Kvaliteta

Kvaliteta autor: John Galsworthy, prijevod: Marko Maras

Pripovijetka iz 1911. Izvorno: Quality.

Znao sam ga od malih nogu, jer je izrađivao čizme za mojega oca; živio je sa starijim bratom u dvije male spojene radnje, u sporednoj uličici koja je nekada bila vrlo povoljno smještena u elegantnoj četvrti Londona.

Radnja je odisala mirnim dostojanstvom; pročelje nije nosilo nikakav znak koji bi pokazivao da poslužuju nekog člana kraljevske obitelji, nego samo njihovo njemačko prezime, «Braća Gessler», dok je u izlogu stajalo nekoliko parova čizama. Sjećam se kako nisam mogao shvatiti te uvijek iste čizme u izlogu, jer on je izrađivao samo po narudžbi, nije pravio nikakve rezerve, a činilo se nezamislivim da nešto što on izradi ne bude po mjeri. Je li ih kupio da ih stavi u izlog? I to je bilo nezamislivo. Nikada u svojoj kući ne bi podnio kožu koju nije obradio sam. Osim toga, bile su prelijepe: neizrecivo lagane salonske cipele, čizme od lakirane kože presvučene tkaninom, takve da bi čovjek slinio nad njima, visoke smeđe jahaće čizme s čudesnim pepeljastim sjajem, kao da su istodobno nove i nošene stotinu godina. Te je čizme mogao napraviti samo čovjek koji je pred sobom vidio Dušu Čizme – to su doista bili istinski prauzori koji su utjelovljivali duh sve obuće. Naravno, tako sam razmišljao tek poslije, ali čak i kad sam prvi put dobio čizme kod njega, a tada sam imao možda četrnaest godina, naslutio sam dostojanstvo dvojice braće. Naime, izrađivati čizme – takve čizme kakve je on radio – tada mi se činilo, a i danas mi se čini, tajanstvenim i čudesnim.

Dobro se sjećam kako sam jednog dana, ispruživši svoje mladenačko stopalo, sramežljivo priupitao:

– Gospodine Gessler, nije li to strašno težak posao?

Sjećam se i odgovora, koji je došao s nenadanim osmijehom iz podrugljivog crvenila njegove brade: – To je fještina!

I sam je pomalo izgledao kao da je napravljen od štavljene kože, sa žutim naboranim licem i valovitom crvenkastom kosom i bradom; s urednim naborima koji su mu se spuštali niz obraze do kutova usana, s grlenim i monotonim glasom; jer koža je podrugljiva tvar, ukočena i sporih pokreta. Takav je bio i značaj njegova lica, osim što su mu oči, koje su bile sivoplave, u sebi imale čistu ozbiljnost čovjeka koji je krišom opsjednut Idealom. Stariji mu je brat bio tako sličan – iako vodenastiji, bljeđi u svakom pogledu, te vrlo radišan – da ponekad, u ranim danima, nisam bio posve siguran s kim razgovaram sve do kraja razgovora. Tek bih onda saznao da je to on ako ne bi izgovorio riječi «pitat ću sfog prata»; ako bi ih rekao, onda je to bio stariji brat.

Kad biste odrasli, pomahnitali i počeli gomilati dugove, nekako ih nikada ne biste imali kod braće Gessler. Ne bi izgledalo dolično kad biste ušli kod njih, ispružili stopalo pod onim plavim pogledom iza željeznih naočala i pritom mu dugovali za više od, recimo, dva para čizama, pa i to samo radi ugodnog osjećaja da ste još uvijek njegov klijent.

Naime, nije bilo moguće ići k njemu često – njegove su čizme trajale strahovito dugo, u sebi su imale nešto onkraj prolaznosti, kao da je u njih ušivena nekakva bit čizme.

Njemu ne biste ulazili kao u većinu radnja, s raspoloženjem «molim vas, poslužite me i pustite me da odem!», nego biste ušli opušteno, kao što čovjek ulazi u crkvu; zatim biste sjeli na osamljenu drvenu stolicu i čekali, jer je radnja uvijek bila prazna. Ubrzo, iznad gornjeg ruba tog bunara koji je sačinjavao radnju, priličnog mračnog i ugodno mirišljavog na kožu, ukazalo bi se njegovo lice, ili lice njegova starijeg brata, kako viri svisoka. Grleni zvuk, zatim tapkanje likovih papuča na uskim drvenim stubama, i onda bi stao pred vas, bez ogrtača, malo pogrbljen, s kožnom pregačom i podvrnutim rukavima, trepćući – kao da se probudio iz nekog sna o čizmama, ili kao sova koja se ne snalazi na danjem svjetlu i uzrujava se zbog uljeza.

