Kroz šibe/X

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
IX Kroz šibe —  X.
autor: Ulderiko Donadini
XI


Između Ane i Pepe došlo je do svađe. Malo da se nisu potukle. Pepa je postala ljubomorna na stražmeštra Kordića. Tom zgodom stala je Ana zahtijevati od Pepe neke haljine što joj ih je posudila, a Pepa, da joj uzvrati, ispripovijedala je sve što je znala o njoj. Spomenula je čak i zgodu s tapetarom Kolosjekom. Pa i to kako ju je sitničar Cvek istjerao iz svog dućana.

- To je tvoje gospodstvo! - nasmijala se u basu Pepa.

Ana je skoro zacičala od uvrede kad se rastala s Pepom. Taj gad, kojemu se ona, gospojica, pridružila, pa da je tako uvrijedi. Ona joj se mora osvetiti! Samo kako?! I tada je najednom pomislila: "Kako bi bilo da pođe za Antuna?" Ta on bi je jedva dočekao! Sve vrijeme dosad nametao joj se. Samo jednu riječ trebalo bi da kaže i on bi na sve pristao!

Što zato, ako ga ne voli! U svilu će se kraj njega zaviti. I sva tako u svili, i sa šeširom provest će se kraj Pepe. I ne samo Pepi, i Žgalinu, i cijelom svijetu osvetit će se. Nikad u svojoj duši neće biti sretna; ali bar ljudi će misliti da je sretna i zavidjet će joj!

Očima punim suza odlučila se Ana na osvetu.

Još isti čas, kad je to naumila, otišla je da potraži Antona.

Susrela ga je na ulici.

"Gle! Ima kožnati kaput. Pa ne čini se tako neugledan!" pomislila je da se utješi, i najednom otkrila je na njemu koješta što joj se svidjelo.

Poslije toga opet su se nekoliko puta sastali.

U tim razgovorima ona je sama povela riječ o ženidbi, i Anton ju je zaprosio. Ana je to napeto očekivala, a kad mu je rekla da pristaje, stislo joj se srce. Bilo joj je da zaplače. No kada se sjetila na osvetu, i olakšalo joj je.

Anton je bio dobar čovjek. Ni jednom riječi nije spomenuo prošlost. Čemu da ispituje? Premda Anton nije glup, a da ne vidi da je s Anom drukčije od onda, kad ju je prvi put vidio.

No eto, i sad kad je i on gospodin, pokazao se kao čovjek.

Konačno, možda je i dobro da se sve ovo s njom dogodilo. Poslije svega, što je dosad proživjela, gledat će ga drugim očima. I uvijek će on biti onaj što ju je digao iz blata. Lukavac je Anton! Možda je i sad trijumfirao nad njom, a možda joj se čak i osvećivao. Već s onim što je dosad kod njega vidjela bila je zadivljena, a on je još veliki adut držao u rukama, kojim je mogao da je do kraja pokloni. On, bivši konobar Anton, bio je sada poslovni drug doktora Žgalina! Dogodilo se da su obojica imali uložen novac u veliku ciglanu, što se nedavno podigla u jednom provincijalnom mjestu. Njegov novac sastao se sa Žgalinovim novcem. Izjednačio ih. Čak i u stan Žgalinov odlazio je s velikom crnom mapom pod pazuhom.

Danas su druga vremena nastala.

No sve to spomenut će Ani možda za godinu dana.

Ana se preselila k njemu u stan.

A kakav je samo bio taj stan? Dva kožnata naslonjača. Divan. Pisaći stroj. Olašteni pod. Na stijeni visilo je veliko zrcalo, a kraj stola stajala je košara za otpatke od papira.

Na vratima je bila posjetnica.

Sve je to imao Anton!

Trebalo je još svašta učiniti prije ženidbe, a Ani se žurilo, strahovito joj se žurilo. Ana kao da dosad i nije pomišljala na što se odlučila, a bilo joj je nesnosno kad je pomislila da će još možda proteći i dva mjeseca prije nego sve bude svršeno. Jer ona je htjela da se već drugi dan proveze u kočiji kraj Pepe. U svili. I sa svim sitnicama, kako je zamislila. I pokrenu bi nabavila. Koprena joj se taj čas učinila kao nešto osobito.

