Minerva H3
| Leksikon Minerva Hrvati — Hrvojev misal |
Hrvati pripadaju južnoj slavenskoj grani, doseljeni na jug negdje u 5. ili 6. vij.; ime vjerojatno neslavenskog podrijetla. Preko 4 mil. (svih s izvanevrop. kolonijama), rimokatol. (unijati u križevačkoj biskupiji) te dio muslimana u Bos. i Herc., koji se osjećaju H. Unutrašnja diferencija po pokrajinama (Dalmatinci, Slavonci itd.) i dr. manjim grupama (Ličani, Bunjevci, Šokci, Zagorci hrv. i dalmat., Podravci, Posavci, Boduli i dr.).
Historija. Najranija povijest ↑ Slaveni. Zasebna hrv. historija počinje primanjem kršćanstva (o. 800), a pod vrhovnom vlašću franačkom. H. obrazovali 2 kneževine: Panonsku Hrv. izm. Drave i bosan. planina, i Dalmatinsku Hrv. od ušća Raše (u Istri) do ušća Cetine u Jadran. More, a na istok do Kapele i Grmeča i porječja gor. i sred. Vrbasa. Panon. Hrv. u prvoj pol. 9. vij. za kneza Ljudevita (o. 810-23) nije uspjela da se oslobodi. Kad je dolaskom Mađara (o. 896 ) u zemlju izm. Tise, Dunava i Drave propala franač. vlast, Panon. Hrv. sjedinila se s Dalm. Hrv. (0. 920) u državu Hrvatsku. Dalm. Hrv. na poč. 9. vij. također priznavala franač. vlast, njen knez Borna (o. 810-21) vazal Ludwiga Pobožnoga, a neprijatelj kneza Ljudevita. Već za dalm. hrv. kneza Trpimira Dalm. Hrv. pokazuje sve znakove nezavisnoga drž. života. Knez Trpimir praotac Trpimirovića u Hrv. (vlad. do kraja 11. vij.). Dalm. Hrv. potpuno se oslobodila franač. vlasti za kneza Branimira, ratovala od 830 s Venecijom, a oko 840-67 s Arapima (Saracenima), koji su pljačkali ostrva i obalu. Na poč. 10. vij. vladao u Dalm. Hrv. knez Tomislav. On se posl. sjedinjenja s Panon. Hrv., posl. sklopljena saveza vizant. carstvom i pobjede nad carem Simeonom proglasio (o. 925) kraljem H. (rex Croatorum). Stekavši još i carske dalm. gradove i ostrva (Zadar, Trogir, Split, Krk, Osor i Rab) u upravu u ime vizant. cara i obnovivši na crkv. sinodu u Splitu (925 i 928) salonitansku nadbiskupiju, propalu na počet. 7. vij., s njenim sufraganima, Tomislav se dovinuo do snažna položaja na sjev. zap. dijelu Balkan. poluostrva, raspolažući i znatnom vojnom silom na kopnu i moru. Posl. njega moć kraljevine Hrv. nazadovala zbog nutrašnjih nemira, dok je opet ne diže Stjepan Držislav, prvi okrunjeni kralj Hrv. i Dalm. Posl. njegove smrti opet nutarnji nemiri, te je mletački dužd Petar II. Orseolo dalm. carske gradove uzeo pod svoju upravu u ime carstva. G. 1000 nestala hrv. premoć na ist. obali Jadran. Mora i zače stoljetna borba s Venecijom za Dalmaciju. Snagu hrv. države opet povratio njen najmoćniji kralj Petar Krešimir IV., zavladavši dalm. gradovima i ostrvima i Bosnom (maticom), ali nutarnji nemiri, izazvani sporom izm. slav. i lat. klera, su razlog, da je u Hrv. ostalo napeto stanje i za snažnog kralja Dmitra Zvonimira, čija je nasilna smrt kod Knina izazvala formiranje ugarske stranke. Ta je pozvala u Hrv. za vladara šurjaka Dmitra Zvonimira, ug. kr. Ladislava, osnivača zgb. biskupije. Ladislav dopro samo do Kapele ili Velebita (1091). Po njegovoj smrti nasljednik njegov, Koloman, posl. višegodišnjeg napora izabran od hrv. plemstva i okrunjen u Biogradu m moru hrv.-dalm. kraljem (1102). Hrv. ušla u vezu s Ugar. kao ravnopravan faktor, na osnovu personalne unije; čitavo staro uređenje kraljevine Hrv. ostalo nepromijenjeno, samo je otsutnoga kralja zamjenjivao ban, odn. kraljevski princ kao herceg. S Ugar. ostala Hrv. u državopravnom savezu do 1526; do 1301 vladali njome kao ug.-hrv. kraljevi Arpadovci, koji su imali da Hrv. brane od Venecije u dalm. gradovima i ostrvima, što ih je 1107 stekao Koloman, a od Vizanta kopnenu Hrv., Slavon. i Bosnu, koja se oko 1120 sama pridružila Ugarskoj, kao Hrv. 1102. Najvažniji vladari Arpadovci osim Kolomana bili Bela III., Andrija II. i Bela IV., za kojih je osnovana (o. 1180) dvorska kancelarija, postavljen osnov zajedničkom staleškom ustavu „Zlatnom bulom“ (1222), uslijedila (1242) najezda Tatara, teritorij Hrv. podijeljen (o. 1260) na 2 banovine, Hrv. s Dalmacijom i Slavoniju. Po izumrću Arpađovaca prešla Hrv. s Dalm. i Slav. po volji hrv. naroda pod vlast Anžuvinca Karla I., kojega je sin Ludovik I. za više decenija uklonio s hrv.-dalm. obala mletačka presizanja. Tek kad su posl. njegove smrti nastale bune u Ugar. i Hrv., uspjelo je Veneciji da se izm. 1409 i 1420 trajno ugnijezdi u dalm. gradovima i na ostrvima, dok je vladanje lakomislenog žigmunda Luksemburgovca omogućilo Turcima sve jače slabljenje Bos. i Hrv. Posljednje vr. ug.-hrv. drž. zajednice ispunjuju neprekidne borbe s Turcima (Bosna pala 1463) i borbe velikaša izm. sebe (Frankopani, Celjski, Talovci). Snažni Matijaš I. Korvin nije uklonio turske opasnosti (Hercegovina pala 1482), tako da su bitkom na Mohačkom polju (g. 1526) Ugar. i Hrvatska po izboru jednoga dijela plemstva došle u vlast austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburškoga, da bi im pomogao protiv Turaka. H. izabrali Ferdinanda hrvatskim kraljem u Cetinu 1 I 1527, ali im ovaj nije davao obećane pomoći. Sve jače prodiranje Turaka (južna Hrvatska izgubljena 1520-1528 zajedno s Jajcem, Slavonija 1537), sve jače vrijeđanje hrv. javnoga prava i presizanje Nijemaca u hrv. poslove za Ferdinandovih nasljednika, rodi za Leopolda I. bunom Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koja svrši prijekom smrću njihovom u Beč. Nov. Mjestu (1671). Sada se njem. prevlast utvrdila vjekovima, unatoč sloma tur. moći, kad su oslobođeni vel. dijelovi Ug. i Hrv. i čitava Slavonija (1699-1718). Leopoldovi nasljednici još jače provodili centralizaciju (apsolutizam) i germanizaciju države. Tom cilju imala da služi i „Pragmatička sankcija“ Karla III., posljednjega Habsburgovca, kojom je bio zajamčen prijesto njegovoj kćeri Mariji Tereziji i njenim sinovima iz braka s Franjom Lotarinškim Josipu II. i Leopoldu II. Josip II. dotjerao Ug. i Hrv. reformama u korist centralizma i germanizacije do na prag otvorene bune, i samo taktičnost Leopolda II. spasla Austr. od propasti. Leopoldov sin Franjo, obnovivši centralističke i germanizatorne tendencije Josipa II., no smetan od franc. revolucije i Napoleona, nije uspio da uguši u Hrv. duh demokracije i ideju narodnosti, koje su pretkraj njegova vladanja i za njegova sina i nasljednika, bolesnoga Ferdinanda V., rodile ilirskim preporodom. Taj je stvorio modernu hrv. književnost i položio klicu ideji jsl. narodnog jedinstva, izazvanu mađar. težnjama, da čitavu Ug. i Hrv. preobraze u mađar. nacionalnu državu. Sukob izm. Hrv. i Mađara zbog obrane narodnosti (služb. jezika) i stoljetnog zasebnog hrv. polit, teritorija i hrv. individualnosti došao 1848 do vrška, kad je ban Jelačić, komandant Vojne Krajine, koja mu je stavila na raspolaganje 40 000 vojnika, navijestio Mađarima rat. To je bio znak općega komešanja u austr. carstvu; u okt. pobunio se Beč, Mađari se zaratili s Hrv. i Srbima i s carskom vojskom, dok su se Venecija i Lombardija već ranije pobunile i izazvale rat sa Sardinijom (Piemontom). Pobjedama Radeckoga u sjev. Italiji i najposlije uz vojnu pomoć Rusije, Austr. se 1848 opet primirila. Međutim je 2 XII 1848 došao na prijesto Franjo Josip. On je uveo posl. skršene revol. u Ugarskoj i sjev. Ital. opet apsolutizam i germanizaciju. Taj sistem se brzo pokazao preživjelim kod potpuno razbuđene svijesti svih naroda u monarhiji. Posljedice pokazale se u ratu 1859, kad je Franja Josipa potukao kod Solferina Napoleon III., koji se digao u pomoć Talijanima u korist njihova ujedinjenja. Tek posl. ponovnoga poraza u ratu s Pruskom kod Kraljičina Graca (1866) popusti bečki dvor tako, da se nagodio s Mađarima u formi dualizma (1867), a odbio federalno uređenje. Slaveni imali da služe Nijemcima u Austr., Mađarima u Ugarskoj. S jedne strane spor češko-njem., a s druge hrv.-mađ. očigledno Austr.-Ug. gurali u grob. Hrvatska 1868 bila primorana da sklopi s Ugar. državopravnu Nagodbu, tobože revidiranu 1873, koja osim jezične garancije (a i to ne potpune) i autonomije u upravi, školstvu i sudstvu (što je Hrv. imala još od 1860) nije Hrv.-oj ostavila nikakvih atributa kraljevine, ravnopravne s Ugar. Ipak je ban Ivan Mažuranić (god. 1873-80) Hrv. uzdigao na visinu moderne države, otvorivši univerzitet (1874) i uredivši čitavim nizom autonom. zakona upravu, škol. i sudstvo. Njegovim otstupom hrv. autonomija sve više blijedila a nezadovoljstvo i otporni duh u narodu sve više rastao (↑ Starčević), naroč. za 20-god. banovanja Khuen-Héderváryja (1883-1903) pa je od 1903 dalje trajno dolazilo u zemlji do nemira, koji su našli svoj završetak u Svjet. ratu posl. ↑ Sarajevskog atentata. Tada je težnja za slobodom hrv. naroda došla jasno do izražaja, kad je 29 X 1918 hrv. sabor u Zgbu proglasio Hrv. i Slav. nezavisnom od Ugar. i od Austr. i obrazovao sa Slovencima i Srbima (u Austro-Ug.) nezavisnu novu državu Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim Vijećem kao opunomoćenim organom egzekutive na čelu. 1 XII 1918 u Bgdu pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem sjedinjena je država Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom, Crnom Gorom i Vojvodinom u kraljevinu SHS pod dinastijom Karađorđevića. Tada počinje hist. ↑ Jugoslavije.
