Melita/Drugi dio/VIII

← VII

Melita —  Drugi dio - VIII. autor: Josip Eugen Tomić

IX →

Teško očekivana brzojavka od Branimira kojom joj javlja da su sve naručene stvari prispjele iz Beča, napokon je stigla. Melita se bez otezanja spremi na put i otputova još isti dan iz Delidvora.

Već je bio početak svibnja. Trebalo se je žuriti da bude ugodno boraviti na rivijeri. Melitu je doduše sve nešto vuklo da pođe najprije na Vrpsko jezero gdje bi se najlakšim načinom sastala s Alfredom, ali njoj se činilo da se još nije potpuno povratila prijašnja svježost i jedrina takva da bi mogla dražešću i ljepotom zasjeniti Ljubicu koja se bješe tako lijepo razvila. Zato je silom zašutkala glas svoga srca i otputovala najprije na more gdje se je nadala da će blagi morski zrak i pomlađena priroda stvoriti ono što je najviše trebala u svom ljetovanju.

S mužem i sinom rastala se ravnodušno, gotovo veselo. Branimiru ponudila je lice na cjelov, a sina je nehajno prekrstila i tobože uime blagoslova položila mu ruku na njegovu jakom plavom kosom već sada obraštenu glavu. Pri tom je preporučila dojilji i sobarici da paze na dijete, što je skroz suvišno bilo jer se je to i dosele bez njezina utjecaja uvijek činilo.

Na svom putu više puta se javila Branimiru, ali nije zaboravila ni na Ljubicu. Trebalo je veze novoga prijateljstva učiniti čim jačima i krućima. Iz listova što ih je Melita pisala Branimiru s rivijere, saznao je on sve potankosti njezina boravka. Stanovala je u posebnoj vili s krasnim izgledom na more, uz vilu imala je oveći perivoj u koji se je zaklanjala za sunčane žege, imala je samo za svoju osobu najmljenu barku i svoga stalnoga barkara, stalno najmljenu elegantnu ekipažu koja je samo njoj stajala na raspolaganje. Upoznala se veoma brzo s najuglednijim porodicama koje su u isto vrijeme s njom uz more boravile. Ove su je pozivale k sebi na soareje, a Melita ih je istom mjerom uzvraćala. Živjela je elegantno i s velikim komforom prema svomu rodu. Za kratko vrijeme bijaše "hrvatska grofica" jedna od najviđenijih, najviše paženih ličnosti na rivijeri. Njezina otmjena vanjština i fina aristokratska ljepota padala je svakom u oči. Publika joj se je divila, ali imala je i velik broj zavidnica. Kavaliri prvoga reda, staroslavna grba i sjajna imena, pa milijunari koji su slovili kao mali vladari u trgovini i velikoj industriji, tankoćutni pri izboru svojih ideala, obletavali su Melitu i otimali se o njezinu milost. Ona je njihove laske i poklone primala, ali nijedan od njih nije se mogao podičiti njezinom osobitom milosti. To je samo još uvećalo čar njezina bića i podraživalo njezine poklonike na očajnu ustrajnost. No uzalud! Melita je imala samo jedan cilj za kojim je težila, jednu vruću želju koja je svu njezinu duševnost ispunjavala. Ona je neprestano mislila na Alfreda, a pred tom misli sve je drugo blijedjelo i iščezavalo. Ona ne bijaše po naravi putena kova, niti je u njoj bio najmoćniji osjećaj sklonosti naprama muškoj glavi kao u mnogim drugim ženskima. Taština i ponos bijahu glavna joj svojstva. Ona je Alfreda doduše ljubila, ali da je nisu radi njega onako bolno uvrijedili, tko zna da li bi ona za njim tako čeznula. Njezina ljubav prema njemu hranila se najviše tom uvrijeđenom njezinom taštinom i ponosom.

Na rivijeri sprovela je Melita punih šest tjedana. Boravak bio joj je ugodan i zanimljiv. U tim otmjenim francuskim i engleskim krugovima s kojima je najviše općila, ona je vidjela mnogo nova i nepoznata još u domaćem kraju. Svojim bistrim pogledom ona je brzo proniknula u sve tančine društvena života toga elegantnoga svijeta. Uputila se u prednosti i tajne toaleta svojih novih znanica, prodrla u duh konverzacije njihove, prisvojila si onaj nesravnjivi šik u držanju soareja, udešavanju raznih sportskih zabava, i upoznala se s tolikim drugim stvarima koje ispunjavaju sav život boljarskih krugova. Time što je to na rivijeri u kratko vrijeme vidjela i naučila, mogla je ona prednjačiti boljemu društvu ne samo u svojoj domovini nego i u lječilištima u koja je kanila kasnije poći.

