Krčma/III.

← II.

Krčma —  III. autor: Dinko Šimunović

III.

Premda me poklapao mrtvi drijem, ne mogoh zaspati od čudna uzbuđenja. Pomislio sam da u sobi odmah do moje spava krčmarica Ana i sama, bez danjeg ruha i možda budna, pa umišljao kako uzdiše i u krevetu se nemirno prevrće.

Ali neprestano dozivanje Joze Vilovića iz dvorišta, a iz kuhinje žamor, grohotan smijeh, usklici i sveđ nove pjesme, svratiše drugamo moje osjećaje i moje misli. Svi ti glasovi bijahu vrlo blizi te mi razbijali mamurluk i san. A zatim, što na mom prozorčiću ne bijaše krila, već sama stakla, prodiralo u sobu čudno bijelo svjetlo ujedno s laganim šumom snijega i oštrom studeni.

Na vratima kuhinje iz dvorišta nešto je greblo kao da po njima struže kakva zvijer, no znao sam da je to Vilović, jer bi se odmah iza toga struganja začule i njegove pridušene, plačne riječi:

— Mili moji!... Zar ćete pustiti da poginem?

Bura sad ne hučala kao prije, ali još vazda lagano pahuljice šumile, i svaki glasak jasno se čuo.

Kad bi se god iz dvorišta ponovili vapaji, odlučio bih da se dignem i učinim nešto, jer je u kuhinji buka sve više rasla i na one tužne dozive nije nitko pazio. No silan drijem i ugodna toplina svaki put nadvladaše tu moju želju. Kadikad uhvatio bi me i pravi san, te bih posve zaboravio i gdje sam.

Tako' mi se u neko doba pričinilo da sam u starodavnoj, gospodskoj sobi: u njoj otvoren kamin, a ja ležim i gledam u jarki plamen i hoću da se sjetim nečega davno zaboravljenog. A onda naglo se otvoriše i vrata i hrpa rumene dječice dovede radosnom krikom Vilovića u sobu. Bijaše jako slab, sijed i obilato posut snijegom, ali im se ipak ljubazno smiješio i milovao ih po glavicama. Oni ga povedoše k toplom ognjištu gdje je plamsala vesela vatra i gdje se jedva čuo šum bure i snijega, te šaptahu jedno drugomu ljubazne i mile riječi.

Jači žamor u kuhinji prene me iz toga sna, no odmah zatim utiša. Prisluškivao sam da li se što dogodilo, no začujem ljupku pjesmu praćenu guslama, a bijaše tako krasna kao nijedna dosad:

Magla pala, magla pala, oj!

Sitna rosa pokapala jorgovan...

Moj me dragi tamo čeka, ali uzaman!

Nježna melodija dopirala sneno k meni i kao da mi peludom nekim zasipavaše oči.

Činilo mi se da vidim tamnu, drvenu kuću, što se jedva razabirala u bjelkastu svjetlu zore i vlažnoj magli, koja je smočila travnate ledinice i nisko grmlje te veliko, glatko šiblje jorgovana s tamnim, glatkim lišćem, blistajući mokrinom i kapima rose. Sve tiho, nježno i meko očekivalo ljubavni sastanak. A i mlada djevojka u bijeloj košulji, kratku, vezenu sadačiću, kapici crvenoj i trostruku srebrnu đerdanu stala kod jorgovana te sjala ljubavi i čežnjom. Čim bi se makla, zvecnulo i zazujalo srebro njezino, te i u polusnu nasmiješim se njojzi: prepoznao sam da to bijaše Mara. A i ona se nasmiješila meni, pa neki i sjetan i radostan osjećaj treptio mi u duši: magla, jorgovan i djevojka, što sa čežnjom dragog čeka — sve u jutarnjem svjetlu, mirisno, rosno, svježe, bistro! Od tihoga zujanja one nježne melodije, što se opet javljala, kao da svjetlo zore struji kroz jorgovanovo lišće i cvijet: mjesto snijegom zasuta dvorišta, u kome Vilović očajno strugaše po teškim vratima, prikaže mi se proljetna zora od ljubavi sjajna i topla. Samo je još očekivala mlado sunce da zasja rumeni u punom žaru. A u Marinim krotkim očima uprtim u stazicu poljsku poput rosnih kapi blistale suze.

I tada bude mi teško što Vilović ne ostavi ništa ljubavnicima, koji i onako od čežnje trpe.

Moj me dragi tamo čeka, ali uzaman!

No tada očujem i njegov glas kako me utješi:

— Nadodao sam, nadodao i njima, evo čuj: ljubavnicima ostavljam cio svijet fantazija: zvijezde na nebu, ružice pokraj zidova, cvat voćaka i zvukove glazbe. Ostavljam im večernji sumrak, ljupko svijetlo zore pa bijelu maglu, rosni jorgovan i sve nježne pjesme ljubavi!... Je li im dosta?

Jače dozivanje jednaka zvuka opet me prene:

— Mili moji!... I staja je zaključana... ne mogu više! Dajte mi makar čašu vina da se zgrijem!

