Kroz šibe/I

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Naslovnica Kroz šibe —  I.
autor: Ulderiko Donadini
II


Martin Semić čeka na ulici nedaleko knjižare, gdje je pred osam dana ponudio svoju zbirku novela. Lice mu je bljeđe nego obično. I sa usnica kao da mu je nestalo krvi. Samo oči mu gore. Njegovo dugoljasto lice ispunja neizvjesnost i tuga izmiješana s nekim sumnjičavim posmijehom. Već osam dana čekao je u velikoj napetosti, koja je od dana u dan bivala sve veća, trzala ga u noći iz sna, tako da je prije spavanja ispijao nekoliko čaša vina, da zaspi. Sad još samo nekoliko časaka i njegova će sudbina biti riješena. Knjižar mu je kazao da dođe danas u deset sati. Kad je sada pogledao na sat preko u dućanskom staklu jednog urara, kazivala je velika crna kazaljka da do određenog vremena treba još samo deset časaka.

Tisuću isprekidanih misli prolazile su u strašnom neredu njegovim mozgom.

Šetao je udaljen nekoliko kuća od knjižare. Bojao se da ga iznutra kroz stakla ne primijeti njegov izdavač, jer bi mogao postati smiješan u njegovim očima. Kad ga je pogledao kakav prolaznik, zastidio bi se, jer mu se činilo da zna razlog zbog kojega on tu čeka. Udaljio se nato još za dvije kuće od knjižare. Međutim, teško da je tko od prolaznika prepoznavao u tom čovjeku, obučenom u ponošeno odijelo i sa cipelama, kojima su pete bile iskrivljene, autora jedne knjige novela.

Kao luda jurio je sve ove dane zagrebačkim ulicama. Govorio je sam sa sobom. Sjeo je četvrt sata u kavanu i čitao novine, ne razumijevajući ni slova od onoga što je čitao. Dok mu je pogled letio preko redaka, mislio je on na posve druge stvari. Došao je čas kad je osjetio da mora prekinuti sa čitavom svojom prošlošću. S paklom u kom je dosad živio. S roditeljskom kućom. S ljudima s kojima se dosad družio. Rastati se na nekoliko godina od svih ovih kuća i ulica.

Rat je kao vihor razorio njegovu dušu. Prevalio je u njoj sve oltare. Pusto je u njoj kao u razorenoj crkvi. Stakla na prozorima razlupana su. Vjetar je utrnuo žižak, što je gorio pred svetohraništem. Razderao na oltarima svetačke slike. Svijećnjaci raskomadani leže oboreni na kamenom podu. Boga je nestalo iz opustošene crkve. A nekoć je bio tu svijet za se. Tu u njegovoj duši. I on nije ništa vidio što se oko njega zbiva. Na siromašnom krevetu u svojoj kući ležao je kao dijete koje ne poima što se oko njega događa. Nije onda vidio zlobe u očima svoga oca. Nije vidio žohara koji su puzali po zidovima. Nije shvaćao što njegova mati već godine leži u krevetu i ne diže se. Nije vidio izblijedjelih zavjesa, što su zastirale prozore. Nije otkrio ni to da su njegovi prijatelji, s kojima je sjedio u kavani zlobni, i da među njima svima nema iskrena prijatelja. On je uopće uvijek njima govorio. Kad su oni govorili, on ih nije ni slušao i dalje je mislio. Nije to činio iz oholosti. Ne! Duša je bila prepuna.

Kad se jednog dana zaljubio u gospođicu Evu Petrovićevu, zadovoljavao se onda time da joj tajno piše pisamca, koja su mjesto u poštansku škrinjicu, odlazila ravno u njegov kovčeg. Sreća je bila susresti je, zagledati se u njezine crne oči, i dobiti od nje tek jedan časoviti pogled.

On je onda bio nepoznati kraljević. Nitko, pa ni gospođica Eva, nije mogla ništa da sluti o njegovim kraljevstvima. O! Onda još nije znao da ona neće biti njegova. Nikad! I da će on sve do ovog časa, kad mu je dvadeset i devet godina i šeće tu čekajući odgovor svoga izdavača, proživjeti bez žene. Ne osjetivši nikada oko svoga vrata dvije bijele, tople mekane, ženske ruke. Onda je on još bio mlad i mogao je čekati. Tako je mislio.

Pa ako je i onda nosio isto ovako iznošeno odijelo, prekrojene poklonjene salonske kapute s prekratkim ili predugačkim rukavima, što zato? To je bilo čarobno, kao bijedan čovjek koji stoji na pozornici. On je bijedan, ali je junak. I tisuće slušatelja sluša njegove riječi i prati svaku njegovu kretnju.

