Ladanjska sekta/III
| ← II | Ladanjska sekta — III. autor: Ante Kovačić |
IV → |
III.
[uredi]Nekoga krasnoga dana mjeseca rujna nagnu žarko sunce već napolak na zapad. Svijet kano da je drijemao u slatkom snu, kano da se sav odmara u nekoj neizmjernoj sjeni. Kako bijaše plodna godina, grožđe sve to slađe bivalo u trsjima, samo da ne pukne i ne iscijedi med; breskve rumene kano grimiz, šljive ljubičaste kano baršun, cijela narav u najbujnijem zelenilu - sve to podavaše živu stvoru presladak, preugodan život. Sva pako narav činila ti se poput raskošne žene, koja nadarena božanskom ljepotom i milinom, narešena dragocjenim draguljima, posjede sjetna na milo mjestance, otkuda svaki dan popraćuje zaljubljenim okom svoga vojna, silno i jako sunce, štono spješi na zapad i skoro će uminuti za veličanstvene daleke gore! A dolinom romori bistroteka Sutla, pa ti se čini kano da slušaš uzdisaje ženine...
S jednoga brežuljka na drugi, kano lađa preko nabujalih valova, kotrljaju se velika seljačka kola. Na njima sjedi mlada, jedra plavokosa djevojka. Dvije duge i guste pletenice spuštene po zaprašenim od puta oblim ramenima poskakuju, a djevojka svaki čas poravnava široki, slamnati šešir koji joj hoće prikriti velike, plave oči. Prem je obučena u prostranu putnu bluzu koja potajiva u svojoj prostranosti onu očaravajuću gipkoću ženskoga tijela i pojedinih uda kano i bujne grudi, to se je ipak isticalo i jedno i drugo u djevojke, što se vozila, i ispod bluze. Na prednjem dijelu kola sjedi čovječuljak u opancima, a zagorski seljak bi mu rekao da je tamo od donjih strana, jer Zagorci ne nose opanke.
Kola se ustaviše pred školskom zgradom. Ljudi zvjedljivo gvirahu u pridošlicu, tako krasnu gospođu što dolazi k tomu seoskomu čudaku...
Tomaš se pokaže na školskim vratima u velikom, pustenom kriljaku, nadnese vrh čela suhonjavu desnicu, zatreperi prstima od ljevice i nešto žešće usklikne:
- Sofijo! Ti ovamo preko ovih bregova po toj nesnosnoj žezi? Pa zašto tako iznenadno? Što se je zbilo, Sofijo?
- Novosti, velike novosti, oče - ljubljaše Sofija očeve ruke, ja ti pisah i... - zape djevojka...
- No... i... što?
- I... moj zaručnik ti je pisao, ali od tebe ama nikakva odgovora - tiše će Sofija.
- Tvoj zaručnik... tvoj zaručnik... - mrmljaše Tomaš kada su ulazili u sobu; ti si curče premlado, ma dijete, to je opet ciganija tvoje tetke. Ona se prerano brine za tvoju budućnost.
Tomaševo ukočeno oko pomladilo se, oživjelo. U tom bujnom, žarkom životu plavokose kćeri kano da gleda svoju vlastitu mladost, kada ga još ne zaokupljaju teška studija, kada još nije poznavao rod majmuna. Čovjeku punu dubokih refleksija, nehotice mu dođe na um prispodoba: može li ovako divnomu biću biti pradjedom onaj ukočeni orangutan na stijeni, te onda i od klokana postala je golubica! No trgnu se Tomaš iz kratkotrajnih refleksija, stara ozbiljnost sabra mu se na ledenom obrazu i mukla zapita:
- A tko je taj tvoj zaručnik? Možda kakav podravski kramar?
Djevojka se zarumeni još silnije.
- Profesor na varaždinskoj gimnaziji.
- Profesor! - dahnu teško Tomaš. - Profesor, ludi naziv, kakav profesor, školnik kao i ja. Je li prirodoslovac?
- Nije. Predaje logiku i psihologiju, pak zatim historiju.
- Lijepi predmeti, samo što su svi krasno ishitrene laži i sni. Je li crn, je li plav kao i ti, je li sangvinik?
- Plavokos kao i ja, sangvinik.
- Ne slažem se, ne glasujem za tu partiju. Vazda ćete se svađati; a svađa napokon očemeri život.
- Oj, oče, ne govori tako, mi smo dobri kao grlice; jer... jer... - zapinjaše djevojka.
- Nu, što jer...?
- Jer se neopisivo ljubimo... - stidno će ona gladeći rub od kecelje.
