Melita/Drugi dio/X
| ← IX | Melita — Drugi dio - X. autor: Josip Eugen Tomić |
XI → |
Imajući dva imanja u svojoj vlasti koja su donedavno pripadala moćnim i starim velikaškim porodicama hrvatskim, počela se je u Branimira javljati tašta želja da dobije plemstvo. Uz svoju ženu kojoj je bio otvoren put u najotmjenije krugove, on je osjećao potrebu i radi nje i radi sebe da postane plemićem. I njemu samomu čudno se je činilo kada je čitao na Melitinim posjetnicama:
Melitte Rudnich, nee comtesse Armano,
a kako je to istom moralo biti neugodno ponositoj njegovoj ženi. U krugovima kamo bi došao sa Melitom susretali su nju boljari kao svoju i sebi ravnu, dočim su se prema njemu posve drugačije vladali. Da ga nisu malovažili kao druge obične plebejce, imao je zahvaliti svomu velikom imutku i onda tomu da je bio oženjen groficom.
Branimira je uvijek peklo kada je o tom razmišljao, a čim je više uz Melitu dolazio u dodir sa velikašima i staroplemićkim krugovima, sve je jače težio za plemićkim grbom.
S Melitom nije o tom nikada govorio. Ona bi još, kako je bila čudnovat stvor, kadra bila da mu se naruga radi te njegove taštine. Ta ona je prezirala sve te nove plemiće. Ali tim više govorio je Branimir sa svojim tastom o toj stvari, a stari grof je bio posve sporazuman s tim i odobravao zetovu nakanu.
- Ti imaš doduše dva krasna imanja, da im je malo ravnih u domovini - govorio je grof svomu zetu. Ali bivša gospoštija u rukama čovjeka neplemića nema čara. To je kao krivi alem ili dragulj bez zlatna obuhvata. Druga je stvar kada imaš svoj grb, pa ga uklesati dadeš u pročelje dvora. Pred tim će se dvorom svatko pokloniti, u njega ulazi čovjek sa posve drugim osjećajem nego u najsjajnije palače bogataša niska roda. Ne misli da možda nišanim na te; ja govorim općenito i velim ponovno da u svakom grbu ima neki čar, osobito ako se iza njega kriju zlatna brda kao u tebe... Kaže se doduše da su se ovi moji nazori preživjeli i da je danas novac prvo i sve; ali tomu nije tako... Zašto bi onda svi bogataši težili za tim da se iz obične mase podignu u viši društveni sloj?
Branimir je morao priznati da grof, bar što se tiče njegove osobe, imade pravo, pa je umolio tasta neka se kod svojih uplivnih znanaca upita da li bi se i kojim načinom najbrže mogla ispuniti njegova želja. Grof Orfeo bio je osobni prijatelj još iz mladosti s ministrom ad personam regiam, a osim toga je imao i bližnju rođakinju, groficu Immertreu koja je bila pridvorna gospođa. On im je obojima pisao i molio njihovu potporu u zetovoj stvari. Odgovori su stigli brzo i bili su začudo suglasni. I ministar i grofica javili su grofu da bi njegov štićenik zet mogao bez velikih poteškoća postići ono što želi, ali da bi se morao prije u javnosti istaći zaslužnim djelima i lojalnim vladi odanim ponašanjem. To je bio putokaz Branimiru koji mu je pokazivao pravac kuda treba udariti ako želi stići na metu svojih želja. On je morao gledati da dođe u sabor i tu da se istakne i svrati na se pozornost vlade. U proljeću buduće godine imali su se obaviti novi saborski izbori u svoj zemlji. Raspoloženje stranaka naviještalo je žestoku izbornu borbu, pa su mnogi već počeli živo raditi medu pukom. Branimir je odlučio da će istupiti kao kandidat u kotaru komu je pripadala općina Orlovac i on sa svojim ogromnim posjedom. Tu ga svijet poznaje, tu ga puk štuje i ljubi, tu ima nade da bi mogao lako prodrijeti.
Izbori su imali biti prvih dana mjeseca svibnja, trebalo se je, dakle, žuriti. Već polovicom mjeseca veljače preselio se Branimir u Orlovac s cijelom porodicom. Melita nije imala povoda opirati se boravku u Orlovcu jer je zbog duboke korote koju je obdržavala za pokojnom majkom morala da živi zabitno i osamljeno. Nije polazila ni kazališta, ni koncerta, ni privatnih zabava u svojih znanaca; za nju, dakle, život u velikom gradu nije sada imao smisla. I grof Orfeo pošao je u Orlovac jer mu je teško bilo rastati se sa svojim unukom s kojim se je često u danu znao dugo zabavljati i koji bijaše sada njegova najveća radost. Njegova štićenica u kavani "Europe" pokazala se za kratko vrijeme nezahvalnom naprama njemu, pa ju je grof napustio kada se je uvjerio da ona njega napušta. Sada je bio slobodan bar za neko vrijeme!
Došavši u Orlovac, Branimir je stao odmah razabirati položaj. Činilo mu se da nije još nitko dirnuo u puk radi izbora. Tim lakše bijaše mu raditi. On je počeo marljivo pohađati sve uplivnije osobe svoga izbornoga kotara: župnike, posjednike, zakupnike, trgovce, pa i same uglednije seljake, da govori s njima o svojoj kandidaturi. Branimir se nije dosele isticao na političkom polju i zato je baš mnogima bio poćudan. Njegova kandidatura primljena je u kotaru povoljno, pa se je ujedanput pronio glas po kotaru i županiji da će Branimir biti biran u hrvatski sabor.