Melita je Ljubici taj svoj život na rivijeri opisivala najživljim bojama i tako zanosno da se je i u skromnoj Ljubičinoj duši pojavila želja da možda još buduće godine pohodi sa svojim Alfredom taj zemaljski raj. Sada je ona živjela u tihoj i zabitnoj vili, daleko od velikoga svijeta, u tihoj bračnoj sreći.

- Ti mi pišeš - ovako je svršila jedan svoj list Meliti - prekrasnih stvari o tvom sadanjem boravištu... Ja te u tom ne mogu slijediti... Mi živimo ovdje skromno i bez ikakvih zabava. Jedan dan je kao i drugi, ali mi smo kraj sve te jednoličnosti sretni i zadovoljni.

Taj završetak bocnuo je poput žaoke u srce Melitu.

- Oni su sretni i zadovoljni... Tada se i ljube! - govorila je s ogorčenjem turivši odurni joj list od sebe. Kao nikada prije tako je sada osjetila u sebi želju da što prije pomuti tu njihovu sreću i zadovoljstvo.

Dani Melitina boravka na rivijeri bijahu na izmaku. Ona je treći dan što je primila Ljubičin list, otputovala s mora put Celovca. Putujući cijelu noć, stigla je ranim jutrom u Celovac. Vrućina koja je vladala i po noći u kupeima, nije joj dala usnuti tvrdim snom. Sprovela je noć u polusnu, što ju je izmučilo tako da je, odsjedavši u hotelu, legla odmah u postelju i spavala do kasno poslije podne.

Kada se je probudila bijaše joj prva briga da se odjene i pohodi Ljubicu. Njezina vila bila je samo tri četvrta ure udaljena od grada. Za jedan sat sjedila je ona u karucama u ukusnoj bijeloj opravi od piketa s florentinskim šeširom na glavi koji bijaše urešen poluvijencem od potočnica. Zapadajuće sunce udaralo joj baš u lice, te se je ona morala zaklanjati za svoj pariški suncobran s krovom od bijelih čipaka.

Srce joj kucalo sve to jače čim su karuce dalje od grada odmicale. Vozila se jedva preko pol ure kadli primijeti da je kočijaš veoma skrenuo sa sredine puta na stranu, sigurno da se nekomu ugne. Nju, velikašicu, koja bijaše vična da joj drugi s puta idu, rasrdila je ta malenkost, i ona pogleda na protivnu stranu. Mimo nje projezdilo pet mladih časnika koji su svi vrlo ljubopitno, neki od njih dapače i suviše smiono svrnuli svoje oči na krasnu, elegantnu damu u karucama.

Među zadnjima jašio je i Alfred. Njih dvoje zgledalo se u isti mah i prepoznalo. Melita pridigla se u karucama i suncobranom domahivala uime pozdrava Alfredu koji je u tren okrenuo konja i skokom prijašio do kočije koja bijaše međutim već stala.

- Vi ste li to uistinu, Meli? - progovori on radosno i glasno, pružajući Meliti ruku koju ona živo prihvati.

- Ta ja sam vam pisala da ću ovaj koji dan doći! - reče umiljatim glasom Melita žareći se u licu.

- I ostat ćete dulje kod nas?

- Nekoliko dana.

- Ah, to je fatalno, a mene neće tu biti - reče Alfred neugodno dirnut.

- Vi nećete biti kod kuće, Alfrede? - pitala preneražena Melita koja se je odmah promijenila u licu. Problijedjela je i veseo izraz nestao joj s lica.

- Mi imamo da obavimo jašenje na distanciju... do Monakova.

- A to će trajati?

- Svakako nekoliko dana.

- Kako ste mogli tu stvar tako udesiti... baš o mom dolasku!

- U nas ide sve po zapovijedi... Ja bih i kako volio da su me pustili doma.

- Ja vam vjerujem - reče Melita odvrnuvši lice od njega.