Ja bih rekao: – Dobar dan, gospodine Gessler! Možete li mi napraviti par čizama od ruske kože?

Bez riječi bi me ostavio, povlačeći se tamo odakle je došao ili u drugi dio radnje, a ja bih se i dalje odmarao na drvenoj stolici, udišući tamjan njegova zanata. Ubrzo bi se vratio, držeći u mršavoj i žilama prošaranoj ruci komad zlatnosmeđe kože. Ne skidajući ga s očiju, napomenuo bi: – Kakaf tifan komat! – Kad bih i ja pohvalio kožu, on bi opet progovorio. – Kat ih šelite? – Odgovorio bih: – O! Kad god vama odgovara. – On bi rekao: – Za četrnaest tana? – Ili ako je to bio stariji brat: – Pitat ću sfog prata!

Onda bih promrmljao: – Hvala vam! Do viđenja, gospodine Gessler. – To fiđenja! – odgovorio bi on, još uvijek gledajući u kožu koju je držao. Idući prema vratima, čuo bih tapkanje likovih papuča u kojima se vraćao, uza stube, u svoj san o čizmama. Ali ako se radilo o nekoj novoj vrsti obuće koju dotad još nije pravio za mene, onda bi uistinu poštivao ceremoniju – izuo bi mi čizmu i dugo je držao u ruci, gledajući je očima koje su istodobno bile stroge i zaljubljene, kao da se prisjeća sjaja u kojem ju je stvarao i ljuti zbog načina na koji ste uneredili to remek-djelo. Zatim, stavljajući moje stopalo na komad papira, olovkom bi dva-tri puta poškakljao rubove stopala i nervoznim prstima prošao preko mojih nožnih prstiju, dodirom ulazeći u srce mojih potreba.

Ne mogu zaboraviti dan kad sam mu rekao: – Gospodine Gessler, onaj zadnji par gradskih čizama je škripao, znate.

Neko me vrijeme gledao bez odgovora, kao da očekuje da ću povući ili izmijeniti izjavu, a onda je rekao:

– Nizu zmjele škripati.

– Bojim se da su škripale.

– Fi ste ih zmočili prije toga?

– Ne bih rekao.

Tada je oborio pogled, kao da u sjećanju traži te čizme, a meni je bilo krivo što sam spomenuo tako ozbiljnu stvar.

– Fratite ih meni! – rekao je. – Fidjet ću što je.

U meni se probudilo sažaljenje prema mojim škripavim čizmama – dobro sam mogao zamisliti žalostan, dug i znatiželjan pogled kojim će se on okomiti na njih.

– Neke čisme – rekao je polako – nisu topre od roćenja. Ako ne mogu ništa s njima, skinut ću ih s fašeg računa.

Jedanput (samo jedanput) ušao sam rastreseno u njegovu radnju obuven u par čizama koje sam u nuždi kupio u nekoj velikoj tvrtki. Uzeo je moju narudžbu ne pokazujući mi nikakvu kožu, a pritom sam osjećao kako njegove oči prodiru kroz loš pokrov na mojem stopalu. Napokon je rekao:

– To nisu moje čisme.

Njegov glas nije bio ni ljutit, ni žalostan, pa čak ni prezriv, ali u sebi je imao neku tišinu od koje se ledila krv. On spusti ruku i pritisne prstom mjesto gdje lijeva čizma, trudeći se da bude pomodna, nije bila posve udobna.

– Tu fas boli – rekao je. – Te felike tfrtke nemaju časti. Smeće! – I tada, kao da se u njemu nešto otvorilo, govorio je dugo i s gorčinom. Bila je to jedina prilika kad sam ga čuo kako govori o uvjetima i tegobama svojeg zanata.