Da, tako je bilo!

Onda je jednog dana buknuo evropski rat. Jedna za drugom prolazile su godine, sive, sve sivlje i beznadnije. Tada je prvi put na stavnji stajao gol pred mnogo ljudi, koji su promatrali njegovo mršavo tijelo. I učinilo mu se kao da je onda sam sebe prvi put vidio gola.

Došao je u kasarnu sa hladnim prljavim hodnicima, neopranim stepenicama, koje su se vječno prale, polijevale vodom i uvijek bile prljave. Na dvorištu je bio jedan u nizu vojnika. I tu je u sivoj uniformi pod vojničkom kapom posve nestalo kraljevića. Tu je bio tek jedan iz mnoštva. Morao je da istupi istom nogom kojom je istupio i onaj do njega, i da se okrene na istu stranu na koju se i onaj okrenuo i isti čas da se spusti potrbuške na zemlju.

Što? Zar da se tu izgubi sa čitavim svojim kraljevstvom u duši? Jedna kugla da proleti kroz njegov mozak i razori sve one svjetove? Da ode, a da nitko ni ne nasluti što se skrivalo iza tog neuglednog preplašenog lica i u tom krhkom tijelu? Neće li ga uništiti život po ovim pustim dvorištima, kraj ovih surovih ljudi, s čijih su se usnica čule samo zapovijedi, psovke i prostačke riječi? Sa strahom sjedao je Semić navečer, kad se vraćao umoran sa vježbe, k stolu u kuhinji, gdje je obično pisao svoja djela, i kad je počeo da piše, zaista nije to više bilo kao dosad. Fantazija se gasila. Riječi što ih je pisao bile su obične, prazne i sive. On je u očaju prosjedio još nekoliko sati no ništa se nije javljalo u njegovoj duši. Umor ga je svladavao sve više i više.

A tko je žalio što tu propada čitav jedan svijet?! Nitko! Nitko! Prvi put je tada osjetio prazninu i samoću u svom životu. Slijedeći je dan bilo isto. I drugi i treći dan. Konačno nije više sjedao k stolu, kad se navečer vraćao kući, nego je odmah legao u krevet. Jednom je i zaplakao. Bilo je već kasno u noć. Svi su njegovi već zaspali.

Najnesretniji bio je na vježbalištu. Kod velikog čučnja redovito se njegovo tijelo zaljuljalo i pao je na zemlju. Kapral Cvek, koji je vježbao, psovao ga je i rugao mu se. Postao je ruglo čitave kasarne. Bajuneta mu nikad nije bila dobro pripasana. Puška mu se uvijek njihala na ramenu. Konačno ga je kapral prozvao filistrom. Taj kapral bio je velik mudrac, i znao je mnogo takvih riječi. I sam sebi pričinjao se Martin deset puta neugledniji nego što je bio, i kad je jednoga dana sreo na ulici gospođicu Evu u društvu s pričuvnim poručnikom Karlom Zgalinom, pošao je na drugu stranu ulice i sakrio se u vežu jedne kuće. No da se i nije sakrio, Eva ga ne bi primijetila. No on to nije pomislio. Zar za njega nije bio bujan dan kad god ju je susreo? Zar može takva ljubav ostati tajna, iako se o njoj nikad ne progovori ni riječi?

Njegova fantazija stvarala je i sada kadgod je pomislio na Evu. I sad bi još uvijek napisao po koji list i pohranio ga u kovčeg. Tu, u kovčegu, bila je već čitava knjiga tih listova!

Tada je bio određen dan, kad je imao da pođe na ratište. Kapral Cvek nije još nikada vidio tako nespretnog čovjeka kao što je bio Martin. Čuo je za Martina da je inteligentan čovjek, a zar može inteligentan čovjek tako loše stupati kao on? Može li mu odijelo tako visiti na tijelu?

"To je zloba!" zaključio je kapral Cvek. "Taj prkosi!" Smije se kad ga on psuje. I prijavio ga je stražmeštru Kordiću kao čovjeka koji se ne pokorava disciplini. Tako je postao svima sumnjiv. I časnici su doznali i dodijelili ga za kaznu četi, koja je odlazila na ratište.

Ne! Martina nije bilo strah smrti, ali zar da umre ne stvorivši nikakvog djela? Bez traga da iščezne?! To ga je mučilo i raskidalo. Jer, ako ode na ratište, on je bio tako nespretan da će pasti od prvog taneta.