- Bajka, ljubav je bajka, opsjena... Što su mu roditelji? Ima li što?
- Roditelji? Seljaci. Nema ništa, svoju plaću.
Tomaš je stao ruljiti obraze i zašuti.
- A kako ti se mili, oče, u ovim bregovima? - upita djevojka i stade skidati platnenu bluzu sa dražesnoga tijela.
- Kraj je lijep. Ljudi siromasi, bogomolje i glupaci. Švajcarska, Tirolcima napučena! - odvrati Tomaš.
- A kamo na koštu, oče?
- Koštu? Sam kuharica, sam gazdarica. Pa što napokon trebam? Krišku sira, komadić kruha, čašu vode. A kakve nazore goji tvoj profesor - nekako će porugljivo Tomaš - o svijetu, čovječanstvu, o društvu? - Tim prekinu obični razgovor.
- Kako, nazore? - plaho upita djevojka.
- Valjda ne benavite samo o ljubavi i vilinskom carstvu! Ne pripovijeda li ti što iz historije?
- A, iz historije? Jest, na primjer, on veli da su Grci najveći i najkrasniji duhovi, a Rimljani najdivniji junaci staroga vijeka.
- Veliki duhovi! - nakesi se Tomaš. - Grk je vrištac, ne velik duh. A Rimljanin - pravi orangutan! Taj tvoj zaručnik je nekakav idealista. Želio bih ga vidjeti!
- Ta doći će s tetkom ovamo da zaprosimo tvoj blagoslov, oče.
- Ovamo? Čim ću ih ja podvoriti? Vidiš da sam sam. Gospoda nisu zadovoljna sa sirom, kruhom i vodom.
- Ne skrbi se, oče, za to. Bit ću ja i teta u kući, mi ćemo već pripraviti sve.
- A ti razumiješ i što skuhati?
- O, vidjet ćeš, oče. Umah danas pripravit ću vam dobru večeru, samo ako je u mjestu pilića dobiti.
- Ja neću, kćerko, znati je li dobra ili loša, ja sam ti vegetarijanac.
- Što je to vegetarijanac?
- Čovjek koji ne jede ništa od mesa.
- Joj, ja sam preko svih ovih bregova mislila kako ću vam lijepo ispeći piliće, da će se sve pušiti. A ti sada najedanput ne jedeš ništa od mesa.
- Samo ti pripravi. Ja sam zadovoljan tebe gledati kako ti ide u slast, Sofijo!
Sva školska zgrada oživjela je onim bujnim životom kakvim mu odisaše i nova doseljenica. Uz domaći posao milozvučno odjekivahu njezine pjesme o zanijemjele školske zidove. Isti Tomaš ne bijaše više tako ukočen kao prije. Knjige je pustio u božjem miru snivati, putem zadovoljno fićukaše, a u kući bi katkad prilagodio svoj visok, tanak i studen glas uz plamenu i strastvenu pjesmu svoje Sofije. Krajem se brzo pronese vijest da učitelj Tomaš ima prekrasnu kćer, da se školska prije pusta zgrada pretvorila u živi perivoj.
Socijaldemokrati i darvinovci rado posjećivahu svoga učitelja Tomaša, ali oni s Tomašem govorahu o svemu samo ne o načelima socijaldemokratičkim i o darvinizmu. Ladanjski gospodin Pepo zagledao se svom dušom i srcem u Sofiju. Jednoga dana napisa on na kartici bratu Tomašu slijedeće:
Ja sam najžešći pristaša darvinizma, ali socijaldemokrata ne mogu i ne mogu nikako da budem. Otkako je tvoja Sofija ovdje, moj život se je posve promijenio. Ja hleptim za obitelju. Socijaldemokrate hoće da oni koji više posjeduju podijele sa siromasima. A svaka žena da je zajedničko dobro svih muškaraca. To razoruje obitelj; moja djeca mjesto da se brinu da ovih pedeset i devet parcela pomnožaju, ona će ih morati dijeliti s lijenim blatotepima i vucibatinama. Da tako mislim, kriva je Sofija. Mi ćemo svakako dvije zasebične sekte stvoriti: darvinovce i socijaldemokrate. Prve sekte sam pristaša dušom i tijelom, druge ne mogu biti. Tvoj "orangutan".
Ovo je dakako samo sadržaj Pepina lista. Tomaš se resko nasmijao svomu učeniku.
- Mora mu se izbiti iz glave Sofija! Uostalom, on već zaboravlja što mu rekoh: da će se načela oživotvoriti tek u dvadeset i prvom stoljeću, a njega već sada boli glava!
| Sljedeća stranica→ |