Lišće/Novo lišće/Naš prijatelj kapetan
| ← Moji sni | LIŠĆE Naš prijatelj kapetan autor: Fran Mažuranić |
→ |
Naš prijatelj kapetan
[uredi]K našem stolu dolazio bi često i neki mali umirovljeni kapetančić od lovaštva. Rado je k nama konjanicima dolazio premda je u mjestu bilo i pješadije, kano da ga neka tajna sila k nama priteže.
Bio vam to čovjek dobroćudan i veseo, i ne bijaše mu baš u ničem prigovora, ako ne, što se je malo previše junačio. Ali mi nismo ni tomu prigovarali: kod konjadije se baš ne gleda za konjski nokat!
Dosta bismo se nasmijali kad bi nam što pripovijedao, ne istražujući čemu se više smijemo: njegovim pripovijestima ili njemu samomu! Bio je siromah i šaljiv i smiješan.
Humor leži u opreci između junaka i njegova junaštva.
Eh, silne junačine!
Tijelo mu sitno i mršavo, noge slabe i škljecave, ručice prozračne, a prsti tanki i dugi kano noge u pauka. Pak tko se ne bi nasmijao kad se tako sićušan uzvrpolji?!
Na tankom nagužvanom vratiću njihala se mala, bojadisanom bradom zaraštena glava. Al kakva to glava, gospodine moj! — Lubanje plješive, šiljaste, čeka niska, očiju velikih izbečenih, nosa dugačka, oštra. Eh što ćeš? Da ju je kupovao, bio bi si možda ljepšu izabrao!
Gledajući ga u lice, rekao bi da ne ima nego nos i oči. Fino prorezana usta u bradi mu se gube; samo kad se nasmije, vidjet ćeš da prilično daleko sižu i da su puna malenih kano kukuruz žutih zubi.
A da ga istom vidiš kako je obučen! Časnici su uopće u civilnim haljinama ili smiješni ili nakazni — a kojigod i jedno i drugo.
Al nemoj ti zato misliti da se i naš kapetančić oblači kano i drugi penzioneri, naime: po najnovijoj modi prošloga stoljeća.
I toga bi mu se još htjelo!
On ti se obukao kao kakav dandy, samo što je pri to — više od neznanja nego od zle nakane — u koječem pogriješio. Krojaču je strogo naložio da mu kaput skroji »u tančinu«, a hlače da budu ne samo kratke nego i uske; osim toga obuo bi bijele bječve mjesto bojadisanih, a to ti je, brate, smrtan grijeh, kad obuješ izrezane cipele!
Riječju, lik ga junačinom ne odaje, pak kada se hvalisati stane, moraš mu se od srca nasmijati.
Al mu nije bogzna kako ni zamjeriti što se tako junači. Otkada je ono David nadjačao Golijata, umišljaju si kojekakvi patuljci da su jači od gorostasa...
Naš kapetan napripovijedao nam se silnih čudesa o svojem junaštvu od pedeset i devete i šezdeset i šeste godine. Čak i uzmak poslije Sadove umio je na junačke gusle odguditi.
— Da, reče, morali smo natrag! Zapovijed je bila takva, a tko će se protiviti zapovijedi?! Al je razlika: uzmicati i uzmicati. Baš sam s mojom kumpanijom jurišao neprijateljske šance, a eto zapovijedi: »Natrag!« Što ćeš?! Zapovjedih: »Halt!«, a kumpanija kano zid; »Kehrt euch!«, a sva kumpanija se okrenu na lijevoj peti. E, moja kumpanija, to vam je bila kumpanija, a ne onakva kakve su danas! — — Ja na čelo, a ljudi za mnom: »Eins, zwei, eins, zwei!« pak tako sve do kasne večeri u najljepšem redu.
— A jesu li i ostale čete tako lijepo uzmicale?
