Kroz šibe/III

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
II Kroz šibe —  III.
autor: Ulderiko Donadini
IV


Kod svakog čina, što ga je učinio njegov otac, nije Martin nikako mogao da razluči je li to doista ludilo ili prekrivena prefinjena zloba jednog đavla. Nije li to bio truli mozak u raspadanju bivšeg uživača, koji sad uživa još samo u rafiniranim mukama, koje je zadavao sebi i ljudima oko sebe. On se smješkao kod svakog svog čina.

Po noći ležeći u krevetu stenjao je, premda mu ništa nije falilo, samo zato da ih sve probudi. Kad je prisluškivajući čuo kako se svi bude i prevrću u posteljama, tada se u njemu porodila neka divlja radost, koja je rasla do neopisive naslade. Katkada je ta slast što ju je osjećao bila tako silna, da se više nije mogao suzdržati i odjednom je prigušeno zahihotao.

Martin bi se od gnjeva obezumio u takvim časovima i bojao se da ga ne udari svojim rukama.

Kad je vidio kako Ana donosi svaki dan majci žemičaka, voća ili kolačića, Petar ih je Semić obje strahovito zamrzio. Osjetio se zabačen i zapostavljen. Zar on nije ništa? Je li se ikad netko sjetio i na njega? Na njega se samo mršte, đavoli! Ah, zato im je on i otrovao svaki zalogaj, gdjegod je mogao! Dok im žuč nije uzavrela. Onda slobodno neka jedu!

Jednoć je vrebajući kroz ključanicu opazio kako Ana vadi iz torbice dvije narandže.

Čuo je kako je upitala majku:

- Je li on kod kuće? - Ana i Martin nikad nisu upotrebljavali riječ "otac".

- Čini mi se da je nekamo otišao od kuće.

- Donijela sam dvije narandže, mamice, da si malo zasladiš usta - govorila je Ana gladeći je po licu.

- Čemu si to kupovala... ja ne mogu... ništa ne mogu da okusim.

- To je sve što ti mogu da dam, ovakvu sitnicu. Uzmi!... Uzmi!... - govorila je Ana, lupeći narandžu. - Evo samo kriškicu!... Ja jednu... ti jednu...

Mati se branila i ona je šaleći se gurala joj u usta kriške.

- Brzo... brzo... još bi on mogao da dođe!...

Tako dakle, kad njega nema, onda se goste!

Ana je skupila lupine i bacila ih u peć.

Tad je on otvorio vrata i pričinio se kao da nije ništa vidio.

Kako se trgnu kad ga vide? Kako im se odmah promijeni lice?

On se šetao po sobi i smišljao kako će ih ujesti. Za srce! Isto, kao što su i one njega ujele. I tada mu je brzo došla pomisao. Zaustavio se najednom nasred sobe, digao glavu i stao njuškati.

- A... na! Kakav je to fini miris! Osjećate li kako to nešto fino miriši!

Ana je oborila oči, osjetivši njegov pakosni pogled na sebi. Mati je problijedjela.

Tada se opet stao šetati po sobi i kao da se nekamo zamislio. Kao da su ga obuzele neke posve druge misli. I njima je malo odlanulo. No nato je on posve iznenada pošao ravno prema peći i otvorio vratašca i izvadio sve lupine i stao ih čistiti od pepela. Čak i pojeo komadić smijući se jetko kraj toga.

- Ako mi drugi put ostavite lupine, onda ih ne bacajte u peć! Zamažu se previše od pepela.

Nato je opet stao šetati po sobi pa čak i zafićukao.

To je bila njegova osveta.

Mati se ispravila u krevetu i zalomila rukama:

- Prokletniče! Prokletniče! Zar ti je žao, što mi je dala jednu narandžicu! Ubojice!... Ubojice! Semić se sad još jače smijuckao.

- Ne viči toliko. Moglo bi ti naškoditi. Mogao bi te i Bog čuti i pozvati te k sebi. A što bi onda tvoja mezimica?! Tko bi je onda zagrlio?!

- Mama! Mama! - obujmila je Ana majku i zaplakala. - Ne slušaj ga! To je sotona! Nije čovjek, nije! Obje držale su se u grčevitom zagrljaju.