– Oni ih dobifaju sve – rekao je, – dobifaju ih kroz oglase, ne kroz posao. Usimaju ih od nas, koji folimo naše čisme. Efo kamo to fodi: fiše nemam posla. Svake godine sfe manje, fidjet ćete. – Gledajući njegovo naborano lice, vidio sam stvari koje nikad dotad nisam primijetio, gorke stvari i ogorčenu borbu… i koliko je sijedih dlaka odjednom bilo u njegovoj crvenoj bradi!

Objasnio sam, što sam bolje mogao, okolnosti u kojima sam kupio te zlosretne čizme. Ali on je licem i glasom ostavio toliki dojam na mene da sam u sljedećih nekoliko minuta naručio mnogo čizama. Stigla me kletva! Trajale su duže nego ikad. Zato nisam mogao mirne savjesti otići kod njega gotovo dvije godine.

Kad sam napokon došao, iznenadilo me što ispred jednog od dva mala izloga njegove radnje piše neko drugo ime, također postolarsko, i to postolara koji radi za kraljevsku obitelj. Stare, poznate čizme više nisu stajale u dostojanstvenoj samoći, nego su bile natisnute u jednom sitnom izlogu. Unutra je suženi bunar radnjice bio mirišljaviji i mračniji nego prije. Prošlo je i više vremena nego inače, a tada se svisoka naviri lice i započe tapkanje likovih papuča. Napokon je stao pred mene; gledajući me kroz hrđave željezne naočale, rekao je:

– A, gospotin ***, ne?

– O, gospodine Gessler – promucao sam, – vaše su čizme predobre, znate! Gledajte, ove su još sasvim nosive! – Ispružio sam nogu prema njemu. On se zagledao u čizmu.

– Da – rekao je, – izgleda da ljudi ne šele topre čisme.

Kako bih umaknuo njegovu prijekornom pogledu i glasu, zabrzao sam: – Što ste učinili s radnjom?

Tiho je odgovorio: – Bila je preskupa. Šelite li čisme?

Naručio sam tri para, iako su mi trebala samo dva, i brzo izašao. Imao sam nekakav čudan osjećaj da u njegovoj svijesti sudjelujem u zavjeri protiv njega; zapravo, ne toliko protiv njega koliko protiv njegove ideje o čizmi. Rekao bih da nitko ne voli imati taj osjećaj, pa je prošlo mnogo mjeseci prije mojeg sljedećeg posjeta njegovoj radnji, u koji sam krenuo, koliko se sjećam, s mišlju: «Pa dobro, ne mogu starome okrenuti leđa, treba poći! Možda naletim na starijeg brata!»

Naime, znao sam da njegov stariji brat nema dovoljno karaktera da mi nešto predbaci, čak ni šutke.

Doista, s olakšanjem sam u radnji ugledao samo starijeg brata, koji je obrađivao komad kože.

– Onda, gospodine Gessler – rekao sam, – kako ste?

Približio se i zagledao se u mene.

– Ja sam topro – rekao je polako, – ali moj stariji prat je umro.

I tada sam primijetio da je to uistinu on glavom, ali kako se postarao i posivio! Osim toga, nikad dotad nisam čuo da spominje brata. Jako potresen, promrmljao sam: – O, žao mi je!

– Da – odgovorio je, – bio je topar čovjek, radio je topre čisme, ali umro je. – Tada je dotaknuo tjeme, gdje se kosa jednako prorijedila kao nekad kod njegova jadnog brata, a time je htio ukazati, kako mislim, na uzrok smrti. – Nije se oporafio od gubitka druge radnje. Šelite li čisme? – Podigao je kožu koju je držao: – Tifan komat.

Naručio sam više parova. Prošlo je vrlo mnogo vremena dok nisu stigle, ali bile su bolje nego ikada. Niste ih mogli potrošiti i gotovo. Ubrzo nakon toga otputovao sam u inozemstvo.

Vratio sam se u London tek godinu dana kasnije. Prva radnja u koju sam ušao bila je radnja mojeg starog prijatelja. Ostavio sam šezdesetogodišnjaka, a dočekao me čovjek od sedamdeset i pet godina, mršav, iznuren i drhtav, koji me ovaj put zbilja nije prepoznao.