U očaju vrtio se na krevetu ne zaspavši nekoliko noći. Odijelo na njemu još se više objesilo. I jednog dana odnijeli su ga sa vježbe onesviještena u bolnicu.

Kad se probudio iz nesvijesti, vidio je oko sebe dugi niz željeznih kreveta. Nad glavom mu je visila tablica i na njoj je kredom bilo zapisano njegovo ime i puk kojemu je pripadao. Zidovi sobe bili su bijeli i goli. Samo tamo u kutu nad ormarom visilo je propelo. Liječnik je otkrio kod njega posvemašnju slabost živaca i srca, i Martina su pustili u civil.

Tamo u bolnici naučili su ga da uzme nekakve praške prije nego što pođe pred liječnika. Svaki dan progutao je nekoliko takvih prašaka. Hvatao se za bilo ili stavljao ruku na prsa i slušao kako mu srce lupa sve brže i brže. Činilo mu se katkad da još uvijek udara dosta slabo i uzimao je dva praška najedanput. I doista! Sad mu je srce počelo da strahovito tuče, a njega spopadao strah da nije možda uzeo previše od onoga praška.

Tada je prvi put u životu promatrao svoje tijelo. Razmišljao je o fizičkim i kemijskim zakonima kojima je podvrgnuto. Semić je nekad bio velik katolik. Bog ga je pratio svojim okom na svakom koraku. On je bio u sobi i nevidljiv ga je gledao, dok je Martin pokriven pokrivačem ležao na krevetu. Mučio ga je zbog nekih bestidnih misli što su mu prolazile glavom, kojima se Martin nije mogao oprijeti. Mrvio ga je kao mora svojim veličanstvom. Martin je razganjao nečiste slike i gledao u Boga, kojega je osjećao kao neku beskonačnu svetu pustoš, u koju su se sve njegove misli utapale i iščezavale bez traga.

Tada je Martin u sedmom razredu gimnazije postao bezbožac. No on je zapravo još i sad vjerovao. To je bila samo pobuna protiv Boga. Prkos. I on je i sada, ubijajući oholo u svojoj duši pomisao na njega, osjećao ga u olujnoj noći, kada se plašt njegov kovitlao među oblacima, iz očiju njegovih sijevale munje, a s dlanova kroz kišu obarali gromovi nad kuće, stabla, ulice, nad grad.

Sutra je bio vedar dan i Martin je hodao uzdignute glave. Smijeckao se kad se sjetio svog jučerašnjeg straha. Izmakao je biču tiranskog skrbnika, koji ga je silio da padne pred njega na koljena, da se bije u prsa, da rida i jauče za svaki čas pokoja i dršće pred nevidljivim zamkama i sotonom, što ga je onaj turnuo iza svake radosti koju je Semić htio da uzme od života.

No Martin je onda bio samo buntovnik, koji je svrgnuo svoga kralja, za kojega je znao da postoji i sada kad nije više bio kralj. Nevidljivi i svemoćni mogao se opet popeti nad njega, kad bi Martin samo malo bio neoprezan. On ga je i sad osjećao kako često prolazi njegovim mozgom, kao tamna, jezovita pomisao.

Tu je bila i majka, koja je vječno ležala u krevetu s molitvenikom. A onaj je došao kroz njezina usta u njegovu dušu. Ona je uzela njegovu ruku, dok je još bila posve mala, i stavila na Martina prvi put znak krsta. Kako? Zar je majka propovijedala boga koji ne postoji? Krist je bio samo genijalan čovjek. I to što on sada zna, ne zna ona još uvijek. Tako je oborivši boga stajao i nad majkom. I njoj je pala aureola. Njegova ljubav prema njoj pretvorila se u samilost prema bolesnoj ženi, koja mu je dala život.

Rat se duljio. Na oglasnim stupovima opet se pojavio oglas koji je pozivao na stavnju. Opet je morao uzimati praške. Osam dana prije stavnje malo je jeo i odlazio svaku veče u javnu kuću, da bude još slabiji. Pušio je dnevno pedeset, šezdeset cigareta. I zaista, do onog dana bilo je njegovo lice, koje se nešto oporavilo poslije stavnje, opet žuto i upalo. Oči bile su krvave, a pod njima podvijali su se crni kolobari.

Fantazija se podvostručila, volje je nestalo, a svemoćni je opet prijetio oslabljelim živcima.

Jednog dana promatrajući neprestano svoje tijelo, primijeti da je rad mozga posve ovisan o probavi. Isprva se samo nešta nesvjesno rađalo u njegovoj duši, iza te misli, a onda je jednog dana čuo od Karla Žgaline ove riječi:

"Ah! Što je to misao? Poslije svake probave dolaze i nove misli."