Odmah, nakon što je pristala da pođe za Antona, pohitala je ravno k Martinu. Učinilo joj se kao da je učinila nešto nedopustiva. Martin je trebao da joj odobri tu odluku. I sad se iskukuljio da ga poštuje.

- Morala sam! Morala sam! - stala mu je govoriti sa suzama u očima, kad ga je našla. - Idem za njega, premda ga ne ljubim. Praštaš li mi, Martine, što to činim. Ne! Njega nikad neću ljubiti! Samo onog jednog sam ljubila i nikoga više. A sad, eto, idem za ovoga. Idem, i svi koji će me vidjeti, mislit će da sam sretna. I njega ću maziti, kao da ga nadasve ljubim, a kad budem sama, znam da ću plakati! Znam, pa opet idem! Ne zamjeri mi, Martine! Što to činim, ako i nije dobro, sebe ću prva žrtvovati.

Iako se vrijeme vuklo, kako se Ani činilo, dan svadbe se približavao, a trebalo je još mnogo što pripraviti. I sam Anton počeo je maštati o raznim potankostima. Sa starim Semićem bilo je svaki dan gore, i nije ga se više moglo pustiti da se skita po gradu.

I Anu je to smetalo, i stidjela se upravo, dok ga je gledala, no kad je jednog dana Anton spomenuo da bi starca trebalo nekamo spremiti, vikala je Ana:

- Što? Zar ti smeta?... Smetam li ti možda i ja. Što? Misliš li da ćeš me kupiti tvojim novcem?! Idi! Ne trebam te! On je moj otac! Moj!... Razumiješ li me? Što? Možda me iz milosti uzimlješ?

- Pljujem na tvoju milost! Ako ne vjeruješ... otići ću, sad, ovaj čas od tebe!... Ja te ne trebam! I ne volim te!... Drugog volim! A tebe nikad ni neću voljeti!

Anton je stajao pred njom tako zbunjen i zaprepašten da se i ona sama ražalila, kad ga je pogledala.

- Ana! - zatepao je kao dijete. - Kako bih ja da te ponizim? Pa što sam ja nego jednostavan čovjek! Kako bih mogao?...

Ana, kad ga je čula, nije se više ni ljutila na njega, i poviknula je možda samo zato da odagna bol što ju je osjećala:

- Idi! Idi! Pusti me! - i tada zaridala. - Zašto baš ja sama moram da toliko trpim?

No sa starim Semićem doista je trebalo nešto učiniti. Strah pred neprijateljima, koji sa svih strana na njega vrebaju, tako je porastao da mu je život posve dodijao. Jednog dana legao je pred očima svih njih na tramvajsku prugu da se ubije. Dosta mu je već svega. Sakupio se svijet. Došao je konačno stražar i odveo ga na redarstvo.

Anton je zaključio da ga spreme u ludnicu.

Jednog dana stala su kola društva za spasavanje pred kuću, i tad su ga izveli iz kuće i odveli.

- Evo, vlastita djeca vode da me ubiju! - vikao je dok je ulazio u kočiju. - A što sam im učinio? Kola su bila žuta, a dva pomoćnika sa ljubičastim kapama, što su sjedili na boku, neobično su djelovali na sve što su se sakupili da promatraju taj prizor. Stari Semić bio je vrlo mršav, a lice bilo mu je obraslo bradom.

Anton je bio prisutan kog svega toga, naređivao zapovijedi i posjeo ga u kola. Svi prisutni gledali su Antona sa strahopoštovanjem. Taj će uvesti red u onu kuću!

Stari je bio miran. Samo, zaista, strašno je izmršavio. Odijelo je visilo na njemu.

Sad se popeo u kola. Do njega sjeo je čuvar i kola su krenula. Svi su gledali za kolima. Na cesti bilo je mnogo djece i kočijaš je zažviždao. Svi su čuli taj žvižduk i svidjeo im se.