Hrvatica Junakinja plemkinja nepoznata imena, bila za vrijeme opsade u Sigetu, kod provale iz grada pala uz svoga muža.
Hrvati izvan Jugoslavije u jugoist. Ital. u pokrajini Campobasso, u Donjoj Austr. u nekoliko sela, u Moravskoj u naseljima (Frélichov, Dobro Polje i Nova Prerava) oko Mikulova, u Slovačkoj sjev. ist. od Bratislave, u Gradišću (Burgenland), u rumun. Banatu oko Temišvara. U blizini Atene bilo je Hrvata. Kompaktna i autohtona hrv. cjelina u Istri, a mn. Hrvata ima i u Sjev. i Juž. Americi, Australiji, a naroč. na New Zealandu, nešto i u južnoj Africi.
Hrvatska ili Hrvati zvao se najprije kraj od rječice Raše (u Istri) do ušća Cetine uz jadransku obalu, a u nutrašnjosti do Vel. Kapele, Grmeč Plan. i Vrbasa. U 11. vij. proširilo se to ime i na kraj izm. ušća Cetine i Neretve, a tako je isto i neko vr. i Bosna (matica) bila dio H. U ovim granicama ostao geogr. pojam Hrvati (Hrvatska) do 16. vij., kad je uzeo padati na račun tur. Bosne na istoku, ali se uzeo širiti na sjev. najprije do Kupe, a onda (17. vij.) do Drave po Slovinju (Slavonija). Riječ „Hrvatska (t. j. zemlja)“ javlja se u hrv. spomenicima prvi puta tek u 17. vijeku; prije toga pisalo se samo ↑ Hrvati.
H. bratska zajednica osnov. 1894 u Pittsburgu (USA); 76 158 članova, sa 24 979 čl. podmlatka; glasilo „Zajedničar“.
H. katolička zajednica osnov. 1922 u Gary-u (USA); 6444 čl., glasilo „Naša Nada“. 2724 čl. podmlatka.
Hrvatska književnost ima 4 razdoblja. I. crkv.-feudalno od 900-1500, II. pokrajinsko svjetovno od 1500-1835, III. ilirizam 1835-1850 i IV. moderno od 1850 do danas. Prvo od njih sadržajem i oblikom jedinstveno, u drugom diferencirane pokrajinske književne individualnosti: dalm.-dubrovačka, primorskohrv. (glagoljska), posavskohrv. (kajkavska), bosanska i slavonska, formirane zbog analognih političkih formacija bez većih idejnih i dijalektskih razlika. Ipak, jer su ih pokretale više manje iste spoljašnje sile, jer su se i među sobom dodirivale i ukrštavale, dijeli se h. k. II. otsjeka u 3 jedinstvena područja: 1) renesansni, 2) crkvene obnove i 3) narodnoga prosvjećivanja.
Sred. vjek. knjiž. crkv. podrijetla. Teritoriji, na kojima su u toku 7.-10. vij. Hrvati uredili državu, kulturno orijentirani zap. rimski. Ta je orijentacija glav. obilježje svih hrv. književnokultur. manifestacija. Splitski evanđelistar 8. vij., zgb. „Evanđelje sv. Luke“, najstar. natpisi, zapisi i isprave 8. i 9. vij. s imenima hrv. župana i knezova itd. dokumenti gospodstva lat. pismenosti u ovim stranama još i onda, kad su njima potpuno zagospodovali Hrvati. Pravi počeci h. k. vezuju se za glagoljske liturg. knjige, pisane starim crkvenoslav. jezikom (↑ Glagoljica). Hrv. glag. crkva, s najstarijom svojom hijerarhijom u ninskoj biskupiji, sukobljavala se s latinaškom metropolit, split. crkvom (naroč. 925, 928, 1060-1061) i preturivši smetnje i zabrane, nanovo odobrena 1248 od Inocenta IV., održala se do danas. Tekstovi Glagolita Clozianus (11. vij.), Mihanovićev odlomak i Grškovićev Apostol (12. vij.) vežu h. crkv. k. s knj. juž. slav. crkava ist. obreda. Ove veze nakon potpunog raskola izm. Zap. i Ist. crkve nisu bile sasvim prekinute, kako to pokazuju mn. hagiografski i apokrifni fragmenti 13. i 14. vij., kao i hrv. psaltir Istranina P. Praščića od 1463. Ipak, kad je već u Moravskoj započeti proces usklađivanja crkvenoslav.. liturg. knjiga sa zahtjevima rim. obreda u h. crkv. k. bio do kraja izvršen, njenim glav. tekstovima postali Misali, Brevijari, Lekcionari, Psaltiri, Oficija, Pasionali itd. Osim toga zap. orijentacija otvorila put u h. crkv. k. još i crkv. poeziji, crkv. drami i razl. teološkim i moralno-didaktičnim traktatima sred. vjek. lat. i tal. crkv. književnosti. I hrv. glag. češka epizoda 14. vij. (↑ Glagoljica) urodila s nekoliko hrv. prijevoda staročeš. predložaka („Ducidar“, „Pasional“, „Raj duše“, „Zrcalo človeč. Spasenja“). Tako u glagoljaškim stranama. U stranama s lat. liturg. jezikom njegovala se prvenstveno lat. knjiga, pa lat. kodeksa, u 10.-15. vij. pisanih u tim našim stranama za potrebe naših ljudi, ima još i danas u knjižnicama svih starijih crkv. vlasti i samostana. Potrebe knjiga na narod. jeziku u tim stranama namirivane primanjem gotovih tekstova iz glagolj. h. crkv. k. (Lekcionara, Psaltira, Oficija), adaptacijama tekstova lat. crkv. k. i produktima vlastite tvorbe. Postojanje hrv. crkv. pjesama zasvjedočuje se već od 1177, najstariji datirani hrv. stihovi u Novakovu misalu (1368) iz 14. vij. i jedna glagolj. zbirka od 9 pjes., od kojih se 5 od 15. vij. potvr. gotovo iz svih hrv. strana („Bog se rodi v Vitliomi“, „U se vrime godišća“, „Narodil se kralj nebeski“ itd.). Kao bosan. katolici pisali su i bogumili svoje književne potrebe ćirilicom, ma da im je još u 15. vij. bila poznata glagoljica (Hvalov misal, Radosav 1443). Od sačuvanih tekstova Kromirjanin 1394 i Hval 1404 sadrže evanđelja, jedan (Radosav 1443) i razl. molitve. Pomenuta se 3 pisma u hrv. stranama upotrebljavala i u potrebama van crkve (natpisi, isprave, statuti i zakoni, međaši, prijevodi zabavnog i poučnog štiva, kronike itd.). Spomenici ove vrste: Baščanska ploča (poč. 12. vij.), Povaljski natpis (1184), isprava Kulina Bana (1189), Vinodolski zakon (1288), statuti: Krčki, Poljički (kraj 14. vij.), Razvod istarski (15. vij.); razl. sred. vjek. priče i romani iz 14. i 15. vij., Kronika popa Dukljanina (lat. 12. vij., hrv. 14. vij.) itd., a od lat. originala djela Tome arciđakona splitskog (1200-68), Ivana arciđakona goričkog (1280-1353) itd.
Doba pokrajinskih književnosti. Renesansni period h. k. obuhvata kraj 15. i 16. vij. Renesansa u svojoj biti pokret za stvaranje novog, sred. vjek. univerzalizmu protivnog poretka, koji će čovječanstvu pribaviti duhovna i materijalna dobra i slobode grč. i rim. građanina (↑ Humanizam), s time uskršavanje i proučavanje staroklasič. svijeta, a i rađanje narod. književnosti. Golemu uslugu renesansi učinio obret štampe (↑ Gutenberg). Najvažnije tekovine r. polučila u obnovljenju književnosti i umjetnosti. Hrv. narod samo kratko vr. učestvovao u kultu staroklasič. književnosti, ustuknuvši pred pomolom narod. svjetovno-umjetničke književnosti. Od naših humanista, kojih je bilo iz Dalm. (i Dubrovnika), Hrv. i Bosne, samo ime Ivana Česmičkog (Janus Pannonius) više vjekova preživjelo svoga nosioca. Za današnjicu od njih važni oni, koji su, kao Šibenčanin Juraj Šižgorić (15. vij.), imali ljubavi i za duhovna dobra i kulturu svoga naroda, ili koji su, kao Splićanin Marko Marulić, bili i stvaraoci h. k. Štampom prva se koristila h. crkv. k. Štampano: 1483 po prviput glag. misal, 1484 lat. brevijar zgb. biskupije. 1493 glag. brevijar. 1494-1508 štampaju se u Senju po drugi put glag. misal (1494), „Spovid općena“ (1496), „Naručnik plebanušev“ (1507 „Transit sv. Jerolima“ i „Korizmenjak“ (1508). Modruški biskup Šim. Kožičić, izdavši 1530-31 u svojoj štampariji na Rijeci 4 glag. teksta, spremao se da u glag. knjigu uvede i svjetovni element. U tu svrhu spremao i djelo „od hrvacke zemlje i od hvali njeje". Na čelu štamp. latiničke h. crkv. k.: Lekcionar Bernardina Splićanina (1495) i dubrovačka „Oficija“ (vjerojatno prije 1500); ima i jedno izd. ćir. od 1512. Na čelu hrv. renes. umjetničke književnosti cijele Dalm. Splićanin M. Marulić, samo za Dubrovnik Šiško Menčetić (1457-1527) i Džore Držić (1461-1501). Svu trojicu veže jedinstvena metrika, od česti i vrlo srodan knjiž. jezik, jer i u književ. štokavštini ima vrlo mn. jez. elemenata čakav. Dalm. To upućuje da su svi oni u jednoj ili i dvije ranije generacije imali prethodnikâ, koji su izgradili te crte jedinstva u jeziku i u metrici. Bar jedno pokoljenje tih prethodnika Marulić nazvao imenom „začinjavci“. Te crte odnose se samo na vanjski oblik knjiž. tvorbe; ideološki dva različna smjera: u M.