Lutonjica Toporko i devet župančića/VI
| ← V | Lutonjica Toporko i devet župančića — VI. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
VII → |
Dvor se županov u korotu zavio. Kad su one noći šatori izgorjeli, što znade ujutro župan Jurina, nego sazove mudroznance, vrače i sudije.
- "Prosudite, vjerne sluge moje, i recite meni ovo troje: kud nestade mojih župančića? - kako li se zapališe šatori? - kuda li se vrgao zločinac?"
Sagnuli se mudroznanci nad garište, izvadili po čašicu pepela i nataknuli mudre naočari. A vrači i sudije teške knjige otvorili, te prebiru sitna slova i pismena. Sve mukom muči i čeka, što će biti.
Prozborili tada mudroznanci:
- "Izgorjeli tvoji župančići. Gle pepela baš od desne ruke prvog župančića. Po pepelu i prst mezimac znamo i nokte smo izbrojiti kadri!"
Za njima se digli vrači sa stolica:
- "Suđenice im vatru dosudile, zato se vatra iz zemlje porodila, župančiće tvoje pokopala", progovoriše vrači čarobnjaci te zabaciše mantije na pleći.
Vrači rekli, al suci porekli, jer je ljuta vražda među njima.
- "Nije se vatra iz zemlje porodila, nego ju je zlotvor podmetnuo, a zlotvor utekao u deveto carstvo i nikada ga dostanuti nećeš", zaključiše sudije, prijekim okom ošinuše vrače i zaklopiše svojih deset knjiga.
Zakukala sva čeljad u dvoru; tko od koga jače zakukao, al najviše crna duša dvorski, kako bi se županu omilio. I još zlotvor lijevu ruku u njedrima nosi. "Da mi tuga grudi ne prokine!", a kad tamo, ono krije ruku, što mu je bez palca.
Ali župan od toga dana nigdje mira ne nahodio. Od rane zore do poznoga mraka konja jaše gorom i planinom, kako bi mu srce odlanulo. Tako i ovoga dana odjaha do one daleke gore crne, svu goru prošao, te se tužan kući vraća. Jaše župan stazom niz planinu, kad al vidi: tamo na panju stoji stvorak, sitan kao cvrčak. Lakte podbočio, a glavicu nakrenuo. Kad župan do njega, a maljutak će:
- "Zdravlja ti želim, svijetli župane!"
- "Hvala, kepčiću!" odvrati župan i čudi se, gdje ga onolišni stvorak tako dobro pozdravlja.
- "Da nisi nešto tužan?" pita Toporko i prišćuri očice.
- "A što je tebi do toga?" sve se više čudi župan kepčiću.
- "Rad sam da ti pomognem. Dat ćeš mi za plaću pol vreće lješnjaka."
- "Dao bih ti i pola županije", odvraća župan i uzdiše teško, gdje mu nitko pomoći ne može.
- "Vrzi me na konja pred sebe. Za jednim smo putem. Nego da si malo konja potjerao, jer mi je bolnome glava u torbi." - Dignu župan Jurina Toporka na sedlo i potjera konja put grada svoga. Putem Toporko županu govorio:
- "Ti ništa ne pitaj nego sutra o podnevu naredi, neka se skupi sva tvoja čeljad pod lipom na zbornom mjestu i da ni jedan od njih ne usfali. Još zapovjedi, da ti dođu svi bez oružja, samo sjekire da ponesu, al neka su sjekire bez toporišta. Ja ću ti na zbor doći i koje ti toporište od mene bude, na ono ti pokušaj svačiju sjekiru. Nađe li se koji od dvorjana, te moje toporište na njegovu sjekiru pridjeljano bude, i ako je taj dvorjanin još i sakat na lijevi palac, onda znaj: on je zlotvor tvojih župančića. I da ga glave lišiš, ako hoćeš, da ti se sinovi vrate."
Ne vjeruje se pravo županu, gdje ga maljutak uči, što mu je činiti, no koga nećeš poslušati, kad si u nevolji, kojoj lijeka ne znaš? Obeća on dakle Toporku, da će onako učiniti.
Tako oni do dvora stigoše. Kad u dvoru sjahaše, zapovjedi župan svome ubrusaru, da Toporku dade pola vreće lješnjaka iz vrta županova, a Toporko još umoli, da povežu vreću i da na nju udare pečat županov. Kad ubrusar to učinio, reče Toporko županu: - "Još dopusti, svijetli župane, da na ovome pečatu odjašem u goru."