Ta vijest doprla je i do velikoga župana koji je rukovodio izbore u županiji, i vrlo ga uznemirivala. O Branimirovoj kandidaturi, uopće o njegovoj odluci da želi biti biran u sabor, nije njemu ništa poznato bilo. Branimir mu je dosta intiman prijatelj, pa da mu ne bi o toj stvari ništa kazao. Pa ipak je bilo tako. On je čekao da izvidi da li su povoljne prilike za njegov izbor, a tek onda je htio potražiti glavara županije da mu se predstavi kao kandidat. Htio je da to učini ovaj koji dan, no veliki župan, komu ta kandidatura nije dala mirovati, pretekao ga. On je prije potražio Branimira u Orlovcu. Tu se je vladao kao da je došao u obične prijateljske posjete; o politici i skorim izborima za sabor nije ni riječce spomenuo sve do svoga odlaska podvečer. Tada, kao da mu je slučajno palo nešto na um, započe razgovor o tom predmetu. Bili su sami u sobi za pušenje, pa su mogli bez zazora razgovarati se. - Čuo sam da si nakanio kandidirati u ovom kotaru? - poče veliki župan - i da te dapače već proglašuju kandidatom... Ja tim glasovima nisam isprva vjerovao misleći da bi mi ti kao prijatelj kazao kad bi što na stvari bilo... Ali sada sam dobio službenih obavijesti da je zbilja tako.
- Tako je!... A da nisam tebi o tom ništa spominjao, razlog je jer sam htio da razvidim izborne prilike... To je učinjeno i ja sam se zbilja riješio da kandidiram.
- U ime vladine stranke, dakako? - primijeti lukavo veliki župan.
- Ne, već na svoju ruku - odgovori ozbiljno Branimir. - Ja hoću da u saboru stojim izvan stranaka... Ja ću od svake stranke prihvatiti ono što mi se bude svidjelo, ali vezati se na koju stranku ne mislim.
- Dakle divljak... Ne znam da li je ta ideja sretna...
- Zašto?
- Jer ti divljaci nisu nikomu po ćudi... Oni samo vrebaju, krivudaju i kriju svoju pravu političku boju... Takvi ljudi ne mogu biti u volji onima na kormilu... I oporba ih odbija od sebe jer su neodlučni i nepouzdani... Uostalom, to na me ne spada. Ja samo kažem da zastupnici koji stoje izvan stranke ne mogu biti po ćudi vladi.
- To znam.
- Onda se čudim tvojoj odluci... Ti ne ideš bez razloga u sabor - reče vrebajući župan.
Branimir se nasmiješi, a veliki župan također.
- Tajna se doduše krije, ali se ipak za nju doznade... O tebi, na primjer, općenito se misli da ideš u sabor toga radi da postaneš plemićem... Ako je tako, onda nećeš doći do toga cilja putem kojim si nakanio udariti... Divljak nema odozgo ništa očekivati.
- Ja ću zato ipak kandidirati na svoju ruku i budem li izabran, stajat ću izvan stranaka.
Veliki župan nije trebao da što više čuje.
- Onda ćemo se sastati na izbornom polju, ali kao protivnici... Žao mi je! - rekao je župan na oprostu Branimiru i odvezao se zlovoljan u svoju stolicu. Njega je uistinu ljutilo da Branimir ne stupa pred birače kao vladin kandidat, jedno zato jer bi Branimir, čovjek ugledan, inteligentan i vanredno bogat, bio lijepa stečevina za vladinu stranku, a drugo, jer se je bojao borbe s protivnikom kao što bijaše Branimir. Moglo bi se lako dogoditi da Branimir uz svoju popularnost koju je uživao u kotaru, i velika novčana sredstva koja su mu pri ruci, pobijedi u izbornoj borbi. A to bi za nj bila vrlo neugodna stvar. Odmah bi se gore kazalo da nema nikakva upliva u svojoj županiji i da zato nije na svom mjestu i Bog zna što bi sve moglo iz toga poslijediti. Veliki je župan zato odlučio da će se svom snagom svoje vlasti oboriti na orlovački izborni kotar.
Branimir je imao svoje tajne razloge zašto je nakanio kandidirati na svoju ruku. Njega su naime u svoje kolo privukli neki ugledni velikaši, viriliste u hrvatskom saboru, koji su imali da stvore poseban, izvan stranaka stojeći klub. Među njima bijaše i grof Slavomir, a to je najviše sklonulo Branimira da i on stupi u isto kolo. Pogovaralo se je da će ti divljaci doskora doći na vladu i da imadu mogućih sveza u Beču i Budimpešti. Bio je drugi još razlog s kojega se je Branimir riješio na tu stranu. Njegov otac bijaše umjereni opozicionalac koji se doduše u javnosti nije isticao, ali je svojim novcem izdašno podupirao stranku u koju se je brojio. Obzirom, dakle, i na oca imao je Branimir dosta povoda da stupi u takvu stranku gdje je opreka među ocem i sinom u njihovu političkom mišljenju tek prividna bila.
Veliki se je župan živo latio posla. Prva mu je stvar bila da nađe kandidata koji bi kako tako bio premac Branimiru. Razmišljajući o toj stvari, došao je do zaključka da bi s dvojicom mogao pokušati sreću proti Branimiru. Jedan bijaše Grabarić, bližnji susjed Branimirov. O njem je glavar županije odavna znao da teži za komorničkim ključem, i taj ključ imao je sada sklonuti Grabarića da kao vladin kandidat stupi na izborno poprište, on, koji u svom životu nije na ništa tako mrzio kao na politiku i ljude koji se s tim "ćoravim poslom" bave. Veliki župan nadao se ipak da će zlatni komornički ključ pokazan izdaleka taštomu vlastelinu, djelovati na nj magičnom silom i raspršiti njegove glupe predsude.