- Meli! Vi ste nepravedna spram mene! Pružite mi ruku... do viđenja!

- Ja da vas čekam? - upita ona pogledavši ga koketno.

- Vi morate! - reče tišim glasom. - Ja vas molim! - dodade odmah toplo.

- Dobro, ja ću vas čekati... Evo vam ruke! Tako! A sada idite. - Ona mu je tako srdačno stisla ruku, pogledala ga tako zamamljivim pogledom da je Alfred kao nepriseban, sjedio na konju i motrio je bez riječi.

- Idite! Vi ćete jako zaostati! - podsjeti ga ona njegovih drugova, a odmah zatim zapovjedi kočijašu da potjera. Karuce krenuše dalje, a Alfredu je došlo kao da mora pojuriti za njom, vratiti se kući, da bude s njom i uza nju. Napokon se sabra, okrenu konja i poleti u skoku za svojim drugovima. Bio je sav uzbuđen kao nikada prije kad se je s njom sastajao. Prošlo je više od godine dana što je nije vidio, mislio je da je već zaboravio na nju i da je u njegovu srcu ugasla i zadnja iskrica ljubavi prema njoj, a eto kod prvoga susretaja vidio je da je nije kadar zaboraviti, a vatra prve njegove ljubavi da je bila samo zapretana, ali ugasla nikada. Osjećao je da mu je ona, kao nekada, najmiliji stvor na svijetu, njegova jedina, prava i neprolazna ljubav.

A Melita? Ona je bistrim svojim okom odmah zamijetila utisak svoga pojava na Alfreda, vidjela je da je on još uvijek sav u njezinoj vlasti i da se od nekadanje ljubavi nije u njegovu srcu ništa izgubilo. Ona se nije prevarila u svom Alfredu! Kako ju je to veselilo! Sada se nije ni brinula za uspjeh svoje osnove. Alfred je još uvijek jednako ljubi, a to je što će odlučiti, što će je uzdići na vrhunac njezinih želja.

Ljubica je s iskrenom radošću dočekala Melitu u svojoj vili. Prvo što joj je iza pozdrava priopćila bijaše da je Alfred otišao i da će se tek za nekoliko dana vratiti.

- Sve mi je znano... Mi smo se putem sreli.

- Dakle ste govorili jedno s drugim?

- Sve mi je kazao... Skoro sam se rasrdila na nj. Mislila sam u prvi mah da je on tako htio.

- Otputovati o tvom dolasku? Ah, draga Meli, kako se je siromah otimao i branio baš radi tvoga dolaska komu se je toliko radovao, ali nije ništa pomoglo. Kod vojništva je prva stvar: slušati. Alfred ima slučajno najbolje konje u pukovniji, izvrstan je jahač, i tako je pao pukovnikov izbor na njega. To je odlikovanje, ali njemu bi bilo draže da ga je ovaj put minulo.

- Ništa zato, mi ćemo se zato ipak vidjeti, makar i na kratko vrijeme.

- Ti ćeš čekati dok se vrati? - upita veselo Ljubica.

- Ja sam mu obećala.

- Ah, to je divno! Onda se, draga moja, moraš odmah k meni preseliti... Odmah sutra, ionako sam sama. Bit će nam ljepše ovdje zajedno.

Melita nije htjela da prihvati tu ljubeznu ponudu.

- Vi ionako nemate suviše prostora za se, zašto da vam smetam... Ne, na to ne mogu pristati. Nikako!

Meliti taj boravak kod Ljubice, u tom tijesnom prostoru gdje bi joj svojim vječitim društvom bila samo na spačku, nije mogao da bude po ćudi. Njoj se je više sviđalo da ostane u svom hotelu odakle bi po volji posjećivala Ljubicu. A na Vrpskom jezeru našlo bi se u obilju prilike da se sastaje s Alfredom i dade maha svojim ljubavnim hirima.

Ljubica međutim, nije htjela da popusti i one se dvije stale živo prepirati. Toj prepirci učini kraj nenadani dolazak barunice Andrine. Ona se je baš dovezla iz Winterhofa i došla po Ljubicu da je onamo sa sobom odvede, gdje bi imala ostati dok se Alfred ne vrati. Barunica je znala da Melita ima tih dana stići u Celovac, i zato ne bijaše iznenađena zatekavši je kod svoje pokćerke.