To je bila iskra koja je pala na njegovu dušu, koja je kroz nekoliko tjedana sve jače plamtjela u njemu, dok nije buknula plamenom u kom je izgorio sav njegov dotadašnji svijet. I svemoćni izgorio je u tom ognju. Sve je materija! Sve je mehanizam!

Pa to je on znao već pred nekoliko godina. No sad je to osjetio. Sad je to bio doživljaj! On se stresao kad je čuo Zgalinove riječi. I bog dakle, njegov mučitelj, nije ništa drugo nego misao, što se porodila u jednom času, u mozgu jednoga ili više ljudi pred tisuće godina. Selila se tada kao sablast od čovjeka do čovjeka kroz vijekove ljudskim mozgovima. Majke su ga prenašale u dušu djece čim su otvarala oči, kao što je i njegova majka stavila na njega znak krsta. Sve je nastalo iz kaosa, i vratit će se u kaos. Neshvatljiv je početak i svršetak. Možda se za tim krije kakav bog. No o tom Martin ne zna ništa. To više nije onaj koji je nagrađivao i kažnjavao. Čije je oko vječno osjećao nad sobom. To je nekakav bog, kojemu je sve svejedno kakav je Martin i što on radi.

Drugim očima gledao je sada Semić ljude i sve oko sebe. To je bio posve nov svijet. Svijet bez boga. Kad je pogledao na nebo, spala je svetost s njegovih modrina. Oblaci su postali zgusnuta para. Sunce je ogromna, užarena kruglja. Kad je gledao na ljude, vidio ih je onako kako su narisani u anatomskim knjigama. Kostur, utroba, mišice, živci. Moždina se spušta kao pletenica od mozga. Ha! To su, dakle ti ljudi, koje je nekoć ljubio, mrzio, bojao ih se! On ih sad secira svojom mišlju kao anatomskim nožem.

Znadu li i oni to isto? On je to doživio!

I kad čovjek to zna, čemu onda jurnjava? Čemu težnje? Svejedno je sve za čim se čezne. Sva su djela besmislena, jer ih nitko nema sad da ocjeni. Pokazati se pred ljudima?! To je nisko. Sve se raspadalo pred njegovim očima u počela. I počela su se raspadala. Misli su se sad gubile u kaos, kao nekoć u boga.

Sad se trebalo zanimati samo za ovaj vidljivi svijet. Mozak je bio očišćen od svih utvara. Stao je čitati novine. U njima su sve vrvjele vijesti s ratišta. Zar uopće ima smisla da kreću milijuni protiv milijuna drugih ljudi? Domovina, vjera, sloboda, sve su to sablasti. Ti ljudi su opsjednuti. U njegovoj fantaziji nizali su se beskrajni redovi vojnika. On ih je vidio mrtve, kako smrznuti i okrvavljeni leže na snijegu. No u duši nije osjećao nikakve samilosti. Zar se može i nadalje ljubiti ako čovjek zna što on zna. Ljubav je povišena tjelesna toplina. Preobraženi seksus. Martin je sada samo materijalizirao. Gradio nove idole.

Čekao je svoju staru sotonu u mraku sobe, da je ismije, kad stane pred njega. No sotona nije dolazila. Bila je tišina i on je samo čuo kako se njegov otac prevrće u krevetu. Martin je smiješeći se buljio u mrak. Smijao se mraku, svemu, sebi samome.

Na novoj stavnji opet su ga uzeli. Trebali su ljudi i nije se izabiralo. Opet je morao noću da pijančuje, dok nije toliko oslabio da su ga spremili u bolnicu. Ležeći u krevetu gadio se sam sebi. Fantazija mu je izblijedjela. Pred očima širio se bijeli zid sobe. Pust i bijel. Prozori bili su sivi. Padala je kiša.

Dva mjeseca proležao je u bolnici bez ikakva drugog osjećaja, osim straha da ne ostane u vojsci. Noći su se duljile u beskonačnost. Svitali su dani kišni, snježni, blatni i sivi. Jelo je bivalo svaki dan sve gore. Sad su dobivali crni kruh. Mjesto kave davali su im nekakvu bljutavu kašicu.

Dosada i čama proždirale su mu sve misli.

