Memorandum SANU

Izvor: Wikizvor

< Memorandum SANU
autor: SANU
>

Memorandum SANU tekst je objavljen u srbijanskim "Večernjim novostima" u dva nastavka, 24. i 25. rujna 1986.

Izvor: http://www.hic.hr/domov-rat-memorandum-sanu.htm (tekst nije cjelovit)


Memorandum[uredi]

Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi, izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem već i celokupni javni poredak zemlje. Svakodnevne su pojave: nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovanje zakona, rastuće nepoverenje među ljudima i sve bezobzirniji individualni i grupni standardi. Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodećih ustanova društva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praćeni su apatijom i ogorčenjem naroda, otuđenjem čoveka od svih nosilaca i simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopušta mogućnost da se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne isključujući ni tako katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslovenske državne zajednice. Pred onim što se zbiva i što se može dogoditi niko nema pravo da zatvara oči. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova naučnog i kulturnog stvaralaštva u ovom narodu.

Srpska akademija nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku saopšti svoja viđenja društvenog stanja sa ubeđenjem da time doprinosi traženju izlaza iz sadašnjih nedaća. Priroda ovog dokumenta, međutim, ne dozvoljava udaljavanje od ključnih pitanja jugoslovenske stvarnosti. U ta pitanja se, na žalost, mora svrstati, neodređen i novijim zbivanjima silno aktualizovan težak položaj srpskog naroda.

5.[uredi]

5. a) Suverenost naroda - U samom temelju moderne civilizacije nalazi se ideja da je najviši izvor političke moći sam narod, da je jedini legitimni politički izvor političke moći sam narod, da je jedini legitimni politički autoritet onaj koji potiče iz slobodno izražene volje naroda, pa da prema tome ne postoji moralni i pravni osnovi da bilo kakva elita ( po milosti božjoj, po krvi, religiji, rasi, klasi, ideološkoj pripadnosti, istorijskim zaslugama ili bilo kakvom drugom opravdanju ) prisvoji sebi pravo da govori, odlučuje i služi se silom u ime naroda. Narod može samo prepustiti političku vlast na određeno vreme svojim predstavnicima, s pravom da ih bira, kontroliše i smenjuje, a po potrebi i silom zbivanja - ukoliko prekrše "društveni ugovor" i umesto opštih narodnih interesa počnu da slede svoje posebne interese. Primili suverenosti naroda afirmisala je demokratska politička filozofija i praksa demokratskih revolucija osamnaestog veka. Međutim, krajnje radikalne konsekvence ovog principa izvela je socijalistička teorija. Ako je monopol ekonomske moći tako će jedno od osnova za obrazovanje elita koje se mogu izmenuta društvu i postići punu kontrolu nad njegovim političkim životom, onda su s principom suverenosti naroda nespojive i sve institucije koje omogućuju taj monopol, bilo da je to kapital ili birokratska država. U tom smislu bi puna suverenost naroda bila ostvarena tek u jednom besklasnom društvu u kome bi i politički i ekonomski i kulturni život bio organizovan na demokratski način. Pretpostavka takve demokratije ( "demokratija saveta" ili "integralne samouprave" ) je slobodan izbor i smenjivost svih funkcionera, javna kontrola nad njihovim radom, podela vlasti, odsustvo birokratskih privilegija. Ti predusjeli su pravno ostvareni u modernom društvu. Jugoslavija taj nivo nije još dostigla kako je već davio proklamsevla ideje samoupravnosti, debirokracije i delprofesionalizacije politike.


5. b) Samoodređenje nacije. U modernom društvu je svako političko ugnjetavanje i diskriminacija na nacionalnoj osnovi civilizacijski neprihvatljivo. Jugoslovensko rešenje nacionalnog pitanja je u početku moglo biti shvaćeno kao primeran model mnogo nacionalne federacije u kojoj je princip jedinstvene države i državne politike bio uspešno spojen s principom političke i kulturne autonomije nacija i nacionalnih manjina. U toku poslednje dve decenije sve više je slabio ´jedinstva i prenaglašavan je princip nacionalne autonomije, koji se u praksi pretvorio u suverenost delova ( republika, koje po pravilu nisu nacionalno homogene ). Slabosti koje su od početka bile prisutne u modelu, postojale su sve vidljivije. Sve nacije nisu raznopravne: srpska nacija, na primer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, az razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastičan način pokazuje da ona načela koja štite autonomiju jedne manjine ( Albanaca ) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru manjine ( Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu ). S obzirom na postojeće oblike nacionalne diskriminacije današnja Jugoslavija se ne može smatrati modernom i demokratskom državom.

10.[uredi]

Posle dramatičnih međunarodnih sukoba tokom drugog svetskog rata izgledalo je da je nacionalizam naglo splasnuo, da je bio na putu da potpuno iščezne. Nacionalizam je stvaran odozgo, njegov glavni inicijatori bili su politički ljudi. Dezintegracioni procesi svih vrsta, koji su jugoslovensku zajednicu doveli na rub propasti, zajedno sa raspadanjem sistema vrednosti, posledica su tog poraza. Srpskom narodu je nametnuto osećanje istorijske krivice, a jedino on nije rešio nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije. Zbog toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda, da se zvanično opovrgne tvrdnja da je on imao ekonomski privilegovan položaj između dva rata, da se ne poriče njegova oslobodilačka historija i doprinos u stvaranju Jugoslavije. Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo. Za manje od pedeset godina, u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izložen fizičkom uništenju, prinudnoj asimalaciji, pokrštavanju, kulturnom genocidu, ideološkoj indoktrinaciji, obezbređivanju i odricanju od sopstvene tradicije pod nametnutim kompleksom krivične, intelektualno i politički razoružan, srpski narod je bio izložen preteškim iskušenjima da to ne bi ostavilo duboke tragove u duhovnom stanju. Postojeće depresivno stanje srpskog naroda, sa sve žešćim ispoljavanjima i srbofobije u nekom sredinama, pogoduje oživljavanju i sve drastičnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Odstranjivanje te simetije kobe po duh i moral, sa oveštalim nepravdama i istinama, uslov je za mobilnost i delotvornost demokratske, jugoslovenske, humanističke svesti u savremenoj srpskoj kulturi. No najveću nevolju čini to što srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi. Istina, u prvom članu Ustav SR Srbije sadrži odredbu da je Srbija država, ali se neizbežno postavlja pitanje kakva je to država koja se proglašava nenadležnom na sopstvenoj teritoriji i koja nema na raspolaganju sredstava da zavede red na jednom delu svog područja, da obezbedi ličnu i imovinsku sigurnost svojih građana, da stane na put genocidu na Kosovu i zaustavi preseljenje Srba sa vekovnih ognjišta. Radi zadovoljenja legitimnih interesa Srbije, neizbežno se nameće revizije tog Ustava. Autonomne pokrajine bi morale postati pravi sastavni delovi Republike Srbije, tako što bi ime se dao onaj stepen autonomije koji ne narušava integritet Republike i obezbeđuje ostvarivanje opštih interesa šire zajednice. Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih poslenika i raniji stavom makedonskih političara. U Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i namerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Zadužujući se za avnojevska opredeljenja, Srbija mora računati i sa time da to ne zavisi samo od nje, da ostali mogu imati i neke druge alternative. Zbog toga se pred nju postavlja zadatak da jasno sagleda svoje ekonomske i nacionalne interese da bi bila iznenađena događajima. Insistiranjem na federativnom uređenju, Srbija bi doprimala ne samo ravnopravnosti svih naroda u Jugoslaviji, već i rešavanju političke i ekonomske krize.