Ljubica/XI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
X. Ljubica —  I. čin
autor: August Šenoa
XII.



PRIZOR 11.
Ljubica, Vlatko

LJUBICA (slatko, koketno, opet sjedne): Da, kako rekoh, zato se ne brinite, gospodine Cvjetiniću. Kuća je mirna, ja, Jelica, dvije sluškinje i sluga - jedini smo ljudi u ovoj kući. Soba je udobna, a ukusna. Ljeti imate lijep vrt, a to će vam kao pjesniku osobito drago biti. - (Vlatko se pokloni.) Vi možete raditi, šta vam je volja. - (Koketno:) Mladoj se gospodi hoće slobodice.
VLATKO: O! molim!
LJUBICA (koketno, pustiv se sasvim u naslonjač, a pruživ noge na klupčicu, grozi rukom): O, znam ja to - znam. Vidite, toga sam se uvijek grozila. Imala sam se šest puta udat - al bojala sam se, pa ostah rađe sama. (Nasloni se na desnu ruku, lijevom igra se satom i lancem.) Al prema vam ću biti snosiva - veoma snosiva - pjesniku mora se svašta praštat -
VLATKO: Hvala unaprijed, gospodično! al pjesnici nisu tako griješni ljudi, kako mislite.
LJUBICA (lupkajuć nogom, rukom gladeć svilenu haljinu): O ne! ja ne mrzim pjesnike - ja ljubim pjesništvo. Velika za mene sreća vas je amo namjerila. Željna sam društva, pa moram društvo bježati. Jer ove prazne fraze, ove zlobne klevete, ova fina šuplja komedija naših salona mi je dosadila. Nigdje duha, nigdje srca, oh, to je grozno! Je l' da je tako?
VLATKO: Drago mi je, da se s vama na dlaku slažem!
LJUBICA (složi ruke, nagne glavu): I tako vam samujem! - sa svojimi knjigami. - Al knjiga, ah (uzdiše), to je mrtvo slovo - a srcu se hoće života. Vidite, to me nuka, da koga uzmem na stan, jer služinčad - ce sont des bêtes! da bar ljudsko lice vidim. (Smiješeć se.) Dakako, ne primam svakoga, već koj mi oku godi, koji mi je simpatičan, kao što - (nagne glavu) vi na primjer!
VLATKO (pokloni se).
LJUBICA: Al dosad sam bir[aj]uć nesretna bila. A kako ne? Naša mladež! Đak znade samo za vanjsku simpatiju - il pije, puši, karta se. Činovnik, to je personificirani egoizam, a vojnik se - ta to i sami znate - sa ženom od trideset godina slabo zabavlja - tomu se hoće mladosti. Je l' tako?
VLATKO: Vaša duša je mlada, gospodično - mlađa nego mnogih naših salonskih kraljica.
LJUBICA: A! - vi znadete i laskat, gospodine pjesniče! (Grozi se prstom.) Čuvajte se! slatke riječi mogu nam koješta u životu ogorčiti!
VLATKO: Ja istine nikad ne tajim.
LJUBICA: Al pardon! - mi smo počeli o sasvim prozaičkoj stvari, o stanu - pa pređosmo na poeziju. Šta ćete mojoj nesretnoj sanjarskoj naravi! Kakova sam, takova sam. (Ustane, makne naslonjač.) Nu sad ćemo u živo! (Vlatko ustane.) Računi moraju čisti biti, jer hoću da vas svakako svojoj kući privežem - (pokloni se, a pokazuje desna vrata:) Izvolite!
VLATKO (hoće da ona ide napred): Molim! (Ona ide otvarati desna vrata. Vlatko za sebe:) Fina žena.
LJUBICA (otvori vrata): Evo vam budućeg stana - (Pogledne.) Mili vam se?
VLATKO: Sasvim! a -
LJUBICA (zatvori opet vrata): Cijena? O, zar mislite, da sam lakoma? - (Koketno.) Jesam i nisam! Stan, svijetlo, grijanje, pranje, zajutrak, poslužba na mjesec osam forinti!
VLATKO (u čudu): Samo - osam?
LJUBICA (smijuć se): Da! ha, ha, ha - a povisiti vam najmovine neću. Hoćemo li dakle? (Pruži mu ruku.)
VLATKO (uzme ruku): Hoću, i to sutra! (Poljubi ju u ruku, pa se pokloni.)
LJUBICA: Živio! zbogom - À revoir! al ne recite zaboga svijetu, da ste staru djevojku u ruku poljubili, jer zagrebački jezik je brži nego telegraf, ha, ha, ha, ha - zbogom - zbogom! (Pokloni se, Vlatko se pokloni pa ode.)