- Melita! - reče barunica dosta prijazno. - Ti si dakle došla, lijepo!

- Maloprije. Sjedimo tu jedva nekoliko časova - odgovori Melita poljubivši ruku i zatim lice Andrini.

- I već se pravdamo! - umiješa se u riječ Ljubica. - Vidiš, majčice, kako je Meli svojeglava. Ja je molim da se preseli ovamo k meni dok se Alfred vrati, a ona neće nikako da pristane na to.

- Meli ima pravo! - reče barunica koja je samo jedan čas razmišljala, pa se odmah razabrala u situaciji. - Kako joj možeš samo takva šta ponuditi... Ta je vila premalena, nemate u njoj ni sami dosta prostora. Pa onda, kako vam je unutarnje uređenje, garnizonsko, komu ste se vi obikli, ali s kojim se ne može zadovoljiti dama koja je naučena na najveći komfor.

- Ne, ne, draga tetice (ovako je Melita od djetinjstva zvala barunicu) - prosvjedovala je Melita proti toj primjedbi - ne radi toga; ja znam biti i s najmanjim zadovoljna, ali oni su doista i sami stiješnjeni.

- To velim i ja, pa zato ti pravo dajem - reče barunica. - Ali ja znam nešto drugo čemu se ne može prigovoriti. Vi ćete obje k meni u Winterhof. Ja sam baš došla toga radi amo da odvedem sobom Ljubicu. A ti ćeš, Meli, odmah sutra k nama.

Meliti se nije ni ta ponuda sviđala, još manje negoli Ljubičina.

- Ja sam svakako nakanila posjetiti vas u Winterhofu, ali sada ne, već na koncu moga ljetnikovanja - uze se protiviti Melita. - To bi poremetilo moj lječidbeni program.

- Ali bar dok se Alfred vrati - reče Ljubica. - Ti si mu obećala da ćeš čekati na nj; dakle ne možeš prije otići.

Barunica, čuvši te riječi, pogleda Melitu svojim čvrstim, ispitujućim pogledom, a Melita se nehotice zacrveni. Ona je odmah shvatila zašto se Melita protivi i njezinu pozivu. Pod njezinim krovom i pod njezinim budnim okom bilo bi joj uzalud boraviti u Alfredovoj blizini. A barunica htjela je pod svaku cijenu da Melita bude pod njezinim nadzorom kada se Alfred vrati. Ljubica je bezazlena, anđeoska duša; nju bi nova prijateljica na svakoj stopi zaslijepila i prevarila. U Alfreda se također nije mogla pouzdavati. Ona je dobro znala da on i sada još uvijek misli na Melitu, da je ljubi i da ona može s njim učiniti što je volja. Da to ne bude, ona će paziti, a bila je sigurna da će taj nadzor Meliti brzo dodijati i da će ona doskora iz Celovca otputovati.

- Ja znam da si kadšto svoje glave - reče Andrina Meliti napol u šali - ali i ja imam svoju staru, tvrdu glavu, pa očekujem od tebe da se više ne protiviš i dođeš k meni na imanje. Je li da ćeš doći?

- Vidim da ne mogu inače... Doći ću! odgovori Melita koja je uvidjela da mora popustiti staroj gospođi.

Winterhof bijaše vrlo lijepo, uzorno uređeno imanje. Stari grad bio je po predaji sagrađen u dobi vitezova. Ležao je na kamenitoj visočini i lijepo se otuda prikazivao sa svojim kulama i tornjićima koji bijahu još posve dobro sačuvani. Pod njim niže sterala se polja i livade stare gospoštije, a na sjevernoj strani dizale se neobične Alpe sa svojim snježnim glavama. Sredinom gospoštijskih zemljišta tekao je planinski potok s dosta jakim padom, koji je znao često nabujati od kopnoga snijega i plahe kiše i onda činio velike štete poplavljujući cio predjel.

Zrak bijaše tu zbog blizine Alpa i u ljetu dosta oštar i hladan, pravi zrak visokih planina, zdrav i okrepljujući. Andrina je stoga ljetnu sezonu uvijek sprovodila u Winterhofu, dočim se je zimi sklonila u svoj Borkovec, u blaže hrvatsko podneblje. Toj mijeni boravišta preko godine pripisivala je ona svoje trajno, nikad neporemećeno zdravlje. Kada bi u razgovoru njezine znanice govorile o svojim kućnim liječnicima, ona je u šali primijećala da su joj kućni liječnici njezin Winterhof i Borkovec koji su tako dobri da još nije nikada bolovala.

