Kripost posli smerti xivi. Pivaoc somborski putujuchi pripiva

Izvor: Wikizvor
Kripost posli smerti xivi. Pivaoc somborski putujuchi pripiva
autor: Bona Mihaljević

Preuzeto sa stranice : Ravnoplov Milan Stepanović: Prva oda Somboru - epski spev iz 18. veka, 23. ožujka 2019. (na srpskome)


Kripost posli smerti xivi. Pivaoc somborski putujuchi pripiva



KRIPOST POSLI SMRTI ŽIVI
PIVAOC PUTNIK SOMBORSKI PUTUJUĆI PRIPIVA

Moj Somboru kraljevska varoši
Kako mlogo blago ti potroši,
Da se možeš slobodna nazvati
I srićnoga danka dočekati;
Da veselo možeš zapivati
Srca žalost na stranu metnuti.
Ak’ promotriš ti godine stare
Kako malo jesi imo hrane;
Ak’ promotriš ti tomu starije
Svaka tebi lipo ukazuje:
Da su tebe Turci rastirali
Svojom sabljom krvcu prolivali.
Gdi je bilo plača i žalosti
Jer drhtaše u čoviku kosti.
Posli kako Turčin bi protiran
Samo malo jesi bio smiran,
Jer udari Rakocina vojska
Da se smuti sva varoš somborska.
Malo tomu ištom vrime prođe
Ali Turčin pod Varadin dođe.
Kako si se opet pristrašio?
Kad si ime tursko razumio,
Nisi l’ mogo onda izustiti:
Što l’ nećemo jošter dočekati?
Ali sada malo da vidimo!
Srce žalost na stranu metnimo.
Gdi ste sada vi stari vojnici
Sve na izbor srčani junaci?!
Kada Duim Marković kapetan,
Od katana sviju dobro poznan
U Somboru komandu držaše,
Posli koga Đurađ brat vladaše;
A za Đurđom grof Branković nasta
Kad komendat u Somboru posta.
U to vreme jeste bio nazvan
Marković Mato vice-kapetan,
Koji rodi slavnoga junaka
Srčanoga po imenu Marka
Koji rodu učini veselje,
Kad zadobi veliko poštenje,
Da postane i on kapetanom
I somborskim virnim komendatom.
Gdi ste stari vitezovi sada!
Ko na vojsku uredi vas tada,
Kad zapovid od cesara dojde
Da sva vojska na Turčina pođe
Ovi biše Jakob Sučić zvani
Najstariji među kapetani.
Pod kojim ste vijali barjake,
Pokraj sebe noseć puške jake,
Svitle sablje onda ste pasali.
Na Turčina kad ste polazili,
S vami pođe Martinović Petar
Od države svetog križa fratar
Koji uze križ u svoje ruke
Blagoslovi on zatim vojnike,
Da se mogu svi srićno vladati
I junačko srce ukazati.
Spomente se jošter malo više
Kaka trêšnja i od zemlje biše
Tu strahota i drhtanje biše
Izkazati ne može se više.
Posli toga bolest teška dođe,
Kako vatra u Sombor uniđe
Kada kuga poče sve moriti,
Niti komu hote oprostiti
Već otrova staro i još mlado
Da ostane srce svakom ladno.
Šta je plača a i suza bilo!
Kad je kuga morila nemilo.
Sad mi kaži moj Somboru ravno
Kako tebi jest poznato davno.
Koji u tebi pastiri biše
Kad kod stada toga virno bdiše.
Koji mrtve tvoje pokopaše
A kužnike gorko oplakaše?
Ti bijahu oci Franceškani
Od svih ljudi mnogo poštovani.
Oni tebe vrlo milovaše,
Nit u tugi tebe ostaviše,
Nit u kugi, niti za Turčina
Sviju gori rečenih godina,
Oni tvoju dičicu krstiše
A starije lipo naučiše,
Kakim putem imadu putovat
Ako žele lice božje gledat,
Kako složno svi imadu pivat
Sveto Trojstvo uvike poštivat.
Riči božje jesu kazivali
Kad su nauk svima pridavali,
Da budete pravi naslidnici
Sina božjeg slave dionici.
Dvista godin i još četrdeset
Niki vele dvista i pedeset
Da su tebi virno svi služili
I od lava paklenog branili.
Ovu pismu zato pivam tebi
Da sve misli ti pribereš sebi;
Da se možeš vazda spomenuti,
Kada počmeš ovu pismu ti pivati;
Da s’ spomeneš svojih redovnika
I rečenih božjih namistnika.
Ištom godin nikoliko prođe,
Al zapovid od kraljice dođe,
Da imadu putovat vojnici
Sent-Marinci i šnjima Somborci.