Nasmija se župan. On to od maljutka za šalu primio, pa mu dozvolu izdao, da na pečatu jaše. Zahvali Toporko, naprti onu vreću na leđa i ode iz grada, te do kolibe drvodjeljine.
Lijepa večer, a baka pošla poljem kroz lan, da vidi nije li mu suša naudila. Spazi Toporko baku, ostavi vreću na kraj sloga, prišulja se kroz lan do bake, a kako se baka sagnula, da bolje prigleda lan, šapnu Toporko iz sloga, ko da cvrčak gudi:
- "Šuti, bako, nikom ništa ne kazuj, nego sutra prije nego svane, dođi mi na rudinu i ponesi onu šubaricu, koja je pravo moja. Tamo na rudini ima klen, koji je najviši. Na njega se popni, bako, što više možeš, ako sam ti drag! Vidjet ćeš mene, gdje dolazim na pramku magle, a sa mnom druga devetorica na devet oblačića! Kad doplovimo, pa kad budemo na vjetru uz klen prolazili, ti brzo pruži meni moju šubaricu. Kad se ja za nju uhvatim, ti je, bako, ne puštaj, već potegni, što ti snaga daje."
U bake od radosti srce zaigralo. Čuje i pozna sitno grlo svojega Lutonjice, gdje joj govori iz lana. Al kad se sagnula, da ga vidi, a ono nigdje nikoga, samo jedna hitra pruga preko lana bježi - ono ti vršike lana dršću, kuda se Toporko slogom šulja. Odmah baka pogodi što je, i više ne traži Toporka.
Ništa baka ne dvoumila, povjerovala svom prkonjici, ostavila lan, neka se šumom sam opravlja, kako zna, a ona pohitala kući, da nađe šubaricu, neka joj je sutradan pri ruci.
A Toporko krišom, sve kroz lan k'o prepelica, na kraj sloga stigao, opet uprtio svoju vreću i pošao do županove konjušnice. - "Evo, udario župan pečat svoj na vreću i zapovjedio, da mi dadeš konja najbržega, kako bi još noćas vreću odnio, kuda mi je župan naredio", reče Toporko konjušaru.
A što ne možeš sa pečatom župana?! Vidi konjušar znamen svoga gospodara, povjeruje kepcu i izvede mu konja. Još maloga na sedlo posadi i vreću mu dodade, te ošine konja, nek je brži. A Toporko, kako s konjem poletio i njemu se u grivu uhvatio, tako leti ko perce na vjetru put one gore crne. I putem sve konja podstrekuje: boji se jadan, neće li prikasniti.
Mjesec da će izaći, a Toporko podno gore. Skoči on s konja, topnu ga nožicom, nek ide, kuda ga volja, a Toporko pohita stazom na planinu. Tamo u ljeski kuzoliće našao, napunio ih županovim lješnjacima, bacio onu vreću, te upravo kad mjesec na ponikvu, eto i Lutonjice Toporka.
- "Dobar veče, djede! Evo lješnjaka, kakovih ne pamtiš!"
Djedu Neumijki odmah zazubice - a kad ugledao onakove lješnjake, ne može da čeka do jutra, da ih okusi, nego reče djeci:
- "Ajde, đaci, neka i mi jednoć večeramo, neka znate kojega ste dana prvu mudrost naučili."
Posjedoše dakle krugom nad ponikvom, da blaguju. Ali Toporko župančiće naučio:
- "Vi hrskajte, ali jesti nemojte, kako bismo sutra gladnu zoru prevarili." - Uze djed svojih šest kuzola u krilo, a đaci posjedaše sve po dvoje uz jedan kuzolić, te kad ih stade hrskanje, sve se vjeverice na gnijezdu podignule. Podigle se pa izvele mlade svoje na najtanje bukovo hvoje, da gledaju u njima, tko to onako slatko hrusta nasred noći i na mjesečini.
Još đaci po dvoje ne dospjeli ni do polak svoga kuzolića, a djed Neumijka već svojih šest smirio - takovi su brajane u tog djeda zubi.
Slatko se djed najeo, lijepo se nasmijao i Toporku rekao:
- "Valjaš, momče, Lutonjica Toporko! Od kada me teče, ovakovih lješnjaka u gori nalazio nisam!"