Drugi u kombinaciji bijaše ugledan jedan župnik i dekan, koji je neprestano uzdisao za kanoničkom kurijom na Kaptolskom trgu u Zagrebu. On se je svakom zgodom i svakomu koji je s njim u saobraćaj došao, tužio kakva mu se krivica čini tim da još nije postao zagrebačkim kanonikom, a imenovani su toliki drugi koji su od njega godinama puno mlađi a zaslugama za toliko niži. Lijepim obećanjem mogao je veliki župan vrlo lako i toga pregalca predobiti za svoju stvar.
Grabarić mu se je ipak više sviđao, pa je najprvo s njim stupio u pregovore. Iz početka išlo je poteško jer je Grabarić znao za kandidaturu svoga susjeda, dapače se pokazivao sklonim da će, kada tomu dođe vrijeme, za nj i raditi. A sad ujedanput ta napast! Nije bilo sumnje, veliki je župan pogodio pravu žilicu u Grabarića kada mu je spomenuo komorništvo. On se je u prvoj neprilici otimao, izvinjavao i otklanjao ponuđenu si odliku, ali veliki je župan bio vrlo nervozan i nestrpljiv, pa se je s tolikom žestinom survao na svoju žrtvu, da je napokon uspio. Grabarić je sutradan pisao list Branimiru gdje mu se prijavljuje kao protukandidat po "želji velikoga župana", na koji je dodatak ovlašten bio. Svršio je svoju poruku riječima:
- Stupam u izbornu borbu s tobom proti svojoj volji, pa se zato nadam da to neće u ničem promijeniti dojakošnje naše odnošaje. I nije. Branimir je znao da je njegov susjed oruđe u tuđoj ruci.
Dekana mislio je veliki župan predobiti za se kao glavnoga korteša među svećenstvom. On bi bio u tom sigurno i uspio, ali nenadani slučaj pokvari sve. Baš u to vrijeme kad su se postavljali kandidati i izbornici spremali na izbornu borbu, postade kanonikom razmjerno još mlad svećenik koji je nekada bio kapelan u dekana. To je opet bilo previše za nj, i on je sada od osvete i prkosa stao iz petnih žila raditi za Branimira među svećenstvom.
Sada, pošto su se istakli kandidati s jedne i druge strane, izdan je u jednom i u drugom taboru ordre de bataille. Grabarić je imao uza se javne urednike, zakupnike sajmovine, gostioničare i krčmare, koji su živo za nj radili. Ali i Branimirova stranka bila je jaka i brojna. Uza nj su stajali župnici, zanatlije koji su kod njega imali trajnu i dobru zaslugu, onda njegovi vlastiti činovnici i službenici, pa seljaci koji su mu dugovali ili inače od njega zavisni bili. Počelo se je žestoko raditi s obje strane i korteši stali su saletavati seljačke izbornike kao ose zrelo voće. Trošio se silan novac na gozbe i terevenke koje su dan i noć trajale. Seljaci su se lijepo gostili, dobro jeli i pili, pušili fine cigare i slušali što im korteši govore, i davali svoju riječ da će glasovati za kandidata koji im se preporuča.
Grabarićevi korteši razumjeli su se savršeno u svoj posao; oni bi znali zaokupiti izbornike protivne stranke čim bi ih načas ostavili njihovi korteši i vođe.
- Što mislite, vi slijepci - govorili bi oni Branimirovim biračima - zar vi da birate čovjeka koji je proti vladi? A znate li vi što je vlada?... Da nema nje, svi bi lipsali kao pseta... Bez vlade ne možeš ni dahnuti niti se kud maknuti. Trebaš li novaca: daj vlado!... Trebaš li novu cestu ili most: upri, vlado!... Dođe li na te zlo, vatra, voda, glad: pomozi, vlado! I uvijek samo: vlada, te vlada! Pa vi hoćete da se s njom ukoštac hvatate... Ej, vi budale, neće vladi, ali će vama pucati rebra, pa ćete se kajati, ali prekasno!... Već znate, ljudi, što!... Deder opametite se i budite uz nas!... Da samo znate kakvo je vino kojim Grabarić časti svoje ljude! - I korteši sklonuše ih da s njima piju, pa su se baš i ljudski ponapili, ali su sutra opet bili u svom taboru.
Baš tako radili su i korteši Branimirovi, osobito njegovi činovnici i službenici među kojima su vlastelinski lugari igrali najveće uloge. Oni bi isto tako zaokupili seljačke izbornike iz Grabarićeva tabora, pa im govorili:
- Ljudi, ne gubite pameti, ne dajte se smesti! Sada se vrzaju oko vas, sve mile-lale; obećavaju vam ovo i ono i hoće da vas premame. A gdje su bili dosada dok nisu bili izbori pred vratima?... Hoćete da birate Grabarića... A što vam je on?... Je li ikad komu od vas pomogao?... Mari on za vas ko za lanjski snijeg... A naš spahija, recite sami!... Tko je ikada uzalud pokucao na njegova vrata?... Ako si trebao novaca, dao ti je; ako si trebao plug, branu ili sjemena za usjev, ma što, sve si dobio; ako hoćeš užiriti svinje, spahija ti otvara svoje šume; ako su ti djeca gola i bosa, on ti ih odijeva i obuva; treba li graditi školu, on daje najviše, što i ne mora, samo da je tebi lakše; eto, on je uz vas i s vama u svako doba, prije i poslije izbora, pa njemu da se zamjerite? - Nećemo se mi zamjeriti našemu spahiji, aja! - prosvjedovali seljaci.
- Zašto onda birate drugoga? - pitali korteši.
