Laž i polaž
| Laž i polaž autor: nepoznat |
Sprijatelje se dva čovjeka; jednome bijaše ime Laž, a drugome Polaž. Reče Laž Polaži:
- Valaj, brate, mi bi mogli po svijetu hodati i tako bismo vidjeli, što se po zemlji radi.
- Dobro, - odgovori Polaž, - a mi hajdemo. Ali da ti pravo rečem, ja bih bolje begenisao, da ne putujemo zajedno, nego svaki pobaška, te drugi put kad se sastanemo, da možemo drugom koju novitadu kazati.
Pristane na to Laž, i tako se krenu na put. Bazajući tako dođe Laž u nekakav veliki grad. Po njegovoj nesreći sretu ga najviša gospoda, te ga upitaju, kuda ide i iz koga je mjesta; a on im sve po redu kaže, kako je pošao da vidi koju novitadu u svijetu. Pak rekoše građani.
- Jesi li što novo, kad tako putuješ, i vidio?
- Jesam, braćo, - odgovori im Laž, - vidio sam čudo neviđeno: nekidan prolazeći pokraj jednoga grada vidio sam, gdje je more izgorjelo trista i šezdeset i šest milja i to me je zaudesilo, da sam dalje odmah otišao glavom bez obzira.
- To je nemoguće, - odgovore srdito gospoda.
- Tako je još, da sam dalje otišao glavom bez obzira.
- To je odmah puka laž, - te ti onako ljuti zgrabe toga lažu pa s njim u pržun. Nijesu bila prošla ni tri dana, dođe i Polaž u isti grad. Srećom sretu i njega oni isti građani, što su i Lažu sreli. Upitaju ga, otklen je i kuda je naumio. On im odgovori, da je devorac i da hoda po svijetu. Oni ga upitaše, je li ćesovo čudestvo koje, kad putuje, vidio. A on odgovori:
- Jesam, braćo. Putujući poskora vidio sam u jednome gradu, gdje dovezoše trista šezdest i šest kočija pečene ribe; i to nije najveće čudo što sam ga vidio.
Onda se počnu građani promišljati: dođe im na pamet Laža i izgorjelo more, pa među se počnu šaptati:
- Daklem je pravedan onaj čovjek, što smo ga u pržun zatvorili; trebalo bi ga pustiti.
I tako se dogovore, pa ga odmah puste. Čim su ga pustili, on odmah uzmakne, te će:
- Ovda mi je put!
Hodajući tako dođe opet u nekakav grad. U ovome gradu provede on mirno nekoliko dana. Jedan dan šećući se sam, sretu ga neka velika gospoda, upitaju da tko je i šta traži. A on im reče: da je devorac izdaleka i da hoda po svijetu.
- Bit ćeš koju novitadu u tvom putovanju vidio, dede nam je kaži.
- Hoću, - reče Laž.
- Neki dan u jednome velikom gradu vidio sam, gdje car i carica s ostalijem svojim vijećnicima odoše u lov u oblake.
- To odmah lažeš i nije moguće, - rekoše mu gospoda.
- Tko je još vidio koga ići u lov u oblake! Tu ćeš laž valaj sad skupo preplatiti.
Zgrabe ga, te s njim u pržun.
Nijesu prošla dva dana, al' eto ti u taj isti grad Polaže. Sretu ga gospoda ista, što su i Lažu sreli, pa ga upitaju, kuda će. On im kaže, da je čovjek izdaleka devorac i da putuje po svijetu.
- Pripovjedi nam, - rekoše građani, - šta si vidio kuda, kad si toliko putovao.
- Hoću, - reče Polaž.
- Skoro prolazeći kroj jednoga grada, počeše iz oblaka padati lisice, srne, zecovi, jeleni i ostala mrtva divljač; zamalo, da ne utekoh, ubili bi me. I čuo sam puške, gdje pucaju, ali nijesam mogao nikoga vidjeti.
- Doduše, - rekoše građani šapatom među sobom, - to je onaj isti car i carica, što su pošli u lov u oblake; eto, dakle je onaj prav čovjek, što je u pržunu. Nego treba odmah da ga pustimo.
Pustiše Lažu iz pržuna, a on odmah dade se na put dalje. Putujući prođoše nekoliko dana, i Laža prispije u nekakav grad. Sretu ga nekakva gospoda, pa ga prikažu svome kralju. Počne ga kralj pitati, otkud putuje i šta je vidio, da mu pripovjedi.
- Sve ću ti po istini kazati, - odgovori Laž.
- Neki dan prolazeći kroz dvije velike planine vidio sam jednu ticu tako veliku, da je nitko više nije vidio, pa metnula jednu nogu na planinu, a drugu na drugu planinu, pa legla.
- Vala, to je laž! - odgovori kralj; - no ne misli da sam ja budala, da ti svašta mogu vjerovati.
To reče, pa zapovjedi da ga strpaju u pržun.
Prođu nekoliko dana, kad eto ti dođe Polaž. Uhvate i njega građani, pa prikažu kralju. Kad je došao pred kralja, ovaj ga upita, šta traži; a on odgovori da hoda po svijetu. Kralj mu reče: je li što čuo ili koju novitadu vidio, otkad tako putuje po širokom svijetu. Polaž odgovori:
- Vidio sam skoro prolazeći kroz dvije velike planine nešto odveć veliko i bijelo, i vido sam, gdje ga dižu trista i šezdeset i šest ljudi, i pomaknuti ga nikako ne mogu. Ja upitam: šta je to? A ljudi mi rekoše, da je jaje od nekakve velike tičetine, i da ga je nedavno snijela.
- To je za istinu, - odgovori kralj, - ona tica snijela, što nam je onaj čovjek kazivao. Nego pustite ga odmah iz pržuna pa neka ide s mirom.
Čim pustiše Lažu iz pržuna, on se nekako sastane s Polažom i dogovore se, da jedan drugoga više nikada ne će ostaviti. I tako i danas Laž i Polaž veliki su prijatelji.