Književnost za djecu i omladinu

Autori i njihovi doprinosi:

a) Studija dr Rize Džafića: Književnost za djecu i omladinu u Bosni i Hercegovini i njeni najznačajniji autori: skender kulenović

Matija Divković

Rođen u Jelaškama kod Olova, školovao se u Italiji, a zatim je službovao u Sarajevu gdje je napiso najznačajnija djela. Pisao je uglavnom homoletičku literaturu koju je tiskao pod nazivom Besjede i u kojoj pokušava ponuditi narodu neka rješenja za životne probleme s kojima se susreću. Učio je promatrajući život, pa mu je proza svježa i nadahnuta, zanimljiva i originalna u svoje vrijeme. Priče je samještao u vjersko ruho i tako stvarao zanimljive slike u kojima je uvijek naglašena neka pouka i poruka. Besjede je napiso jezikom koji naziva bosanski. Kritičari su utvrdili da su u njima došle do izražaja one osobine koje odlikuju Divkovićevo djelo u cjelini: izlaganje u obliku slika i priča što djelu daje snažna beletristička obilježja. Svojim djelom je utjecao i na neke suvremene dječje pisace. Njegov izbor priča pravljen je po kriteriju emocionalnosti i s težnjom za maštovitim djelovanjem na čitatelje. U njima opisuje muke grješnika u čistilištu i paklu, a ima priča s motivima đavola, o milosti ljudskoj i božijoj i sl. U zbirci priča "Besjede" koja je danas prilagođena dječjem uzrastu i nastavnim programima osnovnih škola ima mnogo praznovjerja, mistike i religioznih motiva, ali i praktičnih uputa i savjeta, moralnih pouka i poruka, alegorične fabule i sl. Zbog tih osobina Divkovićeve Besjede su stoljećima vrlo popularne u narodu, a zanimljive su i s današnjeg aspekta. One savjetuju, opominju i oplemenjuju i predstavljaju značajnu tekovinu književnosti naroda Bosne i Hercegovine.

Mula Mustafa Bašeskija

Pjesnik, pripovjedač,putopisac i samatra se jednim od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca 18. stoljeća. Bio je dugo godina mualim (učitelj) što je ostavilo traga na njegovom književnom djelu, osobito kratkim pričicama za "muslimansku mladež". U svojoj knjizi pod nazivom "Ljetopis" u kojoj ima i pjesama i priča, i prijevoda i kratkih zapis, i uputa i dokumentarne građe o Srajevu i ljudima njegovog doba, Bašeskija je zabilježio sve događaje koji su se desili u Srajevu u rasponu od 50 godina ( od 1746. do 1804. godine). Ispiso je političku i kulturnu historiju Bosne tako snažno da bi neke detalje iz njegovog ljetopisa slikar mogao prenijeti na platno. Inovacija u njegovom djelu je u specifičnom oslobođenju protagonista priče koji prihvataju ili odbacuju životne mogućnosti svje-sni posljedica koje ih očekuju. U svojim tekstovima spaja historijsko i estetsko, priče pretrpane pojmovima, riječima i konstrukcijama koje su bliske i suvremenom čitatelju. Njegova knjige je plod višedecenijskog ustrajnog rada. U njemu ima i suhoparnih podataka o tom dobu, ali i toplih, zanimljivih i poučnih pričica, anegdota, legendi o junacima i krajevima, podataka o velikom događajima njegovog doba. On piše kratke pričice o haranju kuge, gladi, ratovima i bunama protiv turske carevine, kulturnoj, političkoj i društvenoj situaciji svoga doba. Opisuje kako su Srajlije provodile svoje slobodno vrijeme, kako su živjeli, što su kupovali. Koliko je što koštolo, kakvo je vrijeme bilo. Kazivanja nisu tematski sređena, ali su ih kasniji istraživači sredini i klasifikovali, pa priredili i zbirku priča za djecu. Priče za djecu koje nam Bašeskija nudi su didaktičke pričice iz naroda u kojima navodi primjere dobra i zla, izvlači iz njih zaključke i na temelju toga poučava mlade. Njegovi junaci ispunjeni idealima, hrle nekim svojim ciljevima, bore se za njihovo ostvarenje, raduju se i pate, dobivaju i gube. Grabe od života što mogu u vremenu kad se svako bori za svoje mjesto pod suncem. Skupljao je priče koje su živjele u narodu, preuređivao ih i nudio čitateljimaa, a neke uzeo iz ističnih naroda i prilagođavao potre-bama svoje sredine i svoga vremena. Te priče su i danas zanimljive jer su pisne jezikom narodnog zapisivača, jednostavnim jezikom prilagođenim uzrastu djeteta. U njima su univerzalni pojmovi dobra i zla, nema rasne i nacionalne mržnje, govore o potrebi suradnje i tolerancije. Njihove poruke i pouke bliske su i današnjem čitatelju.

Ivan Franjo Jukić ( . Banja Luka – . Beč)

Pisac koji je stvarao u vrijeme procvata Ilirskog pokreta i ilirskih ideja, vrijeme romantizma hrvatskog naroda, njegove borbe za nacionalni identitet, jezik u pravopis. Poznato mu je djelo "Putovanje iz Srajeva u Carigrad". Putopis kao žanr nosi u sebi mnogo didaktičkih crta,što je Jukić iskoristio i slikajući različite krajeve Bosne, dao snažne opise Bosne čime je radio na buđenju svoga naroda. U njegovim putopisima ima niz zanimljivih pričica, narodnih bajki. Za sve narode koji žive u Bosni i Hercegovini je isticao jedan zajednički kulturno-književni i oslobodilačko-politički ideal. Značajan dio života Jukić je proveo na prikupljanju narodnog blaga: narodnih bajki, basni, legendi o postanku gradova, zagonetki i poslovica. Tako je stvarao zanimljive pričice u kojima se osjeća ponos i nostalgija, sjeta i pouka. Jukić je radio na popularizaciji Gajevog pravopisa koji je samatrao bitnim činiteljem u književnom ujedinjavanju naroda na ovom prostoru. Dolaskom Omer-paše Latas bio je oduševljen, ali je ubrzo pao u nemilost, proglašen buntovnikom i sproveden u Carigrad gdje je zatvoren. Svoj put u Carigrad opisao je u dramatičnom putopisu "Putovanje iz Srajeva u Carigrad 1852. godine". U njegovom stvaralaštvu se osjeća zanesenost Bosnom, želja za osvješćivanjem i napretkom njenog naroda. Stoga mu je u djelima mnogo poučnih pričica o potrebi sloge, jedinstva, obrazovanja, o ljepotama zavičaja, herojskoj prošlosti i druge teme zanimljive za dječji uzrast. Najsnažniji su mu opisi pejzaža uz koje vezuje neku legendu vezanu za taj kraj, neki zanimljiv događaj, opis narodne nošnje i brojni drugi sitni detalji koji pomažu da dijete rekonstruira prošlost što uzbuđuje njegovu maštu. Tekstove je piso čistim narodnim jezikom koji je nazivao bosanski i ilirski i ijekavštinom.A zatim Nisvet Dervisevic

Fejzulah Čavkić

Pisac koji je objavio veliki broj pripovjedaka u Sarajevskom listu koji je izlazio od 1904 do 1909. godine i u kom je objavljeno nekoliko priča za djecu.). U svojim pričama koje Čavkić naziva crticama, opisao je život i običaje Krajišnika s obaveznom uputom kako treba mlad čovjek da se pridržava etičkih normi svoga naroda. Te svoje poruke ugrađuje u opise bujnih pejzaža i tako stvara didaktično-poučnu priču u kojoj je spojeno dijete i priroda s naglašenom poentom da treba voljeti svoj zavičaj i čuvati i njegovati prirodu. Poznate su mu priče "Otac" i "Na putu". " Sunce se ko veliki krug s jatom grimiznih i zlatnih oblaka spušto sve niže k zapadu za golemu planinu Plješivicu. More svjetla razlilo se po Bihaćkoj dolini, po okolini bihaćkoj, po šumama i brdima, što se steru istično od Bihaća, a dva dječaka idu za kravama i nose u rukama gomilu knjiga. Mrtva tišina razlila se uzduhom što se stere iznad Ripča, iznad Spahića i Brekovice, iznad sve bihaćke okoline, te očekivala skoru promjenu – da bijeli dan zamijeni tavna noćca. Hasan je još uvijek u strahu. Sad će ga neko upitati:Zašto si odsjekao onaj grabić u šumi, pa ga bacio? Jesi li to učio u školi!" (Slike iz Krajine – Poruka, Srajevski list, 18.8.1908. str. 13-14)

Svetozar Ćorović

Pisac iz Mostara.Surađivao u Javoru, Bosanskoj vili i Otadžbini, a zajedno s Šantićem pokreće list Zoru koji je izlazio do 1901.godine i oko kog su se okupljali svi bosanskohercegovački intelektualci toga doba U Zori je Ćorović, zajedno s grupom boasnskohercegovačkih pisaca, počeo da objavljuje svoja djela. Priče za djecu Svetozara Ćorovića s kraja 19. i početkom 20. st. odišu lakoćom, jednostavnošću kazivanja i živopisnim slikama. Stil njegovih priča je snažan i neposredan, a u njima je iskreno i bez uljepšavanja naslikan život njegovog doba. Svoje priče za djecu Ćorović je sam nazvao Crtice. Objavio je preko 100 pripovjedaka i tri romana, te brojne članke o književnosti i književnicima. Te priče su puna patriotskog nadahnuća, temperamenta i zanos. Za razliku od nekih svojih suvremenika, bio je kritičar, a ne buntovnik. U svojim pričama predstavio se kao čovjek koji moralno sugerira i osuđuje. U njegovom djelu se sukobljavaju protivrječne sile života, tradicija, uspomene na herojsku prošlost i težnja za slobodom – s jedne strane,teška sdašnjost s druge, a s treće strane nade upravljene u budućnost. On pokušava pomiriti odnose među vjerama i nacijama, ukazati na licemjerstvo, poltronstvo, tvrdičluk i sebičnost kao mane kojih se čovjek mora osloboditi da bi živio slobodnim i nesputanim životom. Tendenciozno je ukazivao na te mane pokuša-vajući dočarati djetetu ljepotu i snagu ljudi s pozitivnim moralnim vrijednostima. Poznate su Ćorovićeve priče tog tipa U noći, Osama, Na livadi, Prvi dan u školi, Majka, Mali prosjak, Na vizitaciji, Čudo, Špijun i dr. Za razliku od prethodnih pisaca, u njegovim djelima je prisutan, nekad čak i naglašen humor. Humor je u temelju njegove poetike, on je vedri horizont na kom se vidi svjetlost iz mraka sdašnjosti. On se samije slabićima koji ne mogu da se odupru svojim sitnim strastima, pa se kroz taj i takav humor probija neka tiha sjeta i nostalgija. Moralistička dimenzija uvijek je prisutna. U priči Mali prosjak opisuje dječaka Mirka koji je bos i gladan, bez krova nad glavom. Mali Mirko čudnovato prosi "Samo stane pred prolaznika, pogleda ga ukočenim pogledom punim tuge i – pruži ruku". Zatom opisuje transformaciju dječaka u kojoj kritikuje društvo. Kritičari kažu da je svaka Ćorovićeva pripovijetka snažna društvena kritika. On pronalazi u svojoj sredini negativne pojave i ukazuje na njih s željom da pouči i oplemeni. On od kritika dalje ne ide. Nije revolucionaran, već samo bilježi.Njegovi junaci pate pod pritiskom novog života i žale za onim što je prošlo, patrijarhalno i lijepo. Ćorovićev stvaralački metod je realistički. Nedostatak njegovih priča je razvučena, razbijena, neorganizirana kompozicija. Najčešće osnovnoj tezi podređuje čitavu priču. U njima slike sela često idu iz jedne krajnosti u drugu: nekad je selo mjesto krajnjeg siromaštva i bijede, a nekad mjesto idiličnog života i svijeta. Bez obzira na sve nedostatke, njegovo djelo predstavlja historiografsku vrijednost književnosti i kulture bosanskohercegovačkih naroda. Izrekao je veliki broj uzbudljivih riječi koje danas imaju i umjetničku i dokumentarnu vrijednost.