- Ne dam te ja nikomu! Nikomu te ne dam - vikala je očajno mati. - Mene... mene moraju ubiti prije nego što mi te uzmu! Nikoga nemam osim tebe! Ne dam te ja! Ne dam te!

To im je, eto, bilo za narandže!

A kako je samo taj njegov gospodin sin vikao posljednje dane da će ih sve ostaviti. A malo prije kad ga je vidio na divanu, na nosu mu je opazio da nije dobio ni novčića. A kako se samo uzvikao! Kako je glavu uzdigao, kao da već hiljade drži u rukama! Jesti će i gospodina još koju godinu buhe, kao što i njega jedu! I Kolosjeka je odveo stražar. Zapaprit će im svima Petar Semić!

Već se mračilo i tada najednom opazio je Pepu. Sreli su se baš na zaokretu jedne ulice. Ona je bila u društvu sa stražmeštrom Kordićem. Oboje bili su već malo pripiti.

- O, servus stari! - povikala je kad ga je opazila.

Pepa je bila snažno razvijena. Kose bile su joj žute, a lice osuto sitnim pjegama. Oči su joj se caklile, a govorila je u dubokom, promuklom altu.

Stražmeštar Kordić bio je mlad stasit čovjek s jakim brkovima, a osim toga znao je taj mrki čovjek pripovijedati mnogo šala. Sve što je govorio, izgovarao je s velikim uvjerenjem. Ženama nije dopuštao nikakvih suvišnih pripovijedaka. Inače je brzo s njima svršavao. Najjači dokaz za to bio je da je i Pepa osjećala poštovanje pred njim. A ona nije bila nikakva djevica, ni bebica, nego Pepa! Pepa! I kad je sjedila u njegovu društvu, bacala je oholo poglede oko sebe. Taj tu, bio je njezin dečko! Kakva pleća. Kao pećina. Nije on šta god. On na sablji nosi bijele rukavice, a uniforma mu pristaje kao salivena. Istina, brkovi su mu bili malo preveliki, no malo-pomalo djelovala je ona na njega, toliko da ih je podstrigao. Sada više nije bilo nikakva prigovora. Na prsima doduše nije imao nikakva odlikovanja, jer ona odlikovanja, što ih je on dobio, bila su austrijska, a sad je bila druga država i on ih nije mogao da nosi. Ali zato je u njegovu ormaru bila i zlatna, i velika i mala srebrna. I krst za zasluge. I to je dobio. I dva puta je izašla njegova slika u Ilustrovanom listu u rubrici "Naši junaci", a ispod slike bilo je naštampano sve što je on učinio. Prijašnja njegova uniforma svidjela se Pepi, ali kad ga je vidjela sa epoletama, bila je ushićena. No njemu epolete nisu bile osobito po volji. On je o njima imao svoje posebno mišljenje.

- Hajde - pozvao ga je stražmeštar. - Popit ćeš s nama čašu vina. - A kako ga dugo nije Semić okusio!

Ušli su u nekakav podrum, a stari Semić je bio pijan poslije nekoliko čaša.

- Što? - pitala je Pepa. - Ljubite li se još uvijek jako, ti i tvoja stara?

- Ti si vrag Pepa! - nasmijao se Semić.

No Pepi i Kordiću prohtjelo se da se malo našale s njim.

- Poljubite li se onako još katkada? - zapitao ga je Kordić. - Čini mi se da ti kraj žive žene živiš kao udovac.

Semić u nakani da ih pozabavi, stao je s najvećom nasladom pripovijedati neke bestidne potankosti iz svog braka.

Pepa se poslije svake njegove primjedbe glasno nasmijala, a to ga je toliko obodrilo da je počeo čak i izmišljati.

- Da si je ostavio onda, kad sam te ja nagovarala - zaključila je Pepa - ne bi sad imao takvu zamazanu košulju. Ja te ne bih pustila da hodaš okolo ovako obrastao bradom, kao kakav majmun. Učinila bi iz tebe gospodičića. Takav bi bio te bi morala pripaziti da mi te ne preotme kakva gospodična.

