Lišće/Lišće/Kod kuće
| ← Što sam mislio umirući? | LIŠĆE Kod kuće autor: Fran Mažuranić |
Alfred → |
Kod kuće[uredi]
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.
Stari moj grade, kako te ljubim! Ti si mi i svojom burom i svojim morem i svojim kamenjem srcu prirastao! — Pod svakim kamenom leži po koja mila uspomena — ta moje najmilije uspomene i leže pod kamenom! — -
Ti si moja prva ljubav.
Ljubim te — zato mi i jesi toli lijep! Ljubim te — zato mi i odlane uvijek u tvom krilu.
Kad otisnem u more, kad krenem u polje, kad sjednem ispred kuće — opsjenjuju me vesele slike mojega djetinjstva.
Te me slike opskakuju, viču, vrte se i smiju — dok se i ja s njima u kolo ne uhvatim. — — Lagano, lagano! Odvikao sam kolu, veselju i sreći — — —
Nedjelja je. Svijet ide u crkvu. Sprijeda čopor vesele, čisto obučene dječice.
Kako poznati mi se vide!
Čini mi se da smo se jučer skupa igrali!
Bio sam od svih najtvrdoglaviji. — —
Onaj mali vragoljan je sigurno Petrov. Ona mala, ohola paunica bit će Milkina.
Djeca me znatiželjno gledaju, pitajući se: tko sam?
Roditelji me njihovi prepoznavaju, pitaju za zdravlje i čude se kako sam visok — i miran. E da, ukrotilo me!
Sjednem. Prema meni puzi djetešce, po sve četiri. Moglo bi već i hoditi, ali mu se puzanje prikladnijim vidi. Smiješi mi se!
Bože moj, čiji je to smijeh? I te crne, vesele oči sam već negdje vidio. Čije je to dijete? Pitat ću ga!
»Mali, kako se ti zoveš?«
— »Mene mama jove.«
»A kako te mama zove?«
— »Odi ćimo.«
Poljubio bih ga!
— — — Zašto ne može ta idila vječno trajati??