Mehmed - beg Kapetanović Ljubušak

Značajna ličnost za budući kulturno-politički razvitak bosn-skohercegovačkih muslimana, stvaranje književne atmosfere na teme-ljima narodnog jezika, uz koegzistenciju orijentalne i narodne književne tradicije. Izvršio evropeizaciju bosanske pisamenosti, da je proširio horozonte bosanskohercegovačke priče i unio nove, dotad nepoznate sdržaje iz muslimanske sredine. Skupio nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva, a napiso je i desetak originalnih priča za djecu.( Mali orač, Moj prijatelj, Otac i dr.). U svojim pričama koje je skupio iz naroda Ljubušak je naslikao patrijarhalne oblike života i religiozno-duhovnu inerciju iz koje je pokušao probuditi bošnjački narod, prevashodno mlade. Mehmed beg Kapetanović Ljubušak spada u grupu musli-manskih prvaka koji su se okrenuli narodnoj tradiciji i, po ugledu na intelektualce drugih naroda koji su živjeli na tlu Bosne i Hercegovine, počeo da istražuje jezik, identitet, kulturu i tradiciju svoga naroda. Trezveno i racionalno su pokušali upoznati dijete s novim vremenom i novim vidovima života, dati mu prve upute i svjete o ponašanju, o odnosu prema okolini, prema starijima. Pokušavao je da svoje djelo stavi u kontekst suvremenog evropskog obrazovanja, pa su njegove priče više imale efekt kulturno-reformskog poticaja i buđenja mladih, nego što imaju umjetničku vrijednost. U vrijeme nove vlasti u kojoj su muslimani bili na raskrsnici – od tradicionalne privrženosti Turskoj, pa do skepse prema novoj austrougarskoj vlasti, oni stvaraju djela u kojima se osjećaju te dileme i zabuna. Svoje priče piše bosn-skim narodnim jezikom i zapadnim pisamom i tako je učinio pomak od arebice i alhamijado književnosti koju su njegovali pisci njegovog doba. Takav Ljubušakov stav je bio potvrda slavenskog porijekla i tradicije bosanskohercegovačkih naroda koji su njegovali svoj identitet i tradiciju ne napuštojući svoje orijentalne religiozno-duhovne specifičnosti. Ljubušak je bio na čelu te grupe Bošnjaka, grupe koja je u 80-tim godinama do pokretanja lista "Bošnjak" imala snažan utjecaj na političku orijentaciju svoga naroda i odgoj mladih.Putovao po Bliskom istoku i Evropi, pa je njegovo djelo odraz sličnosti i razlika dvaju svjetova: istočnjačkog koji mu se predočavao prvenstveno u slici Turske Carevine i to na izlazu njene moći, u vrijeme njene dekadencije i degeneracije, i zapadnog – u naponu razvoja, koji je on doživljavao preko zemalja Austrougarske Monarhije. Bio je u prijateljskim odnosima s fra Grgom Martićem kom je napiso nekoliko pisama o problemima Bosne i mogućnostima njenih rješenja. Poznata njegova misao: Nas su dosta vodili za nos, a onda nas napuštali. U pričama i polemičkim člancima često je koristio Mažuranićeve stihove : "Proklet bio tko cić vire/Na svojega reži brata / Jer nesreća sva izvire / Samo iz toga kalna blata". To su prvi stihovi jednog nemuslimanskog pjesnika upotrijebljeni u tekstu Muslimana koji zbog toga sami za sebe predstavljaju presedan. Napiso je za djecu knjižice Rislei-ahlak (Društvo prosvjetnih radnika Okruga Srajevo,1883.) i Narodno blago, (Vlastita naklada, Srajevo, 1890.) u svoje priče unosi misli iz Kur, ana : "Podložni i vjerni budite Bogu, svecu i starijemu od sebe", tj. vladaru. Ističe u pričama praktični princip da Muslimani od svih ostalih gledaju korist kao i drugi i da se ravnaju prema narodnoj poslovici:Brat mi je onaj tko mi je dobru rad. Bošnjak koje vjere bio da bio treba da čuva svoju narodnost i svoju vjeru kao svetu stvar. Pazeći na bošnjačku narodnost oni su se "više puta sa sultanom borili za svoje pravo i običaje". Naglašavao da cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeru, predstavlja jedan isti bosanski narod. Afirmisao begove i starinu, govorio o svojim pradjedovima, njihovim običajima i jeziku izvodeći njihovo porijeklo od bogumilske vlastele. Time je postavio i prvi idejnu osnovu romantičarskog herojsko-etičkog historicizma i tradicionalizma u književnom stvaranju muslimana i tezu o autentičnoj bosanskoj starosjedilačkoj plemićko-patriotskoj tradiciji begovata i njegovog kontinuiteta s bosanskim plemstvom prije islamizacije. To je teza romantičarsko-rodoljubivog stvaralaštva bosanskih mislimana. Teza koju je preuzeo od Petra Preradovića "Domovina kakva bila, rođenom je sinku mila". Borio se za vlastitu narodnu duhovnu bitnost. Napustio pisnje na orijentalnim jezicima i vladavinu alhamijado literature. Poznata je knjižica Rislei-ahlak – pouka o lijepom i ružnom ponašanju. Ova knjižica je izišla 1883. go-dine anonimno s napomenom da ju je objavio Muhamedanski školski odbor Okruga srajevskog napiso je maternjim jezikom. On je njen autor i priređivač. U njoj ističe važnost nauke i izobraženja kao jedan od najvažnijih uslova za budući razvoj mladog čovjeka, on je u svojim brošurama i pričama,koje nemaju neku veću umjetničku vrijednost već se uglavnom svode na pouku i aktuelizaciju suvremenih do-gađaja. Naročito je karakteristično potkrepljivanje pojedinih moralno-odgojnih stavova jezgrovitim narodnim poslovicama. U uvodnom dijelu je obično zahvala vladaru koji nam dobrote čini i potreba da se o nauci staramo, te značaj pouka i preporuka. Čovjek se odvaja od životinje po znanju, mislima, i govoru, te sposobnosti razlikovanja lijepe i ružne ćudi. "Um ljudski usvršava se samo učenjem nepoznatih stvari od učenih ljudi i iz knjiga, a čovječanstvo se uzvisuje samo oplemenjivanjem ćudi", kaže pisac u uvodu.

Josip Milaković

Milaković je bio najmarljiviji poslenik na području knjige za djecu u periodu od dolaska Austrougarske u Bosnu, pa sve do prvog svjetskog rata. Pripada hrvatskoj književnosti. Iz Samobora je mlad došao u Srajevo gdje je radio kao prosvjetni radnik. Bio je pjesnik, pripovjedač, prevodilac, historičar i kroničar književnog života u Bosni. Priredio nekoliko izdanja za mlade među kojima historičari književnosti izdvajaju almanah "Književni pupoljci" u kom su objavljeni radovi književnih početnika i nastavnika srajevskih osnovnih i srednjih škola. Priče Jospa Milakovića imaju uglavnom odgojni karakter i pisne su s ciljem da odgajaju mladog čovjeka kao korisnog člana društva. Tako je on shvatao zadatak i samisao dječje priče. Historičari književnosti izdvajaju nekoliko njegovih priča koje osim poučne imaju i umjetničku vrijednost: Prve ljubice, Sreća mladosti, Prve laste, Proljetno cvijeće, Majčina dušica i Vedri danci. Po ugledu na svoje prethodnike, osobito Jagodu Truhelku, Milaković piše bajkovite priče u kojima miješa fikciju i stvarnost, javu i sn. Mada je prven-stveno pjesnik s nekoliko značajnijih zbirki poezije za djecu, njegova proza od pričica u listu "Samilje", pa do onih objavljenih u knjigama nosi u sebi patriotski zanos, ljubav prema domovini i čovjeku uopšte. U svojim pričama govori o prvim spoznajama u vremenu djetinjstva, jezikom prilagođenim uzrastu i shvatanju djeteta. Dijete je subjektivno biće, a ne objekat kom su pisci prije Milakovića posvećivali svoja djela. Tako je stvorio tip djeteta koji je akter radnje i događaja. Milaković ppromatra dijete kao biće u razvoju i pokušava napisti priče koje odgovaraju njegovim različitim stepenima razvoja i poimanja. Kritičari samatraju da je riječ o hladnoj, didaktičkoj prozi u kojoj nema živosti i razigranosti, koja je svedena na pouku i poruku bez kreativne vitalnosti.

