Prijeđi na sadržaj

Lišće/Lišće/Kod kuće

Izvor: Wikizvor
Što sam mislio umirući? LIŠĆE Kod kuće
autor: Fran Mažuranić
Alfred


Kod kuće

[uredi]
Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.

Mažuranić


Stari moj grade, kako te ljubim! Ti si mi i svojom burom i svojim morem i svojim kamenjem srcu prirastao! — Pod svakim kamenom leži po koja mila uspomena — ta moje najmilije uspomene i leže pod kamenom! — -

Ti si moja prva ljubav.

Ljubim te — zato mi i jesi toli lijep! Ljubim te — zato mi i odlane uvijek u tvom krilu.

Kad otisnem u more, kad krenem u polje, kad sjednem ispred kuće — opsjenjuju me vesele slike mojega djetinjstva.

Te me slike opskakuju, viču, vrte se i smiju — dok se i ja s njima u kolo ne uhvatim. — — Lagano, lagano! Odvikao sam kolu, veselju i sreći — — —

Nedjelja je. Svijet ide u crkvu. Sprijeda čopor vesele, čisto obučene dječice.

Kako poznati mi se vide!

Čini mi se da smo se jučer skupa igrali!

Bio sam od svih najtvrdoglaviji. — —

Onaj mali vragoljan je sigurno Petrov. Ona mala, ohola paunica bit će Milkina.

Djeca me znatiželjno gledaju, pitajući se: tko sam?

Roditelji me njihovi prepoznavaju, pitaju za zdravlje i čude se kako sam visok — i miran. E da, ukrotilo me!

Sjednem. Prema meni puzi djetešce, po sve četiri. Moglo bi već i hoditi, ali mu se puzanje prikladnijim vidi. Smiješi mi se!

Bože moj, čiji je to smijeh? I te crne, vesele oči sam već negdje vidio. Čije je to dijete? Pitat ću ga!

»Mali, kako se ti zoveš?«

— »Mene mama jove.«

»A kako te mama zove?«

— »Odi ćimo.«

Poljubio bih ga!

— — — Zašto ne može ta idila vječno trajati??