- Eh, što ćemo... Vele gospoda da je tako bolje za nas!
- Čekajte, rđe, samo dok izbor mine... onda ćete vidjeti što je za vas bolje... Sastat ćemo se u šumi ako Bog da! - prijetili im vlastelinski lugari.
Pa sada da se snađe među te dvije vatre siromah seljak!
Ali to još nije bilo sve. U novije vrijeme stvorio se ujedanput, kao da je iz oblaka pao, nepoznat čovjek u kotaru koji je počeo među seljacima rovariti. Obašao je bio već cijeli kotar, kupio oko sebe seljake pa im držao govore i čitao spise koji su prosti puk nemalo uzbunili. Kad su ga pitali tko je on i otkuda, rekao bi da je socijalista, a rodom iz Bačke, seljak kao i oni. Taj "sicilist", kako ga izopačeno prozvaše seljaci, postao je vrlo popularan u kotaru. U novije vrijeme počeo je dolaziti i u orlovačku vlastelinsku krčmu gdje je kupio oko sebe seljake i ondje im pričao neobične stvari koje su seljaci uslast slušali i bez razlike stranaka grnuli u krčmu da slušaju čovjeka koji im pogađa žilicu.
- Ne vjerujte vi ni jednim ni drugim - upućivaše ih nepoznati prorok. - Nisu to ljudi kojima bi mi mogli vjerovati. Borite se među sobom; jedni za jednoga, drugi za drugoga spahiju. Lude li pameti! Svaki od njih ide svojim putem za nečim, vi za ničim... Treba znati tu gospodu!... Nije bio kaput nikada prijatelj gunjcu; ali što hasni vama govoriti?... Vi uvijek mislite tuđom glavom, i slijepi ste kraj zdravih očiju!
- Pa što da radimo, ded reci? - upita ga jedan od seljaka.
- Što da radite?... Birajte čovjeka u koga imate vjere... Ne kaputaša, već onoga u gunjcu i opancima, od vašega soja, koji zna vaše jade i nevolje, pa će i raditi za vas... Već je doba da se i nama, seljačkoj fukari, kako nas zovu, čini po volji.
- A što bi to bilo? - javi se iz hrpe ljubopitan jedan izbornik.
- Ama vi baš ništa ne znate, a tamo onkraj Dunava otkud sam ja zna to svako dijete... Čujte dakle: treba da se snizi porez na jednu petinu, duhan neka se slobodno sadi i rakija po volji peče, zemlju valja među puk razdijeliti iznova kako će biti svakomu pravo. - Što ti to reče sada? - uleti mu u riječ jedan od najmoćnijih gazda u selu koji je imao dvije sesije zemalja.
- Odmah ću ti razjasniti - odazva se nepoznati. - Zemlja je danas nepravedno razdijeljena, jedan ima premalo, drugi više nego treba. Je li to pravo da vaš spahija ima četrdeset hiljada lanaca zemlje, a toliki nemaju ni dva lanca, a imadu veću porodicu od njega? Zato treba iznova podijeliti zemlju, i to će biti doskora.
- Zar će dijeliti i naše seljačke? - pitao je isti onaj sesionaš koji je pozorno slušao što onaj nepoznati govori.
- Kako gdje, dragoviću moj - odgovori nepoznati - gdje neće biti dosta spahinske zemlje, ondje će se dijeliti i seljačke... I među vama ima ih dosta koji suviše imadu, a drugi ni toliko da se prehrane.
- Tako je, tako! Evala! - uzeše vikati oni koji su bili najslabiji gruntaši, na što su spali lakoumnim životom i lošim gospodarstvom.
- Moj čovječe - obori se sada na nj ljutito sesionaš - misliš li ti da imaš s budalama posla koje možeš uputiti u što hoćeš... To što ti sada govoriš, nikada neće biti... Kakva bi to bila pravda da meni koji sam radio, mučio se i čuvao svoje, otmu rođenu moju zemlju, pa je dadu kakoj propalici koji je rasuo svoj imutak pa sada ništa nema. Neće, ne, do toga doći, dok je Boga na nebu i cara na zemlji... Ti si neznana delijo, ili kakva luda ili bitanga, koju bi trebalo odavle batinom otjerati. Nepoznati se smeo i ne bijaše kadar da riječ progovori i suzbije žestoku navalu, ali su mu priskočili u pomoć izbornici koji su najmanje imali i stali vikati:
- Znamo mi zašto se on ljuti, sesionaš je, ima grunta ko mali spahija, pa se boji da što izgubi...
Bogati gazda ne reče ništa, nego se okrenu i izađe iz krčme, a za njim nekoliko bogatijih gazda koji su bili s njim iste misli. Nastao razdor među seljacima. Bogatiji se odbili od "sicilista", dok su siromašniji, a tih bijaše mnogo više, dušom i tijelom uza nj pristali. Kad su imućniji seljaci izašli iz krčme, stade nepoznati onima koji su s njime ostali, a bila ih je još uvijek puna krčma, pripovijedati stvari o kojima se oni ne bi usudili ni snivati.
- Još koji dan - govorio im on - pa će doći zapovijed iz Beča, da se ima izjednačiti bogato i siromašno... Svaki će dobiti toliko zemlje koliko treba, a spahijama i bogatlijama što ostane. - Seljaci zinuli i razrogačili oči pa slušaju što im nepoznati govori. Svaka žilica u njih treperi, i oni već u svojoj misli zalaze s lancem u lijepe spahinske zemlje i dijele ih među se po miloj volji.
Kada su baš najljepše slušali svoga proroka i imali pred sobom čarobnu sliku bolje budućnosti, banuše u sobu dva oružnika s nataknutim bodovima na svojim puškama i prokrčiše si put do stola za kojim je sjedio nepoznati besjedeći seljacima.