Šemsudin Sarajlić

Napiso samo nekoliko priča za djecu koje je objavio u zbirci "Zarasli putevi" štompanoj u Zagrebu. Pod utjecajem vremena u kom je živio, Srajlić je u svojim pričama opisao je muslimanski život, etiku i običaje, male ljude onako kako ih je on vidio. Djeca su kod Srajlića mali ljudi koji se mire sa situacijom u kojoj se nalaze i ne pokušavaju da mijenjaju svoj život kako bi bio ljepši. To su pošteni likovi koji mrze zlo, ali nemaju snage da nešto oko sebe mijenjaju i da se bore protiv njega. On postavlja ideale kojima njegovi likovi teže. "Srajlićevo pripovijedanje krajnje je jednostavno, izvedeno bez kićenja, kao da je direktno namijenjeno onome koji sluša, bez zadržavanja radnje (ali ne i tajne), upravo s insistiranjem da se ona kroz pripovijedanje nesametano i glatko odvija. Stil je glagolski, dakle stil dinamike. Pisac piše onako kako bi pripovijedao. Sve se svodi na radnju: njome, događajem, on sopštova svoju humanu poruku. Ali je sopštova još direktnije i angažovanije dijalogom"( 34, str.507.). Svoje didaktičke poglede Srajlić je opisao u priči "Pisamo drugarici". To je tip epistolarne proze u kojoj se Srajlić kreće na relaciji Šenoinih učiteljica i po ugledu na Šenou, iznosi svoje prosvjetiteljske ideje o poboljšanju i preporodu naroda, o pravilnom odgoju mladih i stvaranju prosvijećenih generacija."Opisivao je svagda-šnje ljude, sitne egzistencije, svakodnevne probleme djece i odraslih, onako kako ih je on vidio. Opisivao je ljude koji nisu revolucionarni, koji su u bitnosti dobri i koji mrze zlo, koji iz svake nevolje izvlače neku pouku i zaključak" ( 5, str, 290)

Ahmet Muratbegović

Historičari književnosti prilikom istraživanja i verificiranja njegove književnosti nisu odvajali književnost za djecu i odrasle, već su samo površno ukazali na brojne priče u kojima ovaj pisac daje snažan doživljaj svijeta djetinjstva. Muratbegović je pisac koji ima neobičan i zanimljiv krug tema u dječjim pričama. Poznate su mu zbirke Nojemova lađa, (Matica hrvatska, Zagreb, 1924.) i Svijet u opancima, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1936.). Psihološko jedinstvo njegovog književnog djela naglašeno je prelijevanjem motiva iz jednog teksta u drugi, iz pjesame u novelu, iz novele u dramu. Tako Muratbegović ima priče i pjesame i drame s istim motivima koji se proširuju i primaju nove umjetničke dimenzije i novi izraz. Iz zbirke kritičari izdvajaju priču Bijesno pseto i nekoliko novela za djecu. Sam pisac o svojim pričama za djecu kaže da je u njima želio da bude "samireniji, uravnoteženiji, odmjereniji i stabil-niji, literarno čistiji". Sudeći po nevelikom broju njegovih priča, u tome je i uspio. Muratbegovićeve dječje priče su uglavnom nostalgična sjećanja na djetinjstvo, nešto slično Skenderovićevoj zbirci "Gromovo đule". U centru piščevog zanimanja je obiteljski život Muslimana, sukob starog i novog, život muslimanske aristokracije i njezine etike u susretu s evropskom civilizacijom. "Sraz starog i novog, Evrope i Orijenta, tradicionalne muslimanske aristokracije i njezine etike s ekspanzijom evropske civilizacije i njezinim liberalnim pogledima u erotskim i vjersko-socijalnim odnosima – to su teme Muratbegovićevih priča. U svom djelu daje "golog čovjeka" koji nezadrživo iživljava svoje nejasne porive i živi isključivo nagonski". ( 5, stri. 312).

Tugomir Alaupović

Alaupović je napiso neveliku zbirku pričica pod nazivom "Naše rane". Piso je pod pseudonimom Tugomir Hrvat-Bošnjak po modi romantizma kad su pisci pisalii o svojoj domovini i svome narodu i istovremeno nosili ideju o slavenskim korijenima svih naro-da, njihovom bratstvu i jedinstvu. Priče su mu inspirirane emotivnim i intelektualnim stanjem djeteta, mada im nije cilj da govore izravno o djetinjstvu. Dječje priče su za ovog pisaca samo povod da kaže nešto više o svojim moralnim načelima i pogledima na život i svijet u kom dijete živi. Zbog toga imaju naglašenu didaktiku. To su priče u ko-jima traži sklad između intime pojedinca i opšteg rodoljubivog osjećanja. U svojim pričama Alaupović naglašava potrebu jedinstva i jednakosti, njegovao kod mladih dvije dimenzije: potrebu o očuvanju vlastitog nacionalnog identiteta i o potrebi jedinstva i zajedništva svih naroda na prostoru Bosne i Hercegovine.

Isaije Mitrović

Jedan je od rijetkih ljubitelja knjige i poslenika u svome vremenu. Učitelj u zabitim glamočkim brdima istrajno je piso pjesame i priče za djecu i surađivao u dječijim listovima i časopisima. U svoje vrijeme bio je vrlo cijenjen i poštovan pisac. U odsustvu svakodnevnih kontakata s književnim stvara-laštvom svojih suvremenika, Mitrović je bio upućen na narodnu tradiciju iz koje je crpio tematiku, jezik i izraz za svoje priče. Stoga mu u pričama prevladavaju nacionalne teme i idealističko poimanje života u kojem je istrajao u uvjetima kada bi mnogi klonuli duhom i izgubili obilježja optimizma i vedrine. Upravo te osobine odlikuju Mitrovićeve dječje priče: vedrina i optimizam i ljubav prema domovini. Ljubav prema domovini je najčešći motiv njegovih pjesama i priča. U razvijanju te ideje Mitrović polazi od shvatanja rodoljubive funkcije dječjeg stvaralaštva. Preplićući mitsko, legendarno i suvremeno Mitrović stvara šemu u koju ugrađuje svoje ideje o ljubavi i odanosti rodnoj grudi, o Budući davanju vlastite historije, o svetoj slavi svojih predaka. Književni kritičari njegovu prozu cijene više zbog tematske orijentacije i sdržinske poruke, zbog jezika i stila, nego zbog umjetničkog dometa. To više govori o Poštovanju Mitrovićevog idealizma, nego o estetičkom vrednovanju njegovog stvaralaštva. Suvremenici su njegovo stvaralaštvo shvatli kao "jedno tiho odmorište, jednu sjetnu melodiju iz doba velikih dana bola i ponos". "Živeći daleko od kulturnih centara, Mitrović nije bio u mogućnosti da se nađe u "svom elementu". U sredini prirodnih stihija gdje je sve poludivlje i bijesno, (opirao se ovaj stvaralački duh i tražio iz svega toga nešto lijepo i uzvišeno, što mu je često puta uspijevalo), ugasio se dar Isija Mitrovića ne ostavivši za sobom trajniji rad, već samo svjedočenje o mogućnosti, samo nagovještoj – bogatstvo osjećanja, samisla za plastične opise, za sočnost i komparaciju, za šarolikost motiva i vjerno slikanje pejzaža, ali i podosta nezgodno sročenih fraza i banalnih epiteta" (22, str. 36. )

Džemaludin Čaušević

Kad je čuveni reis-l-ul-ulema i prevodilac Kur'ana Džemaludin Čaušević objavio svoju zbirku "poučne proze" pod nazivom "Dedini menakibi" (doživljaji), čitatelji su bili iznenađeni, jer nisu očekivali od ovog ozbiljnog čovjeka da se bavi dječjom pričom. Možda je to i bio razlog što su početkom 20. stoljeća mnogi drugi pisci počeli da se bave tim žanrom i što su dječju priču podigli na viši umjetnički nivo, ovaj potez velikog bošnjačkog mislioca naišao je na veliko iznenađenje i zanimanje i kod književnih kritičara i historičara književnosti i malih čitalaca. Zbirka Dedini menakibi jednostavnom leksikom, povremeno obojenom lokalnim i orijentalnim bojama predstavlja piščevo razmi-šljanje o vlastitoj vjeri i naciji, etici i estetici. U duhu stvaralaca svo-ga doba pisac ima cilj da nasvjetuje i pouči mlade, da im ukaže na granice između dobra i zla, ljubavi i mržnje. U svojoj nevelikoj zbirci priča Čaušević priča detalje iz života i na osnovu njih nudi zaključke o onome što se može razlikovati kao dobro i loše u svijetu u kom dijete živi. Upozorava i opominje i upućuje na potrebu očuvanja vjere, tradicije i običaja. Zbirka Dedini menakibi je ciklus zanimljivih pričica o načinu života i ponašanja. Pisac brani nacionalne principe i stavove, usporedi moralna načela svoga naroda s načelima drugih naroda i iz tog uspoređenja izvlači pouke i zaključke. Istovremeno, kritikuje i svjetuje, upućuje na pravi put kako bi dijete shvatilo, prihvatilo i sčuvalo svoju vjeru i običaje koje je, kako pisac kaže, počelo da gubi i zaboravlja.Specifičnost priča je u tome što nemaju klasičan fabularan tok, već govore o događajima za koje pisac kaže da ih je "pola u snu, a pola na javi vidio i doživio". U prvom planu knjige je pouka, poruka, uputa, svjet. Glasovit je njegov dio jedne priče u kojoj govori o slozi: "Pa, efen,dragi, taki je jedan propis živjeti u ljubavi i biti u slozi između se. Mi se čudimo kako su druge vjere u slozi i žalimo što nijesamo i mi složni. Nije dosta reći da je sloga potrebna, nego se treba proći dosdašnjih zadirkivanja. Čovjek se mora zarumeniti od stida kad čita jednu novinu koja tobože Islamu služi, pa vidi one riječi, ono nesretno zadirkivanje i nabacivanje kojekakvim gibetima (izrazima): te ovaj je aneksijaš, onaj frankovac, onaj štodlerovac, onaj Srb, a onaj Hrvat. I čovjek se pita: u kom samo to vremenu kad se ovako dijelimo i klevećemo. Mi priznajemo da to ništo ne valja, ali se proći ne moremo, ko – da rečeš – našli samo u tom neku slast – ko, recimo – što pijanac nalazi u piću ili duhandžija u duhanu: a nalaziti u zlu stast što je drugo nego džehilet(grijeh). Jest, i još kakav džehilet, jer nije dosta znati da je sloga lijepa, nego treba biti i uvjerenja da je sloga jamčevina za opstanak, te svom silom nastojati da se uspostavi"( Dedini menakibi (doživljaji). Kompozicioni, knjiga se sstoji od više tematskih i misaonih cjelina, a sve priče su opet, zaokružene u jedinstvenu cjelinu s univerzalnom idejom o potrebi da svaki narod čuva svoj identitet, vjeru i običaje.To je knjiga o vjerskoj i nacionalnoj toleranciji.

