Krdžalija

Krdžalija autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Božidar Kovačević

1834.

Krdžalija je rodom bio Bugarin. Krdžalija na turskom jeziku znači vitez, junak. Pravo ime mu ne znam.

Zbog svojih nedjela Krdžalija je bio strah i trepet po čitavoj Moldaviji. Da bih vam dao neki pojam o njemu, ispričat ću jedan njegov podvig. Jedne noći, on i Arbanas Mihailaki zajedno napadoše neko bugarsko naselje. Zapalili su ga s kraja na kraj i počeli obilaziti kolibu po kolibu. Krdžalija je klao, a Mihailaki pljačkao. Obojica su vikali: Krdžalija! Krdžalija! – i cijelo selo se razbježa.

Kada je Aleksandar Ipsilanti oglasio ustanak i počeo sakupljati vojsku, Krdžalija mu je doveo nekoliko svojih starih drugova. Čemu Heterija upravo teži, njima nije bilo baš jasno, ali je vojevanje bilo zgoda da se čovjek obogati na račun Turaka, pa i Moldavaca, – i to im se činilo očevidno. Aleksandar Ipsilanti lično bio je hrabar, ali nije imao sposobnosti za ulogu koje se tako vatreno i neoprezno prihvatio. On se nije znao ulagivati ljudima koje je imao da vodi. Oni nisu imali ni poštovanja ni povjerenja prema njemu. Poslije nesretne bitke u kojoj je izginuo cvijet grčke omladine, Jordać Alimbioti mu je savjetovao da se ukloni, a sam preuze vodstvo. Ipsilanti prebježe na austrijsku granicu, odakle je prokleo ljude koje je nazivao neposlušnima, kukavicama i huljama. Ove kukavice i hulje, međutim, gotovo sve su izginule u zidinama samostana Seku ili na obalama Pruta, očajno se odupirući deseterostruko jačem neprijatelju. Krdžalija se nalazio u odredu Đorđa Kantakuzena, o kome se može ponoviti ono isto što je rečeno o Ipsilantiju. Uoči bitke kod Skuljana Kantakuzen je zatražio od ruskih vlasti da mu dopuste da se skloni u naš karantin. Odred je ostao bez vođe, a Krdžalija, Safijanos, Kantagoni i ostali nisu osjećali nikakve potrebe da postanu vođe.

Kako izgleda, još nitko nije iznio dirljivu istinu bitke pod Skuljanima. Zamislite sedam stotina ljudi Arbanasa, Grka, Bugara i svakojakoga ološa, koji nema pojma o vojnim vještinama, a odstupa ispred petnaest hiljada turskih konjanika. Ovaj se odred pribio uz samu obalu Pruta i postavio ispred sebe dva mala topa, nađena u Jašu, u kneževu dvorištu, iz kojih se, nekada, pucalo prilikom gozbi o imendanu. Turci su htjeli da ih biju kartečom, ali nisu smjeli bez dopuštenja ruskih vlasti: karteč bi svakako preletio na našu obalu. Načelnik karantina (danas već pokojnik), koji je četrdeset godina služio u vojsci, nije otkad se rodio čuo zviždanje granata, ali mu ovdje bog dade da ih čuje. Nekoliko ih prozvižda pored njegovih ušiju. Starčić se strašno razgnjevio i izgrdio zbog toga majora lovačkoga pješadijskoga puka, koji se nalazio u karantinu. Major, ne znajući što da radi, otrčao je na rijeku, gdje su na drugoj obali delibaše igrale konje, i zaprijetio im prstom. Delibaše videći to, okrenuše se i odjuriše, a za njima i cijela turska četa. Major koji je zaprijetio prstom, zvao se Horčevski. Ne znam što je bilo s njime.

Drugoga dana Turci ipak napadoše heteriste. Pošto nisu smjeli da upotrebljavaju ni karteče, ni topovsku tanad, oni su odlučili, protivno svojim običajima, da rade hladnim oružjem. Bitka je bila strašna. Sjeklo se jataganima. Kod Turaka su primijećena koplja, kojih dotle u njih nije bilo: ta koplja su bila ruska. Nekrasovci^[1] su se tukli u njihovim redovima. Heteristi s dopuštenjem našega gospodara, mogli su prijeći Prut i skloniti se u naš karantin. I tako počeše prelaziti. Kantagoni i Safijanos ostadoše posljednji na turskoj obali. Krdžalija, ranjen uoči toga dana, ležao je već u karantinu. Safijanos pogibe. Kantagoni, čovjek vrlo debeo, bio je ranjen kopljem u trbuh. On jednom rukom diže sablju, drugom se uhvati za neprijateljsko koplje, zari ga dublje u sebe, i tako je mogao dohvatiti sabljom svoga ubojicu s kojim zajedno i pade.