-ćevu motivi sred. vjek. mistikâ kao i njihovo asketsko naziranje na svijet, kod Dubrovčana duh svjetovne renesanse, u smjeru uživanja zemalj. života. Marulićevi uzori crkv. pisci (sv. Bernardo, sv. Bonaventura, sv. Toma i Kempenac), uzori prvaka dubrov. Parnasa juž. j tal. petrarkistička lirsko-erotska poezija. Smjer Marulićev i u anonimnoj poeziji „Vrtla“ Trogiranina P. Lucija, njemu podlegli P. Hektorović, P. Zoranić i Dubrovčanin M. Vetranović-Čavčić. Inače u Dubr. u lir. poeziji 16. vij. produživane tradicije Menčetić-Držićeve poezije (II. dio kanconijera Nikše Ranjine i poezija D. Ranjine). Jedini Han. Lučić već na početku 16. vij. pod utjecajem petrark. poezije P. Bemba tamo, kamo će dubrov. lir. poezija doći tek potkraj 16. vij. u poeziji D. Zlatarića. Iako zaokupljen mistikom, Marulić prvi obrađivao i savremena pitanja: „Molitva suprotiva Turkom“, „Tuženje Hjerusolima grada“) a najviše „Judita“ (3 izdanja od 1521-23). Više se tim pitanjima bavio Vetranović („Pjesanca gospodi krstjanskoj“ itd.). Premda polaze od „Arkadije“ J. Sannazara, aktualnošću se odlikuju „Planine“ P. Zoranića, a u epskoj poeziji Br. Krnarutića („Vazetje Sigeta grada“), Ant. Sasina i u nekolicini anonimnih pjesama turske teme stoje na prvome mjestu. U dram. književnosti crkvena prikazanja, u prvom periodu s popularnim obradama rađanja, muke i uskrsnuća Isukrstova, kao i plača Marijina, obišla sve strane hrv. naselja. Na čelu svjetovne drame M. Vetranović s mitološkim temama; N. Nalješković u komediji prvi počeo obrađivati mane i poroke dubrovačkog društv. života. Preko kraćih mitološko-pastirskih igara i pokladne šale („Novela od Stanca“) tek će M. Držić (u duhu obnovljene plautovske komedije) stvoriti najoriginalnija djela dubrov. dram. književnosti 16. vij. Naprotiv u tragediji su dramski pisci 16. vij. dali samo nekoliko prijevoda. Vrijedni prijevodi Tassova „Aminte“ od D. Zlatarića (1580 i 1597) i S. Gučetića, Gvarinijeva „Pastor fido“ od Fr. Lukarevića. Dramatizacija motiva iz narod. poezije u drami „Robinja“ Hvaranina H. Lučića ostala na žalost bez nasljedovača. Naroč. spomena vrijedne pokladne pjesme (maskerate). Dok su Marulićeve („Poklad i korisma...“) upravo duhovni „kontrasti“, Vetranovićeve („Trgovci Armeni i Indijani“, „Pastiri“ itd.) imitacija su tal. maskerate. Jedino u Čubranovićevoj „Jeđupci“ dubrovačka se maskerata oslobodila tal. uzora. To je djelo i samo po sebi kao i u nasljedovanjima bilo aktuelno u cijelom 16. vij. („Jeđupke“ M. Pelegrinovića, M. Mišetić-Bobaljevića, Or. Mažibrađića i 2 anonimne). Pjesan „Remeta“ od Vetranovića „naturalistički“ prikaz sredine, u kojoj je V. neko vr. samotario. Naroč. pažnje vrijedne pjesničke poslanice. Izmjenjivali ih pjesnici razl. književnih središta (Hvarani i Splićani, Hvarani i Dubrovčani itd.) obavještavajući se o književnim pitanjima i dr. događajima. Najviše sačuvanih Nalješkovićevih; pisali ih i H. Lucić i P. Hektorović, M. Vetranović, D. Ranjina, M. i Or. Mažibrađić, D. Zlatarić itd. Ovamo pristaje i Hektorovićeva ribarska idila „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, uklopljena u pjesn. poslanicu Jer. Brtučeviću (1556). — Književnosti ostalih hrv. pokrajina u ovom periodu životarile od produkata crkv. k. iz pređašnjeg doba, od pozajmica iz hrv. glagoljske književnosti uopće. — U Bosni rukopis „Ortus animae“ (1560), štamp. Oficiji (1571) i djela M. Divkovića. U Posav. Hrv. „Molitvene knjižice“ (1560), Vramčeva „Postila“ itd. Ima i rukopisni zbornik hrv. kajk. poezije iz poč. 16. vij. s crkvenim, lir. i didaktičkim pjesmama i s epskom pjesmom u 4 dijela o sigetskoj katastrofi Nikole Zrinskoga.
Reformacijski pokret u stranama primorskim i graničnim prema Slov. imao samo pojedinačne pristaše, dok je hrv. narodu kao cjelini ostao potpuno stran. Svi istaknutiji pristaše reformacije emigrirali ili u Kranjsku ili u Njem. To su popovi glagoljaši A. Dalmatin, Stj. Konzul, Juraj Juričić, Juraj Cvečić, koji su na račun njem. reformacijske propagande spremali za izdavanje hrv. prijevode protest, propagandističkih tekstova. Izm. 1559 i 1567 izdato glagoljicom 13, latinicom 9 i ćirilicom 8 reformacijskih knjiga. Dokaza interesiranja za te knjige ima samo iz Hrv. Primorja i Istre. Prema tom pothvatu N. Zrinski (†1566) odnosio se neprijateljski, a njegov sin Juraj (*1549) već po godinama života nije mu mogao pružiti bilo kakvu potporu. Bez svake veze s time pokušaj, da se iz Ugarske unese kalvinizam (Min. Bučić, zgb. crkv. sinod. 1574). Iv. Pergošić i A. Vramec koriste se nazočnošću štampara-putnika R. Hofhaltera i Iv. Manlius-a i izdaju knjige bez propagande u bilo kojem smjeru. Iz ovog perioda najranije vijesti o hrv. pučkoj poeziji. Prvu karakteristiku lir. nar. pjesme dao J. Šižgorić u spisu „De situ Illyriae“ (1437); konkretno one se ogledaju u 2 pjesme „Planina“ (1536) P. Zoranića, u „Pjesmama od kola“ D. Ranjine itd. Istodobno postojanje nar. epskih pjesama (bugarštica) utvrđuje Kuripečić u opisu poslanstva od 1530, H. Lučić u „Robinji“, a najstarije bugarštice zapisao P. Hektorović u „Ribanju“.
Period crkvene obnove. C. o. reakcija na osiljavanje reformacije (Tridentski koncil od 1545-63). U hrv. umjetničkoj književnosti prevladavaju inspiracije duhovnih tema, i sve hrv. oblasti snabdijevaju se sistematski štamp. knjigama, od kojih su jedne namijenjene potrebama nižega klera, dr. najširim narod. masama. Najjači udio imali književnici-svećenici i redovnici, naroč. Isusovci. Na književnu produkciju u nas c. o. počela utjecati već u 2. polovini 16. vij., a aktivnost joj prestala u 2. polovini 17. vij. Na čelu hrv. književnika, koji djeluju prema smjernicama c. o.: Trogiranin M. Andriolić, Splićanin Aleks. Komulović, Zadranin Šime Budinić, izdajući kršć. nauke. U Dubrovniku njena načela u cijeloj 1. polovini 17. vij. propagirao isusovac B. Kašić. Isusovci N. Krajačević, J. Ratkaj, J. Habdelić, B. Milovec obnavljaju kajk. knjigu, da bi preko nje duhom c. o. zadahnuli Posav. Hrvatsku. Njeni pioniri u Bosni franjevci (Matija Divković). Obnovu joj zahvaljuje i hrv. glag. književnost u izdanjima R. Levakovića. Veliku važnost za književnu produkciju imale škole (↑ Gimnazija) i misije isusovaca. Baš u knjiž. radu ovih misionara najviše učinjeno za jedinstvo knjiž. jezika na bazi štokav. govora Bosne i Hercegovine, kao i za postojano reformiranje ortografije. Već je u starijoj dubrov. knjiž. vladao običaj, da se koja molitva, koja lat. himna ili psalam pretoči u stihove. U poeziji ovoga perioda ovakve teme postaju gotovo pravilom pjesničke tvorbe. U čakav. Dalm. takvi pjesnici Š. Budinić, Juraj Baraković, I. T. Mrnavić, Iv. Ivanišević, A. Vitaljić, J. Kavanjin, P. Kanavelović itd. Otstupanje od renesansne pustopašnosti k razmatranjima pobožnih tema u Dubr. počinje pobožnom poezijom Stjep. Đorđića, Paška Primovića, produžuje se u „Pjesnima pokornim kralja Davida“, „Od veličanstva Božijeh“ i „Suzama sina razmetnoga“ Iv. Gundulića, „Mandaljeni pokornici“ Iv. Bunića-Vučićevića, „Kristijadi“ Junija Palmotića itd. Kajk. književ. njoj zahvaljuje poeziju Mat. Magdalenića i Gabr. Jurjevića. U drami bezazlene mitološ. i romant. tragikomedije Primovića, Gundulića, Palmovića; komedija se obnavlja tek u 2. polovici 17. vij., kad je nestalo borbenosti c. o. pred novim životnim problemima. U lir. poeziji „Plandovanja“ Iv. Bunića, šaljive pjesme „Derviš“ St. Đorđića i Vladislava Menčetića, potkraj 17. v. lir. poezija Ignjata Đurđevića (Đorđića) i poezija Fr. K. Frankopana itd. U h. k. 17. vij. ima malo aktuelnih tema. Na braniku hrv. misli u otuđivanom Zadru na poč. 17. vij. stajao J. Baraković s „Vilom Slovinkom“. Slavi Dubrovnika namijenio Gundulić svoju pastir. dramu „Dubravku“, J. Palmotić „Pavlimira“. Gundulićev je „Osman“ vizionarno proročansko proslavljavanje oslobođenja Slavena i propasti tur. carstva pomoću polj. oružja. Nikola i Petar Zrinski u „Zrinijadi“ sigetsku katastrofu objašnjavali crkv. razdorom 16. vij. O konačnom oslobođenju od Turaka pjeva u „Trublji slovinskoj“ VI. I. Menčetić, pogibiju sultana Osmana II. (1622) dramatizirao I. T. Mrnavić u „Osmanšćici“ (1631). Vel. dubrov. potres 1667 kao i obnovljenje grada predmetom nekolikih ep. pjesni P. Kanavelovića, N. Bunića i Jak. Palmotića. Zacijelo neodoljivi patriotski žar, a ne misionarski poziv, učinio hrv. župnika Jurja Križanića prvim ideologom i mučenikom sveslaven. uzajamnosti.