Ivan Klarić

Zajedno s Mulićem i Mitrovićem javio se u almanahu Književni pupoljci (1887-1912) u kom je objavio svoju prvu pričicu "Sreća u nesreći". Riječ je o priči koja, za razliku od ostalih suradnika koji su naglašavali pedagošku dimenziju svojih djela, nema tu stranu, već u prvi plan svoga fabularnog toka stavlja socijalnu dimenziju i stvarnost u kojoj dijete živi. On ne krije od djeteta loše strane života, ne zavarava ga pričama i bajkama u kojima su na prvom mjestu kraljevi, carevi i prinčevi, nego govori o stvarnom svijetu koji je pun socijalne nepravde. Njegove priče nose u sebi mnogo topline i nježnosti vezane za jednu socijalnu situaciju. Za njegove priče kritičari naglašavaju da su čiste i jasne, kratke i sžete, ideološki nepoterećene. U njima je pisac dao sliku djeteta i djetinjstva kom je malo potrebno da bude sretno, koje se s malim zadovoljava kako bi ostvario svoj skromni sn. Njihova jednostavnost, poetska sdržina, neposrednost i toplina govore sžeto i snažno o vremenu i prostoru.

Hamdija Mulić

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo je u Bosni i Hercegovini nekoliko prosvjetnih radnika (Husein Dubravić, Nazif Resulović, Murat Hajrović, Fejzulah Čavkić) koji su, više iz praktične potrebe, nego iz umjetničkuh pobuda, pisali i pjesame i priče za djecu i omladinu. Jedan od njih i možda najzanimljiviji po svom umjetničkom opusu je bio Hamdija Mulić. Mulić je svoja prva djela objavljivao u "Beharu", "Biseru" i "Dječijem novom beharu" i dječjim prilozima koje su ponekad donosili ostali književni listovi i časopisi i u kojima su surađivali i drugi bošnjački pisci i prosvjetni radnici. Hamdija Mulić je objavio veliki broj knjiga. Za razliku od svojih suvremenika, piso je uglavnom pričice za djecu. One se odlikuju lakoćom i jednostavnošću jezika, ljepotom rečenice i pristupačnim stilom prilagođenim uzrastu djeteta. Mulić je prvu svoju priču za djecu objavio u Milakoviće-vom zborniku srajevskih učitelja "Književni pupoljci". To je pripovijetka "Uspomena u narodu" u kojoj miješajući stvarnost i sn, govori o prošlosti svoga naroda i njegovoj herojskoj historiji. Osobine Mulićeve proze su sžet izraz, jednostavna leksika i čisti narodni jezik. On je afirmirao jezik kojim su govorilo Bošnjaci njegovog doba naglašavajući potrebu da se manje uče strani, osobito orijentalni jezici, a više narodni jezik, potrebu da pisci pišu na jeziku na kom će ih i ostali narod razumjeti, a ne na stranim jezicima za uži krug ljudi. Rečenice su mu kratke, sžete, poslovične, s naglašenim porukama. Mulić piše priče o svijetu u kom živimo ppromatrajući jednostavne i svakodnevne životne stvari i pojave koje uokviruje u zanimljivu i poučnu fabulu. Za njega suvremenici tvrde da je bio jezički čistunac, da je priču i jezički i stilski i kompoziciono gradio do perfekcije i tek tada je nudio čitateljimaa. Piso je priče jednostavnim jezikom. Od poznatih motiva tradicionalne bajke Mulić gradi nove prozne tekstove, kao što razmišljajući, sluteći, maštojući, snjajući, nalazi nove motive za svoje jednostavne, zanimljive, humorom protkano bajkovito kazivanje. On se ne dodvorava dječjem svijetu, ne pronalazi zanimljive kalambure da bi privukao i zadržao pažnju djeteta, već piše jednostavno jednostavnošću prodirući do suštine. Piše o malim stvarima preko kojih dolazi do zaključaka o velikima, o nebitnima, da bi dijete samo došlo do onih bitnih o opstanku u svijetu i vremenu. Mulićeve priče su uglavnom kratke crtice s naglašenom porukom i poukom. U njihovom temelju je narodna tradicija, a najčešće su u prvom planu poruke o ljubavi, poštenju, vjeri i odgoju. Djela mu nemaju veće umjetničke dimenzije, ali je u historiji književnosti za djecu Bosne i Hercegovine ostao zabilježen kao neumorni pregalac i prosvjetitelj koji svoje ideje propagira i rječju i djelom. Priče mu izrastaju iz anegdota i pisac ih manirom vještog umjetnika razvija u veće pripovijedne cjeline. Budući da je dugo radio kao učitelj, u svoje priče je ugrađivao poruke o poštenju, ljubavi, tradiciji, odgoju i sl. ("Slušaj roditelje").Cilj je usditi mladima osjećaj obaveze,pripadnosti i ljubavi. S današnjeg aspekta za priče Hamdije Mulića možemo reći da imaju naglašenu didaktiku, da su kratkog daha i s naglašenom humorističkom dimenzijom. Mulić se nije razvio do izrazite pripovjedačke individualnosti i nije ostavio djelo trajnije umjetničke vrijednosti. Riječ je o tipu angažovane literature koja je imala svoj cilj i namjenu i koja je imala svoje opravdanje u vremenu u kom je nastala i u kom se koristila. Bez obzira na umjetničku vrijednost djela, za priče Hamdije Mulića se može reći da su značajna etapa u historiji dječje priče na ovom prostoru i da je ovaj neumorni pregalac i prosvjetni radnik ostavio dubok trag u odgoju mladih, njihovom estetskom i etičkom prosvjeći-vanju. "Blagost je inače dominantna emocionalna crta Mulićeve proze društveno – odgojnog tipa, izvjesna ganutljiva, sentimentalna blagost ljudskih apela, preklinjanja. Ona se nalazi u sižeu koji se često svija oko sirota, sirotinje, samotnih i ostarjelih majki i djece, posebno, dakle, sve oko situacija koje spontano iza-zivaju osjećanje samilosti, na koje Mulić svjesno ide. Uz ovaj etički cilj, kao etičko-životnih samisao Milićeve proze, izbijaju primjeri poštenja, marljivosti, prijateljskog ophođenja i sloge, koje pisac propagira uz upotrebu izvjesnih književno – andragoških metoda" (35, str. 513.)

Hadžem Hajdarević

Pisac koji je u posljednjoj deceniji objavio desetine priča u dječjim listovima i časopisima uglavnom vjerskog i poučnog karaktera.( Male novine, Kevser, Muallim, Vesela sveska, Sff ). U prvom planu Hajdarevićevih priča ( Majka, Stara trešnja, Bajramske cipele, Ezan) je vjersko-socijalna tematika. Hajdarevićeve priče su plod stvarnosti i imaginacije, običnosti i prvotnosti, samisla za realno i ono što će tek postati realno, egzistentno, svakidašnje. Priče su napisne maštovito i poetski, sve događaje pisac prati iz vlastitog ugla, a istovremeno je i narator, koji gradi fabulu, koordinira radnju i izvlači zaključke.

Džemaludin Latić

Latić je stvaralac koji se, kao i Hajdarević, periferno bavi dječjom pričom, ali i ono što je napiso do sada, predstavlja snažan doprinos razvoju i afirmaciji dječje priče vjersko-poučnog tipa. Suradnik svih današnjih dječjih listova i časopis, pisac koji je prvenstveno pjesnik, pa u dječje priče unosi snažne poetske slike djetinjstva. Osobina Latićevih priča ( Krik, Sjećanje, Vočići, Majka, Šejtanija i dr.) je snažno slikanje socijalne strane djetinjstva i sjećanje na vlastito djetinjstvo. U temelju poetike su priroda i socijalna strana života i te dimenzije pisac daje u formi brojnih i bogatih slika nacio-nalne pripadnosti. Njegove priče, osim jednostavnog izraza imaju snažne opisne slike koje govore o nečemu što se dogodilo, a što se može podrazumijevati kao dječja realnost. Uprkos realnom tlu, sve se u njega kreće između fikcije i stvarnosti, na relaciji u kojoj kroz bajkovito i mitsko slutimo stvarnost koja je do kraja ispunjena poetskim fluidom koji je i temeljna orijentacija ovog pisaca. Zbog svega toga Latićeve priče su nagovještoj snažnih potencijala ovog pisaca koji je već i dosdašnjim dječjim pričama dao pečat i obilježje bosansko-hercegovačkoj dječjoj priči.

Murat Šuvalić

Pisac koji se još kao gimnazijalac eksponirao kao protivnik austrougarske vlasti, pa je zbog toga izbacivan iz škole i zatvaran u zloglasnu bihaćku Kulu. Radio je s omladinom koja se borila za socijalna prava svoga naroda, njegovo učešće u vlasti i socijalnu sigu-rnost. Sve je to našlo odraza i u njegovom djelu, osobito u ranoj fazi njegovog stvaralaštva kad je piso zanimljiv i neobičan tip kratke realističko-stirične priče. Šuvalić je napiso desetak pripovjedaka u kojima je uglavnom opisao život mladih. Mlade je naslikao uronjene u svijet oko sebe i učesnike u svemu što se oko njih zbiva. Oni su buntovni puni revolta, ali i puni ljubavi i razumijevanja za ono što je istinska ljudska vrije-dnost. Šuvalić slika prve susrete, prve ljubavi, prve dodire. Poznata mu je zbirka Izabrane pripovijesti, (Izdavač:Prva muslimanska knjižara, Srajevo 1942.) u kojoj ima nekoliko snažnih priča za mlade. (Na Jagodnjaku, Sida, Moj junac, Adila i Na putu). Za priče Murata Šuvalića se kaže da su realističke prozno-poetske sličice stvarnosti, u kojima se krije istina o ljudima Bosne i njihovim stalnim pokušajima da očuvaju patrijarhalno-etičke nazore, obraz i čast, ime i ponos Bošnjaka. To su priče koje se naslanjaju na epsku tradiciju. Tri su temeljne karakteristike Šuvalićevog djela: ljubavna i rodoljubiva tematika i stiričan odnos prema svijetu u kom čovjek živi. Njegovi junaci su puni emocija, oni tragaju za putevima koji će ih uključiti u tokove života, tragaju za putevima i mogućnostima komunikacije sa svijetom u kom žive. Taj svijet u kom dijete živi često ppromatra s humorne strane. Ogrćući često fabulu svojih priča u metafore i alegorije, Šuvalić slika stvarnost, isamijava vlast, kritikuje i pokušava da ukaže na žarište problema s kojima se susreće čovjek Bosne početkom 20. stoljeća. Zbog stalnog proganjanja i teškog zatvorskog života umro je mlad – u 40.-toj godini života. Krupljani ne pamte veću dženazu što je bio dokaz o popularnosti ovog pisaca. "Bez pretjerivanja se može reći da je Murat Šuvalić, upravo po ovakvom književnom radu, a i po prirođenim duševnim svojstvima: junaštvu, čestitosti i nekoj djetinjoj odanosti prema prijateljima i nepomirljivosti prema režimskim perjanicama, bio najvoljeniji i najčitaniji beletrist – književnik bosanskih muslimana skoro čitav jedan decenij"(43, str. 17).