Bilo je sve svršeno. Turci ostadoše pobjednici. Moldavija je bila očišćena. Oko šest stotina Arbanasa rasu se po Besarabiji; ne znajući čime da se ishrane, oni su ipak bili zahvalni Rusiji što ih je spasila. Živjeli su na dokolici, ali ipak ne i propalički. Mogli su se uvijek vidjeti o kavanama poluturske Besarabije, sa dugim čibucima u ustima, kako srču jaku kavu iz šoljica. Njihovi izvezeni kratki kaputi i crveni opanci sa šiljatim vrhom, počeli su se već habati, ali njihov ćubasti fes ipak je još stajao nakrivo, a jatagani i pištolji virili su još iz širokih pojasa. Nitko se nije na njih tužio. Nije se moglo čak ni pomisliti da su ti mirni siromasi oni čuveni moldavski razbojnici, drugovi strašnog Krdžalije, i da se čak i on sam nalazi među njima. Paša, koji je upravljao u Jašu, saznade za to i, na osnovu ugovora o miru, zatraži od ruskih vlasti da mu izdadu razbojnika. Policija poče da se raspituje. Doznadoše da se Krdžalija doista nalazi u Kišinjevu. Našli su ga u kući nekog odbjeglog kaluđera, uveče, za večerom, sa sedam drugova kako sjedi u mraku.

Krdžaliju zatvoriše. Nije krio istinu i priznade da je on Krdžalija. "Ali, – dodao je on, – otkako sam prešao Prut, nisam digao ni zrna s tuđeg imanja, nisam uvrijedio ni posljednjeg ciganina. Za Turke, Moldavce, za Vlahe jesam razbojnik, ali za Ruse sam gost. Kada je Safijanos potrošivši svu svoju municiju, došao k nama u karantin, skupljajući od ranjenika, za posljednje metke, dugmad, čavle, lančiće i ukrase s jatagana, dao sam mu dvadeset srebrnih bešluká i ostao sam bez novaca. Bog vidi, da ja, Krdžalija, živim od milostinje! Zašto sada hoće Rusi da me predadu mojim neprijateljima?" Poslije toga Krdžalija ušutje i mirno očekivaše rješenje svoje sudbine.

Nije dugo čekao. Vlast nije obavezna da gleda na razbojnike romantičarski i uvjerena da je zahtjev ispravan, odlučila je da pošalje Krdžaliju u Jaš.

Neki čovjek od uma i srca, u to vrijeme neznatni mladi činovnik, a koji sada zauzima vidno mjesto, živo mi je opisao njegov odlazak. Na vratima zatvora stajala su poštanska kola. (Možda ne znate šta su to poštanska kola? To su niska pletena kola, u koja se još nedavno uprezalo šest do osam raga. Brkati Moldavac sa šubarom od ovčje kože, sjedeći na jednoj od tih raga, s vremena na vrijeme je vikao i pucketao bičem, a rage su jurile dosta krupnim kasom. Kad bi koji konj počeo sustajati, on bi ga isprezao uz strašne psovke, ostavivši ga na putu i ne brineći se više o njegovoj sudbini. Vraćajući se, siguran je bio da će ga naći na istom mjestu gdje mirno pase po zelenoj livadi. Nije bio rijedak slučaj da je putnik pošao iz jedne stanice sa osam, a doputovao sa dva konja.) Tako je bilo prije petnaest godina. Danas su u ruskoj Besarabiji primili rusku zapregu i kola.

Takve karuce su stajale na vratima zatvora 1821. godine, jednog od posljednjih dana mjeseca rujna. Jevrejke, spuštenih rukava i klepećući papučama, Arbanasi u svome poderanom i živopisnom odijelu, stasite Moldavke sa crnookom djecom na rukama, bjehu se okupili oko karuca. Muškarci su šutjeli, žene su goreći od nestrpljenja očekivale što će se dogoditi.

Vrata su se otvorila i nekoliko žandarmerijskih oficira iziđoše na ulicu: za njima su dva vojnika izvela okovanog Krdžaliju.

Bilo mu je, po svoj prilici, oko trideset godina. Crte njegova crnomanjastoga lica bile su pravilne i grube. Bio je visok i plećat; uopće u njemu se oličavala neobična fizička snaga. Šarena čalma mu je napola pokrivala glavu, široki pojas obavijao tanki pas; dolama od teške plave čohe, široki nabori bluze koji padahu do koljena i lijepe papuče bjehu njegova odjeća. Izgled mu je bio ponosan i miran.

