Lutonjica Toporko i devet župančića/II
| ← I | Lutonjica Toporko i devet župančića — II. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
III → |
Kad ono sluge sa dvorskim donijeli panjiće, te kad ih u kolijevke razmjestili, ostao tanašnji grabić.
Uze dvorski grabov panjić, te ga baci starome drvodjelji, koji se tamo uz ostalu čeljad nahodio.
- "Od njega ćeš mi toporište izdjeljati", - reče dvorski. "Nemoj da ga izmijeniš, nevoljo stara, poznat ću ga po ovom srcu crvenomu."
Kad drvodjelja stigne do svoje kolibe i donio grabov panjić, pripovjedio on ženi svojoj, što je bilo u dvoru županovu. Baka sve dobro razumjela, a kad razumjela, nešto smislila. Ništa ne reče, nego ode u kolibu, iznese korito na mjesečinu, nastre u njega krevetac od slame, položi onaj grabov panjić u korito, te stane zibati. Ziba baka, ziba, i sve gleda u onaj panjić u koritu, dok joj se o pola noći oči zamaglile. Časak dremnula baka, a kad se trgnula od sna, ono u koritu sitan momčić leži: malešan kao ruka, tanašan kao šipka.
Začudi se baka čudu golemome, te poleti u kolibu po drvodjelju. Kad oni do korita, a momčić progovori:
- "Ne nosi me, bako, u kolibu. Ostavi me na ledini i na mjesečini, da mi rosa krijepi verižice, da mi noćca hladi ruke i nožice." Ne mogu baka i drvodjelja da se nagledaju momčića i da se naslušaju, gdje onako sitan tako mudro zbori. Milo im je do neba; čini im se, srce im oživjelo. I ostaviše ga, kako momčić zaželio, u koritu na ledini i na mjesečini. Te kako one noći, tako svake naredne baka korito sa djetetom na ledinu iznosila.
A djed Neumijka svake noći momčiću dohodio: i po mjesečini i na ljutom mrazu, i u tihoj noći, i na buri i na vjetrini - uvijek s momčićem razgovore vodio. - Baka pako maloga Toporkom nazvala, jer je od onoga grabića trebalo da bude toporište. I sve bi dobro bilo, samo se drvodjelja ljuto zabrinuo:
- "A što ću jadan sad za toporište?"
Znao je drvodjelja, da je dvorski čovjek naprasit i zao, a znao je i to, da ovakva grabića sa takvim srcem crvenim više naći ne može.
Stali, eto, župančići rasti dvoru u perivoju, a Toporko u bake i drvodjelje. Samo je razlika golema kako rastu župančići, a kako Toporko.
Župančići jedri i rumeni, bujali toliko, te će zamalo ocu do pojasa segnuti. A Toporko u bake sitan, tanak i garav, a tvrd, rekao bi tko: ovo ti je crni čavlić, triput prekovan.
U župana srce igralo od miline, pa ne zna, šta će od krasnih sinova, nego podigao oko perivoja zid na tri sežnja, kako djeci obdan ne bi sunce dodijalo, a obnoć da ne može zvjerka i drugo zlo do njih. - U drvodjelje pako ni zida ni šatora, već pred pragom rosna ledina, a dalje je šikara prihvatila. Te kako Toporko na ledini noćiva, tako mu kuna i lisica noću oko glave njuškaju.
Župan darivao sinovima devet vrančića i devet tankih kopalja, prikupljao najbolje junake, da uče djecu koplju i nišanu. I još prizvao prve mudroznance, nek priviknu djecu knjizi starostavnoj. A Toporko, kad se na noge osovio, stao lutati šumom i dubravom, stao tragati za kunom i lasicom. Kako bi jutrom odlutao, tako isto s večera dolazio. Zato baka Toporku jošte od milošte nadimak daje: prozvala ga svojim "Lutonjicom". - Lutonjica Toporko od dana u dan mudriji. Čudila se baka i drvodjelja, čudilo se selo i naselje: od kuda ovome stvorčiću tolika mudrost ko u starca. Al ne znala ni baka ni drvodjelja, ne znalo ni selo, ni naselje, da čitave noći djed Neumijka s Toporkom razgovore vodi. A u djeda Neumijka mudrost baš onakova, za kakovu pita selo i naselje i o kojoj živi šuma i planina.
Nadošlo vrijeme, Toporko malo porastao. Tad mu jedne noći djed Neumijka ispripovjedi, kako je Toporko nastao. Pripovjedi mu, kako u njeg devetoro braće imade, devet javorića, devet kićenih župančića; kako je javorićima-župančićima i njemu garavom Toporku korijen na jednoj rudini nikao i kako se oni s Toporkom-grabićem iz jednog potoka pojili.
Jedva djed ovo ispričao, a Toporko radostan poskočio:
- "Puste li mi sreće, da mi je ugledati braću svoju, devet župančića!"
Nasmija se djed Neumijka, al se mrzovoljno nasmijao: "Teško ćeš ih, momče, ugledati! Eto ih u dvoru u perivoju, ali je oko njih zid na tri dobra sežnja visine!"
Mrzovoljan bijaše djed Neumijka! Ne može da preboli onih svojih devet javorića, što ih svilenim šatorima pokrivaju, pa ih još i zidom opasali. Da mu mogu župančići kako god ruku dopanuti, on bi znao, što bi učinio! Znade djed, kako ti se goji javor u planini! Ali Toporko ne otpušta od djeda, već ga moli i zaklinje, neka ga nauči, kako li bi mogao braću svoju ugledati.
Odjedared djed Neumijka kao da se nešto promislio, pa reče Toporku i nauči ga ovako:
- "Ima kamen sedmi u zidu sa sunčane strane. Najtanji je i slabo je prikrojen. Tamo stani, tamo kucni, tamo braću zovni!"