Branko Ćopić

Branko Ćopić je pisac o kom posljednjih godina postoje različita mišljenja i stavovi : od onih koji u potpunosti negraju umjetničku vrijednost u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu za djecu, pa do onih apologetskih u kojima se bez imalo kritičnosti sva su njego- va djela svrstavaju u sami vrh bosanskohercegovačke ( i evropske!) dječje literature. Istina je negdje između: Ćopić jeste značajan dječji pisac, osobito pisac dječje priče, ali i pisac koji ima dosta propusta i promašaja, dosta tendencioznih priča i pjesama nabijenih ideologi-zacijom kako bi se uspješnije djelovalo na malog čitatelja. Ćopić je objavio nekoliko značajnih zbirki dječjih priča među kojima suvremena književna kritika posebno izdvaja U carstvu leptirova i medvjeda, Priče zanesenog dječaka i Baštu sljezove boje. Temeljna vrijednost i novina Ćopićevih dječjih priča je humor, sočan, snažan i specifičan. To je humor koji se njeguje u Bosanskoj krajini, a koji je prepoznatljiv zbog svoje jednostavnosti i univerzalnosti. U tome je i tajna uspjeha humorističkih Ćopićevih priča kod malih čitalaca. U odnosu na pisace njegovog doba je u tome da pristupa djetinjstvu na nov i neobičan način: u pričama ne opisuje život i to dvije njegove strane: ozbiljnu i šaljivu. Tako olakšava životne nedaće i život djeteta čini lakšim i ljepšim. U temelju Ćopićevih humorističkih dječjih priča je narodna tradicija, prošlost naroda i njegovo bogato višestoljetno iskustvo. Svoju poetiku je temeljio na narodnom shvatanju funkcije dječje literature i na šalozbiljnom ppromatranju svijeta djetinjstva. Tako je napravio krupan korak u odvajanja dječje literature od snažnog utjecaja pedagoške tendencije koju su u svojim pričama naglašavali do tada pisci koji su uglavnom bili prosvjetni radnici. Stalne nemire koji u njemu tinjaju bez mnogo razloga i objašnjenja. U pričama se prepliće stvarno i fikcionalno. "Bajka je tu, na dohvat ruke, iza prvih vrba, spustim li očne kapke, istog trenutka oko mene zaigra bučan i bezbrižni dani djetinjstva od kojih mi se vrti u glavi" – napiso je jednom.

Advan Hozić

Advan Hozić je pisac koji je uporno i istrajno pisao romane i priče s ratnom tematikom, a u posljednjih nekoliko godina objavio je i jednu zbirku dječjih priča iz suvremenog života. Knjige s takvom "univerzalnom" tematikom su još i Sumnjivi telećak, Čudo od djeteta, Na kraju plača i dr. Osobina Hozićeve poetike je u snažnom slikanju likova i tumačenju onoga što je u njima suštinsko i snažan humor koji izvire iz životnih situacija. Istovremeno, pisac ulazi u psihu djeteta i slika ono što se u njegovoj duši događa. Advan Hozić piše laganim, jednostavnim i opuštenim stilom u kom ponekad u prvi plan dolazi humor, a nekad nostalgija. Njegovi dječaci su iz zbilje i oni imaju svoj svijet u kom žive i u kom poku-šavaju da se snađu. On prati dijete u psihološkim mijenama, erotskim buđenjima, prvim slutnjama i tajnama (Ljetni provod, Sve piše na zidu, Kućni špijun)."Advan Hozić ne piše o ljubavi, već o igri ljubavi, o malim sanjarima, tužnim i veselim dječacima i djevojčicama. Bavio se unutrašnjim dječjim bićem za svagda se odljepljujući od površine u područje psihe". (25,str. 62).

Vlado Dijak

Dijak je piso neobičan tip pjesničke proze (Topovi i glagoli, Ljubičasti kišobran) u kojoj je dao snažnu poetsku sliku svijeta i vremena djetinjstva. To su impresivne nostalgične poetske pričice o danima djetinjstva koje je "potonulo u vatru i vodu". Stoga je osnovna karakteristika njegovog pripovijedanja tuga i semtimentalnost. U temelju Dijakove poetike je svijet mašte u kom se dešavaju čuda i zbilja koja ima svoje naličje osobito u ratnom vihoru. Dijete u ratu i njegovi unutrašnji lomovi, bijeg djeteta u svijet mašte, tematske su okosnice njegovih priča. To su priče koje u sebi imaju i humora i šale, a osobito je snažno opisno buđenje prirode i buđenje dječaka koji vremenom, iz dana u dan, izrasta u čovjeka.

Halid Kadrić

Halid Kadrić je vrlo produktivan pisac za djecu i mlade, ali njegovo književno djelo nije ostavilo dublji trag ni na djeci ni na

mladima. U svojoj prozi je spojio originalna zapažanja i bezazlenu prozračnost jezika, te psihološke reakcije bića na pojave u stvarnosti. Sve su to mogućnosti brojnih zabuna i zapleta koji služe kao temelj Kadrićevog humora. Kadrić je piso priče za djecu i one malo starije. Tematski raznolik, obuhvatio je brojne detalje iz vremena djetinjstva, prve spoznaje o ljubavnim i erotskim dimenzijama života. Kadrić je prvi kod nas započeo erotsku pripovijetku za mlade. Pisac u svojim pričama dopire do najintimnijih tajni mladića i djevojaka u koje može ući samo onaj tko pozna prirodu mladih. A analizama nerazriješenih tajna dječjeg bića ne zadržava se samo na vanjskim manifestacijama, već ulazi i u psihu mladih tragajući za odrazima koje neke situacije ostavljaju mladima. Pokušava da objasni prijelaz iz djetinjstva u mladost, da shvati i opiše jedan period djetinjstva pun čarolija, svijet u kom se sukobljavaju stvarnost i fikcija, mašto i sn. Međutim, Kadrić se nije zadržao samo na erotici i intimnosti, već je proširio tematsku dimenziju svojih priča na sudar nekih želja i potreba s tradicijom i konvencijama, te rezultate koji u tom sudaru ostavljaju traga na psihi mladih. Tako u pričama suočava poglede i ponašanje novog i stadog vremena, nosioce novog i starog shvatanja života i svijeta.Kadrić prati prve udarce srca, zov krvi i nalete strasti u vremenu kad su ta stanja mladima još uvijek nepoznate. Njegove su priče uglavnom priče o prvoj ljubavi. On proširuje tematiku priča za mlade, unosi u njih prve dječije snove i želje, nagone i potrebe. Objašnjava da sve ono što se dešava u mladima nije izmišljeno i pronađeno, već se to spontano dešava, izvire iz prirode njihovog bića.

Nafija Sarajlić

Priče za djecu Nafije Srajlić su neobičan tip autobiografskih proznih crtica koje imaju sve teoretske osobine kratke priče. Međutim, one su često duboko intelektualne i misaone, pa su teško shvatljive, mada su namijenjene djeci. Njena proza je zanimljiva, tematski raznovrsna, živa, duhovita, jezgrovita i rječita. Svoje priče nazvala je Teme. Njene Teme su izazvale u javnosti takav intelektualni interes da nas i danas iznenađuje i zbunjuje. Pisala je čistim bosanskim jezikom s blagim humorom i sarkazmom. Nafija Srajlić zna ukusno izabran motiv ukrasiti kratkim refleksijama, sžetim i plastičnim slikama. Sžet i lakonski stil, jasn i čist književni jezik, jednostavnost izražavanja i snažne emocionalne slike s naglašenim poentama daju jedinstvenu vrijednost njenim pripovijetkama. Poznate su joj priče Jedan čas i Šumareva Zorka. Nafija Sarajlić je prve svoje radove objavilau litu Zeman 1912. a ave ostale 1914 i 1918 u časopisu Biser.

Uradio : Šefik Spahić

Isak Samokovlija

Pisac koji je u svojim pričama dao snažne likove jevrejske djece: Rafaela, Mirjamu i sl. U svojim pričama je slikao siromašne i bose sarajevske dječake i naglašavao je socijalnu dimenziju. Njegove socijalne slike govore o sudbini ljudi u sredinama u kojima žive, ali i u tihoj, dubokoj ljubavi koja tinja u njihovoj duši. Govore o tragici djeteta u svijetu i vremenu, njegove pokušaje da se uzdigne do čovjeka i izgradi u korisnog člana društva (Kako je Rafael postajao čovjek, Mirjamina kosa). Samokovlija govori o djeci i njihovim patnjama, o sudbinskoj pred-određenosti na patnju i stradanje. U svojim pričama slika likove iz različitih sredina i različitih zanimanja: zanatlije, trgovce, nosče. Ti njegovi likovi su najčešće iščašeni iz sredine u kojoj žive, na neki način obilježeni, deformirani, stavljeni pod lupu stvarnosti, osvijetljeni sa svih strana. Ulazi u psihu junaka i opisuje što se tamo zbiva – slika njihove snove, maštu i nadu u ljepši život koji najčešće i ne dočekaju. Osnovna tema njegovih priča je sukob između svijeta u kom dijete živi i onog svijeta koji dijete nosi u mašti i kakav bi trebao biti. Ti sukobi, želje i stvarnost, najčešće imaju tragične dimenzije. Zato je u njegovim pričama prisutna neka tiha tiha i sjeta,patnja i pomirenost čovjeka sa sudbinom i stradanjem. Mada su njegove priče zatvorenog tipa i po kompozicionoj strukturi i tematici, Samokovlija je u slikanju svojih junaka, najčešće djece, dao tim slikama uinverzalne dimenzije."Samokovlijina djeca i ljudi jedinstveni su u književnosti, ne samo po zatvorenosti i geografskom određenju Bjelava, odakle potiču, već i po etici, filozofiji, fatalizmu, tragizmu i shvatanju da je čovjekov život unaprijed zapisn, objašnjiv iz njega samoga, njegove prošlosti, socijalnog položaja, stalnog snjanja i slutnje, i besamislenog trajanja. Njegovi junaci prkose životu ne više samo mirenjem sudbinom, već i spoznajom o vlastitoj nemoći da išto promijene u svojoj svakodnevici. To je život bez vidljivog početka i kraja, život prihvatanja udes bez naricanja, ljutnji, u trajnoj neizvjesnosti: "Sve je onako kako je zapisno, a sve je zapisno"( 18, str. 51.). U pričama "Kako je Rafael postajao čovjek" i "Mirjamina kos" Samokovlija je pokazao mnogo ljubavi prema problemima, patnjama i stradanju malog čovjeka. U središtu njegove proze za djecu je junak koji trpi pritisnut društvenim i etičkim konvencijama. Naslikao je svijet mladih u godinama kad počinju shvatati životne nepravde i socijalnu nejednakost i naglašava bolno sznanje mladog čovjeka da se odupre normama i zakonima starijih. To je svijet mladih na raskrsnici između stvarnosti stvarnosti i snova, pa se u njima gasi ljubav, sn i želja da se nešto izmijeni. Istovremeno je naglašen snažan humanizam i razumijevanje prema problemima tog svijeta.

