Melita/Drugi dio/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Melita —  Drugi dio - XIII.
autor: Josip Eugen Tomić
XIV


U ukusnoj plesnoj dvorani velike rogatačke restauracije bio je posljednjega kolovoza kao na dan završetka lječilišne sezone sjajan ples o kom se je unaprijed mnogo pripovijedalo. Govorilo se je da će doći velik broj velikaša i plemića iz Štajerske, Kranjske i Hrvatske, pa se je taj glas i obistinio. Ljudi od kaste našli su se na plesu u ogromnom broju, kao što je znalo biti na dan sv. Ane u godinama prije 1848, kada je bio u cvijetu život plemstva i ono jatomice hrlilo na taj glasoviti ples gdje su se držali ljubavni sastanci sklapali brakovi, stari znanci poslije godinu dana pozdravljali i nova se prijateljstva sklapala. Tu je plemstvo u onim "dobrim, lijepim vremenima" svake godine slavilo slavlje svoje društvene isključivosti i premoći. To se je pokušalo i ove godine, ali ne na dan sv. Ane, jer je svetoanski ples već odavna izgubio svoj otmjeni, kavalirski značaj, nego u poseban, za to odabrani dan. Ideja o tom rogatačkom sastanku plemstva na Aninu plesu potekla je od jednoga štajerskoga baruna, staroga neženje, koji se je sa slašću sjećao sjajnih rogatačkih plesova iz svoje mladosti. - Zašto se ne bi to i danas pokušalo? - mislio je on. - Naš stalež je doduše decimiran i osiromašen, ali nas ipak u tri zemlje ima još toliko ostanaka da bi mogli stvoriti nešto slično onomu što je bilo u prošlosti. - I barun razglasi među svojim staleškim drugovima svoj mot d'ordre koji je potpuno uspio.

Već dan prije plesa vrvio je Rogatac od gospodskih karuca svake vrsti, a navala je bila tolika da su ih jedva smjestili u hotelima i vilama rogatačkim. Gospode koje su se riješile doći na taj ples došle su s tom nakanom da razviju na njem najveći sjaj i eleganciju. Bijaše milota gledati u plesnoj dvorani te krasne i elegantne dame u društvu njihovih kavalira. Toalete njihove bijahu sjajne i najfinijega ukusa, pasu kod gospođa koje su bile u gledajućoj publici izazivale opće udivljenje. Od rogatačkih otmjenijih gosti malo ih je sudjelovalo u tom plesu premda su pozvani bili, jer su uviđavnije gospođe unaprijed znale da će tu blistati samo što je rodom i društvenim položajem uzdignuto nad druge.

Melita bijaše kraljica toga plesa. Njezina ljepota, njezina prava aristokratska pojava, ponosita i čarobna, na kojoj je svatko mogao vidjeti istinit biljeg plemštine od iskona, sve je zanijela i očarala. Večeras je imala na sebi opravu od svijetložutoga satin-royala, čije su inkrustacije od d'Alencon-čipaka bile optočene uzanim rišama od mousselinea. Uzela je za današnju večer prekrasni briljantni nakit, vjenčani dar svoga muža. U vlasima, oko vrata i na rukama iskrili se dragulji čarobnom igrom svjetla koja je zadivljavala gledaoce. Kada je uza nju Alfred stajao ili je dvoranom vodio ispod ruke ili u živahnom plesu s njom jurio preko caklena poda dvorane, bio je jedan glas da je to najljepši par u onom otmjenom društvu.

Bilo je već poslije ponoći, vrijeme odmora. U postranim prostorijama gdje se je supiralo, bijaše vrlo bučno i veselo. Modra krv se razigrala. Bilo je tamo samo jednorodno društvo, jednoga osjećaja i istih misli o sebi i drugima. Čepovi šampanjskih boca veselo su pucketali u zrak, a u čašama pjenio se najfiniji Heidsieckov monopol-šampanjac koji je ugodno razigravao krv i živce.

Glazba je zasvirala poslije odmora šestokročni valcer. Igrali su ga najvještiji plesači. Alfred plesao je s Melitom. Ona bijaše sada već uzbuđena u velikom stepenu, a taj ples, to titranje u njegovu ogrljaju i na njegovoj grudi još ju je više uzbuđivalo. Uprla je svoj strašću opojeni pogled u njega i privila se sva uz njega i na časove zadrhtala i grčevito stala stiskati njegovu ruku. A on je samo pohotno gledao u njezine zamirajuće oči, naslađivao se pogledom na albastrova joj ramena i uzbibane grudi, osjećao na svom licu topli požudni dah s njezinih usahnulih usta i ćutio žar njezine puti koji kao da je u njega strujeći prelazio.

- Alfrede! - dahnu ona.

- Što je, Meli?

- Ah, ja ne znam što biva sa mnom.

A on je privinuo jače k sebi, i oni plesali dalje. Ali dugo nije trajalo. Melita je malaksavala. Burni osjećaji koji su joj dušu srvali, slomili su i njezinu fizičku snagu.

- Alfrede, ja ne mogu dalje... Ajdemo! Slijedi me.