Treći period pokrajinskih h. k. uglav. se pokriva s 18. vij. Cijele hrv. oblasti oslobađaju se tur. i mletač. gospodstva. U vezi s novo stvorenim odnosima nametnulo se pitanje polit. i kult. knjiž. ujedinjavanja još na početku 16. vij. polit, i kult. razjedinjenih hrv. hist. područja. Dotad sve hrv. oblasti imale gotovo istu kulturnu orijentaciju prema Ital., a otad u Posav. Hrv. počela preotimati maha austronjem. orijentacija. Program i smjernica rađa za ponovno ujedinjavanje izlaze sada iz one banske Hrv., koja se uvijek osjećala pretstavnikom i čuvarom hrv. državnosti u njenu najširem opsegu, kako ih je dao Pavao Ritter-Vitezović. Nema pitanja, kojega se u cilju oživotvorenja pomenutog ujedinjavanja Vitezović ne bi bio dotakao: on je ukazao put jedinstvenom hrv. knjiž. jeziku, on je prema češ. uzoru reformirao hrv. pravopis; kao prvi hrv. profesionalni književnik i historiograf učinio je Zagreb za Posavsku Hrvatsku književ. centrom, okupljajući oko sebe druge književnike; on je isusovačku još 1664 nabavljenu štampariju učinio prvom hrv. javnom štamparijom, svojim kalendarima on je u h. k. uveo prve pučke knjige. Po književ. vezama sa Zadraninom Iv. Tanzlingerom-Zanottijem mogao doznati i za književne pokrete dalm. centara Splita i Dubrovnika i za njihove knjiž. akademije, koje su u tom času otprilike isto htjele, što u Zgbu Vitezović. Već u toj prvoj generaciji knjiž. pretstavnika ovog perioda načeta sva pitanja, koja će na njegovu kraju sve pokrajinske književne individualnosti ujediniti; tu je stvorena i ideologija Gajeva „Ilirskog pokreta“. Otad je proučavanje hrv. polit., crkv., knjiž. i kult. prošlosti, knjiž. i narodnog govora, narod, poezije, kao i skupljanje građe i blaga za taj studij na prvome mjestu interesa najistaknutijih književnika. U daljem toku narod, prosvjećivanje u najširem značenju riječi postalo predmetom književne produkcije. H. k. već u tom periodu imala djela, koja su u jedan čas, a preko pokrajinskih ograda, postala zajedničkim dobrom narod, slojeva svih govora bez razlike. Ta općena crta h. k. 18. vij. imala svojih zastupnika u svim pokrajinama. Izučavanje narod. prošlosti nastavili u razl. smjerovima za Dubrovnik Saro Crijević, Sebast. Dolci-Slade, Fr. M. Appendini, za Split Jul. Bajamonti, za Posav. Hrv. i Slavoniju B. A. Krčelić, M. P. Katančić, J. Mikoci, A. A. Baričević itd., a u vezi s golemim djelom Farlati-Colettija „Illyricum sacrum“ još cijeli niz drugih domaćih istraživača. Leksičko blago za izgrađivanje novog knjiž. jezika skupljali u Dubrov. i Dalm. Đ. Matijašević, Ard. Della Bella, Joak. Stulić, u Hrv. i Slav. Fr. Sušnik, Jer. Orlović, M. P. Katančić itd. Radi se na pojednostavljenju latiničkog pravopisa (Vitezović s diakritičkim znakovima, A. Jambrešić, Lanosović-Mandić-Stulić), iskrsava pitanje etimološkog ili fonetskog pisanja (Mikloušić). Hrv. glagoljica dobiva sjemeništa, postaje predmetom studija (Iv. Pastrić, V. Zmajević, M. Karaman, M. Sović, itd.), ujedno se uspostavlja kult sv. Ćirila i Metoda. U ovom periodu podizane javne štamparije (Zgb 1694, Osijek 1770, Varaždin 1773, Dubrovnik 1783, Rijeka 1790, Karlovac 1809 itd.). Prva uistinu pučka djela za pouku i zabavu jesu Vitezovićevi kalendari, „Priričnik“ i „Sibila“. Kalendare za narod s poučnim i zabavnim štivom već od 1743 dalje izdavali slavon. franjevci. 1769 pokrenuo redovno izlaženje hrv. kajk. kalendara P. Grgur Kapucin (Jur. Maljevac). Vel. zaslugâ za narod. prosvjećivanje stekao i O. Juraj Mulin, prilažući svojim pobož. knjižicama abecevice za širenje pismenosti. Smetnje pučkoprosvjetnom radu isus. misionara u Slav. Jos. Milutinović 1759 odbija slič. argumentacijom kao i A. Reljković: t. j. poroke, „turske škole“ treba suzbijati pismenošću i knjigom. Pučku knjigu stavlja Reljković u službu ekonomskog preporoda Slav. U isto doba započeo rad i fra Andrija Kačić-Miošić. Dok je za „Korabljicu“ (1760) crpao građu ponajviše iz Vitezovićeve „Kronike“, za „Razgovor“ (1756-1759) neposredni mu uzor „Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga“ F. Grabovca, a izvor narodna junačka poezija. „Razgovor“ ubrzo najčitanija knjiga Hrvata svih dijalekata, prihvatili ga Srbi, a nalazi mu se tragova kod Slovenaca i Bugara. Pored te aktuelne, tendenciozno narodne i pučko-prosvjetne književnosti postojala i ona bez neposredne veze s potrebama svagdašnjeg života. Posl. Ignj. Đurđevića u Dubrov. nije jače individualnosti do Marka Bruerovića, u Zgbu posl. Vitezovića do Grgura Kapucina i Tita Brezovačkoga, a u Slav. samo je A. Kanižlić, osim molitvenika s abecevicama kao i u Mulihovim, pisao i književna djela bez prigodničarskih pobuda. Vrlo aktivan u tom periodu teatarski rad na isusovačkim gimnazijama ni Zgbu, Varaždinu, Požegi (škol. teatar s lat. i hrv. repertoarom) pa zgb. sjemenišni (1791-1834) s čistim hrv. repertoarom ne samo prijevoda već i vrlo uspjelih adaptacija od najveće česti anonimnih, koje nipošto ne zaostaju za komediografskim radom T. Brezovačkoga, a sporadički i u slav. franjevačkim zavodima (fra Iv. Velikanović). Potkraj 17. vij. obnovljena najprije komedija s reminiscencijama na 16. vij., zatim na početku ovog perioda javljaju se prve adaptacije Molière-ove komedije, koja se u 18. vij. održaje na repertoaru glumačkih družinâ do 70-tih godina. Orig. rad književnika našeg pseudoklasicizma nema veće važnosti od prigodne književnosti, koja se naroč. mn. njegovala baš na kraju ovog perioda, a u kojoj ima i tema o nastupanju preporodne lit., trećeg perioda h. k. (↑ Ilirizam).
Moderna hrv. knj. od 1850 do danas. 50-tih godina, radi apsolutizma i germanizacije, hrv. knjiž. život, koji se naglo razvio za Ilirizma, zaustavljen; najveći se broj zrelih književ. bio povukao, a lit. rad ostao uglavnom na mlađim piscima (Bogović, Veber), pa čak i početnicima (J. Jurković, Botić, Tombor itd.). Central. list toga vr. „Neven“, koji je pored lit. imao izrazit polit. program: podržavanje narod. otpora. Glav. lit. djela tih godina Bogovićeve drame, s izrazito polit. (protivuaustrijskim) i socijalnim programima, Botićeve ep. pjesme (s tendencijom vjerskog smirenja izm. kršćan. i musliman. elementa u našem narodu), te Veberove i Jurkovićeve pripovijesti, s prvim prizvucima realizma. Karakteristika ovog decenija: njegovanje originalne novele (Bogović, Tombor, I. i F. Filipović, Okrugić itd.), kao sredstva za stvaranje hrv. čitalačke publike. U lit. građi prevladavaju hajdučko-turski motivi, i uopće historija, a u stilu u prvom redu težnja za nasljedovanjem nar. pjesme. — 60-tih godina, kad se u Hrv. obnovio ustavni život, velik dio zrelijih književnika (Bogović, Veber, Perkovac itd.) dao se na politiku, a književnost i opet ostala na početnicima (Blaž Lorković, J. E. Tomić, A. Šenoa, I. Dežman itd.). Lit. listovi tog doba: „Naše gore list“ (1861-65), „Dragoljub“ (1867 i 68), u Požegi „Slavonac“ (1863-65). Književnost tog vr. (Lorkovićeve pripovijetke, lirika I. Trnskog, pjesme A. Šenoe i J. E. Tomića, ep. pjesme Fr. Markovića) isticanje nar. zadataka, privlačenje hrv. žene k literaturi, upozoravanje na nar. neprijatelje itd. Mlađi ljudi (V. Jagić, A. Šenoa) teže za strožim mjerilima u književnosti, koja ima biti odražaj stvarnosti. Prvi sukobi izm. dviju generacija (Šenoa-Demeter, J. E. Tomić-Veber). — Mlađa generacija daje „Vijencu“ (1869) svoje obilježje. — U 70-tim se godinama hrv. književnost razvija u smislu prosvjet. težnja Strossmayerova doba. Nastavljajući idejno na ilirizam, lit. ovoga vr. hoće da izvrši misiju, što je dosad nisu mogli da izvrše političari. Sredstva: kult nar. povijesti i nar. jezika kao osnova za buđenje nar. svijesti, proširivanje kultur. tekovina u sve slojeve naroda. Central. lit. ličnosti A. Šenoa (hist. roman) i Fr. Marković (hist. drama) s obilježjem romantike, ali i s nekim nijansama realizma, i s izrazitim aktuelnim polit.