Skoči Marko Marković kapetan
Na svog konja koji bi osedlan
Tere skupi katane somborske
Pak jim kaza naredbe kraljevske
Da imadu svi gori putovat
S Bavarom i Francuzom vojevat.
Iz Sombora dvista konjanika,
A četiri još k’ tomu pišaka
Šest stotina da budu na broju,
Da ukažu junaštvo na boju.
Kapetane je upravljo Marković,
A pišake Jovo Damjanović.
Tko oružje na se uze friško
To je bio Bokerović Miško.
Oberlajtnont on katanski biše
Kada tako i kraljica ktiše
Jere vitez srčani bijaše.
Kad na vojski sabljom vojevaše,
Martin Parčetić i Raić Pajo
Ivan Bačić i Pavlović Gajo
Pletikosić Miško š’ njima biše
Oficirom gor rečeni više.
Prid katani barjak su nosili
Kad na vojsku jesu polazili:
Prvi biše baš Marko Bogišić
A drugi je Stanoje Radišić.
Lalošević barjak je nosio
Al se doma nije povratio.
Od pišaka barjake nosiše
Al se doma zdravi povratiše:
Barjaktar je prvi bio Lukić,
A drugi je baš Jakov Goretić.
Kad na vojsku gori polaziše,
Bez pastira putovat nektiše
Tad uzeše sobom redovnike
Duše svoje prave duhovnike:
Prvi beše Moker Petar zvani,
Š’ njim Dežević Antun poštovani:
Ovi biše reda svetog oca Frane,
Da duhovne svima liče rane,
Koji š’ njima sritno putovaše
I srićnije doma se vratiše.
Kad godina bi četerest treća
O kolika dogodi se srića,
Jer Patačić arcibuskup sniđe
Iz Kalače ter u Sombor dođe
Redovnike svoje pohoditi
I njiovu želju ispuniti.
Tad on prvi kamen blagoslovi
I u novi manastir postavi.
U to vrime Lektur generali,
Koga jesu iz Osika zvali
Dojde amo Frano poštovani,
Prezimenom Ivanović zvani.
Pridiku je lipu govorio
Gabrielu kad je zahvalio
Da se prava drži napomena
Patačića slavnoga imena.
S’ time dođe da se spomenete,
Od godine četeres devete,
Kada varoš zadobi somborska
Da slobodna bude i kraljevska.
Jer Marija Terezia kraljica
Rad imade svakoga Somborca,
Koji sabljom svojom vojevaše,
Svitlu krunu njezinu braniše.
Sloboštine lipe dade njima
Da se mogu pohvaliti šnjima
Iz Požuna dojde Koler Ivan
Baš komesar od kraljice poslan,
Kog gospoda s fratri pozdraviše
U manastir tad ga uvedoše.
Kada varoš razumi somborska
Da slobodna posta i kraljevska
Na Đurđevo veselje bijaše,
Kad veselo svirale sviraše,
Na veselje topovi pucaše,
Nuz mužike gospoda igraše.
Iz Budima grada pritekoše
Ti Lekturi Generali biše
Poštovani otac Luka Čilić
I šnjim otac Jero Lipovčević
Od države srebrne bosanske
Svetog križa zvane od starinske
Da i oni mogu poslužiti
U pridiki radost navistiti.
U to vrime izabrani biše
Oficiri koji vojevaše
Sudac prvi bi Martin Parčetić
A kapetan Jovan Živojnović.
Senatori svi postaše novi,
Kako slide po imenu ovi:
Mlogo vridni Nikola Parčetić,
Skupa šnjime bi Josip Marković,
Treći biše Miško Bokerović,
A četvrti Martin Kekezović,
Peti je bio Marko Bogišić
A šesti je Jovo Damjanović,
Sedmi je bio Gajo Pavlović,
Osmi Atanasija Popović,
Deveti Atanasija Stojšić,
Baš deseti Abram Rašković,
Jedanajsti bi Karalić Stevan,
Koje potvrdi komesar Ivan.
Notarius varoški tad posta
Plemić Andrija Ribenji osta,
…………….. [nedostajući stih]
Koji latinsku pridiku reče.
To veselje kod fratara biše
Kako knjiga od starina piše.
Kada Koler službu posmatraše
S Latinović Petrom govoraše:
Lipo meni fratri poslužiše
Ne može se od njih želit više.
Magistratu ja naredbu prida,
Da poštuje redovnike vazda.
Oko zida zemlju da produlje
Radi crkve kako vide bolje,
Da ostanu duhovni pastiri,
Kako žele sveg varoša stari.
Kada Koler svoja svrši svaka,
Reče: s Bogom varoši somborska.