Cijelo vrijeme, dok je govorila, gurala je stražmeštra nogom pod stolom.

- Ti si se mene iznevjerila, ne ja tebi! - ogorčeno je progovorio Semić.

- A dakle tako? Ti si se dakle već s njim ljubila?! - umiješao se stražmeštar, pričinjajući se ljubomoran. - A ti, stari klipane, ti si se usudio zavađati moju djevojku?! Odavle! Gubi se!

- Nije istina... Ne vjeruj! - mirila je Pepa stražmeštra, pristavši na komediju.

- Nema ništa! Neka mi se izgubi, dok je još živ! - psovao je stražmeštar.

- He! Pa onda idem! - digao se stari Semić, gledajući prestrašeno Kordića. - Idem ja, idem!

Sada su Pepa i stražmeštar oboje prasnuli u smijeh.

- Sjedi, stari, sjedi - vukla ga je Pepa za rukav, no Semić se više nije dao navabiti.

- Možeš ići - kazao je stražmeštar - ali onda i plati što si popio.

- Pa ti si me pozvao. Vi oboje ste me pozvali - branio se Semić. - No, ako treba, ja ću do sutra ostaviti svoj šešir.

I konobarica se približila.

- A što ću ja s tim šeširom? - govorila je opazivši kako Pepa namiguje. - Nitko mi za njega neće dati ni novčića.

- Neka plati! Ne puštajte ga prije!- vikala je Pepa.

Semiću je već dozlogrdilo.

- A kad si ti pila za moje novce, kako je onda bilo - sasuo joj je u lice.

Sad je šale nestalo.

- Tko je pio za tvoje novce? - proderao se na njega Kordić. - Napolje ništarijo!

I tad ga je stražmeštar zgrabio za prsa i izgurao na ulicu.

Tako se, dakle, sada s njim postupa! I za sve to kriva je ona, njegova žena! Ona je kriva da on hoda ovako poderan! Da nitko do njega ništa ne drži. Da su se i djeca njegova od njega odbila! I koliko već godina leži ona u krevetu. Kad će se je već jednom riješiti! O! Grist ću je, dok je ne nestane. I tko je taj koji će mu prigovoriti! I sada u ovom času, žurio se kući da na njoj iskali sav svoj bijes.

Kad je ušao u sobu, gorio je samo lumin pred sličicom sv. Franje. Zrak je kao uvijek bio zagušljiv i mirisalo je na ljekarije. Neko vrijeme sjedio je na divanu, a onda se stao šetati po sobi. Razdraženost u njemu bivala je sve veća i veća. Koracao je sve brže. Martin se oko pola jedanaest probudio i otišao u redakciju da obavi korekturu. No gdje je Ana? Zavirio je u njenu sobu, ali krevet bio je prazan. Inače je ona u ovo doba već davno bila kod kuće i spavala. Sat na tornju izbija pola dvanaest, a nje još uvijek nema. Kuda je otišlo to njezino mezimče? Do se možda ne zabavlja u kakvom društvu? Dobro bi bilo da je malo zapita za kćerkicu, To je posve dobro i izvrsna ideja!

- No, šta je?... - progovorio je glasom koji je sav siktao od pakosti. - Eto već ponoć!... Gdje ti je bebica? Kako to da je još uvijek nema? Da nije možda siroče zaboravilo put do kuće!?... Ili da je nije vuk pojeo?

Šta hoće taj čovjek od nje? Zar ona već godine ležeći u krevetu, nije trpjela Kristove muke? Od ležanja su joj se već rane na tijelu otvarale. Još samo smrt je očekivala, da je riješi njezinih muka. I ona, što je sve to mirno trpjela, nije mogla da podnosi njegovu zlobu. Što sad hoće s tim svojim riječima. Ta neman!

- Šta hoćeš? Ako si joj otac, i potraži je, nesretniče!

- Oho! Ja da je potražim?! - povikao je Semić, kao da ga je netko ubo. - Ja da je potražim? Otkada je najednom to, da sam ja njezin otac i ona moje dijete? Kakve su tu novosti?!

- Šta radiš sa mnom? - zaječala ona. - Hoćeš li da me ubiješ?