– O, gospodine Gessler – rekao sam, pateći u sebi, – vaše su čizme nenadmašne! Gledajte, ovaj sam par nosio u inozemstvu gotovo cijelo vrijeme, a jedva da su se istrošile, zar ne?

Dugo je gledao moje čizme, par čizama od ruske kože, i kao da mu se lice sabralo. Polažući ruku na svod mojeg stopala, rekao je:

– Jesu li ofdje po mjeri? Ako se topro sjećam, imao sam muke s tim parom.

Uvjeravao sam ga da pristaju kao salivene.

– Šelite li čisme? – rekao je. – Mogu ih naprafiti brzo, sada nemam posla.

Odgovorio sam: – Svakako, svakako! Želim mnogo čizama, čizme svih vrsta!

– Naprafit ću nofi kalup. Faše je stopalo sada sigurno feće. – Užasno je sporo ocrtao moje stopalo i opipao moje nožne prste, samo jedanput dignuvši glavu da kaže:

– Jesam li fam rekao da mi je prat umro?

Bilo je bolno gledati ga, toliko je oronuo; izašao sam s olakšanjem.

Već sam dignuo ruke od tih čizama, ali onda su jedne večeri stigle. Otvarajući paket, složio sam četiri para jedan do drugoga. Zatim sam ih obuo jedan po jedan. Nije bilo nikakve sumnje. Po obliku i mjeri, po obradi i kvaliteti kože, bile su to najbolje čizme koje mi je ikad napravio. U jednoj od čizama za šetnju pronašao sam račun.

Iznos je bio jednak kao i uvijek, ali račun me potresao. Nikad ga dotad nije slao prije kraja tromjesečja. Otrčao sam u prizemlje, napisao ček i osobno ga uplatio.

Tjedan dana kasnije, prolazeći pokraj njegove uličice, odlučio sam svratiti do radnje i reći mu kako mi prekrasno odgovaraju nove čizme. Ali kad sam došao do mjesta gdje je stajala radnja, njegova imena više nije bilo. U izlogu su još stajale salonske cipele, čizme od lakirane kože presvučene tkaninom, pepeljaste jahaće čizme.

Ušao sam vrlo zabrinut. U dvije radnjice, koje su opet bile spojene u jednu, stajao je neki mladić s licem Engleza.

– Je li ovdje gospodin Gessler? – upitao sam.

Dobacio mi je čudan, uslužan pogled.

– Ne, gospodine – rekao je, – ne. Ali mi ćemo vam drage volje pomoći. Preuzeli smo radnju. Sigurno ste vidjeli naše ime na susjednim vratima. Poslužujemo vrlo ugledne ljude.

– Da, da – rekao sam, – ali gdje je gospodin Gessler?

– O! – uskliknuo je. – On je umro.

– Umro! Ali ove sam čizme dobio od njega prošlu srijedu.

– Eh! – rekao je. – Strašno je to. Jadni je starac umro od gladi.

– Bože mili!

– Polagano izgladnjivanje, tako je rekao liječnik! Znate, on je radio na svoj način. Nije htio zatvoriti radnju, nije dao živoj duši da dotakne njegove čizme osim njega. Kad bi dobio narudžbu, trebalo mu je strašno dugo da ih napravi. Ljudi ne mogu čekati. Izgubio je sve klijente. I svejedno je sjedio, radio i radio… Mogu vam reći da nitko u Londonu nije izrađivao tako dobre čizme! Ali pogledajte konkurenciju! On nikad nije oglašavao! Osim toga, htio je samo najbolju kožu i sve je radio sam. I eto vam ga sad. Što drugo i očekivati kad čovjek tako razmišlja?

– Ali umrijeti od gladi…!

– To je možda malo ekstremno, kako se kaže… ali dobro znam da je sjedio nad svojim čizmama danju i noću, sve do samog kraja. Znate, ponekad sam ga promatrao. Nikad nije na miru nešto pojeo; nikad u kući nije imao ni penija. Sve je išlo na stanarinu i kožu. Ne znam ni kako je preživio tako dugo. Uredno bi pustio da mu se ugasi vatra. Bio je čudak. Ali radio je dobre čizme.

– Da – rekao sam, – radio je dobre čizme.

Tada sam se okrenuo i brzo izašao, jer nisam htio da taj mladić vidi moj zamagljeni pogled.