- U ime zakona slijedi nas! - pozva ga strogim glasom stariji oružnik uprvši prstom u govornika, koji je, opazivši oružnike pred sobom, prestao bio govoriti.
- Da vas slijedim, a zašto? - upita neustrašeno nepoznati.
- O tom će biti poslije govora! - odvrati mu oružnik.
Među seljacima nastao žamor koji je postajao sve to glasniji.
- Zašto ga hapsite - istaknu se jedan iz hrpe - kad nije ništa učinio...
- Pozivam po drugi put! - zagrmi oružnik.
- Dobro, ja idem - reče nepoznati skočivši na noge.
- Nećeš nikud, ne damo mi! - stadoše vikati seljaci i počeše se stiskati oko oružnika.
- Mir, braćo! - priviknu im nepoznati. - Ne bojte se za me... Evo mene doskora opet među vama!
Te riječi umiriše više seljake negoli držanje oružnika koji su već bili skinuli puške s ramena da rastisnu seljake.
Nepoznatoga odvedoše i strpaše u općinsku buharu, a otuda ga po noći otpratiše u kotar gdje su ga odmah preslušali. Pošto mu nije bila u redu putovnica, otpremiše ga još isti dan put njegova zavičaja. Svoga obećanja da će se skoro vratiti među svoje privrženike, nije mogao ispuniti. Oni ga nikad više nisu vidjeli, ali su njegove nauke sačuvali. Baš to, jer su ga uhitili i popratili preko Drave, činilo se seljacima sumnjivim.
- Bit će sve istina što je govorio taj naš čovjek - umovali su seljaci. - Zašto bi ga onda gonili, da nije govorio istinu? Znamo mi to.
Tako si eto stvori prosti puk sud o sljeparu najprostije vrsti i podiže ga do ugleda apostola. U pameti seljaka orlovačkih ostale su duboko usječene riječi koje su čuli od bačkoga "sicilista", a njegove spise, koje je među njih razdijelio, čitali su na jagmu i trgali se za njih, premda nisu ni trećinu razumjeli od svega što su čitali. Oni se počeše među sobom tražiti, dogovarati i napokon se udružiše kao u neku socijalnu sektu, davši si ime "sicilisti". Bilo ih je u svim općinama izbornoga kotara i kada su vidjeli da ih ima toliko iste misli, zaključe da će sami postaviti svoga kandidata za sabor, ne kaputaša, već čovjeka od gunjca i opanaka, kako im je svjetovao njihov začetnik.
Našli su ga dosta brzo. Bio je to umirovljeni financijalni nadstražar, čovjek prepreden i svakojaki. Jer je živio na seljačkom gruntu svoga oca, oni su ga držali svojim, premda se nije niti na seljačku nosio niti je ikada sam orao ili kopao, nego je držao sluge koji su mjesto njega radili. On sam bavio se nadripisarstvom i seoskom lihvom, pa je stoga bio vrlo popularan medu seljacima. Radi svoga nadripisarstva izišao je među njima na glas kao vrlo pametna glava, a njegovo lihvarenje pribavi mu glas pučkoga dobrotvora, premda je od pozajmljenih glavnica tražio i primao nezakonite, vrlo visoke kamate. Tomu čovjeku je neobično laskalo da su ga ponudili kandidaturom za saborskoga zastupnika, i on je tu ponudu objeručke prihvatio. On se je nadao da će bude li izabran za saborskoga zastupnika iz toga crpiti korist kako on to samo umije. Poput munje proletio glas cijelom županijom da su se u izbornom kotaru orlovačkom pojavili socijaliste u tolikom broju da su se osmjelili postaviti čak i svoga kandidata za sabor. I veliki župan našao se u čudu kada je dočuo za tu novost. Kako to da mu s nijedne strane nije ništa javljeno o tim "sicilistima" koji već i za sabor kandidiraju? S tim kandidatom odlučio je on pobliže se upoznati.
Korteši Branimirovi i Grabarićevi svršili su svoj najteži rad, da su naime raščistili polje, te se je sada znalo kamo koji izbornik pripada. Glasovi bijahu nekako jednako podijeljeni, pa je sada trebalo samo da svaki kandidat svoje privrženike ukrijepi u vjeri, a uz to, ako je moguće, ovaj ili onaj protivnički glas za sebe predobije. Radilo se živo na sve strane, a novac se nije štedio. Nastala je uporna borba o glasove; tko je koga predobio za se, gledao je da si ga i sačuva, ali zato još nije bio siguran da mu se neće sutra iznevjeriti. Najvećom napetošću išlo se je u susret izboru koji se je primicao. Radilo se o tri-četiri glasa. "Sicilisti" imali su kojih trideset glasova koji bi dakako odlučili ako bi oni dali svoje glasove za jednoga ili drugoga od glavnih kandidata. No na njih se nije moglo računati. Držali su uz svog kandidata kao nokat uz meso, s upornošću pravih sektara, pa se nisu dali od njega odvratiti ni obećanjima, ni prijetnjama, dapače gledali su oni da predobiju koga iz Grabarićeva ili Branimirova tabora. A i njihov kandidat pazio je budnim okom na svoje stado, držao ga na okupu i svaki dan pobrojio. Troška nije imao s njima velika; dok su se Grabarićevi i Branimirovi izbornici gostili pečenkama svake fele i dobrim vinom, oni su bili zadovoljni kapulom ili jajima, a mjesto vina napili bi se najprostije i najjeftinije špire.