-nac. idejama (odnošaj Hrvata prema Beču, Pešti, Veneciji, Rimu itd.) i slavenstvom. Marković teži, da se problem hrvatskog nacionalizma postavi na etičku bazu, a Šenoa hoće da se nac. vidici od historizma i polit. problema prošire na hrv. malogradski i seoski život. Uz Šenou i Markovića daju obilježje tom vr. J. E. Tomić (humoreske i komedije iz plemićkoga života) i Ferdo Becić (pripovijetke za širu publiku). Kritika (Šenoa i Marković) traži strože umjetničke kriterije i estetsku osnovu za prosuđivanje lit. djela. Literarni utjecaji, kao i stilovi, raznovrsni: borba izm. njem. i franc. orijentacije, realizam ruskog kova i polj. romantizam, formalistička estetika i prirod, kritika, staroklas. književnost i nar. poezija itd. — Književnici 70-tih godina stvorili svoj podmladak (Vukelić, Jorgovanić, Palmović, Arnold, Badalić itd. I. kao i svoj pravac u književnosti. Protiv tog pravca: opozicija koncem tog decenija, uglav. pravaša. Ta opozicija unosi zahtjev za izrazitim realizmom, a kasnije i za naturalizmom (Ibler, Kovačić, Kumičić). Ona dolazi najprije do riječi u polit. listovima (sušačka „Sloboda“) i omladinskim almanasima („Hrvatska“), a onda u novim lit. listovima („Hrv. vila“, „Balkan“). Pristalice naturalizma 1882 zauzeli i „Vijenac“. Literatura 80-tih godina razvija se u borbi izm. teoretičara naturalizma, po franc. uzoru, i izm. teoretičara realizma, po rus. uzoru, koji su držali, da brane kontinuitet hrv. književnosti. Od 1883 „Vijenac“ uglav. konzervativan list (tradicije Šenoinog doba), a naturalist. se pokušaji razvijaju izvan njega. U toj atmosferi razvili se najznat. hrv. pisci 80-tih godina (Đalski, Novak, Kozarac, Kovačić, Kumičić, Kranjčević). Zajednička karakteristika: težnja, da se obuhvati što vjernije cjelokupni hrv. život, i da se u lit. djelima iznesu aktuelni problemi. Glavnom lit. vrstom postaje roman (ekonom. i socijal. problemi pojedinih hrv. krajeva, problemi hrv. inteligencije i građanstva, polit. život itd.). Kritici (Ibler, Pasarić, Šrepel, Jakša Čedomil) kušaju da na hrv. književnost primijene poglede Tainea, Sainte-Beuvea, Bjelinskog itd. Lirika se u jednom dijelu (Arnold, Hranilović, Harambašić) razvija u idejama 70-tih god., dok najjači lir. reprezentant ovog pokoljenja, Kranjčević, daje najjasniji i najuniverzalniji izražaj svih idejnih strujanja ovoga vr., proširujući hrv. liriku do opće čovječanskih vidika. Pored central. lit. problema 80-tih godina (realizam, naturalizam), ima imitacija tal. verizma i pokušaja izrazito regionalističke novele (N. Šimić, I. K. Ostojić). Pored rus. realizma i Zolina naturalizma nalazi u književnosti tog vr. odražaj i Flaubertov realizam (Vojnović). — Reprezentativni hrv. književnici 80-tih god. daju obilježje hrv. lit. životu i 90-ih godina. Ali hrv. realizam u 90-im god. mijenja svoj karakter; umjesto polit., ekonom, i dr. problema dolaze u njem sve više do izražaja psihološki (Leskovar). U lit. ulaze relig., filozof, i dr. motivi, s pesimističkim nastrojenjem, u skladu s duhovnom atmosferom tog vr. — Nastavljajući na lit. tradicije 90-ih godina, i u vezi s identičnim strujama u zap. literaturama, ulazi potkraj vijeka u književnost pokoljenje, koje naglašuje princip: književnost ima da bude odražaj svoga vr., a uzgredno je, kojoj struji pripada pisac. Ipak cijela generacija ima najizrazitije simpatije prema romantici (bježanje od sadašnjosti, odvratnost prema masi, kult prošlosti), a odbojnost prema naturalizmu. Parole mlađeg pokoljenja: evrop. vidici književnosti, sloboda stvaranja, individualizam itd. (Moderna, Secesija itd.). Protiv novih strujanja ustali književnici oko „Vijenca“ i „Matice Hrv.“ braneći tradicije hrv. književnosti, idealizam i nacionalizam. Uz njih se, protiv modernist. težnja, javlja novoidealist. pokret iz Dalmacije (Tresić, Jakša Čedomil, K. Šegvić itd., u „Prosvjeti“ i „Novom vijeku“) i katol. lit. pokret (od 1900). Borba izm. „Starih“ i „Mladih“, kojima su se priključili i mn. književnici starijeg pokoljenja (kao Đalski, Kranjčević, Vojnović itd.), davala obilježje hrv. lit. životu više od 10 god. (po pril. od 1898 do po prilici 1910). U njoj je propao „Vijenac“, a nove listove osnivali i „Mladi“ („Život“, „Lovor“, „Savremenik“, koji je kroz više od jednog decenija bio centr. hrv. knjiž. list, itd.) i „Stari“ („Glas Matice Hrvatske“, „Hrv. Smotra“). Među „Mladima“ bilo razl. nagnuća (dekađentstvo, simbolizam, naturalizam, realizam), ali im je zajednička crta: kriticizam, borba protiv stege i konvencije u literaturi i životu. Ideolozi „Mladih“: M. Dežman, M. Marjanović, Ivo Pilar, M. Nehajev, Br. Livadić, A. G. Matoš itd. Među „Starima“ bilo također razl. nijansa, prema tome, što je tko smatrao najglav. obilježjem u tim borbama: moral, hrvatstvo, katolicizam, lit. tradicije itd. Idejni reprezentanti „Starih“: Hranilović, Politeo, Tresić, Arnold itd. Glavna snaga modernist. pokoljenja u lirici, u kojoj su njeni reprezentanti (Vidrić, Domjanić, Begović, Nazor, Matoš, Mihovil Nikolić itd.) dali novih tonova, s mnoštvom nijansa, s individual. izražajima. Jakim lirizmom prožete i drama i novela tog vremena (Vojnović), ali u njima imade pojava reskog naturalizma (Tucić) i oštrog realizma (Bertić, Kosor). U svojoj kritici (Marjanović, Matoš, Nehajev) „Mladi“ podvrgli analizi i stariju i noviju hrv. književnost, unoseći metode evr. lit. kritike. — Oko 1910 došlo do približenja izm. „Mladih“ i vel. dijela „Starih“, i do zajednič. rada u „Savremeniku“ i „Matici Hrvatskoj“. Beskompromisni „Stari“ osnovaše „Kolo hrv. književnika“ kraj „Društva hrv. književnika“ i grupiraše se oko „Prosvjete“ (kasnije „Hrv. Prosvjeta“). — Geslo „sloboda stvaranja“, sa svojim izdancima (individualizam, artizam, kozmopolitizam itd.), u to vr. stalo da gubi svoju privlačivost. S promijenjenim polit. prilikama, a naroč. u vezi s Balkan. ratovima, umjesto kozmopolitizma se ističe sve jače nacionalizam, umjesto pesimizma i klonulosti optimizam, a umjesto artizma potreba tendenciozne književnosti. Kult nacionalizma dobiva različita obilježja: borbena poezija Tresića Pavičića, Vladimira Nazora, regionalizam A. G. Matoša itd. Zajednička crta literature: traženje dodira sa zemljom, kult prošlosti i naslanjanje na nju (Vojnović, Nazor, Šimunović, Tresić itd.). S obzirom na formu, tendencije disparatne. S jedne strane istaknuta težnja za savršenošću i preciznošću izražaja, naroč. u stihu (Matoševa škola), a s druge strane pokušaji, da se razbije ukočenost formalna (Janko Polić Kamov, Julije Benešić, Ivo Andrić). Za Svjet. rata taj se unutarnji proces književnosti nastavio. Ona postaje ili izrazito nacionalistička, s oslobodilačkim revolucionar. težnjama (Nazor, Domjanić), a s druge strane dolazi do izražaja patnja čovjekova i uvjerenje o besmislenosti klanja (M. Krleža). U tim prilikama gubi i „Savremenik“, kao izrazito liberalan list, dotadanje značenje, a pored njega pokreću se „Hrv. njiva“, pa „Književni jug“, kao listovi s jasnom i određenom nac. stranom. — Iza rata prevladale opće čovječanske note (Krleža, Ivo Andrić, Cesarec) s oštricom protiv nacionalizma, a s isticanjem socijal. faktora i s težnjom za internacional. vidicima („Plamen“). Uporedo s time u prvom deceniju posl. rata i razl. lit. pokreti, ponajviše u vezi sa slič. pokretima u evr. književnostima (ekspresionizam, simultanizam, zenitizam.itd.). Osnovna crta poslijeratne hrv. knjiž.: težnja za revizijom svih starih vrednota, pa i za njihovim uništenjem. Ruše se sve spone u formi i sadržaju. Pokreću se mn. listovi s revolucionar, tendencijama u književnosti („Juriš“, „Vijavica“, „Orkan“, „Zenit“, „Kritika“, „Vedrina“ itd.). Traže se kozmički vidici, kidanje svih ograda, a s druge se strane pisac utapa u sebe, postajući ponajčešće nerazumljiv. Vlada slobodan stil, kidaju se pravila za tehniku drame i novele i si. U 2. deceniju iza rata postepeno smirivanje. Opet smisao za realnost, pače se vrijednost lit. djela prosuđuje sa stajališta, koliko u njima imade prave život. stvarnosti. Predratne vrednote (ritam, srok, građa stiha) opet dobivaju na značenju. Lit. sukobi ne nastaju više zbog formal. elementa i zbog razl. shvatanja čisto lit. problema, nego radi razl. gledanja na svijet i društvo: marksizam, selo, nacionalizam, religija itd. glav. faktori za grupiranje pisaca. S jedne se strane iznosi radnički život, a s druge se opet stvara naroč. seljač. ili seoska književnost. Lit. listovi u tom deceniju osnivaju se i razvijaju s obzirom na te razl. ideološke poglede („Hrv. revija“, „Književnik“, „Savremena stvarnost“, „Literatura“, „Kultura“, „Hrv. smotra“ itd.). Naroč. lit. podml. orijentiran ekstremistički, bilo to nalijevo ili nadesno, stvarajući ili vlastite listove, obič. kratka vijeka, ili izdajući prigodne edicije. Lit. kritika više referira i konstatira, negoli što može da bude neki regulator lit. života. Kao i književnost sama, i ona se vršila više s ideološ. stajališta, s obzirom na nazor o svijetu, negoli s obzirom na izrazito lit. vrednote. U neorijentiranosti savrem. čovjeka i u borbi razl. ideologija i literatura je bez jasne orijentacije.
„Hrvatska lipa“ lit. list (Zgb 1875), ur. Vjekoslav Klaić.
„Hrvatska misao“ smotra za nar. gospodarstvo, književnost i politiku, (Zgb 1902-05); ur. L. Mazzura, L. Lončarić i Stj. Radić.
