Mihej (Šarić)/Glava 7.

¹ Teško meni, jer je meni kao jednome, koji u jesen iza berbe još skuplja grožđe: nema više grozda za jelo, nema rane smokve, koju sam zaželio.

² Nestalo je pobožnoga iz zemlje. Poštena čovjeka nema više među ljudima. Svi oni vrebaju krv i jedan drugome zameću mrežu.

³ Ruke su im pružene na zlo, da, ga čine revno, Poglavar zahtijeva, Sudac radi samo za plaću. Mogućnik odlučuje po svojoj požudi, i onda izvrću to među se.

⁴ Najbolji je između njih kao trn, najpotrebniji je gori od trnjaka, Ali dan, što ga navijestiše uhode, kazneni sud tvoj dolazi. Tada će se smesti.

⁵ Nemojte se pouzdati u druga! Ne oslanjajte se na prijatelja! Pred onom, koju voliš, zatvorl vrata svojih usta!

⁶ Jer sin prozire oca, kći prkosi materi, snaha svekrvi: neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi.

⁷ Ali ja gledam na Gospoda. Čekam Boga, koji mi pomaže: Uslišit će me Bog moj!

⁸ Ne raduj se nada nmom, neprijateljice moja, jer jesam li pao, dignut ću se opet. Sjedim u mraku, Gospod mi je svjetlost.

⁹ Podnosit ću gnjev Gospodnji - jer sam mu sagriješio - dok on ne raspravi parbu moju i ne pribavi mi pravo. On me vodi na svjetlost. Gledam spasenje njegovo.

¹⁰ Neprijateljica će moja to vidjeti, i sram će pokriti nju, koja mi je govorila: "Gdje je Gospod, Bog tvoj" Moje će se oči napasti na njoj, kad se pogazi kao blato na ulici.

¹¹ Dolazi dan, u koji će se opet sazidati zidovi tvoji, dan, u koji će se nadaleko protegnuti granice tvoje.

¹² U onaj će dan dolaziti k tebi od Asirije do Egipta i od Egipta do Eufrata i od mora do mora, od gore do gore.

¹³ A zemlja će neprijateljska postati pustinja zbog stanovnika svojih, za plaću djela njihovih.

¹⁴ Pasi narod svoj s palicom svojom, stado, što je tvoje, što osamljeno stanuje u zemlji šumovitoj usred rodnoga polja! Pusti neka pase opet u Bašanu i Gileadu kao u dane davne!

¹⁵ "Kao u dane, kad si izašao iz Egipta, pokazat ću mu čudesa.

¹⁶ Narodi ne neznabožački vidjet će to i posramit će se unatoč svoj moći svojoj. Morat će metnuti ruku na usta i ogluhnuti na ušima.

¹⁷ Lizat će prah kao zmije, kao crvi na zemlji! Dršćući predat će se zajedno sa svojim tvrđavama, uplašeni približit će se Gospodu, Bogu našemu, i tebe će se bojati!"

¹⁸ Tko je Bog kao ti, koji oprašta grijehe i ostatku baštine svoje otpušta opačine, koji ne drži dovijeka gnjeva svojega, nego radost ima na milosti?

¹⁹ On će se nama opet smilovati, pogazit će opačine naše i baciti u dubinu morsku sve grijehe naše.

²⁰ Ti ćeš pokazati vjernost na Jakovu, milost na Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim u dane davnine davne.

← Glava 6.

Mihej (Šarić)

Glava . →