Uto, baš nekoliko dana pred izbor, dogodila se neznatna stvar koja je pobrkala razmjerje izborničkih glasova na štetu Branimirovu. Jednoga dana vraćala se je Melita u elegantnim svojim karucama iz majura Klise kamo se bješe poslije objeda izvezla. Pred njom vozila se dva seljaka u lakim slavonskim kolima. Sva je prilika da nisu bili trijezni, jer su gromovito pjevali, a i konje su tjerali onako po svatovski. Kada su opazili da se za njima spahinica vozi, počeli su se laganije voziti, i to sredinom ceste. Čim bi opazili da su Melitine karuce brže pojurile, u nakani da ih prođu, oni su, što su igda jače mogli, potjerali svoje rage i prašili spahinici pred nosom.
Ta bezobraznost razljutila je Melitu. Grofovska kći planula je videći da joj prkose ti poderanci u kolima.
- Tjeraj naprijed! - zapovjedi ona kočijašu, koji nato pusti uzde konjima. Seljaci u kolima primijete to i udri bičem po svojoj kljusadi koja je letjela kao poplašena. No gdje da oni uteknu gospodskim, vilovitim konjima? Za čas stigoše Melitine karuce seljačka kola, no u tren zakrenu seljak na stranu, baš pred rudo karuca. Kočijaš Melitin, razjaren tolikom drskošću, ošinu seljake bičem dva-tri puta po glavi i projuri mimo njih, a pri tom zape krilo od sjedala o kola seljačka i potrga se.
Seljaci udarili sad užasno kleti i psovati, dobacivajući Meliti razne pogrdne riječi kao "gospodska avet", "crna Aždaja" (zato, jer je nosila crninu) i druge još gore i prostije.
Sva izvan sebe vratila se kući i potražila odmah Branimira, zahtijevajući od njega da joj odmah pribavi zadovoljštinu. Bila je bijesna i Branimir je morao odmah ispuniti joj želju. Seljaci budu isti dan prijavljeni kotaru kamo ih odmah za sutra pozvaše i osudiše. Imali su odsjediti u zatvoru četiri dana i platiti štetu. To je već uzbunilo seljake i izbornike koji su bili u Branimirovoj stranci. Ona dva izgrednika bijahu članovi dviju zadruga kojih su gospodari bili dobre gazde i čvrsto stajali uz Branimira. Na njih bi pao teret da plate štetu za oštećene karuce, ali Branimir se je toga odrekao. Da nije toga bilo, oni bi smjesta bili prešli u drugi tabor, ali ovako, hajde, ostali su još uz njega, ali su već bili ozlovoljeni. No tim se još nije svršila stvar. Jednoga jutra, i to treći dan što su se ona dva kažnjenika vratila kući iz zatvora, dođe gospodarskomu upravitelju u Orlovcu prijava iz Klise da je zlobna ruka posjekla skoro polovicu mladoga voćnjaka što ga je Branimir prije tri godine dao ondje zasaditi. Ta ga se je vijest nemilo dojmila. Pošalje upravitelja da izvidi stvar, a s upraviteljem pođoše i oružnici. Preko sto krasnih voćaka ležalo je posječeno u deblu da je bila žalost gledati. Bile su to mlade voćkice najplemenitije vrsti koje bi ove godine prvi puta rodile bile. Šteta bijaše velika, ali opačina još veća. Po tragu, naime po utiscima nogu u zemlji, raspoznalo se odmah da su taj posao izvela dva zlikovca. Sumnja je dakako pala odmah na onu dvojicu kažnjenika. Oružnici ih odmah uhitiše, a kod pretrage u kući nađoše u sijenu sakrivene dvije bradvaste, oštre sjekire, na kojima bijaše vidjeti traga od kore i soka posječenih stabala. Povedoše ih u Klisu u sam voćnjak gdje su se uvjerili da njihovi opanci posve pristaju u one utiske u zemlji. Razlozi sumnje bijahu tako jaki da su ih odmah predali kotarskomu sudu koji ih je, pošto je šteta bila velika, dao otpratiti sudbenomu stolu, da im sudi radi zlobne oštete tuđega vlasništva.
Ovaj slučaj ogorčio je seljačke izbornike Branimirove.
- Zar tako s nama naš spahija? - uzeli oni među sobom rogoboriti. - Tužaka nas i tjera u tamnice, a ovamo nam uvijek govori kako nam je dobar prijatelj. Hvala mu na ljubavi. Mi ga ne trebamo!
Branimiru je jedva pošlo za rukom da kako-tako umiri seljake. On im je razložio da nije lijepo i pošteno da se zauzimaju za opake svoje drugove koji ne znadu ni za Boga ni zakon.
- Što su danas meni učinili - govorio im on - mogu sutra učiniti vama, pa vi da branite još takve zlikovce? - Pametniji seljaci uvidješe da spahija ima pravo, i ostadoše mu vjerni, ali nekoliko glasova izgubi ipak radi te zgode. Ona dva gazde, iz čijih zadruga bijahu uapšenici, prijeđoše ravno k "silicistima", a neki se odmetnuše u Grabarićev tabor.
Meliti je dobro došla ova zgoda da se riješi dosadna joj Orlovca. - Ta čovjek nije siguran ni za svoju glavu među tim opakim svijetom - govorila je ona Branimiru i izjavila da će odmah otputovati. Delidvor je sada već uređen i ona će se ondje, u bivšoj svojoj djedovini, nastaniti. Dotle će i izbori proći, a onda se može Branimir sa djetetom onamo preseliti. Melita je i zbilja treći dan iza kako je počinjeno ono divljaštvo u Klisi, otputovala u Zagreb, a otuda u Delidvor. Njezina nagla odluka da će otputovati iz Orlovca, imala je drugi, tajni razlog, ne onaj kojim se je poslužila pred svojim mužem. Prije nekoliko dana dobila je ona naime list od Ele kojim joj javlja da je ulanska pukovnija u kojoj je služio Alfred, premještena u Mirovnik, nedaleko Zagreba. Od toga časa vrebala je na zgodu da se rastane s Orlovcem, i ta se je zgoda desila.