Hrvatska muzika u užem smislu tek od vrem. Iliraca, kad je uz probuđenu nacional, svijest započeta izgradnja građan. kulturnog života u Hrv. Ranije umjetn. djelatnost privilegij crkve i velikaša, inače samo nar. pjesma i muzika specif. obilježja (↑ Nar. popijevke jsl.), koja donekle prodire i u narodu tuđe oblike crkv. i svjetov. muz., što se do 19. vij. gaji pretežno u primor. gradovima i u zgb. biskupiji. Iza prvotnog unakrštavanja utjecaja muz. Ist. i Zap. crkve, odlučni utjecaj gregorijanskog korala do 17. vij. U okviru glagoljaškog bogoslužja, na osnovu nar. melodike, samostalni oblik glagolj. korala. Sačuvani neki značajni spomenici gregor. pjeva u Primorju (šibenski kodeks, Missale plenum s neumama, 12. vij.) i takvi s hrv. tekstom (sekvencija „Nut mislimo svi mi danas“ iz 13. vij., pjeva se još danas na Hvaru; božićna „U se vrime godišća“ iz Trogira); u 13. vij. prvi štampani glagolj. misal (bez nota), a 1556 prvi spomenik s notama (prijepis rukopisa iz 15. vij.): „Misterij vele lip i slavan od Isusa“ i „Od muke spasitelja našega“. Usporedo s razvojem u Evr., iza 16. vij. prevlast svjetov. muz. U zgb. biskupiji također zarana spomenici gregor. pjeva (već iz 12., a naroč. iz 15. i poč. 16. vij.); i ovdje, u vezi s posebnim crkv. obredom, utjecaj nar. napjeva, naroč. u „Pavlinskoj pjesmarici“ (1644) i u „Cithara octochorda“ (1701). U to doba i protivureformatorske „Pisni“ A. Georgicea (1635). Teoretska djela: „Dialogus de lyra“ (1570) Zagrepč. P. Skalića (1504-75), „Asserta musicala“ (1656, danas jedini primjerak u Rimu) Jurja Križanića, udžbenik „Fundamentum cantus gregoriani. . . (1760) M. Šiloboda itd. U 18. vij. u Zgbu i muz. literat. na kajkavske tekstove; T. Z. Pervizovića „Muka y szmert Kristusseva...“ (1764, s napjevima K. Peršića iz 1683). Razvijenih umjetn. oblika višeglasne crkv. muz. nema u to vr. u hrv. krajevima, muz. nekih dubrovač. kompozitora (B. Babić, S. Brugnoli, G. Tamparica i dr.) do sada nepoznata; tek u posij. vr. pronađena djela I. Lukačića, ali ova pripadaju već baroku. Uza svu nerazvijenost umj. muz. ipak u zgb. crkvi sv. Marka već 1363 orgulje, u dubrov. katedrali 1392, pače se 1546 u Varaždinu spominje graditelj orgulja Ivan. O stanju orguljanja svjedoči zbornik „Tabulatura za org.“ (1616) s djelima tadašnjih vel. tal. i njem. majstora. Van crkve u razdoblju gregor. korala, pod utjecajem tal. duhovnih igara (misteriji itd.) već rano prikazanja na Hvaru, u Splitu i Dubrovniku, a ima ih i u Zgbu. Najstar. rukopis s ostrva Pašmana (glagolj. iz 15. vij., tekst Muke i smrti Krist.); iz kasnijih zapisa izlazi, da je bilo sola, manjih ansambla i horova, eventualno s nar. napjevima i instrumentima (najstar. Spomen. iz 16. vij.). Ove duh. igre do 19. vij. (još 1832 na Hvaru: Prikazanje sv. Lovrinca). Nešto umj. muz. i u samostanima, kod crkv. svečanosti itd. U zgb. biskupiji buđenjem svjetov. muz. kulture u 18. vij., pod njemačkim utjecajem, opadanje hrvat. crkv. muz.; potkraj vij. zamrla. Zbog teških prilika u Hrvatskoj svjetovne muz. vrlo malo, nešto na velikaš. dvorovima (pjevači, svirači, trubači itd.), kompozitora nema; jedino u slobod. Dubrovniku procvat. Pod utjecajem novonastale tal. opere već na poč. 17. vij. operne izvedbe (1620 Rinuccinijeva „Ariadna“ u prijevodu Gundulića); gotovo je sigurno, da se i uz igrokaze domaćih pjesnika pjevalo i sviralo, što dokazuje i karakter „Dubravke“. Već 1550 štamp. madrigali Crešanina Patricija (prvi poznati primjer stare politone muz. u našim krajevima); kasnije pjesnici pjevaju svoje pjesme uz lutnju. U sjev. krajevima Hrv. muz. jedino za razonodu, pretežno na biskup. dvorovima. Dozivali se i strani virtuozi, priređivale muz. zabave. Pravi muz. život tek na poč. 19. vij. u Zgbu, gdje već ranije gostuju njem. i tal. operne trupe. Od 1834 novosagrađeno kazalište (↑ Opera u Jsl.), postepeno sudjeluju i domaći pjevači, a od osnutka „Musikvereina“ (1827) i njegov orhestar (↑ Glazbeni zavod Hrv.). S ilirizmom jak procvat, parola nacional. hrv. muz. urodila lijepim plodovima. Brojni amateri „ishitruju“ budnice, javljaju se talenti (Livadić, Pintarić, Pokorni, Turanyi itd.), osnivaju pjev. društva. V. Lisinski prva vel. umjetnička ličnost, koja u operi, vokal. i instrumental. muz. stvara osnove nacional. stila na osnovu dotada gotovo nezapažene nar. popijevke (prva hrv. opera 1846). Prijelazom muz. života u građanske ruke otvorene vel. mogućnosti, usprkos sitnih prilika u tadanjem Zgbu. Političko stanje iza 1848 prouzrokovalo zastoj, nema jačih talenata ni uvjeta za muz. život, prevladava njem. utjecaj. Tek Ivan Zajc, kao organizator i inicijator svega hrv. muz. života, stvara nove osnove. Za njegovim vokalnim radovima romantično-patriotskog obilježja povodi se veći broj manjih talenata (Eisenhuth, Stöhr, Klaić, Vilhar, Novak, Remec, Bosiljevac i dr.), kojih je zasluga buđenje nacional. svijesti; uz njih Rosenberg-Ružić, F. Lučić i F. Dugan (s višim težnjama) čine donekle prijelaz novijim shvaćanjima. Ta se javljaju tek iza Svjet. rata, ali već na poč. 20. vij. prvi kompoz. savrem. pogleda i naglašenog artizma, B. Bersa, koji u simf. i opernim djelima ostvaruje tekovine neoromantike. Za vr. rata veći broj kompoz., koji, vrativši se sa studija u evr. centrima, donose nove poglede. Kao reakcija na neartistički karakter predratnog stvaranja isprva isključivo naglašeni artizam (po stranim uzorima) u orhestral. i opernim djelima (Dobronić, Stančić, Benić, Širola i dr.); postepeno prodire ideja, koju je utvrdio Lisinski, a uzalud propagirao Kuhač: ostvarenje nacionalnog stila, i to sa zahtjevom da bude na nivou artizma evr. Moderne. Ova ideja samo općenito postavljena, nema grupa s nekim programom, svaki od kompozitora na svoj način pristupa rješenju problema. Zbog toga relativno vel. raznolikost i osebujnost postignutih rezultata. Razvoj u nekoliko etapa. U prvoj etapi gaje se pretežno male forme (obradbe nar. popjevaka za hor ili glas s klav., manja horska djela), interes koncentriran samo na nar. melod., problem nac. stila pokušava se riješiti čisto muz. putem (Dobronić, Lhotka i dr); postep. veće forme komor. i orhest. muz. djelomice pod utjec. evr. novije muz. Oko 1923 druga etapa; mlađa generac. (Grgošević, Gotovac, Tajčević i dr., u nekom odstojanju R. Matz), donekle pod utjecajem Stravinskoga, ulazi u čitavi kompleks folklora, ostvarujući u naturalistički obilježenim popijevkama i većim horskim formama prve zaista specif. i samorodne stilske tekovine. Sada i obradbe nar. popjevaka poprimaju novo obilježje (Dugan ml., uz njega Matetić). Međutim i kompozitori star. generacije napredovali, pridružili im se neki mlađi; njihova djela u artističkom pogledu dotjeranija, ali stilski manje samostalna od mlađih, pod jačim utjecajem ruske, češ. i franc. Moderne (Dobronić, Odak, Baranović, Lhotka, Širola, Bersa, Grančarić, Jozefović, Sachs itd.). Odvaja se J. Štolcer-Slavenski. sa značajnim djelima. Hrv. Moderna još u izgradnji, ipak ima već definitivnih vrednota u vokalnoj muz., a zanimljiva u operi (Odak: „Dorica pleše“), baletu (Baranović: „Licitarsko srce“), simfon. i komor. muz. U najmlađoj generaciji najplodniji i najtalentiraniji B. Papandopulo; uz njega B. Kune, M. Pozajić i dr. Po strani ovog razvoja stoje neki eklektici, koji se priklanjaju nacional. tendencijama (L. Šafranek) ili se povode za evr. uzorima (Ž. Hirschler i dr.). Ima i pokušaja ostvarenja domaće operete (Tijardović); u posljed. vr. i značajna nastojanja izvan Zgba. Pristaša radikalne evr. Moderne (atonalna, neoklasična itd. muz.) nema u Hrv., koncentracija na folklor sačuvala kompozitore od zastranjenja u eksperimentiranje.
„Hrvatska njiva“ (1917-26, od 1918 „Jugoslavenska njiva“, Zgb); ur. J. Demetrović.
„H. revija“ lit. list (Zgb 1927 i dalje), izd. „Matica Hrv.“; ur. Br. Livadić, Stj. Ivšić, Blaž Jurišić.
„H. smotra“ lit. list (Zgb 1906-09); ur. Zv. Vukelić (Zgb 1933) i dalje, ur. Kerubin Šegvić i dr.
„H. Straža“ katol. dnevnik, Zgb, osn. 1929.