Meliti se je također sviđao krasni položaj Winterhofa, a osobito blizina Alpa koje su tako rekući ondje na dohvatu bile. Upravo podno Alpa imala je gospoštija od davnih vremena lugarnicu gdje je radi paske nad šumama vinterhofskim stanovao gospoštijski lugar sa svojom porodicom. Tamo su se Melita i Ljubica svakoga popodneva izvezle na šetnju, pile ondje friško nadojena mlijeka, sabirale alpinsko cvijeće i slagale ga u ogromne kite, nadisale se iz prve ruke onoga balzamičkoga zraka, pa se onda svježe i razdragane duše vraćale kući u Winterhof.

- Tu je zbilja krasno i divotno! - znala bi često uskliknuti Melita, a u sebi je dalje mislila:

- Ali zašto nije i on tu; bilo bi tada sve još ljepše i divnije.

I on je napokon došao. Osmi dan poslije svoga odlaska vratio se Alfred u Winterhof. Od časnika koji su sudjelovali u tom jašenju na distanciju, on je prvi stigao na metu. Izvrsne pasmine konj i njegova jahačka vještina pribavila mu je prvenstvo među drugovima. Bio je nemalo ponosan na tu svoju pobjedu do koje se mnogo drži u konjaničkim i sportskim krugovima. I Ljubici, kada je Alfred pričao o potankostima te utakmice, sjale su oči od zadovoljstva. I ona se ponosila svojim Alfredom!

Pukovnik bio je sa svojim časnicima koji su sudjelovali u tom jašenju, vrlo zadovoljan. Da se oporave od napora koji su junački uzdržali, dobiše svi dopust na pet dana, i tako je mogao Alfred to vrijeme bezbrižno i u dokolici sprovesti u Winterhofu u društvu koje mu radi prisutnosti Melitine bijaše nadasve milo.

Do Alfredova dolaska stanovala je Melita u odajama koje bijahu za nju i Alfreda opredijeljene. Ona je to izrično željela, da joj bude ljepše, a barunica nije imala razloga protiviti se tomu. No kad je Alfred stigao u Winterhof, dala joj je barunica otvoriti sobe tik svojih odaja. Nije to bilo bez razloga, i Melita je znala zašto to biva. Sobarica baruničina imala je nalog da joj odmah javi ako bi slučajno Melita od nje ranije ustala; velimo slučajno, jer je redovito barunica prva ustajala i posljednja išla na počinak od njih četvero. I to nije učinjeno bez razloga.

Za izbivanja Alfredova barunica je slabo marila za mlade gospođe, za njihove šetnje, izlete i razgovore. Ona ih je pustila da rade što ih volja. Ona je bila tih dana mirna i nije se imala ničega bojati. No čim se je Alfred vratio, nastala je po njezinu sudu opasnost za koju je ona dobro znala, pa ju je gledala pošto-poto zapriječiti. Ona je odsele sa svojim mladim društvom bila nerazdruživa. U razgovoru vodila je glavnu riječ, sudjelovala s veseljem u njihovim šetnjama i izletima, a uvijek je pazila na to da se Alfred i Melita suviše ne približe. Ona ih je umjela vješto osamiti da su rijetko kada mogli uhvatiti zgodu da nekoliko koraka skupa idu ili nekoliko nježnih riječi izmijene. Sve što su imali za svoje ljubavne domjenke, bijahu njihovi pogledi puni tajne želje i čeznuća, ali i ti su se u prisutnosti baruničinoj tek plaho i krišom sastajali. Melitu je silno jedio taj lukavi i fino prepredeni nadzor baruničin, a barunica je njezinu srdžbu dobro vidjela ali se činila nevještom. Šalila se, smijala i bila dobre volje kao mlada kakva dama.