Alija Nametak

Alija Nametak je bio jedan od najznačajnijih književnih, kulturnih i prosvjetnih radnika na početku 20. stoljeća. Pisac snažnog i iskrenog realizma, književni kritičar i historičar književnosti. Uložio je mnogo truda da afirmiše bošnjačku književnost. Uređivao je brojne listove i časopise, surađivao s piscima, sugeriso i svjetovao ih, pokušavao da književnost u Bosni i Hercegovini, koja je u to doba bila pod snažnim utjecajem evropskog realističkog koncepta, da umjetnički pečat i obilježje. Nametak je poznavao duh i dušu svoga naroda i znalački ga je naslikao u svojim pričama. Naslikao ga je u okruženju bosanske kasbe, s njegovim svakodnevnim brigama i problemima, njegovom etikom i odnosom prema svijetu i stvarnosti. Njegovao je tip regionalno-folklorne proze u kojoj se nastavljaju suvremena usamjerenja na tradicionalne oblike bošnjačke priče. Hroničarski prati sudbinu Bošnjaka u međuratnom periodu. U svojim pričama naglašavao je najdramatičnija zbivanja u historiji – materijalno propadanje musli-manskih porodica u doba dolaska Austrougarske u Bosnu. Za Aliju Nametka kažu da je pisac starog bošnjačkog života, bošnjačke obitelji i njenih patrijarhalnih zakona. Te dimenzije u njegovim realističkim pričama se dodiruju stvarajući historijsko-duhovnu rezonancu sudbine bošnjačkog naroda koju nasilno ruše zbi-vanja i događaji novog vremena. U prvom planu njegovih priča je motiv nesnalaženja i propadanja pod plimom novih životnih oblika. U dječjoj prozi Nametak liči na narodnog pripovjedača koji slušaocima priča toplo i zanimljivo( Travka zaboravka). Pisac često u pričama koristi narodne umotvorine da bi naglasio svoju misao, ali im ne daje neku posebnu funkciju: one su spontane i autentične, stvarne i svakodnevno prisutne u čovjeku poput samog života. O jeziku Alije Nametka piso je i Miroslav Krleža koji je isticao: " Za mene je najljepši naš jezik – jezik bosansko-hercegovačkih muslimana. Uzmite, na primjer, Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Nametka, Hamzu Humu, ili – ako hoćete – one muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca." Riječi "literatura srca" treba posebno istaknuti kao izraze stvaralačke iskrenosti, izvornosti i spontanosti. U pripovijetkama za djecu Alije Nametka pratimo razvojnu kompoziciono - tematsku liniju koja ide od jednostavnijih dječjih priča s temama iz svakodnevnog života djeteta, prema pričama za odrasle u kojima se pokušava naslikast sva složenost životnih odnos u vrijeme historijskih previranja u Bosni. U svoje priče upliće zanimljive bajkovite motive koji ih čine neobičnim i specifičnim i zbog kojih su bile osobito popularne kod mladih čitalaca (Za obraz, Bajram i sl.). Takvim ppromatranjem i slikanjem stvarnosti s realističko – bajkovitim primjesama, pisac je uspio naslikati ljude koji žive na granici između prošlosti i sdašnjosti, jave i sna. Njihov život na raskrsnici vremena i vijekova, Nametak je uspio realistički dočarati.

Riječ je uglavnom o sukobima na socijalno – klasnoj ravni koji se prenose i na sukobe unutar ličnosti. Nametak je pokušavao da izađe iz poznatih i uhodanih tradicionalnih klišeja bošnjačke priče za djecu njegovog vremena,pa je mijenjao pristupe obradi svojih tema, miješao fikciju i stvarnost i na taj način dao zanimljiv tip priče koja i danas ima svoj sjaj i umjetničku ljepotu.

Edhem Mulabdić

Po svom pripovjedačkom djelu Mulabdić je pravi izdanak domaćih bosansko-hercegovačkih književnih prilika. Njegova proza za djecu izvire, s jedne strane iz narodnopripovjedačkih tradicija i opservacija suvremenog života, a s druge strane svodi se i primjenjuje na aktuelnu problematiku društvenog i kulturnog života u Bosni i Hercegovini. Zato su njegove priče prava mala antologija različitih pripovjednih tema iz života, te primjer vlastitog književnog, emoci-onalnog i etičkog pristupa ljudima i stvarnosti. Osobina te proza je humanistički pristup čovjeku i prizvuk blage šale. " U svojoj prozi Mulabdić je naslikao bezbrojne ljudske povijesti, život na nizbrdici i usponu, ljude kojima vitla zamah vremena, ili blago miluje igrajući se s njima. Životne sudbine svojih malih junaka Mulabdić je intimno i s uzbuđenjem doživio, pokušavajući da im pomogne toplinom ili razboritom rječju skrivenom o snažne monologe i dijaloge, pripovijednim epilogom koji djeluje kao izričit komentar, kao kritika ili usamjerenje i za njih i za buduće generacije. Te sugestije u dječjoj literaturi su bile ponekad tako jake da su snižavale pripovjedačko - umjetničku razinu njegovih priča" ( 35, str. 442 ). U bitnosti njegovog pripovjedačkog postupka nalazi se strukturalno oslanjanje na konkretni realizam one narodne pripo-vijetke koja se, nasuprot fantastičnoj narodnoj prozi, reducira na dnevni život i etičke pouke, na pripovijedanje slikovitim i živim govorom narodnog pripovjedača, kakvim se iznose fabule iz života na sijelima, s elementima "šale pomiješane s zbiljom", kako sam Mulabdić kaže u uvodu svoje knjige dječjih priča.I mada mu priče najčešće počinju živim sjećanjima na bezbrižne dane djetinjstva ("Komadić šale, Kod starog dede, Sijelo). Prisutan humoristički prizvuk, ( U pušnici), te anegdotsko – bajkoviti završeci (Junaštvo Huse od Moruše, Pokajanje). Uprkosa svemu, u Mulabdićevim dječijim pričama je suviše naglašena pouka i poruka koja guši umjetnost i pretvara njegove priče u zbirku svjeta i pedagoški udžbenik o ponašanju.

Petar Kočić

Petar Kočić

Pisao je tip priče koja ima nacionalno – borbenu boju i težnju, u vrijeme moderne književnosti, što je našlo odraza i u Kočićevoj dječjoj priči. To je tip priče koji je u svom podtekstu skrivao piščeve misli, ideje, poruke i pouke.Likovi su mu složeni, a u njihovoj dubini čitalac nalazi nacionalne i socijalne ideje. To su zanesenjaci koji žive od slavne prošlosti, koji hvale tradiciju i vremena borbe i hajdukovanja, buna i otpopra. Kočićevi su junaci iz postojbine Kraljevića Marka i Budaline Tale. Oni su prije svega veliki rodoljubi koje narod voli i o kojima prepliću priče. Ljudi izgubljeni i zalutali u novom vremenu koji imaju svoje snove i pokušavaju da ih ostvare (Jablan). Njegove su priče o sodbinama čovjeka, o blagostanju i kobi (Kroz mećavu), a u njima je uvijek naglašena nacionalna crta i simbolika. U Kočića nije dana čudesna slika prirode kao u Hromadžićevim bajkama, nego priroda puna opasnosti koje prijete čovjeku i čovjek mora biti snažan i sposoban da joj se odupre. Opisuje propadanje jednog velikog doma, osipanje porodica, rušenje tradicije i dolazak novog čemu se pisac nimalo nije radovao. Takav degradirajući idejni stav često je naglašavan u pričama kao pozitivna strana Kočićevog pripovijedanja, a njegove priče za djecu se temelje na afirmaciji poraza i gubitaka. Selo i seljaci kod Kočića nisu više izložba folklornog i prazničnog ruha i bogatstva, niti samo opis paćenika u mrežama bogatih – to je široka slika teškog nacionalnog položaja i status. Njegovi likovi su duhovna veličina i snaga što daje pričama etičku dimenziju.

Ivo Andric

Ivo Andrić (1892-1975), književnik, jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca. Rodjen je u dolcu,selu kraj Travnika. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a slovenske književnosti i istoriju studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata hapšen je i interniran. Izmedju dva rata bio je u diplomatskoj službi. Živio je u Beogradu gdje je i umro.Pisac je snažne imaginacije, a istovremeno i vanredan poznavalac istorijskih prilika stare Bosne,o kojoj je najčešće pisao. Osnovne su mu karakteristike prefinjena psihološka analiza, duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i moć da sugestivnom magijom poetske riječi dočara i otjelovi ljudsku i društvenu panoramu minulih vijekova. Koristeći narodna predanja, legende, istorijsku faktografiju, a prije svega plodotvorno bogatstvo svoje mašte i osjećanja svijeta, podigao je monumentalnu umjetničku građevinu u književnosti naše epohe. Najprije je objavljivao pjesme, lirsku prozu, prevode, članke i kritike, zatim prešao na pripovjetku i roman. Spada u red naših pisaca koji se najviše čitaju i djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske jezike i u mnogom zemljama Afrike i Azije.Dobio je povelju za životno djelo Saveza književnika i Udruženja izdavača 1956., Nobelovu nagradu za književnost 1961. kao prvi Jugosloven, Nagradu AVNOJ 1967., 27-julsku 1970., Vukovu nagradu za izuzetan stvaralački i opšti doprinos našoj kulturi 1972.; odlikovan je ordenom junaka socijalističkog rada.

-Romani: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas  (koji je ostao nedovšen); 

-zbirke pripovjedaka: Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami; -putopisi i skice: Staze, lica, Predeli, -lirska proza i pjesme: Ex Ponto, Nemiri, Lirika; -meditativna proza: Znakovi pored puta, Esiji, kritike, članci I i II, Sveske.

