Kroz šibe/XV
| ← XIV | Kroz šibe — XV. autor: Ulderiko Donadini |
XVI → |
Jedne maglene večeri sreo ga je Sinn u nekoj uzanoj bečkoj ulici. Jedva ga je i prepoznao, tako se promijenio. Lice Martinovo preobraženo je, oči mu gore, a hod mu je uspravan. Iz kretnja nestalo je plahosti. Koracao je sigurno i samosvjesno. Zar je to doista Martin Semić stajao pred njim.
- Sinn! Zar si ti to? - Jednom rukom mu je čvrsto stiskao ruku, a drugom ga je zagrlio oko vrata.
Sinn ga je promatrao. Ne! To još ni sad nije bio muž. Ono prijašnje veliko, plaho dijete bilo je sad radosno, obuzeto poslom i krilato od nade.
Pod pazuhom nosio je veliku, crnu, kožnatu mapu, u kojoj su se nalazile razne knjige, brošure i njegovi vlastiti rukopisi. Ho! Martin sad samo radi i radi! Dani mu lete kao časovi. Kao da ih blagosilje nevidljiva ruka.
Otišli su u njegov stan.
Prilično velika soba u trećem katu. U jednom kutu polica puna knjiga. Na stolu knjige. Čak i na divanu rasklopljena nekakva velika knjiga. Svuda samo knjige i knjige.
Martin piše adrese u jednoj banci. Sjajno zaslužuje. Zapravo toliko, koliko mu dostaje za život. Crveni Beč vrlo je nevoljan i gladan.
- Vjeruj mi - govorio je Martin, sjedeći na divanu - osjećam se kao da ponovo živim. Kao da sam iznova došao na svijet: Kad se sjećam svoje prošlosti, čini mi se kao da sam ležao na dnu nekog smradnog ponora. Lutao sam kao bespokojna duša po paklu, nikad ne nalazeći mira. Sve više čeznući za suncem i novim životom, ja sam propadao sve dublje. Živeći ovdje sam između milijuna nepoznatih ljudi; čistim se od prošlosti. Svaki dan uskrsavam iz sebe sve čistiji i bjelji. Tamo dolje kod nas stiješnjeni smo svi jedan do drugoga. Jedan drugome gledamo u utrobu. U onom sitom i pustom životu padaju svi ideali.
Ovdje u ovoj samoći čini mi se kao da sam bliži Bogu. Nebo nada mnom čini mi se neizmjernijim, a prostor oko sebe osjećam beskrajnijim. Tamo je kod nas sve maleno. Tamo treba čudo da ljudi nešto osjete. Ne čudo duše čovječje, nego onakva čudesa da mrtvo tijelo uskrsne na život. Pa i to da učiniš, i onda bi te razapeli. Sito je kod nas sve, sito! Nitko nema što da stavi na kocku, i slabi plamičak duše tinja iz dana u dan. Sve čežnje ostaju nezadovoljene u onom sitnom životarenju, i ne mogavši da nađu ispunjenja u kakvoj velikoj ideji, nalaze ga u pijančevanju i razvratnim orgijama. Tko kod nas u beskrajnost produbljuje svoje misli, i strahovitu odgovornost osjeća za svaku riječ, što je kaže?! Svi su autoriteti propali. Nitko više nikomu ne vjeruje, i to je početak društvenog raspadanja. Zar može postojati narod koji nije pokušao dosegnuti Boga? Koja velika ideja vodi naše društvo? Kroz redove naših bankara, trgovaca, posjednika, poživinčalih u želji za stjecanjem sve većeg imetka; prolazi ponižen čovjek od srca i volje za radom: ismijan, podrta odijela, kao kakvo čudovište ili preostatak jedne vrsti čovjeka, što se već davno preživjelo. Duh kod nas mora početi da sumnja nije li možda posve nepotreban? No bez vjere za višim ničeg nema. Sve drugo je grozna laž, kojom se truju oni najmanji, što ih nestaje u svagdašnjost. Zar više nema Boga u suncu, što se svakog jutra diže nad naše krovove? Što posvećuje ovaj život? Martin bio je sav u zanosu. Koliko sunca svijetlilo je u njegovim očima. Martin! To samotno sunce!
No najednom se Martin uznemirio. Leti iz kuta u kut. I nigdje ni na časak da se smiri.
- Što si došao? Što si me trgnuo iz mog spokojstva? Nekoć sam mislio da ja mogu nešto da započnem, ali danas vidim da ne mogu. Svršeno je! Eto, pred očima mi se sve survava u ponor!
Sinn ga miri. Zaustavlja ga u hodu. No on svejedno šeće i plače.
- Što ti je Martine? - govori Sinn, i već se ljuti. - Što si tako podjetinjio?
- Nije! Nije! - govori u groznici Martin. - Evo sve ću suze otrti. Ali sa mnom je svršeno. I znam da se više nikad neću tamo vratiti. Zašto smo se susreli? Ja sam htio da se pred svima sakrijem. Ta, zar ne vidiš da se ne oporavljam? I ne mogu, ne mogu da se oporavim. Zar ću ikad Evu zaboraviti? Čujem, udala se za onog starkelju. Eto, tako je svršila. O biseri moji! Kuda to gasnu? Eno kako je Žgalin svršio! Tko će me shvatiti tamo kod nas, kad bih imao što da kažem. Svi smo otrovani. Nečista krv! Kuda ćemo? Kuda to idemo? Pokopali smo sve lijepo što smo imali. Na što nam naše njive, naše livade, kad dušu ubismo!