Ljubica nije o svem tom ništa slutila. Ona je sretna bila uz bok svoga lijepoga muža, hvatala mu se ispod ruke na šetnji, kad su sjedili, prituljila bi se k njemu, naslonila svoju lijepu glavu na njegovo rame i zurila mu zaljubljeno u mile njegove crne oči, a on bi, osobito u prisutnosti barunice, pogladio je po njezinoj bujnoj kosi i rekao joj nježno koje ime. U takvim slučajevima pomračilo bi lice Meliti, i ona bi od mladih supruga odvraćala svoje oči da ne mora gledati prizor od koga je sva krv u njoj uzavrela. Ali jadni Alfred upirao je u nju kradomice moleći svoj pogled kao da joj hoće kazati:

- Ne ljuti se, Meli; ti znaš da mi to ne ide od srca, ali što ću, ja sam joj muž!

Ali Meli se nije umiriti mogla. Ona je kipjela od strasti i klela se u sebi da će joj ugrabiti ljubav koju žena njegova pravo ni ne razumije, a nju bi učinila presretnom i blaženom.

Jedne večeri o zahodu sunca sjedilo je sve četvero na terasi pred dvorom i naslađivalo se krasnim prizorom planinskoga žara. Nebotični vrhunci Alpa sjali su se u rumenkasto-svijetlom žaru. Visoki vrhovi planinski žarili se u tom bajnom svjetlu koje se je s najviših vrhunaca, kao da iz neba struji, prelijevalo na niže položaje. Cijelo društvo motrilo je s udivljenjem taj prirodni pojav koji u čovjeku izaziva neku zanosnu, svečanu uzbuđenost. Barunica je nebrojeno puta motrila ga, i on je uvijek bio za nju nov i prezamamljiv. Ona je i sada bila sva zanijeta, pa je s velikom živošću pokazivala svojoj djeci i Meliti prelijevanje žara u življe i slabije boje na pojedinim visovima i planinskim položajima koje je ona sve po imenu znala. U njezinoj fantaziji bijaše danas žar tako jak, te joj se činilo da planina uistinu gori i ražarena dašće kao da će se raspucati.

Ostali su zajedno na terasi dok se nije žar posve izgubio i planine se pokazale snova u svom ozbiljnom, mrkom liku.

- Šteta da tako kratko traje! - reče barunica s uzdahom. - To je što u prirodi najvolim gledati. Radi toga tako rado boravim u Winterhofu.

- I jutra su ovdje prekrasna - javi se Alfred. - Upravo je veličanstveno gledati kad se sunce rađa i stane obasjavati Alpe... Ali tko to želi vidjeti, mora ranije ustati.

- Ne kao naše mlade dame - dodade šaljivo barunica i pođe prva putem koji je vodio u perivoj, a za njom drugi. Inače je ona uvijek išla posljednja da ima na oku svoje sumnjivce.

- Ja tako slatko spavam ujutro - reče Ljubica koja je stupala za barunicom. - I ti, Meli?

- Kako kad - odgovori Melita koja je išla posljednja s Alfredom. - Više put se i rano dignem.

- Toga još nije bilo ovdje - primijeti Alfred sukajući svoj lijepi crni brk i motreći je vragoljasto ispod oka.

- Baš ću sutra rano ustati - reče mu potiho i brzo Melita.

- Kada? - upita Alfred isto tako tiho.

- U pet ura bit ću u perivoju.

- Čekat ću.

- Moj Alfred - prihvati opet riječ Ljubica - ustaje uvijek vrlo rano. Prije pete ure.

- Dok vojnik služi - nadoveza barunica stupajući uvijek naprijed - neka ne mijenja nikad red u ustajanju, imao posla ili ne... I moj pokojni držao se toga pravila, pa mi je drago da Se ga i Alfred drži.

Alfred se je doista i držao toga pravila. Ustajao je zimi i ljeti u isto doba, uvijek u pet ura jutra, pa bi se odmah i odjeo. Zatim bi otišao prigledati u staju k svojim konjima da vidi je li se sve vrši onako kako je on jedanput zavazda odredio glede reda u staji, pa krmidbe i timarenja konja. Poslije bi izjahao na šetnju, a onda, rasfriškan i s velikim tekom, vratio se kući gdje bi zajedno doručkovao s Ljubicom koja je dotle slatko spavala. U Winterhofu, gdje je bilo više staja za konje i rogatu marvu, imao je još više zabave i posla ujutro. U tim stvarima bio je u pomoć svojoj strini koja nije trebala ni da zaviri onamo gdje je Alfred prigledao.

