stranac, ja vas voliti, mua, že pojet serb!

Ona ubrza, a on, hoće biti, neće biti, za njom, za njom! Bijaše čista, sitna, pitoma, u smjernoj, crnoj, ukusnoj haljini, u skromnom slamnom šeširu. U ruci joj baršunasta vrećica i suncobran, na licu umornost i ljepota, u modrim očima predanost, smiješak. — Što nije večeras, neka bude jesenas! — pomisli Krastavac kada mu je umakla u kućerinu u tamnom ćorsokaku ispod Panthéona.

Čekao i pratio ju svako veče, davao joj cvijeća, slatkiša i najzad je nagovorio da dođe na ročište, na Izložbu. Svijet gledaše za njom: tako bijaše lijepa i vesela. Ni sa čim se odjenula kao lepirić; ni o čemu čavrljaše kao vrabac, kao lasta. Pričala mu kako teško živi sa majkom i sitnom braćom, kako radi za dva franka dnevno, kako pješaci po dva sata na posao. A Krastavac ispovrtio iz špaga Musseta, pa joj čati strahovitim akcentom, u elegantnom restaurantu, u kaosu svih jezika i dimu svih duhana. Tepa joj o ljubavi, o đačkom lijepom životu, o Srbiji kamo će ju odvesti iza zajedničkog živovanja i svršenog đakovanja. Nini, nenaviklu piću, zanijele dvije čaše šampanjca, i uveče ode sa Krastavcem...

Sutradan, uveče, nije smjela kući, a Mitričević joj uzme kod neke babetine sobu za pola mjeseca, izgovarajući se da za sada nema novaca. Dolazila bi mu svako veče, luda od prve ljubavi. Iza dvije nedjelje joj reče njegova gazdarica da se Monsieur odselio ne zna kamo. Nini zaplače, padne preko stuba, stane kao smušena juriti gradom tražeći ga, nemajući snage da se vrati u stan, neplaćen već nekoliko dana. Oko ponoći ju povede mlad gospodičić da je ne zatvori policija. Sutra je odvede odvratan, gnusan starac, sadičan krvopija. Prekosutra treći. I tako dalje. Kao janje na zaklanje.

*

Novi državni praznik na domaku, a Mitričević još ne sapjeva pjesme! Na terasi elegantne boulevarske kafane razmišljaše o dva Miloša, o Topoli, o Lazaru i o Marku, kad al sjede pored njega — Nini. Srce mu se od zora ohladilo.

— Ja vas ne poznajem, gospođo! — rekne strogo.

— Zar tako, bitango turska! (Nini bijaše, poput svih Francuskinja, slaba u geografiji.) Zar tako, gadni stranče! Vidiš li to, magarče Muhamedov!

Izvuče bocu u kojoj se Krastavcu učinio, opasni, slijepi vitriol.

— Znaš li da tu bocu nosim već mjesecima za tebe, gadna ubico! Ja sam skrhana, uništena, ja sam bolesna...

— Ne od mene, gospođo!

— Ne od tebe, turska kravo, nego zbog tebe! Još malo, pa ću se živa zakopati kao mrcina. Da sam zdrava, ništa od tebe ne bih tražila, ali ovako da platiš, da me hraniš i liječiš, ubico!

Izađoše. Ona se umirila i uhvatila mu se, plačući, ispod ruke. U pustoj ulici zovne Mitričević stražara, a Nini krikne, dohvati i otčepi bocu, ali joj zadržaše ruku. Policajac je ne mogaše skleptati. Bacila se na asfalt. Grebe, grize ruku, noge, pandurske cipele, kamen. Dotrče još dvojica i stanu je lupati šakama, nogama, u rebra, grudi, mršavo lice. Sakupilo se nešto svijeta, a Krastavac blijed i čini se nevješt. Pijucka, namješta cviker i steže ustima kao majmun kad traži uši.

— Ne, neću da idem u Saint-Lazare! Ova hulja, ovaj Turčin me unesrećio, upropastio. Oh, lopove, crapule, maquereau, maquereau!

Ruke i lice joj krvavo, izgrebeno. Obuze je pjena i histerijsko jecanje. Ostrmoglaviše ju, pa je tako vuku. Raskošljana kosa svak čas dosegne do blata, do noćnih splačina.

Na komisarijatu izjavi Mitričević da je pjesnik, stranac, stipendista, kojega evo bolesno, pokvareno čeljade htjede terorizirati, oguliti. Nini se htjede braniti, ali uzaman. Vitriol, bolest! Krastavac, crven kao crven lampion, naduven i rumen kao sita stjenica. Treplje očima, pijucka, moli da stvar ne metnu u novine i da djevojčure ne predadu sudu zbog vitriolizovanja. Namješta cviker, gleda ju ispod oka i ne može da ju pozna, jer joj lica otečena, nos krvav, usta zapjenušana, grudi razgaljene, a ispod bluze viri blatna košulja u zamusanim čipkama. Nini htjede vikati, govoriti, ali jedva miče usnama jer ju izdade hrapavo grlo. Kada je pjesnik izlazio, jurne kao zolja preda nj i stane pljuvati. I opet — on l'a passee a tabac, kako vele Francuzi! I opet šest šaka i šest debelih pandurskih potplata u grudi, u slabine, u glavu! Ona pokaže bijelo u očima, padne u histerijski grč, dugačak i strašan kao padavica. Onda — suze, teške, očajne, nemoćne, pokajničke suze.

Krastavac opazi tek na ulici da mu je lice vlažno. Otare pljuvačku ispod očiju, misleći, kao pravi pjesnik, da su suze koje je maločas, ne znajući, prosuo...

— Gadovi, gadovi, te Pariskinje! — rekne nekoliko puta glasno, a došavši kući, stao se tješiti, pišući u Srbiju:


----------Badava, bre, brate, nismo ti mi Srbi za taj pogani svet. Taj Pariz pametan, nije vajde, ali pogan, pogan ko stoka. Koja vajda da Francuz i Gospodu Bogu kaže Vi? Svaka nova knjiga je tu nov skandal. Ej, bre, brate moj, na nama, na Slavenima će ostati carstvo sveta! Pogan, pogan siromašni svet ovde u Parizu! Šta ćeš, glad nije šala. Čuo sam da je jedan bojem živeo od mleka svojih švalerki, raznih kuvarica i dojilja. Da živiš ovdeka, ti bi i to verovao, jer ja u Parizu »ne verujem ništa i verujem sve«, kako veli pesnik. A žene? Sama drolja, stoka bez repa! Mene htede večeras jedna vitriolom. Fala bogu i mom krsnom imenu, te ne oćoravih, jer malo te me ne kurtalisa očinjeg vida jedna kokota. Izvuku flašu, pa pup med oči, a ti, bre brate, ćorav, ne vidiš sunca ni meseca iako ni luk jeo nit lukom mirisao! Da skočiš sam sebi u usta----------



Povratak na vrh stranice.