Arcibiskup Klobušicki Frano
Da ispuni srca želju ravno
Jer po sebi nije ispunio,
Po drugom je želju izvršio.
U Somboru kamen blagoslovit
Nove crkve početak postavit:
To izvrši Kiš vikar-general,
Tu biše Janković provincial.
S mlogi oci države bosanske
I s gospodom varoši somborske.
Kampion je fratar ovdi bio
I pridiku jeste govorio
Da bi srićno počeli zidati
S lemozinom svetom pomagati
Kad se crkva zidat nova poče
Trud i brigu izkazati tko će?
Briniće se oci poštovani,
Manastira istog gvardiani.
Kad je Emerik Budaija bio
Poče se zidat dobar dio;
Koga slidi Ferdinand Lipljanić
A za njime Petar Komaričić
Što podnese otac Marko Zličar!
Trudjaše se kao i nadničar,
Lemozinu po Bačkoj proseći
Svetom Trojstvu na friško noseći,
Da se može crkva sazidati,
I što prije krovom pokrivati;
Da snig, kiša na ljude ne pada,
Kad se rič božja svim pripovida.
Koji jesu fra Marka slidili
U zidanju crkve nastojali,
Ti su bili fra Blaž Abramović
Poštovani fra Lovro Staklenčić.
Još je ovi jedna uspomena
Kad bi šeset i druga godina
Onda pola crkve dovrši se
I od Tadije blagoslovi se
Tako Josip Baćanji dopusti
Kad Hegedušu hitro pripusti
Hegeduš Tado svud je brodio?!
Po Pešti, Budim jest hodio,
Je da bi završio crkvu s tornom
I da proglasi s velikim zvonom.
Tako pomnjivo jest on prosio,
Da je crkvu s tornom završio,
Kad nasta hiljada sedam stotina
Osamdeset i prva godina.
Onda fratri služiti pristaše
I duhovnu službu ostaviše,
Koju primi novi pastir zvani
Koji biše puku prikazani
U kapeli kod Roka svetoga,
Baš od vikara generalnoga,
Od Antuna mnogopoštovanoga
Gaševića mlogo vridnoga.
Pastir prvi bi Stipan Jagodić,
Kog jest slidio Matko [S]Latković
Kad Somborci škule uzdigoše
Franciškanom oma pridadoše
Da nastoje dicu naučiti uz svoj jezik,
Još s jezici trima govoriti,
Da latinski znadu i madžarski
Još k’ tomu uredno i nimački,
To je bila slava sveg varoša
I somborskog još sveg okoliša;
Ovu slavu sami nastaviše
Kada škule ovdi ukinuše.
Koji crkvu iznutra kitiše
Redovnici gor rečeni biše:
To svi znadu koji su davali
S lemozinom kad su pomagali.
Bratinstvo podiže oltar Frane,
Da ukaže svim njegove rane.
Novi organ kada poče svirat
I nuz njega vas puk lipo pivat ?
Njeg dade troškom svojim praviti
I s kipovi u nov kor staviti,
Dvajest i pet godina bijaše,
Kako u Sonti župu držaše.
Fra Augustin Stopić to učini,
Kad trošak isti Trojstvu pokloni.
Oltar Ane i Dive Zaručnika
Dopuniše kako kitu cvitka.
Bi svršena i pridikaonica,
Evanđelja navištionica.
Nit je mlogo prošlo vrimena,
Kako ti ukazuje godina
Da je organ i kor pozlaću,
I zlataru pošteno izplaću.
Oltar sinu s’ velikom prilikom
Svetog Trojstva prevelikom slikom.
Kad u Sombor cesar Josip dođe
I gledati po varoši pođe.
Kad začuo isti cesar biše
Da Somborci škule ukiniše,
I da službu župničku uzeše
Franciškanom kojim svim služiše
Zato Trojstva Prisvitoga crkvu
On pridade somborskom župniku
Po imenu Mati Slatkoviću,
Jer imade od cesara sriću,
A manastir komitatu prida
Da tavnice odma ovdi zida,
A da fratri iz Sombora iđu
I u druge manastire priđu.
Sada vidi moj Somboru ravno
Da na svitu ništa nije stalno.
Zato ostaj s Bogom ja ti velim
Kada tebi ja spasenje želim.
Premako se s tobom i rastajem
Ali želim da s’ u nebu sastanem.
Ja putnik pristajem sad pivati
Jer ću malo na svitu živiti
Pak ću morat onda putovati,
S ovog svita Bogu polaziti,
Posli smrti da bude spomena
Od mojega pokojnog imena
I da svaki za mene izusti:
Pokoj vični Bože njem dopusti

Sverha.