Sutradan, još prije pete ure, bio je on naslonjen na širom otvorenu prozoru svoje pušaće sobe i pušio na kratki čibuk od jasminova drva s prekrasnim jantarom na vrhu. Jutro je bilo hladno, a od Alpa pirio je povjetarac koji je zadahnjivao nizinu čistim i mirisnim planinskim zrakom. Alfred je nestrpljivo čekao na prozoru i bio uzbuđen kao što već dugo ne bijaše. Bilo mu je kao mladu zaljubljenu momku koji ima prvi ljubavni sastanak sa svojim zlatom, pa strepi i gori. Čim je više primicalo urečeno vrijeme, bio je sve to nemirniji. Hoće li ona uopće riječ održati, a bude li održala, hoće li u urečeno doba doći? Pogleda na svoju uru. Manjkalo je još sedam časova do pet sati. Kako se je sporo vuklo tih sedam časova! Nekoliko puta je izvadio uru i gledao hoće li skoro to nesretno kazalo stići na brojku XII. Napokon budne i to. Dva časa kasnije otkuca i u dvorskom tornjiću pet sati. Alfred pogleda niz prozor, a smiješak slatke uzbuđenosti preleti mu preko lica. Spazio je dolje Melitu gdje hitro prolazi kao da lebdi između jasminova grmlja i tuja. Imala je na sebi opravu od lake, svijetloljubičaste svile, bez steznika, a ogrnula se skupocjenim ogrtačem od bruseljskih čipaka. Bila je gologlava, a na nogama imala je stambulske, zlatom vezene crvene papučice koje je s rivijere sa sobom ponijela.

Alfred, opazivši je, pograbi sa stola svoju vojničku kapu i za čas se stvori u perivoju. Melita, čuvši ga za sobom, obazrela se samo na nj i žurno stupala naprijed. On ju je slijedio uzastopce. Na protivnoj strani perivoja, nedaleko od samoga zida kojim bijaše perivoj sa svih strana opasan, bijaše jedna grupa starih smreka u kojoj bijaše namještena željezna klupa i nekoliko sjedala. U velikoj vrućini bijaše tu najugodnija hladovina, ali izjutra nije nikomu palo na um amo zalaziti. Melita zamaknu unutra, a za nekoliko časaka i Alfred.

Melita čekala ga tu, okrenuta licem prema ulazu. Kako se zgledaše, tako si padoše u naručaj kao da ih je bura sa sobom ponijela. Bio je to davno, ah, davno očekivani trenutak za njih, trenutak rajskoga uživanja i milja. Gledajući ih tako nijeme, zagrljene, čovjek bi mislio da zamiru, da ginu s ovoga svijeta; ali duboki uzdasi, koji im se na časove otimahu iz dna grudi, i grčevito stezanje u ogrljaju odavalo je da žive i uživaju.

Alfred, ovinuvši nježno ruku oko Melitina struka, povede je do klupe gdje jedno do drugoga sjede. Melita se tijesno privinula uza nj i obuhvatila ga objema rukama oko vrata. On je osjećao toplu jedrinu njezine puti, ćutio na svom licu njezin disaj i upijao u se miris bujne njezine kose; a ona je podrhtavala u njegovu ogrljaju i sve uže savijala ruke oko njegova vrata i ramena. Njezini su obrazi gorjeli, zjenica se u očima rastezala od neobuzdanih osjećaja, a poluotvorene, plamteće usne primicale se k njegovim usnama stapajući se s njima u duge, žarke cjelove.

- Ah, zašto nisam tvoja! - govorila mu ona s dubokim uzdahom. - Kako bih bila sretna!

- Ti me ljubiš - onda si moja!

- Oh, i kako... i ti mene, je li Alfrede?

- Do ludila!

- Ali samo mene?

- Ta da!... Samo tebe.

- Nju ne ljubiš... Je l' de?

- Što pitaš još?... Dosta si čula!

- Ah, ti ne znaš kako je mrzim!

- Neka... ona te voli... Nije ona kriva!... Ali ne govorimo o tom sada... u tom slatkom času... ne gorčimo sebi užitka... - I on je privinu još jače k sebi i podiže na krilo... Njihove su duše plivale u slasti, oni su zaboravili na svijet, i sve što je na njem, znali su samo za se i neiskazanu svoju sreću.