Pobjednik ležao je očajavajući kao tijelo s kojim raspolaže neka surova sila izvan njega. Tko je ta sila? Austro-Ugarska Monarhija? A što je do đavola ta Austro-Ugarska Monarhija?! Kraj njega su se ranjeni vojnici ravnodušno razgovarali o svim stvarima. Martin je začepljivao uši da ih ne čuje ili izlazio u kožnatim papučama, zaogrnut vojničkom kabanicom i šetao se po hladnom hodniku, dok od studeni opet nije morao da se vrati u sobu.

Jedne noći donijeli su u sobu, gdje je on ležao, vojnika s prostrijeljenom utrobom. Ležao je u besvijesti. U njegovim džepovima nije se našlo nikakvih isprava, nitko mu nije znao za ime i tablica nad njegovom glavom bila je prazna. Vojnik je neprestano stenjao. Čitave noći. To stenjanje raskidalo je izmučene Martinove živce. Katkad mu je dolazilo da i on zaurla skupa s onim nepoznatim vojnikom.

Tada se u njegovoj duši javio prosvjed protiv onih što muče ove ljude, pretvaraju ih u brojeve i zarobljuju im dušu i tijelo. To ga je obradovalo, jer taj prosvjed trgnuo ga je iz onog mračnog raspoloženja u koje je zapao. Opet je osjetio život u sebi. Pomaknuo se s mrtve tačke.

Čitajući novine bjesnio je na negdašnje opozicionalce, što sad sramotno puze pred vlastodršcima. Ne samo da se nisu usudili pobuniti se, ne, oni su i puzali, ulagivali se i grbili pred ljudima koje su morali da preziru. To su dakle ti što su još tjedan prije rata govorili o slavenstvu i jugoslavenstvu, a sada pišu himne c. i kr. vojsci.

Kad je došao u civil, osjetio se opkoljen uhodama i provokatorima. Izgubio je povjerenje prema svim ljudima i povukao se u se. Njegovi drugovi, s kojima se nekoć bunio protiv društva i izrugivao se austrijskim časnicima, bili su sad i sami časnici, a svoje ondašnje ideje odbacili su kao nešto smiješno. Školski odgoj i par naučenih fraza, sve se to rasplinulo u uniformi. Ispostavilo se da su nekoć mrzili časnike, jer su im zavidili, tajeći to sami pred sobom. Oni su sad sami oponašali njihove kretnje, držanja u saobraćaju sa ženama, a negdje u kutu usnica skrivali posmijeh, kojim kao da su htjeli pokazati svoju duševnu nadmoć nad aktivnim časnicima, jer se nekoć i s vrlo malo inteligencije moglo prozreti prazninu tih bića. No taj posmijeh nije značio nikakvu moralnu vrednotu.

Njime se laskalo svojoj taštini i kušalo se podići na viši stepen. To su pokazivali tako da bi se uvrijedili kad bi ih netko u civilnom društvu smatrao aktivnim časnicima. Tada su oni značajno namignuli i nasmijali se. To nije smetalo da se smatraju boljim stratezima od aktivnih časnika.

Mrzeći prazne napirlitane aktivne časnike, lažnu kulturu, kojom su se dičili njegovi pričuvni drugovi; podlo puzanje i bestidnost novinara; Austriju što je vješanjima i zatvorima silila ljude da se bore protiv svog uvjerenja; daveći se u močvarnom prahu, što se širio od ondašnjeg društva, Semić je iskazivao svoje osjećaje u neograničenoj mržnji prema Njemačkoj i Austriji, koju je smatrao njemačkom kolonijom, a austrijskog cara i kralja najmoćnijim vazalom njemačkog cara, premda je ovo posljednje njegovo mišljenje bilo prilično naivno i svojevoljna kombinacija čovjeka koji se sve dotada nije zanimao za politiku, smatrajući je niskim i nedostojnim zanimanjem za religiozna čovjeka visoke kulture.

Otkrio je da su svi njemački genijalni pisci, glazbenici, izumitelji, slikari, filozofi, slavenskog ili francuskog porijekla. Ne! Takav narod po njegovu mišljenju nije smio imati ni jednog velikog čovjeka.

Napredovanje antantinih četa proslavljivao je sa pijankom.

Duša je njegova sada ljubila i mrzila. Trzala se između dva pola. Živjela je.

Srbe, koje su onda progonile austrijske oblasti, smatrao je svojim prijateljima. Štovao je Hrvate, koji su se zanosili idejom narodnog jedinstva. Sve je to bilo upereno protiv Austrije. - Imalo je tajanstven i revolucionaran karakter.