Hrvatska umjetnost uvjetovana slav. temperamentom, geograf. položajem (priklonjena Zapadu na pragu Istoka). Krštenjem Hrvati ulaze u sferu mediteranskog utjecaja, koji traje vjekovima. Za narod. vladara nastaje u dalm. Hrv. osebujna graditelj, djelatnost (↑ starohrv. umjetnost), a kasniji razvitak najprije pod žezlom hrv.-ug. kraljeva i gospodstvom Venecije prolazi romanski, gotski, renesansni period sve do bujnog jezuitskog baroka u crkv. i svjetov. građevinama duž čitavog Primorja, (↑ Dalmatinska umjetnost). Slič. razvitak i u Panonskoj Hrv., samo su tu važniji utjecaji sa sjev. Romanika u Sv. Križu kod Budinšćine i crkva u Glogovnici, gotika u srušenoj trobrodnoj crkvi u Topuskom, kao i najstar. dijelovi katedrale u Zgbu iz 13 vij. s najstarijim fresko-slikarijama čitavog kraja. Uz mu. dr. primjere rane ili kasne gotike Orahovica, Grebengrad, Samobor, pavlinski samostan u Remetama i Lepoglavi, crkva u Tuhlju. Većina tih gotskih spomenika stradala provalom Turaka ili posl. barokizirana: samostan u Našicama, crkva u Mihovljanima, Zajezdi, Krašiću i Belcu. Od svjetov. se spomenika ističe Vel. Tabor iz druge pol. 15. vij. Posl. jalovog 16. vij. prevladava u 17. vij. barok: sv. Katarina u Zgbu, dograđena crkva u Lepoglavi, varaždinska crkva, Trski Vrh i Vinagora, a najviše crkva u Purgi i Belcu (najsklad. spomenici bar. u Hrv.). Kipari tog perioda većinom pavlini, kao T. Jurjević i P. Belina: nadvisuje ih sve Fr. Robba, koji sred. 18. vij. kleše vanredne likove za oltare u Zgbu, Varaždin. Toplicama i Sisku. Od slikara važni pavlini L. Markgrof i P. Bobić, koje opet svojim temperamentom nadvisuje I. Ranger, slikar lepoglavskih zidnih slikarija, crkve u Belcu i Hrašćini Arhitekt. i slikar. 19. i 20. v. pokazuju 4 perioda. Prvi period: značajke baroka gotovo do 1830: nadbiskup. dvor u Zgbu i crkv. slike. Klasicizam se iživljava u biedermeieru, koji označuje drugi period (1830-60); pretstavlja ga u Zgb doseljeni graditelj Felbinger skladnim zgradama. Arhitekturi tog sloga odgovara bogati kompleks biedermeierskog portreta, u kojem se ističu portretist Zasche i relig. slikar Slov. Stroy, i prvi „ilirski“ slikar Karas. Djela njegova većinom portreti; nose samorodnu varijantu biedermeiera. Treći period (1860-90) bogatiji, počinje većinom hist. prikazima; u arhitekturi opetuju se prošli slogovi kao i u central. Evr., dok se u slikarstvu javljaju značajke realizma; tako u osječkom krugu najvažniji Waldinger. U manjim stvarima iste značajke imaju Quiquerez i Kršnjavi, popularizator hrv. historije i vel. organizator početaka pravilnog likov. života. Kao slikar u svojim početnim studijama ne zaostaje za svojim vršnjacima, pače ni za Mašićem, koji se prvi jače utvrđuje na internac. poprištu kao žanr-slikar hrv. motiva. Idealiziranje označuje i djela prvog kipara novijeg doba Rendića. U 4. periodu (1890-1914) javljaju se mlađi arhitekti, među kojima se ističu Schön, Ehrlich, a pogotovo Kovačić. U tom periodu u slikar. i kipar. veći zamah, pribiranje izvršeno, rezultat nagodbe; stvara se prva zgb. umjetnička grupacija, koju vodi Bukovac. Slič. smjernice i kod Medovića (relig. i hist. prikazi), zatim kod Tišova, Auera, Ivekovića, pa Bužana. Pejzažisti slič. palete s dr. strane: Crnčić, Kovačević i Šenoa. Poseb. mj. zapremaju Csikos-Sessia i Vidović; obojica znače prijelaz secesionistima. Od slikarica se ističu Raškajeva skladnim akvarelima i Rojčeva portretima. Uporedo rade kipari, u prvom redu profinjeni plastik Frangeš, Valdec, izrazit potretist, medaljer Kerdić, Dešković. Toj se prvoj pionirskoj grupaciji suprotstavljaju na prijelomu vijeka mlađe grupacije izrađenije likovne ideologije: 1) Medulićevci; 2) čisti slikari (Račić, Kraljević, Becić). Medulićevci traže integralni nar. monumentalni stil, nastoje da uobliče u kipar. i slikar. heroje nar. eposa („Nejunačkom vremenu u prkos“); kao pravi secesionisti: antirealisti, propagatori dinamike, mistici nar. kulta (Vidovdanski hram, ciklus Kraljevića Marka). Iz razl. prošlih stilova uzimlju uzore, arhaiziraju i stiliziraju, trudeći se da stvore školu; glav. vođa kipar internac. značenja Meštrović, čija djela utječu ne samo na kipare, već i na slikare dugi niz godina. Tako na kipara Rosandića, na mlađeg Kršinića i najmlađ. Augustinčića; sve ove veže zajednič. dekorativnost i veća ili slabija pripadnost Meštrovićevu zamahu. Toj grupi slikara pripadaju u prvo vrij. Rački, ilustrator Dantea, i grafik Krizman, a kasn. ponajviše i slikar Kljaković, koji nastoji u svojim freskama da Meštrovićeve kipar. oblike adaptira slikarstvu. Sasvim druga koncepcija čistih slikara; realisti izlaze iz impresionizma i nastoje da original. skladom boja realizuju svoj izraz bez ikakvih arhaizama i stilizacija. Početnici tog slikar. smjera: Račić, slikar vis. kvaliteta, Kraljević, temperamentni slikar i grafik, i Becić, koji znači prijelaz današnjim težnjama. Mlađe generacije orijentiraju se slič.: ostavljaju izmišljene stilizacije i skreću hrv. stvarnosti, ugledajući se u savrem. pariške uzore; tako daroviti dekorater Uzelac, Gecan, Trepše, pejzažist Varlaj, suptilni Šulentić, a još više Tartaglia. Svi ovi sačinjavali poslijerat. grupaciju Hrv. proljetnog salona uz mn. druge. Kasn. razvoj vodio sve više iz artizma i dekoracije spram stvarnosti. Na tom putu: rad grupe Trojice, Babić (hrv. seljak i pejzaži), Becić (stvarnost bosan. sela i pejzaža) i Miše (realizacija likova i primor. pejzaža). Najmlađi likov. radnici, koliko se nisu opet povratili artizmu, kao Plančić, Mujadžić, Junek i Motika, predaju se potpuno istraživanju i realiziranju hrv. stvarnosti („Zemlja“). Najznačaj. za to traženje Hegedušić. Uz mn. dr. darovite najmlađe slikare, kojima je socijal. tendencija glavni „vjeruju“, ističu se mladi arhitekti kao Ibler, Strižić, Zemljak, Planić, Denzler, Horvat, Kauzlarić, Weissmann, Pičman i dr. nastojeći da i u graditeljstvu dadu izraz našeg vr., hrv. zemlje i hrv. ljudi, cilj gotovo svih likov. radnika hrv. umjetnosti (↑ Tabele: Jugoslavenska umjetnost I, III, IV, V, VI, VII).
„Hrvatska vila“ lit. list (Zgb 1882-1885), urednici August Harambašić, Eugen Kumičić i dr.
Hrvatska Vojna Krajina (Granica) postala zbog neprekidnih navala Turaka iz bosan. pašaluka, ne samo u Hrv. i Slav., nego i u Štajer., Kranj., Koruškoj i Istri. Isprva se sastojala od tvrđava i njihovih garnizona. Ove su gradove i vojnike uzdržavali austr. staleži braneći tako svoju zemlju. Vojnici: Hrvati i susjedni Slovenci i Nijemci, a vrhovna im glava bio nutarnjo-austr. general, posl. nadvojvoda u Gracu. Oko pol. 16. vij. razlikuju se 2 Krajine: slavonska izm. Drave i Kupe (kapetanije koprivnička, križevačka i ivanićka), i hrv. izm. Kupe i Jadran. Mora (kapetanije hrastovička, ogulinska, bihaćka i senjska). General slavon. K. u Varaždinu, a hrv. K. u Karlovcu. Krajiški generali, oficiri i vojnici bili izuzeti ispod banske vlasti, a vojnici se nisu smatrali kmetovima hrv. plemića. Stoga došlo do sukoba izm. hrv. sabora i krajiških generala. 1630 krajiški vojnici carskim dekretom proglašeni slobodnim carskim vojnicima, a V. K. (Granica) zasebnim teritorijem, izuzetim ispod banske i saborske vlasti. Ovaj teritorij posl. izgona Turaka organizirala Marija Terezija 1746 u regimente: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku i 2 banske (Glina i Petrinja) — H. V. K. (Granica), i križevačku, đurđevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku — Slavon. V. K. Josip II. prenio generaliju iz Karlovca u Zgb (1786), dok je još Marija Terezija slavon. gener. iz Osijeka premjestila u Petrovaradin, a iz Varaždina u Koprivnicu: Josip II. sjedinio ju je sa zgb. generalijom. H. K. ukinuta 1871.
H. žena dobrotvorno i prosvjetno društvo (podupiranje sirotinje, pomaganje đaka, podizanje spomenika, analfabet, tečajevi itd.), osnov. 1921 u Zgbu.
„H. novine“ organ gradišćan. Hrvata (Beč-Železno: Eisenstadt), izlazi od 23 XII 1922 u Beču kao tjednik.
„Hrvatski Dom“ lit. almanah univerz. slušalaca, Zgb 1876-80; saradnici Đ. Arnold, T. Maretić, A. Kovačić i dr.
„H. list“ dnevnik, Osijek, osn. 1920.
H. pedagoško-književni zbor u Zgbu, osnov. 1871 nastojanjem I. ↑ Filipovića. Izdaje pedag. knjige i spise, pedag. časopis „Napredak“.
Hrv. Radiša osnov. 1903 u Zgbu kao „društvo za namještanje naučnika“ (šegrta). Cilj: odgojiti obrt.-trgovač. podmladak i nalaziti mu namještenje.
„H. salon“ lit.-umjetnič. almanah (Zgb. 1898).
H. savez na Pacifiku osnov. 1910 u San Francisku (USA), 1127 članova, 7 omladinskih ogranaka sa 117 čl.; glasilo „Savez“.
„H. Sokol“ lit. list (Zgb 1871), ur. Dim. Demeter.
Hrvatsko kulturno društvo središnja prosvjet. organizacija gradišćanskih Hrvata, osnov. 1925. ↑ Karall L.
H. Primorje morska obala Sav. banov., duga 150 km; od Sušaka do Senja bogata dragama; luke: Sušak, Bakar, Kraljevica, Senj; kupalište u svakom ovećem mjestu, naroč. u Kraljevici, Crikvenici, Selcu i Novom. Stanovnici mornari i ribari, u Vinodolu kamenari.
H. prirodoslovno društvo Zgb., osnov. 1885 za unapređivanje i populariziranje prir. nauka, napose Slaven, juga; naučni časopis „Glasnik“ (40 godišta) i popular. časopis „Priroda“ (25 godišta).