Ali svijet nije zaboravio na njih. Čim je Melita izašla iz svoje sobe i pošla u perivoj, baruničina je sobarica to odmah javila svojoj gospodarici. Barunica je odmah posumnjala da je nešto u stvari.

- Daj mi brzo moju jutarnju opravu! - zapovjedi sobarici. - Sramota bi bila za me da nisam prije nje bila na nogama... Gospodarica mora uvijek prva ustajati! - govorila je tako samo na izliku da prekrije stvar pred služinčetom.

Barunica se za čas odjela; prigladila za nuždu kosu, ogrnula se teškim vunenim pledom i pojurila dolje u perivoj. Sašavši dolje, stala jedan čas i ogledala se da li će spaziti koga. Nije nikoga vidjela. Onda upre pogled na puteljak koji bijaše posut finim pijeskom. Ha! to će biti trag. Pođe lagano i oprezno naprijed. Tu je trag od maljušne ženske cipelice kojih su visoke petice nešto dublje u pijesak utisnute bile; a ovdje je utisak muške noge. Trag bijaše neprekidan i vodio je posve lijepo do one grupe smreka kamo se je Melita s Alfredom sklonila bila. Bivši u blizini, stala je stupati tiho i oprezno kao da vreba. Čula je šapat, gibanje, i ona, kao da je iz neba pala, stvori se na ulazu i javi se jakim svojim glasom:

- Dobro jutro, djeco!

Kao munjom ošinuti razminuše se ljubavnici i skočiše na noge.

- Bezobrazluk! - izusti Melita kroz stisnute zube ošinuvši bijesnim pogledom barunicu, dočim je Alfred stajao blijed i poražen oborenih očiju u zemlju.

- Gle, to je Meli... a ja sam mislila da je Ljubica! - reče barunica naoko posve mirno, okrenu se i ode svojim putem.

- Špijunaža najprostije vrsti! - bjesnjela je Melita stiskajući zgrčene pesnice na čelo. - Ta zmija, ta vještica!

- Zaboga, saberi se, Meli! - mirio je Alfred.

- Ja idem!... Ovaj čas idem!... Daj odmah upreći a me! - govorila je Melita u najvećoj jarosti.

- Alfred! - čuo se sada oštri, zapovijedajući glas baruničin, koja je, išavši jedno vrijeme žurno naprijed, ujedanput stala i okrenula se prema strani gdje se je Alfred s Melitom nalazio.

- Odmah! - oglasi se Alfred i okrenu se k Meliti. - Gdje ćemo se vidjeti, Meli?... Možda na Vrpskom jezeru - reče joj u naglosti.

- Ne, ne!... Ja ću odmah dalje otputovati - odgovori ona. - Ne pitaj me ništa, ja ne mogu ni misliti, ni govoriti... Zbogom! - pružiše si uzbuđeni ruke i svako udari svojim putem.

Kada se je Alfred približio barunici, pogleda mu ona strogo u lice i reče:

- Kaži onoj... bestidnici da je ne želim već ni časa vidjeti u mom dvoru.

- Ona je spremna odmah otići! - odgovori Alfred s mrkim licem po kom se je moglo suditi da je i njega postupak baruničin vrlo ozlovoljio i razgnjevio.

- Tim bolje! - reče barunica i pođe dalje, a Alfred za njom zaostajući koliko je mogao.

Za jedan sat otputovala je Melita iz Winterhofa, ne oprostivši se s nikim. Alfred je morao po nalogu barunice odjahati do lugarnice, a barunica sklonula se u odaje k Ljubici koja je još tvrdo spavala.

Služinčad u dvoru naslućivala je povod tako naglomu odlasku Melitinu, i bilo je o tom dosta govora i šaputanja u Winterhofu. Kraj svega toga Ljubica nije nikada za ovu zgodu doznala. Barunica je htjela poštedjeti čestitu mladu ženu, koja bi, doznavši za nju, mogla postati nesretnom za sav život.

Kada je Ljubica ustala i pitala pomajku za Melitu, kaza joj ova da je Melita morala odmah otputovati. - Dobila je brzojavnu depešu, a nije te htjela buniti... Pozdravlja te lijepo!

- Ah kako mi je žao da je nisam mogla još vidjeti! - rekla sirota ne znajući kakva je bura nad njezinom glavom prohujala.