- Da!... Da! Da te ubijem!... - kriknuo je on glasno i stisnuvši pesti uzdignuo nad nju, kao da će je zadaviti. - Hoću da te ubijem! Tebe i sebe! Jer ti si me uništila... uništila čitav moj život. Poludio sam, Gospode... um... um... sam izgubio! - I najednom stao je stari Semić kose čupati poskakujući na jednom mjestu i ridati na sav glas: - Šta sam ja? Zar sam ja čovjek?!... Ja sam marva!... Smeće!... A zašto sam ja postao smeće?! Tko me je do toga doveo?! Tko je kriv da ja danas poderan i zamazan letim ulicama?... Pas sam ja... nisam više čovjek... Ali zato ću vas gristi!... gristi! Krvi ću se vaše napiti!

- Eno, ako hoćeš - povikala je ona uspravivši se u krevetu. - Eno ti tamo na stolu nož, pa me ubij. Ubij me, samo me ne muči više!

- Ja da te ubijem!? - smijao se Semić. - Sama ćeš se jednog dana dignut i ubit ćeš se. Što da mažem ruke?!

- Bog će se prije meni smilovati. Onaj gore!

- Kakav bog?! - govorio je Semić podrugljivo. - - Odakle bog?!... Gdje je bog?... Boga nema!... Njega su izmislili popovi. Evo već je jedan sat. Gdje ti je gospođica? Šta? Da nije našla kakvog gospodičića. Čuo sam da se u nju u posljednje doba zagledao neki Žgalin. Sam sam je jednog dana vidio u njegovu društvu. Pristao čovjek!

- Zvijeri!... Ne muči me! - poviknula je srušivši se na jastuke.

- Ne koristi ti sad vikati!... Dogodi li se šta, neće pomoći bog, nego gospodičić, ako mu se prohtije.

Tada je ona najednom osjetila neku čudnovatu snagu, sišla s kreveta i poletjela k njemu s ispruženim rukama. Oči su joj plamtjele. Petar Semić preplašeno je uzmakao u mračni kut sobe kraj divana.

U tom času otvorila su se vrata i u sobu stupio je Martin.

- Šta je?... Šta je opet? - poviknuo je pogledavši pred sobom majku.

- Spasi me od njega! - vikala je ona pokazujući prema ocu. - To je vampir!... Vampir!...

I kad je to kazala, zaljuljala se i pala na pod.

- Majko! Majko! - poletio je Martin da je digne, no ona je ležala u besvijesti.

Stari Semić problijedio je kao zid. - Što joj je Martine? Što joj je zaboga! Nisam ja! Nisam joj ja ništa učinio.

On je doista drhtao po cijelom tijelu.

- Odmiči! Gubi se sotono! - povikao je Martin dižući majku sa poda.

Stari Semić poplašeno je uzmaknuo u drugu sobu. Martin položio je majku na krevet. Uzeo je mokar ručnik i svezao joj ga oko glave. Zatim je prosjedio još čitav sat na stolici kraj njezine postelje. Gledao je neprestano njezino lice. Katkada mu se činilo da se usnice pomiču i da nešto govori. Slabo svjetlo lumina padalo je preko njezina lica.

Kao kip boli pričinila mu se s tim očima, žutim licem, s tim tankim ispijenim usnicama i mršavim rukama, što su joj klonule sa strane. Dihala je vrlo nepravilno.

On ju je gledao ništa ne sluteći. Koliko je već puta vidio ovakve prizore! Pa ipak! Sve je to ona pretrpjela.

Martin je ustao sa stolice, polako na prstima otišo do kreveta, svukao se i legao. Plahte, kojima se pokrio, bile su prljave i zaudarale su. Osjećao je veliki umor, ali dugo nije mogao da zaspi. Bilo mu je kao da ga sa svih strana hvataju neke nevidljive ruke, vežu ga užetima uz ovaj krevet, sile ga da leži tu pokriven blatnim rubljem punim stjenica i primoravaju ga da udiše ovaj zagušljivi zrak. A tamo u kutu, kao da je netko stajao i zlobno mu se smijao.