Tada je jednog dana odlučio da sam izdaje jedan list: Tisak još onda nije bio tako skup, i kad je skupio dovoljno novaca, izdao je prvi broj "Mača". U njem se oborio na novinarska piskarala, na podlace što sjede u raznim redakcijama i rušio razne lažne veličine. Najjače navalio je na ondašnja književna djela, koja nisu ni u kakvoj vezi s vremenom u kom se živjelo. Ta djela mogla su biti napisana i na Marsu. Plitka, površna, psihološka čavrljanja, jeka stranih književnosti, djela učinjena iz sporta i dosade s nakanom da se svide publici, a pisana zbog lične ambicije. Tri četvrtine naše književnosti proglasi ološem. Većinu ondašnjih priznatih slikara nazva običnim packalima. Steče tako preko noći mnoštvo neprijatelja.

Samo neke novine oglasiše izlaženje "Mača". Druge ga posprdno napadoše. Ne mogavši reći stvarne kritike, napadoše Semićevu osobu. Proglasiše ga kavanskim piscem. Žigosaše ga kao čovjeka koji posuđuje novac i ne vraća ga. Čovjek što nosi prljavo rublje, a propovijeda estetiku.

Bez ikakvih novčanih sredstava morao je biti sam uredništvo, suradništvo i uprava. U početku pomagala mu je njegova sestra Ana, pisala adrese i nosila list u knjižare i na poštu.

Unatoč svemu, prvi broj se skoro sav rasprodao i Semić je mogao da izda još nekoliko brojeva.

Iz početka je skriveno, ali poslije kratkog vremena posve otvoreno istupio, rugajući se pristašama Austrije. U ono doba bila je to tako osamljena pojava da su ga počeli smatrati luđakom. Ta se legenda raširila vrlo brzo, a širili su je u prvom redu književnici i novinari, koje je napao u "Maču". On se s tim posve zadovoljio i zaogrnut luđačkim plaštem napadao je sve jače i bezobraznije. Svaki rad, pa dapače i njegovanje ranjenika po bolnicama, smatrao je izdajom narodne misli. Škripljući zubima hodao je kraj četa, što su okićene škapularima, uz glazbu odlazile na ratište, osjetivši osramoćenom hrvatsku zastavu, što se vijala na čelu povorke. Ta hrvatska zastava bila je lukavstvo Austrije. Kuda to ide Hrvatska? I on se sjećao vremena Tomislava, Krešimira, Zvonimira, prvih hrvatskih kraljeva. Sve neobuzdanije sanjao je o budućoj državi o kojoj nije imao nikakvih realnih predodžaba. To je bila kula u oblacima, neka idealna država, kao što ju je nalazio kod Platona, kojega je baš onda čitao u njemačkom prijevodu. U njoj će nestati ove surove soldateske, nestat će siromaštva, nestat će smradnih restauracija i kavana, gdje se prolijeva šampanjac i djevojke postaju bludnice, gdje sve propada u blatu. Čovjek od duha dići će se i izaći iz mraka, gdje se nalazi. Svega, svega će nestati! Sve će biti novo. Novi ljudi! Nov život! I on sam će iznova živjeti! I zato su sva ova stradanja, što ih on sada podnosi, prolazna žrtva za ideju. Ukratko: bio je to prvi nastup - osamljenog idealiste u životu, koji je pronašao da se bori za veliku stvar.

Pacifiste je smatrao šarlatanima i potajnim plaćenicima centralnih vlasti, a slom ruskog carstva osjetio je kao tragediju ruskog naroda. To je bilo ono nisko carstvo kojemu je apologiju napisao Dostojevski, a on je vodio Semića na svakom koraku. Dostojevski je za njega bio nepogrešiv, kako se dakle mogao prevariti u svom proricanju o ulozi Rusije, koju će ona jednom igrati među evropskim narodima. Dostojevskoga je stavljao i nad Krista. To je bio za Semića najgrozniji udarac u cijelom ratu i prvi puta je tada posumnjao u pobjedu antante. O! Zar će dovijeka ostati te mračne kasarne! Ti gnusni šantani! Bolnice s ranjenicima, bolničarke s lažnim milosrđem! Zar nikad neće nestati svih tih laži?!

No sve to bila je tek časovita kriza. Bijeda je u centralnim vlastima bivala od dana do dana sve veća. Kruh je bivao sve skuplji. Nestajalo je najvažnijeg živeža i sirovina, koje su bile potrebne za daljnje vođenje rata. Sada su već skidali zvona s tornjeva, bakrene krovove s palača, da sve to saliju u topove. Nezadovoljstvo u pučanstvu bivalo je sve veće. Čulo se već o vojnim bjeguncima, o neposluhu u vojsci i nemirima među vojništvom. Nepovoljne izvještaje s ratišta, što ih je čitao u novinama, držao je lažnima i onda kad su bili istiniti.