Hrvatskosrpski jezik. H. s. jezikom govori oko 11 mil. ljudi (otprilike 4½ mil. Hrvata i 6½ mil. Srba); njegova jezična oblast kraljevina Jsl. osim Slovenije. Jezična osnovica isti praslaven. dijalekt kao i sloven. jezika; samostal. razvitak, u prvom stadiju još dosta jednak sa sloven., počinje uglav. tek, otkako su se Slaveni stalno naselili po zap. balkan. krajevima (od 7. vij. dalje). I u prvobitnom zap. balkan. slaven. jeziku s vremenom nastale razl. novosti, koje su se širile, kako su to dopuštali razl. vanjski faktori (geografska struktura tla, prirodna i umjetna prometna sredstva, socijal.-polit, pokreti i tvorbe), a objam tih inovacija različit kod pojed. pojava i u razl. doba. Jezični organizam od Alpa do Soluna nekada bio jedinstven, u toj jedinici stepeni razvitka rađali se u razl. mjeri i obujmu, sačuvali se ili još dalje stupnjevali; na rubovima neke vrste konzervativnost, a u središnjim pojasima bilo je tlo za inovacije prikladnije. Razvojni stepeni u okviru hrvsrp. jezika ukratko: kajkavski, čakav. i štokav. dijalekat (prema upitnoj zamjenici kaj, ča; što). Nov i vanredno važan moment u razvitku h. s. jez. pojavio se u 2. pol. Sred. vij.: stanovništvo došlo u jako kretanje; jugoist. element bojevito i osvajački se kreće prema ist. i jugu (stvaranje i širenje države Nemanjića). Turski upad uzrokuje (i u udaljenom zaleđu do sjev. hrv. srp. jezič. granicâ) seobe i bijeg, a čak i preko njih pojedina odjeljenja morala tražiti zaštite (Burgenland, kod Bratislave, u Moravskoj). Sva ta kretanja preinačila prvobitnu prirodnu diferencijaciju h. s. jez.: teritoriji razl. jezičnih pojava se smanjili, drugi se raširili, a zajedno s tim nastadoše teritoriji mješovitih i prelaznih dijalekt, pojasa. Isprva, za vrijeme naseljenja, razlikuju se 3 osnovna inovacijska centra: sjev. kajkavski, iznad Kupe i Save; zap. čakavski, uz Primorje do Cetine, a u zaleđu dopirao u porječje Une, Sane i Bosne; ist. štokavski, obuhvatao Hum, Zetu i Rašku. Teritoriji prvih dvaju centara kasnije socijalno uže povezani. Na teritoriju staroga hrv. kraljevstva, t. j. kod Hrvata, domaći je samo kajkav. i čakav. oblik, a štokav. je domaći oblik Srba, koji su kasniji događaji (borbe s Turcima u 16. vij.) prenijeli i Hrvatima. Bosanska državna tvorba bila već rano posrednikom izm. čakav. i štokav. narječja, a kasniji pritok s južnoist. strane svojim je štokav. oblikom prekrio čakav. i kajkav. bazu, kao što je ranije prekrio makedonsko-slavensku. Teritorij štokav. dijalekta seobama Srba na zapad jako se uvećao i pruža se sada od Velebita do Timoka, od Panonske nizine do Povardarja; kajkav. dijalekt ograničen samo na sjeverozap. Hrv. (s Gorskim Kotarom), čakav. na ostrva uz jadran. obalu, na uzak primor. obalni pojas i na Istru; u Posavini, u zap. Bosni, Lici i Krbavi ima još dosta znatnih ostataka negdašnjeg čakav. narječja, što se tiče ist. i juž. granica prvobitne štokavske jezgre, ekspanzija se prema Timoku vršila vrlo rano, a prema Makedoniji valjda tek sa širenjem stare srp. države. Tu je štokav. živalj morao da sebi asimilira jezično strani romanski element, a na jugu je došao u dodir i stao se miješati s bugar. varijantom jezič. razvitka; rezultat toga timočko-prizrenski i makedonski dijalekt, koja su oba primila još od dr. jezika razl. neslaven. pojave, t. zv. balkanizme, kao na pr. postpozitivni član (-ot, -of, -on), analitičnu deklinaciju, mjesto komparativa pozitiv sa „po“ (povelik), naknadu infinitiva vezničkom rečenicom itd.; kao susjedi bugar. dijalekata ta su 2 dijalekta često u obujmu istoga prelaznoga inovacijskoga radija te tvore zato posve prirodno približavanje k bugar. jeziku, a tako i odalečenje od čistoga štokav. narječja. Ako pravilno ocijenimo i arhaične crte u graničnim dijalektima i prelaženje i miješanje pojed. dijalektskih pojava, onda možemo integraciju h. s. jezika označiti istosmjernim razvitkom vokalizma, konsonantizma, akcentuacije, sistema oblika i sintakse. Za h. s. jezik u prvom redu značajna prava nar. sintaksa, i bogato leksikalno blago, gipkost ritma i glasovna i izrazna sočnost. U toj osnovnoj i stalno tvornoj osobini sva se 3 glav. dijalekta slažu. Za karakteristiku hrv. srp. jezika mogu se navesti ove pojave i važnije dijalektske razlike: 1) h. s. jezik ima 6 vokala: i, e, a, o, u, i r; napose treba spomenuti da su se praslaven. „poluglasi“ slili na čitavom hrv. srp. teritoriju u jedan vokal, koji se poslije razvio u a (u kajkav. narječju u e, u zetskim govorima u ä; u Makedoniji nešto drukčije pod bugar. utjecajem); praslav. ê (jat) u dijalektima razl. iskazan: čakavski i (tako i u štokav. govorima, koji su prekrili nekadašnji čakav. teritorij); kajkav. e (koje se djelomice razvilo u ei ili i), južnozap. štokav. (Hum, Zeta, Dubrovnik, Hercegovina) ije, je; istočnoštokav. e vodi svojim širokim glasom prirodno k bugar. ä. Prema tim razlikama govorimo o ikavskom, ijekavskom i ekavskom govoru. I književni izgovor dvojak, ijekavski i ekavski. Za praslav. ǫ i ę ima hrv. srp. jezik e i u (kajkav. djelomice još o; u makedon. o, a ǫ treba držati još za val bug. inovacijskog epicentra); za vokalno l imamo svuda u (na pr. vuk; timoč. dijalekt ima još vokalno l, prema Prizrenu je lu); 2) hrv. srp. jezik ima slobodnu akcentuaciju, a poznaje i neakcentirane dužine; najstariji akcenatski stadij sačuvan u čakavskom dijalektu s 3 akcenta (stari uzlazni naglasak i 2 silazna, dugi i kratki); tu je sačuvano i staro akcenatsko mjesto i dužine prije i posl. akcenatskog mjesta; najmlađu akcentuaciju imaju središnji štokav. govori s 2 silazna akcenta i 2 uzlazna; makedon. dijalekt već je fiksirao naglasak na 3. slogu od kraja riječi; 3) konsonantske asimilacije, redukcije itd. svuda iste vrste; spomenuti valja prijelaz -i u -o (kajkav. i čakav. djelomice -l); u štokav. govorima glas h djelomično zanijemio; praslav. t' - d' u kajkav. dijalektu uglav. kao č - j, u čakav. dijal. kao ć (t') - j, u štokav. kao ć - đ, makedon. k'-g'; osim toga ima u konsonantizmu i nekih drugih razlika među dijalektima; 4) rod reducirao prvobitni broj deklinacija na 3: mušku, srednju i 2 ženske (nom. sing. na -a ili na suglasnik); u pogledu nastavaka nekadašnja meka promjena nadvladala tvrđu; kod jednoslož. imenica muš. roda u plur. obič. produženje osnove s -ov; u instr. sing. žen. r. imaju kajkav. i zap. čakav. narječje sažeto -o, -u iz ojǫ, a štokav. razvilo je ojǫ u oju > ou > ov i naslonilo ga na muš. i sred. r.: „rukom“; u gen. pl. opći štokav. nastavak -â (u čakav., kajkav. fem. stari obl. „žen“, kajk. masc. „vukov“), gdjegdje -i; značajno izjednačenje dat., lok. i instr. pl. (-im, -mi, -ima; -am, -ami, -ama razl. po dijalektima) u štokav. dijalektu pod utjecajem duala; čakav. i kajkav. imaju u sistemu oblika znatno starije stanje, no imperfekt i aorist sačuvani ipak samo u štokav. dijal., ali se i ovdje već gube; futur tvori kajkav. dijalekt s „bum“ (=budem) i participom na -l, čakav. i štokav. dijal. od prezenta glagola htjeti i od infinitiva; participi se upotrebljavaju kao prilozi, a pasivni particip je adjektiv. — Hrv. srp.- književni jezik u svojoj osnovi i sastavu narodni je govor, kakvim je govorio Vuk St. Karadžić (hercegovački južni štokavski dijalekt); jedini izuzetak glas ê (jat), koji ima 2 književna izgovora: ije (je) i e. U starije doba bili razl. književni oblici hrv. srp. jezika: u Hrv. čakavski do 18. vij., kajkav. do sredine 19. vij., štokav.-dubrovački s lijepom i bogatom književnosti, bosansko-ikavski (17.-18. vij.). U Vojvodini bila mješavina crkv. ruskoga i nar. jezika, i baš protiv tog neprirodnog oblika nastupio odrešito Vuk svojim radom (pravopis, gramatika, rječnik, nar. pjesme, prijevod Sv. pisma) po savjetu Jerneja Kopitara. Njegova reforma uspjela, i u toku 2. pol. 19. vij. te reforme primili i Hrvati. Istina ima još i danas razlika izm. književnog jezičnog oblika, kako se on upotrebljava kod Hrvata i kod Srba. Razlika je u upotrebi leksikona, terminologije i donekle sintakse (pravopis već naredbom ministarstva prosvj. izjednačen), što je rezultat pređašnjih razvojnih doba.
Hrvatsko Starinarsko Društvo istražuje i sabire spomenike hrvatske prošlosti; osnov. L. Marun i F. Bulić u Kninu 1887. Sagradilo u Kninu prvi Hrv. muzej (1893), pokrenulo 1895 glasilo „Starohrvatska prosvjeta“ (do 1902), „Bulletino d'archeologia e storia dalmata“ u Splitu i „Vjesnik arheološkog društva“ u Zagrebu.
Hrvatsko-ugarska nagodba sporazum, kojim je uređen državnopravni odnošaj izm. Hrv. i Ug. na temelju pregovora regnikolarnih deputacija, koje su izaslali hrv. i ugar. sabor, izmijenjena 1873 i 1881, a dio o financ. odnošaju češće (↑ Financijalna nagodba). Nagodba priznaje H.-oj vlastito područje i njegovu cjelovitost i virtualno pravo na sjedinjenje s Dalmacijom. Hrv. zasebni polit, individualitet s vlastitim zakonodavstvom, sudstvom i upravom. S Ug. zajednički vladar, zemaljska obrana, financije, novčarstvo, trgovina i saobraćaj. Zajedničko zakonodavstvo vršio zajedn. sabor, u koji je hrv. sabor slao određ. broj izaslanika (40 u donju, 3 u velikašku kuću). Autonomne poslove vršila hrv.-slav.-dalm. zem. vlada s banom (odgovornim hrv. saboru) na čelu, sastavljena od 3, kasnije 4 odjela (unut. poslovi, pravosuđe, bogoštovlje i nastava, nar. gospodarstvo). Hrv. se smatrala državom, koja je u realnoj uniji (hrv. stanovište, Pliverić) s Ug.; Mađari sa stanovišta drž. jedinstva Ugarske tvrdili, da je Hrv. autonomna pokrajina. Odatle i mnoge povrede nagodbe.
H. Zagorje (Sav. b.) zavala izm. Kostelske Gore, Strahinšćice i Ivanšćice na sjev., Sutle na zap., Medvednice i Hrašćinskoga Humlja na jugoist.; Medvednica se strmo spušta, Ivanšćica blago; poznati zagorski plemićki dvori (kurije). Najgušće naseljen kraj u drž.; vinogradarstvo, ugljen (lignit), mineralni izvori.
Hrvoje Vukčić od roda Hrvatinića (* o. 1350 †1416) sin vojvode Vukca. V. jamačno ogranak hrv. plemena Svačića, kao i Nelipići. Djedovina Donji Kraji oko gor. i sred. i Vrbasa, od starine dijelovi kraljevine Hrvatske. H. 1380 vel. vojvoda bosanski, 1388 namjesnik Stjep. Tvrtka u Hrv. sa sjedištem u Kninu, 1391 hrv. ban od strane Ladislava Napuljskog, 1395-1408 glav. ličnost u Bosni i Hrv., 1403 imenovan od Ladislava Nap. hercegom splitskim, imao u svojoj vlasti svu zemlju do Jajca, koji je grad on sagradio. 1408 izmirio se s ug.-hrv. kraljem Žigmundom, no već 1413 pod sumnjom veleizdaje pao u nemilost, našto se obranio uz pomoć Turaka od ug.-hrv. vojske. Njegov grb postao grbom kraljevine Bosne (oružana ruka).
Hrvojev misal poč. 15. vij. ispisan glagoljicom od popa Butka (u Splitu ili Omišu) za Hrvoju Vukčića, čijim je grbom i likom i ukrašen, iskićen umjet. minijaturama i inicijalima. M. je za tur. najezda dospio u ruke sultana.