Hasan Kikić

Poetika književnog djela Hasna Kikića zasniva se na realističkom slikanju ljudi i događaja u vrijeme između dva svjetska rata. Djela mu nose autobiografske crte s naglašenom socijalnom tematikom. O svom djetinjstvu pisac kaže: "Djetinjstvo!…Ja sam u njemu ipak snio jedan san. Ali, kad mali siromaščić u poderanom koporančiću i zakrpljenim čadorbeznim gaćama ima jedan sn, on ga lako i izgubi. Tako sam i ja svoj san gubio bezbroj puta i ponovo ga nalazio. Bio sam uporan u tom snjanju…" U svojim djelima je na dramatičan način prikazao svijet u kom dijete raste, bez nježnosti i pažnje, bez ljubavi i razumijevanja. Dijete spoznaje svijet kroz vlastita iskustva i tako se osposobljava za život. Kikić je ostao vjeran Bosni i životu njenih ljudi. Glavna njegova preokupacija je mali čovjek, dječak , koji se kroz gorka životna iskustva formira u čovjeka.To su mali ljudi sa svojim manama i vrlinama, sa svojim svakodnevnim brigama i životnim radostima. Opisni su toplo i jednostavno, bez uljepšavanja i dotjerivanja, pa se Kikićeva proza samatra najizrazitijim tipom realističko – socijalne literature. Originalna po motivu, svježa kao ros, njegova svaka priča liči na poemu. Takva je poema o djeci - goničima goveda. Ona je stkana od čudnog tkiva: od surovih činjenica ratne realnosti i dječjih snova. Motivski mu priče nisu bogate. Priča o djeci koja gone carska goveda u vojnički logor 49 kilometara udaljen od varošice i onda se vraćaju kući s zarađenim novcem. Materija koju je uzeo da obradi, je teška za obradu, ali je Kikić rješavao majstorski. Njegove priče nemaju hroničarske sivosti ni ponavljanja. Uvijek je akcenat na nečemu drugom, a osnova je ista i čini čvrst kompozicioni okvir. Pripovijetke mu se širi i obuhvataju sve veći životni krug prerastajući u upečatljivu sliku vremena. U slikanju djece naslikao je najplemenitije ljudske kvalitete. U tim slikama se osjeća piščeva ljubav. To su djeca s vrlinama i manama,pa zato djeluju talo uvjerljivo. Njih pritiskuje neimaština, glad, patnja, sujevjerje i druge životne nedaće. Drugarstvo i radost. Prvi tračci svijesti. Sve to daje u skladu bezazlenosti i prerane zrelosti, a u tom je pisac pokazao snažno poznavanje dječje psihologije.

Zija Dizdarević

U bosanskoj književnosti se samatra da je to najtragičniji lik među umorenim i poginulim našim naprednim književnicima u proteklom ratu. Djelo mu je obimom skromno,samo jedna zbirka priča, ali je sigurno da bi bosanska literatura bez te knjige bila siromašna i nepotpuna. Bila bi naša literatura uskraćena za priče koje se plemenitom porukom utkivaju i u neposredni život naše današnjice. Lijep jezik, odista samosvojan, Zijo je, kao i Hasan Kikić, uspio regionalni izraz iznijeti iz tame kasbe i podigne u svijetle visine naše književnosti. Taj jezik je umjetnički asimiliran, složen u poetske skladove. Taj jezik ima probrane riječi, one koje snažnije kazuju unutrašnja viđenja. U temelju tog jezika je narodno književno stvaralaštvo, narodna lirska i epska pjesama, narodna bajka. To je jezik kakvim je Bosna bogata ako umjetnik ima dara da ga otkrije. To se osjeti naročito u pričama Prosnjane jeseni, Majka i slično. Dizdarević slika dijete u vremenu izrastanja i prvih ljubavnih i životnih spoznaja. On ima duboko samisleni bošnjački govor u kome su humor i poezija nerazdvojni, u kojima je sdržana narodna mudrost o životu, ljudima i stvarima. Naročito je snažno naslikao kalsbu. Kasba je u Zije Dizdarevića društvena sredina koja nameće i specifičnu psihologiju i etiku i estetiku,. Zatvorenost života u njoj, poput Samokovlijinih pripovjedaka, oblikuje ljude, njihove misli i pokrete. To je slika karakteristične balkanske zatvorenosti s teretom duhovnih slojeva na sebi.

Jozef Finci

Jozef Finci zvani lupov je piso uglavnom kratke priče za djecu u kojima je slikao djecu u vrijeme okupacije grada. Već u tim prvim njegovim pričama došlo je do izražaja jedno novo i neobično opredjeljenje i nova tematika. Pisac, naime, počinje u prvi plan svojih priča stavljati igru napuštojući dotadašnje teorije po kojima priča mora imati pedagoško-didaktičku dimenziju. U svojoj zbirci priča Indijanci na-ših ulica Finci je ispiso niz zanimljivih životnih detalja u kojima u prvi plan dolazi igra i tiha sjeta kao refleksa sjećanja. Mada u pričama ima veliki broj slika iz teškog života djece, Finci nije išao do naturalističkih rješenja, već je ostajao na razini toplog i tihog pričanja o potrebi razumijevanja i komunikacije među ljudima. Djeca u njegovim pričama su mali ljudi koji imaju svoj svijet i svoje zakone, svoju patnju i tugu. Ne ulazeći dublje u psihologiju svojih likova, naslikao je njihovu otpornost u životnim nedaćama.

Skender Kulenović

Naviknuti da djelima dječje književnosti u Bosni i Hercegovini nailazimo na stereotipne teme, s gotovo identičnim događajima i doživljajima, često predstavljenim više piščevim subjektivnim gledanjem na tokove zbivanja, nego na životnu zbilju proisteklu iz realnih izvora, gdje prevladavaju bajke i ratne teme, u pričama za djecu Skendera Kulenovića nalazimo ssvim originalne sdržaje, i – što je još važnije – drukčije bavljenje tim sdržajima. Mada je fabula ona vrijednost koja dijete veže za knjigu, koja ga privlači ili odbija, u Kulenovićevim pričama (Gromovo đule) ona je ssvim marginalna, ili je uopće nema. Kulenovićeve priče za djecu su jezgrovite, pa u takvom tipu priče nije ni moguće razviti fabulu. On se djetetu obraća kao sugovorniku, kao biće koje je željno druženja i igre, onoga što svako dijete voli, jer mu je to u naravi. Njegove priče su govor, a ne pričanje. Govor koji razbija priču u klasičnom samislu protkan je finim humorom, duhovitošću koja izbija iz samih životnih situacija koje su ssvim obične, česte, rekli bisamo svakodnevne. To su, na primjer, mašto, hvaljenje junaštva, snage i spretnosti, igra skrivača, pravljenje trubi, takmičenja u bacanju kamena s ramena, konjske utrke, kupanje u jezeru, prask groma i sl. Nikad se Kulenović ne bavi zbivanjem kao događajem, nego onim što to zbivanje uzrokuje, refleksom koji ima na mlado biće što se prvi put susreće s nekim događajem. U tim opisima uvijek je u prvom planu optimizam i vedrina, misli da bosanski zivoz nije glup. Kulenovićeva zbirka priča "Gromovo đule" je simfonija djetinjstva, bogata emocijama najrazličitijih vibracija. Uz naglašenu duhovitost prisutna je i slikovitost izraza. Pričanje je snažno i koncizno i u njemu nalazimo više poezije nego proze. ("Bio sam ssvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo. Moja rodna kasbica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezde se na golom nevisokom podnožju planine koja silazi u neveliko polje. Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao kratki, svijetli divovi, skaču po tim planinčinama, sblje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeruje sve živo u kasbi u kuće, štole i ćumeze, i pozatvaraju sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi ih Kur'ana ne izgovori. Ljudi šalju Bogu nijema obećanja da nikada više neće griješiti") (Gromovo đule). Pisac uspijeva da cijelu, široku sliku, predstavi jednom jedinom rečenicom. Tako, govoreći o ljetnoj oluji, i kazujući kako je za oblačnog dana doživio munje, on, između ostalog, kaže: "Samrklo se, ali sijevne, pa voćke postaju kao da su od zlata i dragod kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu". Pričajući o patnji ljudi za vrijeme suše, kaže: "Ljudi glavinjaju, zanose očima kao zaklane ovce, nemaju snage ni da progovore". Piščeva sjećanja su puna snjarenja i mašte, onih osobina koje, manje ili više, ima svako dijete, zbog čega su te priče i bliske djeci. To je još jedna vrijednost Kulenovićevog djela "Ima takvih trenutaka" – kaže pisac "kada je grijeh spavati. Trenutaka kada bi se trebalo iz najtvrđeg sna probuditi. Koji su ljepši od svega što se može usniti i za koje čovjek poslije ne zna da li su bili ili ih je samo snjao. Veza između stvarnosti i sna je tako čvrsta da se ne zna gdje počinje jedno, a gdje drugo, dokle seže jedno, a dokle drugo. Dječakovu maštu može da pokrene jedna jedina riječ: Abez! ("Starinska nekakava riječ koju do tada nikada nisam čuo, koja je iz mrtvih ustala, u kojoj kao da mrtvi progovaraju, tamna, strašna, puna nečeg strahotnog, nepoznatog! Dovoljno je da je samo čujem, da pomislim na nju i jeza me hvata"(Abez). Knjigu je pisac napiso u svojim kasnim godinama života (1975. godine), u vremenu kada čovjek uplovljava u starost i kad, pri pomišljanju na blizak kraj, doziva u sjećanje mladost kao oazu gdje se jedino osjeća sretnim. Nema u ovim pričama sjete ni žala za prošlim vremenom. Prije bi se moglo reći da se Kulenović svojim djelom želi odužiti onom dijelu života koji je najljepši i vrijedan pamćenja, u kom se razbuktava sn i mašto. Posebno plijene ambijent i atmosfera pričanja. Ambijent je samješten u tipičnu bošnjačku kasbu, piščevo rodno mjesto, a likovi koje srećemo su mahom Bošnjaci. Samo u ovoj zbirci srećemo više likova iz bošnjačkog naroda, nego što ih ima u desetinama drugih knjiga. Atmosfera je snažna i upečatljiva. U Kulenovićevim pričama se osjeća miris odaja u bošnjačkim kućama i avlijama, osjeća se miris bašča i mehana. Pred čitateljimaa je bogata slika enterijere stambenog prostora, počev od basamaka, ereze, baglama, do ponjava, sećija i ćilima. Tu su shani, džezve, ibrici i mahnale. Sve to pričama daje umjetičku snagu i simboliku. Osjeća se dah mahala, naziru se munare i kaldrme. Pričanje teče na čistom bosanskom jeziku s leksikom starom i novom, pa tako obogaćen jezik daje snažniju sliku predmeta i stvari iz vremena djetinjstva o kojem pisac piše u ovoj knjizi i svugdje u svijetu najljepsem cvijetu.