— Bogme nisu! Ej, moj brajane, tu ti se već nije pitalo ni tko sluša ni tko zapovijeda, već se je bježalo te bježalo! Samo moja kumpanija za mnom lijepo i mirno; korak za korakom, kano da se ide na pir! — — Al malo da bjegunci i mojih ljudi za sobom ne povukoše. Oni pred nami neka bi i bježali, al nahrupiše straga draguni, vičući »Bjež, bjež! Prusi!« Pak što ćeš? Al ja, ne budi lijen, ulovim onoga koji se je najviše derao, za nogu, evo ovako ulovih — pokazivaše kapetančić loveći po zraku svojim sitnim prstićima dragunovu nogu — evo ovako, gle! pak s njim o zemlju. Draguni se zapanjili, pa videći kako se moji ljudi smiju, povratila se i u njih duša pak se primiriše. Ništa neće kukavice tako osokoliti nego kada vidi da se onaj koji pogibao s njim dijeli, toj istoj pogibli smije.
— A što si s dragunovim konjem? — zapita naš major koga je očevidno od svega još najviše onaj konj zanimao.
— A što bi s konjem? Uzjahah ga! a moj dragun pješice uza me.
Taj događaj vrlo nam se dopade, a nađe se i umjetnik koji ga — u tri slike — prikaza.
Na prvoj slici vidiš kako se jurišajuća kompanija na lijevoj peti okreće; druga slika pokazuje kako naš junak poteže draguna za nogu; a treća — ponajljepša — kako je naš kapetančić podvinuo na konju noge kao Arapin na devi, pak pušeći cigaretu prezirno gleda u draguna koji uz njega pješice kasa — a jezik, od umora, do koljena objesio.
Da ne bude te — po naravi risane — slike, bili bismo možda na onu zgodu i zaboravili, al tako nam je bila još dobro u pameti kad se je dragunski obrstar, grof X. — putujući u Tirol — k nama vratio.
Gorostas od čovjeka, uzvio se kano kula; objesio brke kano jela grane. I jak i visok, kano da je odrastao u hrastovoj šumi. Teško si ga konju koji ga nosi!
— Čuješ — reče mu major za večerom — i za tebe mora biti teško naći konja!
— Istina je — odgovori obrstar — pak sam ipak i takva konja već imao koji je mogao nositi ne samo mene već još i drugoga uza me. Al i to je istina da sam onda štogod i lakši bio, ta već je tomu dvadeset godina.
Bijaše vam to šezdeset i šeste, poslije Sadove. Gladni i izmučeni vraćasmo se natrag. Prusi za nama.
Imadosmo zapovijed suzdržavati neprijatelja da pješadija može uzmaknuti, pak stoga zaostasmo. Ali koja korist? Tu se nije uzmicalo već bježalo. Ljudi srnuli natrag dok su mogli, a bježeći padali od umora kano muhe. Koji bi pao, na to ga se ne bi gledalo, već preko njega.
Uz put ležale puške, telećaci i kabanice, kano da si sred bojnog polja. Na takvoj jednoj kabanici opazih čovuljka. Pogledah ga bolje, oficir!
— Hej, druže — rekoh, — naprijed! Prusi idu.
— Ne mogu — reče — sustadoh.
I viđaše se na njemu da je sustao: pozelenio kano zelembać, savio se u klupko kano pauk.
— Dopusti, druže — rekoh mu, pak se prignem i dignem ga k sebi na konja. A moj konj iznesao bogme i mene i njega!
Dok obrstar tako govoraše, raskolači kapetančić u njega oči, a kad spomenu kako je onoga maloga k sebi digao, skoči on na junačke noge pak obrstaru oko vrata: — »Ta to sam ja bio, ja!« — kliknu, grleći ga.
Taj čas zaboravi mali na svoja junaštva, a i mi — za dobar trenutak — na njih zaboravismo.
Bijaše vam to zbilja prizor tako ganutljiv i svečan da ga ni smijeh neke mlađe gospode no mogaše ruglu izvrći!
Naš »pukovnijski« pjesnik obeća napisati o tom baladu, a onaj naš slikar zagrozi se da će ju ilustrirati.
Međutim, dok oni to učine, evo vam predbježnoga oglasa o junakovanju »Pipina Maloga« po češkim poljanama.
| Povratak na vrh stranice. |