Došla je godina 1918. i tada je već bilo jasno da se rat približava kraju. U povjerljivom društvu, u kom se kretao Semić, govorilo se o austrijskim huljama, koje će doskora visiti na uličnim svjetiljkama. On se tomu usprotivio i tvrdio da će svi ti ljudi biti dovoljno moralno kažnjeni i poniženi za svoja djela. Obožavač Dostojevskoga nije mogao govoriti drukčije. Tada su mu prigovorili, ne spada li možda i on k njima, kad se za njih zauzimlje. Neki su ga dapače od onih, što ih je napao u "Maču", označili kao austrijskog pristašu i plaćenika. Kad je to čuo, Semić se stresao od gađenja.

Konačno je došao 29. listopad, kad se raspala Austro-Ugarska Monarhija.

Po gradu vijale su se zastave, časnicima skinute su rozete i zamijenjene trobojnim kokardama. Iz javnih zgrada odstranjene su slike i poprsja austrijskog kralja. Dvorski dobavljači skidali su dvoglave orlove sa svojih dućana. Držali su se govori, pucalo se iz pušaka. Osnovaše se narodne straže. Šavli preko noći postadoše Pavlima, a da ne vidješe nikada znak na nebu, i ne čuše odnikud glasa božjega. Prevrat se, dakle, sastojao u tome da su došle druge kokarde, a kameleoni promijenili boju. Jučerašnje austrijske ulizice gurnuše se u prve redove. Komad stare Austro-Ugarske bio je premazan narodnim bojama i okršten država Srba, Hrvata i Slovenaca.

Semić, kad je sve to vidio, zazviždao je u jednom društvu, dok su neki sumnjivi patrioti pjevali narodnu himnu. Patriote se pobuniše i izbatinaše ga. Ni daljnji dani ne doniješe ništa osim propasti duševnih vrednota. Život se razvijao u znaku borba političkih stranaka za visoka činovnička mjesta i ministarske lisnice. Svaka stranka nabrajala je svoje narodne mučenike, a protivnu stranku nazivala izdajicama. Iskopavahu stare barjake, pljesnive trofeje i grbove, i to nazvaše građenjem društva i države. Ratni trgovci, milijunaši i kojekakvi špekulanti najjače isticahu svoj patriotizam. Uostalom, za razne trgovačke koncesije i izvoznice trebalo je najviše patriotizma. Prestao je svaki rad. Svi su trgovali. Trgovali su obrtnici, činovnici, žene, djevojke, đaci, služnici, dječaci, grofovi, plemići, seljaci. Sav kulturni rad sastojao se u izgrađivanju neke prazne službene frazeologije u koju nitko nije vjerovao, niti je bilo u njoj snage i uvjerljivosti da nekoga zagrije. Neki, što su se za čitavo vrijeme rata vrzli u inozemstvu, vratiše se kući prazne glave kao da proputovaše svijet zatvoreni u kočiji. Nastupiše s velikom reklamom i razočaraše prvim svojim nastupom.

I tada je došao čas kada Semić nije više mogao da sve to podnosi. Osjećao je neutaživu potrebu da ode nekamo daleko od svega toga, među nove ljude, da oči gledaju nepoznate krajeve, a duša zaboravi prošlost i počne novi život. Ne! Ovdje više nije mogao ništa da započne. Svako lice, što ga je susretao na ulici, budilo je u njemu mnoge ogavne uspomene, koje su davile dušu i povlačile je u blato svagdašnjeg života. Bez kuće, bez sobe, u kojoj bi se spuštenim zavjesama odijelio od čitavoga svijeta, letio je kao opsjednut ulicama utapajući misli u alkoholu.

Nekoć je duša prepuna vlastitih sanja bila slijepa za život. Danas je sve vidjela. Svagdašnjost je u nju prodirala kao sivi dan na prozore.

Kad je danas pošao od kuće, kazao je svima da će otputovati u inozemstvo. Dosta mu je već te kuće. To je pakao! On je više ne može da podnese. Vikao je. Drhtao je od uzbuđenja i izašao kao čovjek koji je riješio svoju sudbinu.

Sve te misli proletjele su sad njegovom dušom, dok se šetao pred knjižarom.

Sa honorarom što će ga sad dobiti, otputovat će u inozemstvo. Samo će ga to spasiti!

Crna kazala na uri preko u dućanskom staklu kazivala su deset sati.