Oni prestadoše plesati i pođoše u garderobu gdje je Alfred brižno ogrnuo Melitu skupocjenim njezinim ogrtačem. Nato pođoše oboje u prvi sprat gdje je Melita uzela za se dvije sobe. Ona je išla žurno naprijed i otvorila vrata sobe gdje je odmah zapalila svijeću. Alfred je stajao na vratima.

- Alfrede! - zovnu ona zapovijedajućim glasom i on uđe u sobu.

Dvije sobarice, koje su imale sobu nedaleko od Melitine, čuvši korake u hodniku, izvirile su na vrata i vidjele sve. Kada je Alfred unišao u sobu, čulo se je njihovo šaputanje.

Odozdo iz dvorane čula se neprestano glazba. Nema sumnje da će ples i zabava potrajati do jutra. Kada je svitalo, pojavi se u hodniku, gdje bijahu Melitine sobe, osoba u putnom odijelu. Bijaše to Branimir. On se je jučer navečer vratio u Zagreb i kada je od tasta razumio da je Melita prije dva dana otputovala u Rogatac na ples, on je smjesta pošao u potragu za njom. Odmah je slutio da je taj izlet dogovoren. Putovao je cijelu noć na svojim karucama i malo prije stigao u Rogatac. Prvo mu bijaše da zaviri u plesnu dvoranu, a onda u restauraciju, no Melite ni njega nije tamo našao. Potraži restauratera i od njega sazna da je u prvom spratu broj 15 doista odsjela jedna dama iz Zagreba, grofica Armano, da je bila dosta dugo na plesu, ali da je već otišla na počinak. Branimir pojuri u prvi sprat i za čas stajao je pred Melitinom sobom. Pogleda još jednom gore da vidi je li pravi broj. Jest, broj 15! Uto izađe iz bližnje sobe jedna od sobarica i upita ga dosta neprijazno:

- Koga tražite?

- Je li ovo soba grofice Armano? - (Melita je izvan Hrvatske uvijek putovala pod tim imenom.)

- Jest, ali ona spava.

- Ništa zato, kao njezin muž bit ću slobodan probuditi je. - I rekavši to, pokuca dosta jako i zovnu je imenom u dva puta:

- Meli! Meli!

Sobarica se ubezeknu, okrenu se i zamače u svoju sobu koju ostavi napol otvorenu. Slutila je da će biti sablazni.

Iz Melitine sobe još se nitko ne odazva.

- Otvori, Meli, ja sam... Branimir! - uze je opet zvati muž.

Branimir prisloni uho na ključanicu i stade prisluškivati. Iznutra čulo se je neko gibanje i razgovor, tih, ali vrlo žestok kao da se rječkaju.

- Nije sama! - reče i problijedi. Osjećao je kako mu noge dršću od silne uzbuđenosti.

- Meli! - poviče on po treći put i pokuca još jače negoli prije.

Nato se otključala vrata, i Melita se na njima pojavi bijesna i razdražena kao lavica. Plamtećim očima i držeći prema mužu ispruženu desnicu kao da mu brani koraknuti naprijed, doviknu mu razjarenim glasom:

- Gospodine, mi smo od ovoga časa rastavljeni... Vi nemate ovdje ništa tražiti. Adieu!

To rekavši, zalupi silovito vratima i opet ih zaključa. Branimir stajaše kao okamenjen... Jedan čas je razmišljao, onda se okrenuo i oborene glave pošao dolje. Idući mimo sobaričine sobe, opazi djevojku s kojom je prije razgovarao i koja je sve čula, te ga sada radoznalo motrila. Opazivši je, Branimir se zaustavi, segnu u džep i stisne joj u ruku banku.

- Izvinite da sam vas uznemirio. Recite mi samo još to tko je kod one gospođe u sobi?

- Natporučnik barun Winter - odgovori sobarica tiha znajući da se o tajni radi.

- Hvala vam, draga moja! - reče Branimir i zakrenu brzo niz stepenice.

Navečer toga istoga dana pobili su se Branimir i Alfred na sablje. Alfred je ranjen na ruci, ne doduše opasno, ali je rana bila takve naravi da nije bio sposoban za daljnju borbu. Vještim kvart-udarcem rasjekao mu Branimir ispružne mišice na desnoj podlaktici, da nije mogao već sabljom vladati.

Protivnici nisu se izmirili. Alfredova rana zacijeljela je dosta brzo, ali rana kojom je zakrvarilo Branimirovo srce, nije zacijeljela do groba.

Sutradan vratio se Branimir u Zagreb. Drugoga dana ujutro kada je sjedio u svom kabinetu sjetan i zamišljen, trže ga iz njegovih tužnih misli udaranje telefona. Skoči i pristupi k stroju. Grof Slavomir htio je da govori s njim.

- Veseli se sa mnom, dobio sam jutros sina - glasila je grofova poruka iz šestinskoga dvora.

- Čestitam; ali se veseliti ne mogu... ja sam se rastao s mojom ženom...

Takva je eto sudbina ljudska: dok se jednom smrklo drugom svanjiva. Jedan sahranjuje sreću svoga života, a drugom se tek rada sunce potpune sreće i zadovoljstva.