Ali sada mi nije bilo jasno odakle dopiru te riječi, jer se potpuno stapale s pjesmom u krčmi i svi glasovi bijahu jednako promukli:

Još litu, dve, tri, četri, pet...

Što marim ja za svet!

Napokon mi se činilo da sve što čujem i nije prava zbilja, već sjećanje na neku čudnu bajku, i zvukovi što dopiru k meni slijevaju se u jedinstvenu muziku dvaju različnih zborova, što se dopunjali i sustizali jedan drugi.

Prije iz dvorišta dopirahu samo dozivi, kucanje te jednolično zujanje mećave. No kasnije stade se javljati i resko kukurijekanja pijevaca, a onda i drugo, otegnuto zavijanje psa, i svi ti glasovi miješahu se sve više i više, i ne mogoh da ih pojedince pratim. Stvarali u meni osjećaj kao da su bili smrznuti i drhtali od studeni sve brže, postajući tanji i viši. A iz krčme čuo se najviše kontrabas i drugi debeli, niski glasovi pa se razlijevali, širili i kao rastapali od topline. Ti studeni i topli zvukovi razilazili se, a onda opet spajali u prekrasan akord, a meni bivalo sve ugodnije i ljepše, pak sam nastojao da se ne razbudim niti zaspim posve i tako uživam tu čudesnu glazbu što duže. Zatim mi se činilo da se ti zborovi porađaju u meni, a ne dopiru izvana, pa sam napokon uspio da mogu i vladati njima: kad bih htio da akordi bivaju jači, i bivali su, a onda se tišali, usporavali i brzali, sve po mojoj volji.

Onda sam vidio sâma sebe kao malo dijete u kolijevci i kao da me majka njiše i pjeva mi, a meni je toplo, ugodno: ćutio sam se i slab i nejak, no usto i moćan, jer eto sâmom pomisli upravljam tako neizbrojnim glasovima, koji se sad sustižu, a sad razilaze, ali se uvijek skladaju i nikad se ne zamrse.

Dugo i dugo majka me moja njihala, a čudni i poslušni zvukovi postajahu sve nježniji i tiši dok napokon ne zamukoše posve. Nijesam znao ni kako ni kada, isto poput tihe noći, kad nezamjetno ugasi sve čarobne šare večeri...

* * *

Ne znadoh koliko sam spavao, a za par časaka ni gdje sam, kad me lupanje vrata, vika i dozivanje probudiše iz duboka sna.

Moja sobica već bijaše puna bijelog svjetla zimske zore; oćutim jaku hladnoću, čim se otkrih, a i oči mi se teško sklapale. Zato se okrenem, pokrijem i htjedoh opet zaspati. Ali buka u prizemlju vrlo blizu mene ne htjede prestati: usklici čuđenja i zazivanje u pomoć učestali i bivali sveđ jači. Pogledam kroz prozor u dvorište, gotovo posve zameteno snijegom, a sitne, smrznute pahuljice još i sad neprestano sipale kosim, pravilnim redovima. I samo kojiput zavio bi među zgradama dvorišta vjetar te ih pomeo ispunjajući cijeli prostor samo jednim snježnim oblakom.

Uza sve što zatim vika prestade, brzo se odjenem i pođem u kuhinju. I čim provirih u onu prostoriju, vidio sam što se zbilo, i razumjeh zašto bijaše ona buka.

Nasred kuhinje ležalo na goloj zemlji smrznuto truplo Joze Vilovića, koje donesoše iz dvorišta i položiše ondje: Još bilo posuto snijegom, a oko njega šutke stajala hrpa čeljadi: sluškinje, momci i krčmarica Ana — uopće oni što su sinoć pošli leći ranije. Svi bijahu ustrašeni i blijedi, pak se odmah vidjelo kako su u neprilici što da učine. Gledao sam u truplo kao i svi drugi, te mučasmo zamišljeni i kao da čekamo hoće li se Vilović napokon predomisliti i ustati.

Sjednem na klupu kraj badnjaka, i jer bijah još jako mamuran, u neke počelo mi se činiti da je sve to nastavak kakva ružna noćašnjeg sna.

Okupljeni se počeše nekamo razilaziti, a ja pogledam i opet u nepomičnu glavu Joze Vilovića pak se živo sjetim čudnih riječi njegove oporuke i plačnih mu doziva.

U polutami rumenila se među badnjacima golema hrpa žerave, što je toplila onaj ugao i crvenkasto osvjetljavala bliže predmete i bršljanom okićenu svijeću božićnu. A vani bez prestanka šumio snijeg zasipljući vrata, zidove, dvorište... sve dalje i sve brže i gušće kao da se žuri posve zatrpati cijelu smrznutu Krajinu.

Pa mi se kroz taj šum mećave u dvorištu i u smušenoj glavi činilo, da slušam nejasno preplećanje pjesama noćašnjih uz šapat Vilovića i obijesnu viku pijanih gostiju. A napokon nadvlada i jasno mi u duši zazuji Cigankina pjesma orošenom jorgovanu u magli, i među uspomenama mojim brujala ona još dugo.

Đerdan. Pripovijesti, 1914.

Povratak na vrh stranice.