Branimir je tako ostao sam u Orlovcu zlovoljan i malodušan. Kako su sada glasovi stajali, on nije mogao vjerovati da će prodrijeti. Pred svojim prijateljima dapače je izjavio želju da bi najvolio odstupiti od kandidature, ali ovi ne htjedoše o tom ni čuti. Rekoše mu da se u zadnji čas dade vrlo mnogo učiniti i uputiše ga da će im valjda poći za rukom predobiti za se nekoliko "sicilista" o kojima se je znalo da su pohlepni za novcem kao moljac za ovčjom kožom, a da ga i trebaju. Branimir se dade nagovoriti i kao kandidat dočeka izborni dan.
U sjedištu kotarske oblasti imao se je obaviti izbor. Izbornici svih stranaka dolazili su u mjesto birališta na kolima, nakićeni narodnim kokardama na kojima je natiskano bilo ime kandidata. To se je ime čitalo i na trobojnicama koje su sa sobom ponijeli izbornici pojedinih sela. Svaka stranka imala je svoju krčmu gdje su glavni korteši dočekivali izbornike s punim vrčevima vina i piva. Pred krčmama namjestile se glazbe, i to pred Grabarićevom krčmom ciganska glazba koja je izopačeno, nekako na mađarski, igrala hrvatske pjesme, dočim su Branimirovim izbornicima svirali srijemski tamburaši, sve sami melezi. Korteši su se s izbornicima rukovali i grlili i savjesno ih brojili da ne bi ni jedan izostao. U tim dvjema krčmama bijaše veselo i živo. Sve je brujalo i orilo se od razgovora, vike i pjevanja. Stolovi bijahu prostrti u krčmi i pred krčmom, a sluge, lugari i panduri obojice gospode kandidata dvorili su izbornike nudeći ih pečenim odojcima, janjetinom, ili paprenim gulašem. Trebalo je da se ljudi dobro potkože, jer bi se izbor mogao dugo otegnuti. Dok su se izbornici dvojice glavnih kandidata ovako lijepo gostili i častili, bijahu "sicilisti" svi na okupu u nekakvoj kukavnoj mehani. I oni su se gostili, ali sljepački, kao prava fukara. Jeli su sira i luka, neki i suhe slanine, a pojili su se jeftinim, ali grubo patvorenim crnim vinom. I oni su imali svoju glazbu, ali niti Cigane, niti tamburaše, već seoskog gajdaša koji je slučajno bio izbornik.
Oko osme ure s jutra nastalo je komešanje i vreva na ulici. Korteši i izbornici skočili na noge i sve jednim pravcem pogledali. - Dolazi... Eno ga! - čulo se je osobito među Grabarićevim izbornicima. Dolazio je njihov kandidat... Vozio se sam, a na baku uz kočijaša sjedio je glavit katana u odori Trenkovih pandura, koji je podsjećao na minule dane slave i moći plemićke. Za nekoliko časaka stadoše njegove lagane karuce pred zgradom kotarske oblasti i pl. Grabarić, komu je uparađeni katana otvorio vratašca, izađe iz kočije. Tu se pozdravio s kotarskim predstojnikom, općinskim činovnicima i izbornim povjerenstvom. Njegovo visokoblagorođe pušilo je vjekovitu svoju virginiju, a bilo je očito uzbuđeno i zabrinuto. Nekoliko njegovih glavnih korteša potražilo ga odznah i izvijestilo kako stvari stoje. Oni su se tvrdo nadali pobjedi.
- A gdje su "sicilisti?" - upita kandidat predstojnika. - Želio bih vidjeti i njih!
Na te riječi okrenu se predstojnik prema omašnomu jednomu bilježniku i naloži mu da "siciliste" privede pred gospodina kandidata. Predstojnik zapovjedio bilježniku, a ovaj općinskom panduru koji se je vrzao iza njegovih leđa.
- Skoči odmah u mehanu - zapovjedi mu oštro - pa istjeraj tu fukaru pred kuću.
Općinski pandur skoči što je brže mogao, i za čas bijahu "sicilisti" pred kućom. Gospodin Grabarić pristupi k njima i prijazno ih pozdravi. Oni poskidaše šešire i upraviše svoje poglede čas u njega čas u njegova katanu. Velika perjanica na njegovu kalpaku i srebrne kopče na ječermi u koje nisi mogao od svijetla gledati, najviše su još zadivile uboge "siciliste".
- Što radite ovdje? - upita ih Grabarić ne znajući u ovaj par pametnijega pitanja.
- Čekamo našega kandidata, vaša milosti! - odgovore neki.
- A tko je vaš kandidat? - pitao dalje Grabarić čineći se nevještim.
- Marko, nadstražar - čulo se iz hrpe.
- Kakav je to čovjek? - okrenu se sada Grabarić prema predstojniku.
- Nadripisar i seoski lihvar - odgovori predstojnik navlaš vrlo glasno da ga dobro čuju i "siciliste" izbornici - čovjek svakojaki, no do koga ovi slijepci, koji ne vide dalje od nosa, mnogo drže. Ali svejedno, vi ljudi - uze sada predstojnik govoriti izbornicima - nećete dočekati svoga kandidata niti ćete ga birati.
- Kako bi to bilo - uskomešali se izbornici - ta još je sinoć bio s nama i rekao nam da će doći među nas oko osam sati.