Uhvatio je Sinna ispod ruke, i sad su izišli.
- Hajdemo! - kaže. - Hajdemo da na sve zaboravimo!
Sinn se ozlovoljio, ali pošao je.
- Ne ljuti se! Oprosti mi! Ne mogu da izdržim! - uzvikao se Martin. - I ja nikamo ni ne izlazim, ali danas kad sam tebe našao, hoću da odemo nekamo!
- Ti si nepopravljiv! - govori Sinn i drži se sve ozbiljnije i ozbiljnije. Zao mu je Martina. Sve ga nešto stišće i zebe oko srca.
- Ah, Martine! Nikad iz tebe ništa! A bar bi ti mogao da nam nešto dadeš.
- Ostavi, ostavi to - govori Martin, sjedeći u jednom kutu tramvaja. - Ja znam da su me već svi zaboraviti. I dobro je ako je tako.
Pa ipak, popit ćemo potajno jednu nazdravicu onom našem kutiću!
- K vragu! - mrmlja Sinn kroz zube.
- Sinne dragi! - Taj ludi Martin malo da ga nije zagrlio nasred tramvaja. A nije još ni pio. No što da čini? Sinn se pokorio. Slegnuo je s ramenima.
Dakako! Vodi ga u jednu restauraciju. Sinn sjedi i bubnja prstima po stolu.
- Ne bubnjaj! - moli ga Martin. - Ta otkad se nismo vidjeli?
- Do đavola! - promrsio je Sinn.
Martin pije čašu za čašom. Sve nadušak. Sinn osjeća potrebu da se digne. Tajno plače u duši i ostaje.
Već je kasno. Kavana se zatvara. Sinn se već opio. Mrk je i psuje ga...
- Psuj me! - govori Martin. - Samo budi tu uza me! Sad čini mi se lete mi dušom još jednom sve uspomene. Ne osjećam baš tako kao da se ni one neće nikad više povratiti. Kao da i njih nestaje zauvijek u vječnosti.
Sad bi Sinn najradije dignuo šaku i udario ga.
- Eto, onda pijmo! - viče Sinn. - Pijmo! Ubijmo je obojica. Do đavla onda i ja.
Izišli su, i tu u nekoj zakutnoj ulici kleči Martin pred njim i moli ga da i on možda ne počne ovako živjeti. Sam bi ga onda Martin ubio. O! Pred Sinnom je život. Kakav krasan život!
Sinn je slegnuo ramenima. Što da učini?! Još jednom moli ga i zaklinje da odu kući, ali tamo negdje svijetli još u jednoj restauraciji, i Martin svakako mora da tamo ode.
Sinn je pošao za njim. Pokorio se.
- Dvije boce! - naručuje Martin, kako su ušli.
- Jednu! - viče Sinn. - Dosta je! - On ionako neće više piti.
Martin će ih sam popiti. Dobro! Neka pije!
Pali su baš usred plesa na nekakvu radničku zabavu. Dvorana je iskićena zelenilom. Na sve strane prskaju boce.
I tad najednom - Sinn se više ni ne sjeća kako se to dogodilo - nastala je strka. Svi ljudi izmiješali su se nasred dvorane u klupko. Između njih je nekakav trbušasti čovjek. I sa svih strana udaraju ga šakama po glavi. Već je okrvavljen i tetura.
Sinn se sjeća da je Martin uhvatio za ruku i nije ga puštao od sebe. No najednom se Martin oslobodio i osvanuo je posred hrpe. - Martine! - viče Sinn, no on ga više ni ne čuje.
Kako je došlo do te tučnjave, to još ni sad ne zna, tek sjeća se da je neki tvorničar pijan zabludio, i tu su ga prepoznali neki pijani radnici s kojima se nedavno sukobio. Sav je već okrvavljen, i udarci padaju po njemu sa svih strana.
Odjednom je Martin stao pred njega i poviknuo hrvatski:
- Mir!
To je djelovalo. Radnici su se zbunili.
- Braćo! - viče im Martin vrlo pogrešno na njemačkom jeziku, rukom uzdignutom uvis. - Prijatelji! Ne tucite ga! Nije on kriv! Kase su ga ubile! Vertajmerovice su mu srce zdrobile! Bludnice su mu dušu uništile! Što hoćete od njega? On je nesretniji od vas, jer duše nema. Prisižete na čovječanstvo, a čovjeka hoćete da ubijete. Natrag! Zar jedno zvjerstvo hoćete da zamijeniti drugim?! - Sinn se više ni ne sjeća, no tako po prilici govorio je Martin.
I tada još samo trenutak i Martin je ležao na podu okrvavljen.
- Ubijte psa!
- To je uhoda! Zatucite ga! - Odjekivalo je.
A Martin dokle god nije izgubio svijest mirio ih je.
O, bio je to strahovit prizor!
Nesretni onaj čovjek što su ga izbili, izgubio se. Sinn bježi za njim u predsoblje, i kad ga je dostigao, pita ga za stan. Onaj sav blijed, daje mu posjetnicu. Ruke mu dršću. Bježi. Nestaje ga u noći.
A tamo na podu leži Martin. Sinn je kleknuo do njega. Diže mu vjeđe. - Martine! - viče. Trese ga. No on ga ne čuje.
Sinn zajauknu. Diže ga, i netko mu pomaže. Umire mu na rukama. Čovjek! Čovjek mu izdiše na rukama.