Jedan od činovnika, starac crvena lica, u otrcanom mundiru na kome su se klatila tri dugmeta, pritisnu olovnim naočarima purpurni čvor koji mu je zamjenjivao nos i poče nešto čitati moldavskim jezikom. S vremena na vrijeme on bi oholo pogledao okovanog Krdžaliju, koga se, očigledno, ticao akt. Krdžalija ga je pažljivo slušao. Činovnik završi svoje čitanje, savi akt, izdera se strašnim glasom na narod, naredivši mu da se raziđe – i zapovijedi da krenu karuce. Tada se Krdžalija okrene k njemu i reče mu nekoliko riječi na moldavskom jeziku; glas mu je drhtao, a u licu se bješe promijenio. On zaplaka i pade pred noge policijskog činovnika, zvečeći svojim lancima. Policijski činovnik se uplaši i odskoči od njega; vojnici htjedoše podići Krdžaliju, ali on ustade sam, skupi svoje lance, pope se u karuce i viknu: Hajde! Žandar sjede pored njega, Moldavac zviznu bičem i karuce se otkotrljaše.

– Šta vam je to govorio Krdžalija? – zapita mladi činovnik policajca.

– On me je, znate, molio, – odgovori, smijući se policajac, – da se pobrinem o njegovoj ženi i djetetu, koji žive nedaleko od Kilije u nekom bugarskom selu; on se boji da i oni zbog njega ne nastradaju. Glup narod, gospodine.

Vrlo me je dirnula priča mladoga činovnika. Bilo mi je žao jadnoga Krdžalije. Dugo nisam znao ništa o njegovoj sudbini. Poslije nekoliko godina, sretoh se s mladim činovnikom. Razgovarali smo o prošlosti.

– Šta je s vašim prijateljem Krdžalijom? – upitao sam ga. – Da li znate šta je bilo s njim?

– Kako da ne znam, – odgovori on i ispripovjedi mi ovo:

Pošto su doveli Krdžaliju u Jaš, izvedoše ga pred pašu, koji ga osudi da ga nabiju na kolac. Izvršenje kazne bilo je odloženo do nekoga blagdana. Dotle su ga zatvorili u tamnicu.

Nesretnika su čuvala sedmorica Turaka, ljudi prosti i po duši isti takvi razbojnici kao i Krdžalija; oni su ga cijenili, i pohlepni kao i svi istočnjaci, slušali su njegove čudesne priče. Tako se nevoljnik i njegovi stražari prisno zbližiše i Krdžalija im jednom reče:

– Braćo! Vrijeme mi je! Nitko ne može izbjeći od onoga što mu je suđeno. Skoro ću se rastati s vama. Želio bih da vam ostavim nešto za uspomenu. – Turci naćuliše uši. – Braćo, – produži Krdžalija, – prije tri godine, kada sam hajdukovao s pokojnim Mihailakijem, zakopasmo u polju nedaleko od Jaša kotao sa žućacima! Vidim da ni meni ni njemu ne će pripasti to bogatstvo. Neka bude: uzmite ga sebi i prijateljski ga podijelite.

Turci naprosto pošašaviše. Počeše raspravljati kako će doći do zakopanog blaga? Mislili, mislili pa odlučili da ih sam Krdžalija povede.

Nasta noć. Turci skidoše okove s nesretnikovih nogu, vezaše mu konopcem ruke, i pođoše s njime iz grada u polje.

Krdžalija ih povede; držeći se jednog pravca išao je od brežuljka do brežuljka. Išli su dugo. Najzad se Krdžalija zaustavi kraj jednog velikog kamena, odmjeri dvanaest koraka od njega idući na jug. Trupnu nogom i reče "Ovdje je!"

Turci se rasporediše. Četvorica istrgoše svoje jatagane i počeše kopati zemlju. Trojica ostadoše na straži. Krdžalija sjede na kamen, i poče promatrati njihov rad.

– Što je, hoćete li skoro? – upita on. – Iskopaste li?

– Ne, – odgovoriše Turci zapinjući da je znoj sve potokom lio s njih.

Krdžalija je postao nestrpljiv.

– Da čudna naroda! – rekao je. Ni zemlju ne znaju čestito kopati. Ja bih tu stvar svršio za dvije minute. Djeco! Odvežite mi ruke i dajte jatagan.

Turci se zamisliše i počeše se savjetovati.

– Pa šta? – odlučiše oni, – odvezat ćemo mu ruke, dat ćemo mu jatagan. Šta može on sam. On je jedan, a nas sedmorica. – I tako mu Turci odriješiše ruke i dadoše jatagan.

Najzad, Krdžalija bješe slobodan i naoružan. Šta li je on u taj čas osjećao?! ... On brzo poče da kopa, a straža mu pomagaše. Odjednom on zari u jednog od njih svoj jatagan i ostavi mu sječivo u grudima, istrže mu iza pojasa dva pištolja. Ostala šestorica, videći da se Krdžalija naoružao sa dva pištolja, razbježaše se.

Danas Krdžalija hajdukuje oko Jaša. Nedavno je pisao knezu, tražeći od njega pet hiljada leva i prijeteći mu ako ih ne preda, da će zapaliti Jaš i zaletjeti se do samoga kneza. I pet hiljada leva mu dostaviše.

Šta mislite o Krdžaliji?

---

<references>

1. Grupa kozaka koja se iz političko-vjerskih razloga iselila iz Rusije i prešla u tursku službu.