- Ne može doći jer sjedi u hladu... kod kotarskoga suda - razjasni im predstojnik koji se zatim okrenu prema Grabariću komu stade govoriti opet tako da su "sicilisti" mogli sve dobro razumjeti.
- Taj se čovjek nalazi pod kriminalnom istragom zbog prevare. Pravio je, naime, ugovor, u kom je izigrao troje siročadi, troje jadne djece. Sud je ušao u trag toj prijevari i dao prošle noći uhapsiti gospodina kandidata.
"Sicilisti" čudno se nekako zgledali slušajući te riječi. Grabarić je držao da je došao kritičan momenat koji mora izrabiti.
- Žalim vas, dragi ljudi - poče im govoriti vrlo ozbiljno - da ste tako nisko pali pa ste si izabrali kandidatom prostu varalicu. Među "sicilistima" nastao žamor i gibanje. Ove su ih Grabarićeve riječi posve smele. Njihov Marko - pa varalica! Tko bi to mislio? Ali bit će valjda tako kada gospoda kažu.
- Što smo mi znali, vaša milosti! - javi se između njih najstariji i valjda najpametniji. - Mi smo držali da je pošten čovjek, eh, ali ako je taki, kao što čusmo, neka ga voda nosi.
- Tako je! - povladiše mu ostali.
Grabarić pomisli: sad ili nikad! Pristupi još bliže k izbornicima, tako da je s onima koji su u prvom redu bili, stajao prsa o prsa. Uzdignute glave i gledajući svakomu oštro u lice, upita ih on jakim glasom:
- Ljudi, imate li vjere u mene?
- Kako ne bi, vaša milosti! - uzvikali se "siciliste", nešto od neprilike, a nešto od respekta pred Grabarićevim katanom koji se je oko njih šuljao i osornim im glasom metao u usta riječi koje su trebali da viču.
- Ako imate vjere u me, onda glasujte za me! nudio se Grabarić seljacima. A ovi su šutjeli i čekali hoće li se tko među njima oglasiti na te riječi. Ali se nitko ne javi. Grabarić ne klonu duhom već započe iznova:
- Moguće je da su me ocrnili u vašim očima moji protivnici... Ali ja vam velim: - Ne vjerujte im!... Ja sam bio vazda prijatelj seljaku i sirotinji...
- Da vidite, vaša milosti - javi se sada najveća raspikuća među "sicilistima" - mi smo baš prava sirotinja. Slabi smo gruntaši, lane nas je pobio led, a otolič poručio nam ovrhovoditelj da će nas, čim minu izbori, poćerati za dužni porez... Propast ćemo, vaša milosti, ako nam tko ne pomogne...
- Vaša milost mogla bi nam pomoći! - javi se sada uza nj stojeći "sicilist". - Da nam dadete novaca za porez, vi bi nas spasili od velikoga zla.
Grabariću se smrklo lice na te riječi, ali na taj izazov morao je da odgovori.
- Da vam dadem novaca... Kako to mislite?... Valjda ne tražite da vam te novce poklonim... Svi bi onda kazali da sam kupio vaše glasove, a ja to neću... Već čujte! Ja ću vam novce koje trebate pozajmiti, a vi ćete ih pošteno kao čestiti ljudi vratiti... Dakako, ne odmah, već kako tko može...
Seljaci se stali znamenovno pogledati i laktovima gurati.
- Kako tko može - tumačili su oni po svom "kad, il' nikad," ali ovo potonje je vjerojatnije... Oni su bili posve zadovoljni odgovorom Grabarićevim i počeli su isprva nekoji, a onda svi složno u zboru vikati:
- Hvala im do neba, vaša milosti... Vi ste naš čovjek... mi smo svi uz vas!
- Kad je tako, onda ajte za mnom! - reče Grabarić s vedrim licem i pođe pravcem prema krčmi gdje su bili na okupu izbornici. Korteši povrstaše "siciliste" u red, zatakoše im za šešire kokarde s napisom: "Živio naš zastupnik Janko pl. Grabarić", i krenuše istim pravcem za svojim novim kandidatom. Svoju zastavu, na kojoj je bilo tiskano ime Marka nadstražara kao kandidata, ostavili su u krčmi, pa ih sada predvodi samo njihov gajdaš koji im je zasvirao poznatu kolsku pjesmu: Ajd na levo, braca Stevo itd.
Grabarićevi izbornici izađoše "sicilistima" u susret, stadoše se s njima rukovati i grliti, i povedoše ih za pune stolove kamo su pali kao gladni skakavci na žito.
Trideset i pet sigurnih glasova imao je sada Grabarić više i tim bijaše izborna bitka već unaprijed odlučena. Branimir je to uvidio i zato prije nego će izbor započeti, izjavi pred povjerenstvom da odstupa od kandidature. Čemu, mislio je on, da muči dalje sebe i svoje izbornike? Ne brinući se dalje za sudbinu izbora, on se je sa svojim izbornicima odvezao u Orlovac gdje ih je gospodski podvorio. U njegovoj zlovolji, koja mu je s te nedaće pritisla dušu, bijaše mu jedina utjeha da su mu svi do jednoga ostali vjerni i da se nitko od njih nije odmetnuo u protivnički tabor.
Njegovo srce odbilo se od Orlovca i njegova pučanstva komu je bio dobrotvorom, a ono mu se iznevjerilo u odlučnom času za njega. Boravak u tom kraju postao mu mrzak i oduran, pa je i on nekoliko dana poslije izbora otputovao za Melitom u Zagreb. Prvi taj neuspjeh tako ga je ozlovoljio da već nije mislio ni na sabor ni na plemstvo već samo na svoju porodicu i svoje zvanje.