Lutonjica Toporko i devet župančića/IV
| ← III | Lutonjica Toporko i devet župančića — IV. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
V → |
Noć nad krajinu, a dvorski sjekiru pod pazuho, ključeve grada u ćemer, te put grada županova. U koga će biti ključevi ako neće u dvorskoga? Jer glava gospodara o vjernosti sluge stoji!
Bijeli se grad županov pred dvorskim kao labud na mjesečini, a crni se dvorac u prisjenku šume kano gavran nad plijenom. Spavaju župančići gradu u perivoju, i ne slute, tko je noćas nakanio, da im glavi dođe.
Kada dvorski bio gradu na domaku, dosjeti se on, da sjekire ni okušao nije, a na njojzi novo toporište. Da nije - u zao čas - slabo pridjeljano? Skrene on do nekog duba, koji povaljen tamo ležaše i omahne sjekirom, da je vidi. Kad dvorski omahnuo, al ono toporište zaigralo kao živ stvorak. Zaigralo, zanijelo se i trgnulo unatraške te ušica sjekire dvorskoga ravno među oči. Zacrni se dvorskome pred očima, izmače mu sjekira, rastavi se ona od toporišta, pade oštrica dvorskome na lijevu ruku, kojom bijaše panj prihvatio i odsiječe mu palac.
Kako ga sjekira u čelo udarila, onako se dvorski nauznak po travi pružio; nit što znade, niti glasa daje, rekao bi: mrtav za opijelo. A ono toporište, kako se izmaklo, tako se dva puta prebacilo, a kako se prebacilo, tako se opet u momčića prevrglo. Leži dvorski, pružio se kao hrastova trupina, a nad njime, živ i zdrav Toporko, zvirka veselo očima kao mlado mače na mjesečini. Oglednu se Toporko ovamo, onamo, te munu do gradskih zidina, do sedmoga kamena, do oknašca malena.
Odvali Toporko onaj kamen, uljeze kroz oknašce, te redom od šatora do šatora hiti.
- "Bježmo, braćo, ako vam je život drag!"
Prosnuli se župančići i skočili se na noge. Dok se oni odijevaju, dok mačeve pašu, dotle Toporko hvata gubu i kresivo: meće oganj pod svilene šatore. Te kad sve bi gotovo, povede ih Toporko do oknašca i tiho kano netopiri proljezoše kroz oknašce. Eto ih na ledini pod gradom.
Tiha noći, što si dočekala! Na livadi podno grada devet župančića, ko devet jorgovanovih grančica i deseti bosonog Toporko. Livada mjesečinom obasjana, a sred livade starodrevna lipa.
- "Zabodite mačeve uokrug oko debla lipe", reče Toporko župančićima, "da imate i vi nešto svoga na domu." Odmah zabodu župančići mačeve u travu oko debla lipe i prekriju ih, da se ne vide.
Kad to bi gotovo, obazreše se župančići: a što sada? kuda će? na koju stranu?
Samo Toporko glavu podignuo, te se nekud na nebo zagledao. Nebo jasno, po njemu zvjezdice, jedan jedini oblak poviše kule stoji. Prisloni Toporko dlanove uz usta, da mu grlo bolje nosi i viknu put onoga oblaka:
- "Da nam siđeš, djede Neumijko!"
I gle! S visine stane se spuštati oblak, na njemu djed Neumijka, a oko njeg devet oblačića, kano devet sivih galebova i još deseti mali pramak magle, kano repić u mišića. Zapovjedi djed Neumijka djeci, te zajahaše župančići oblake, a Toporko onaj pramak magle. Topnu djed Neumijka nogom o rosnu travu, ponese ga oblak u visinu, a s njime i onih devet oblačića, a na njima devet župančića i još Toporko na pramku magle.
Kad već bili visoko nad gradom, oglednuše se župančići širom neba i širom zemlje. Vide: mjesečina po cijelom svijetu, a pred njima daleko jedna crna gora.
Al se djed Neumijka već otisnuo hodati. Jedanput koraknu, pola neba prođe, dvaput korakne, drugu polovicu - a kad treći puta, eto ih sviju zajedno onoj gori na sljemenu.
Tek dok se dvorski malo povratio i oči otvorio, dok sanena straža sa gradskih zidina na oganj zazvala, dok cika i lelek oko grada zaječio, dotle već djed Neumijka sa svojim povodom navrh brda na mjesečini pristao. Plamsaju pred dvorom svileni šatori, pada jedan za drugim u pepeo, a Jelena, plemenita gospođa, prolazi garištem i pridiže pocrnjele skutove šatora, koji se pružili preko pepela, kano da su opaljena krila sokolova.
Djed Neumijka pako dotle na rosnoj ponikvi brdu na vrhuncu među djecom stoji. Bliješte se zlatom vezene dolamice o svijetloj mjesečini, cakle se oči u garavog Toporka, a truljava haljina u djeda Neumijke njiše se na noćnome vjetru.
Nije neobično ni djedu Neumijki ni Toporku, jer su i jedan drugome i gori zelenoj navikli. Ali je neobično župančićima s djedom Neumijkom: u njega je haljina truljava, a brada nepočešljana! A još je neobičnije djedu Neumijki sa župančićima, gdje im trepti srebro na kalpaku, a zlatne rese po dolamici.
Stoje župančići bodri i uspravni, bistra oka i junačka pogleda, pa se djedu Neumijki pravo u oči zagledali. Našao se djed u velikome čudu, što mu takovi junaci ispod svilenih šatora nadošli!
- "Momcima prigovora nema! Oštra su oka i dobra ponosa", pomisli on. Al se njemu ipak ne vjeruje, da mogu valjati mamci pod srebrnom čelenkom. Prijekim okom promjerio toliki nakit na župančićima: "Golu glavu kalpak pokriva, a tko će znati, kakvo ti je srce pod zlatnom dolamom?" pita sebe djed Neumijka. Malo promislivši, tako djeci probesjedio:
- "U mene ćete do moje volje đakovati. Valja vam sedam mudrosti izučiti, za koje još nikada čuli niste."
A Toporko pogleda djeda. Dobro znade Toporko ćud njegovu i odmah se maljutku nešto ne svidjelo.
- "Sve se bojim dobra biti neće! Zamjerio je djed zlatnim resama i kićenim kalpacima", pomisli Toporko.