Semić je otvorio vrata i stupio u knjižaru.

Kad je prolazio kraj gospođice na blagajni, opazio je u zrcalu, što je iza nje visilo na stijeni, svoje lice koje je bilo vrlo blijedo. Njegova plava kosa bila je raskuštrana. Prešao je rukom po glavi, a lice svladao u ravnodušnu grimasu, samo iz očiju sijevalo mu je. Pažnja mu se zašiljila.

Kad je, prošavši kraj prodavača u dućanu, došao do staklenog pretkletka, u kom se nalazio njegov izdavač, opazio je unutra Žgalina. Tamna slutnja obuzela ga je kad je primijetio tu ličnost, koja mu je uvijek donosila zlo. Kad je ušao, Žgalin je razgovarao s knjižarom, a na stolu ležao je rukopis njegovih novela. Odvratiše mu pozdrav, a knjižar je nastavio svoj započeti razgovor sa Žgalinom.

Semić stajao je kao osuđenik. Pomno je promatrao modričaste oči knjižara, njegov savijeni nos, prosijede podrezane brkove, i donju debelu židovsku usnicu. Knjižar je govorio njemački. U pretkletku bilo je polumračno i pred njim na stolu gorila je električna žarulja sa zelenim zaslonom.

Žgalin se prvi okrenuo prema njemu.

- Šta? Vi ste napisali knjigu novela!

Žgalin, ugledni zagrebački odvjetnik, kojega je Semić u "Maču" okrstio snobom; Žgalin, pratilac gospođice Eve, koju je ljubio Semić, govorio je lažnom ljubežljivošću.

Semić mu je nešto odgovorio, no uto se okrenuo knjižar i rekao mirno i ravnodušno:

- Neće biti ništa! Ja to ne mogu da štampam.

Semiću se zamaglilo kad je čuo te riječi.

- Kako? - govorio je uzbuđeno. - Pa još nedavno kad ste pročitali polovicu rukopisa rekli ste mi da ćete ga štampati!

Knjižar se nije smeo.

- Prije svega, nemam papira, a drugo, to nije za moje čitatelje. Nešto laganije da napišete. Ovo je suviše teško. Štampam li taj rukopis, prodat ću možda u svemu sto primjeraka.

Semić mu je gledao u oči i kao da je svojim pogledom htio slomiti otpor toga mozga, koji je bio pun brojaka, kamatnih skrižaljaka i trgovačkih računa.

No knjižar je izdržao njegov pogled.

- I gospodin Žgalin je čitao - nastavio je izdavač - ali ni on nije ništa osobita otkrio u vašim novelama.

- A tako?! Gospodin Žgalin! Da, sad mi je jasno! - rekao je Martin lagano se nasmješivši i pogledavši Žgalina.

Žgalin je tek neznatno pocrvenio i slegnuo ramenima.

- Na mene te stvari nisu djelovale!

I tada je Semić, koji bi najradije već sad otišao poniziv se toliko, i još jednom zamolio. I sve to pred Žgalinom! Pred Žgalinom!

- Ne biste li ipak možda uzeli. Vi ne znate kako mi je nužan taj novac.

- Žalim! Zasad mi je nemoguće - glasio je odgovor. - Evo, izvolite vaš rukopis.

Kad je primio svoj rukopis kojega je godinu dana mučno prerađivao i uvijek iznova prepisivao, u kom je kao komad svoje duše, bilo mu je kao da ga sad dobiva popljuvana i zablaćena. Kao da je sve to bilo samo zato da dušu, koju je pokazao u tom svom djelu, obeščaste i popljuju i sad mu je s porugom vrate. Taj čas učinilo mu se kao da to djelo zaista ništa ne vrijedi, i on bi ga najradije sad sam tu pred njima razderao na komadiće.

Uzeo je rukopis i poklonivši se pošao ne rekavši ni riječi.

Prolazio je ulicama, ne vidjevši ništa oka sebe, a kad se približavao svojoj kući u predgrađu, onda mu se činilo kao da se obzor što ga vidi tamo preko pustih močvarnih polja i kukuruzišta suzuje sve više i više, i da on nikad neće preći preko njegovih granica. Tu kraj tih močvarnih polja, pod tom sivom kupulom, u ovom gradu, što je ostao za njegovim leđima s tornjevima, tvorničkim dimnjacima, što strše u pusto sivo nebo, tu će ga posve nestati.

A šta će kazati kad se vrati kući iz koje je izašao Tako pobjedonosno?!

O, kako je to gnusno i užasno!

Došlo mu je da glasno krikne.