Šukrija Pandžo

Knjiga Šukerije Pandže "Samo još kosovi zvižduću " je jedna od najznačajnijih knjiga za djecu ovog pisac i njegovog doba. Uvrštena je u sve izbore, lektire i čitanke za osnovne škole. Pripovijetke su podijeljene u dva ciklus: - u jednom ciklusu su priče s temama iz zavičaja, a i drugom su - priče vezane za život u školi i oko škole. I jedne i druge, kako sam pisac kaže, imaju dosta autobiografskih elemenata. U njima ima pouke, ali ona nije nametnuta, nego se nalazi u podtekstu. Sam je pisac jednom rekao: "Oduvijek je važilo pravilo da primjeri najbolje poučavaju. U ovom slučaju mislim na likove u literaturi koji rješavaju svoje dileme u granicama utvrđenih etičkih normi. Tako da čitalac odmah zna na čijoj je strani. Ali, svaka štura didaktika je bez efeketa. Čak može da djeluje i suprotno. Pouka treba da izvire iz sdržaja, iz nenametljivo istaknutih primjera za ugled. Ali, tu se ne mogu čvrsto postaviti neka određena pedagoška pravila, a nije ni potrebno, jer svako istinsko umjetničko djelo, ukoliko je impresivno, snažno, prisutupačno, - onje je i vaspitno i poučno."

Šukrija Pandžo je najizrazitiji predstavnik generacije koja se javila pred drugi svjetski rat. Njegovao je tip tzv. školske i seoske pripovijetke u kojoj pripovijetka nije bila u prvom planu, već realnost dječjeg života. Lica njegovih priča za djecu su kroz iskušenja i procese intimnih preživljavanja sticala iskustva i spoznaje. I bez autobigografskog podatka da je mnogo godina proveo kao učitelj, iz pripovjedaka bi vidjeli da su napisne u neposrednom kontaktu s djecom u školi i da je riječ o prosvjetnom radniku. U njegovim pričama će ostati zapamćena i doživljena psihologija hercegovačkog dječaka s planine u času napuštonja toplog i tihog porodičnog doma i silaska u grad na školovanje – u neizvjesnost sudbine. Takvi prelazi su uvijek bolni i Pandžo ih je znao opisti. U drugim pripovijetkama je pričao o sebi i drugima, ali ne više s toliki oprosnosti. Kretao se površinom stvari i bilježio zgode, neobičnosti i druge situacije s kojima se susreće dijete u periodu izrastanja u čovjeka. Ton njegovih priča je ispovijedni. Sličan Lovraku, ali nije dostigao dinamiku njegovog kazivanja.

Ćamil Sijarić

Pripovijetke za djecu Ćamila Sijarića govore o snažnom pripovjedaču iz naroda koji suvereno vlada materijom i koji zna da proizvede sugestiju na čitatelje, ne samo iz zapleta i radnje, već i leksičkostilske atmosfere kojom stvara poetski naboj u svojim pričama. Osobina tih priča je osim poetske atmosfere i stilska gustina, zanimljiv zaplet i originalnost fakture. Obojen lokalnim leksičkim bojama, Sijarićeve pripovijetke nose snagu uvjerljivosti, a njihova ljepota proizilazi iz neobjašnjivih koleracija među svim elementima priče. U pričama za djecu se koncentriše na odnos djeteta prema životu i pokušaje da se uspostavi kontakt između starijih i mlađih. Radnja teče prirodno i lako, a u toj radnji je lik djeteta sa svojim dilemama koje sam pokušava da riješi. Jednostavnost Sijarićevih priča podsjeća na bajke. One se u potpunosti oslanjaju na narodnu tradiciju, a bogatstvo imaginacije stvara onu vrstu istočnjačke dekorativnosti koja upućuje na viši, pa čak i intelektualniji stepen stilizacije. Na pripovjedačke goblene rađene s mnogo boja, likva i simbola. Prisustvo samrti koja nije jasna djetetu, često se javlja u njegovim pričama. Tu su i priče o životinjama (Hrt), te niz priča o selu i ljudima. Prozno kazivanje je prožeto tajanstvenim signalima i nosi baladične tonove. Tako njegove priče imaju utvrđen ritam koji čitatelja vodi prema kraju koji se u ritmičkom zapljuskivanju rečenica i sluti. Sijarićeve priče nose u sebi jedan svijet poznat i blizak, ali otuđen samom pričom. Takav je on, prije proizvod mašte, nego stvarnosti. To je pisac realista koji oživljava običaje svoga kraja, njeguje bogatstvo njegove leksike i floklora, poeziju pejzaža i prošlosti.

Aleksa Mikić

Držalo ga se utemeljivačem i jednim od najznačajnijih predstanika dječje priče u Bosni i Hercegovinji. Međutim, novo vrednovanje koje je izdvojilo njegove priče s "univerzalnom" tematikom i značenjem, koje je izdvojilo ratne Mikićeve priče s crnobijelom tehnikom slikanja, pokazalo je da je riječ o pisacu s mnogo manje kvaliteta, nego što mu je davala kritika njegovog doba. Mikić je piso tip ispovijedne proze po ugledu na djela kakva su pisalii Džek London, Maksim Gorki i drugi pisci. U svoju prozu je istovremeno unosio bogato životno iskustvo i vlastitu ispovijest. Poznate su mu knjige s takvim pristupom "Sunčana obala" i "Prijatelji iz Samogve" u kojima je napiso tople priče o djetinjstvu na selu, socijalnu problematiku s kojom se dijete susreće, snove i čežnju za ljepšim životom. To je tip socijalne literature koju je unio u priču za djecu, ali je u pričama, za razliku od Samokovlije i Andrića, sčuvao vedrinu djetinjstva. Njegova poetika se temelji na svakodnevnim detaljima iz perioda djetinjstva u kojima pisac traga za svijetlim tačkama radosti. Dijete je u njima autonomno biće s vlastitim potrebama i zahtjevima, događaji su istiniti i izmišljeni, a u opisima je puno dječje naivnosti, živosti i igre. "Mikić je pisac koji se od ostalih dječjih pisaca razlikovao svojim iskrenim ispovijestima o djetinjstvu, dječački vedrim, živim i ponesenim, u kojima je preovlađivao ton slikara predratnog vremena. Kao pisac socijalne orijentacije, socijalnog odnos prema životnoj građi, Mikić se literaturom počeo baviti neposredno pred drugi svjetski rat. Pripadao je grupi pisaca sa sela." ( 22, str, 78-79). Draži njegove proze kriju se u običnim, svakodnevnim temama koje je znao ogrnuti u umjetničko ruho i prilagoditi uzrastu djeteta. U njoj je uhvaćen trenutak života u trajanju, u svojoj beskonačnosti i naslikan sa svim obilježjima koje im je utisnuo pisac: svoju ličnost, svoje viđenje, svoj pogled na svijet i ljude. Nije propustio da registruje i one najtananije titraje mladalačke duše, one rijetke zanose i izraze radosti što čovjek živi, što vidi sunce, travu, što udiše mirise otkos, čuje žubor potoka, gleda let ptica. U svojim pričama izvlači iz sjećanja svoj zavičaj u svem sjaju ozarene mlade duše koja se veseli i raduje životu. Ti elementi njegove proze za djecu otvorili su puteve do onih kojima je namijenjena, jer su zadovoljili njihovu radoznalost i ispunili ih doživljajem kojem su težili. Autonoman mladi svijet szdan je od zbilje i rijetko uljepšavan nitima mašte. Mali komadićak sunčane obale na rijeci u bilo kojoj zemlji ili kraju medij je na kojem se ostvaruje to rano doba čovjekovog života.

Vladimir Čerkez

Književno djelo Vladimira Čerkeza tematski je vezano za doba rata i revolucije, te za djetinjstvo u poslijeratnim godinama. Kritičari nisu osobito cijenili njegovo književno djelo, jer su ga samatrali da je to nostalgično pričanje o jednom minulom vremenu. Pisac starog kova, Čerkez nije mijenjao poetiku ni onda kad je dječja poezija i proza krenula novim, modernim tokovima i napustila ratnu i poratnu tematiku. U njegovim djelima (Breza među rovovima, Sunce u dimu) ostao je i dalje uzak krug tema koje su pune patetike i zanos. Uprkos takvoj kvalifikaciji koja u književnoj kritici vlada o dječjim pričama Vladimira Čerkeza, mora s priznati da ima priča kojima se ovaj pisac približio autohtonom djetetu i djetinjstvu. Riječ je o pričama Hrabri vojnik, Cvitan, Sunce u dimu i dr. u kojima se osjeća snažna metaforika i rječita simbolika. "Primamljivost Čerkezovog pisnja je u tome što je u slici života mladih pronašao ljudske determinante, a doživljaj ratnih iskušenja nije mehanički dat, već prirodno izvire iz toka zbivanja". ( 25, str. 53).

Azra Mulalić

Azra Mulalić (1937. Dubrovnik – živi u Srajevu) je još jedna iz brojne plejade prosvjetnih radnika koji su izgradili tip poučne priče u kojoj se djetetu na prikladan i topao način pokušava kazati nešto o životu kako bi mu se pomoglo da shvati neke životne situacije. Kroničari dječje književnosti tvrde da je napisalia i objavila preko stiotinu dječjih priča i štompala ih u mnogim dječjim listovima i časopisima. Zastupljena je u čitankama za niže razrede osnovne škole. Naročito su zanimljive i umjetnički izgrađene priče Lastavice, Igra i Razrušeni dom, Stara česama, Učiteljica, Izlet, Jutro u gradu, Baka, Kolači i dr. Generalno govoreći o njenoj prozi, može se konstatirati da je riječ o zavičajnim pričama u kojima pisac afirmira toplinu porodičnog doma i domaćeg ognjišto. U pričama Azre Mulalić dijete živi na granici između jave i sna, mašto o ljepšim danima i bori se da ostvari svoje snove. U svojim pričama koje više liče na crtice iz dječjeg života, Azra Mulalić je naslikala dijete u različitim životnim situacijama, traga za rješenjima u dječjim dilemama. Osnovna karakteristika tih priča je da su tople i nadahnute. U njima struji nenametnuta poruka i pouka o tome kako dijete treba da se postavi u nekoj životnoj situaciji. Kroz njene priče dijete spoznaje život, uči se i raste okružen pričama punih lirske topline i osjećajnosti. Sdržaji njenih priča su vezani za dijete u porodici, školi i prirodi. Ono je uvijek u igri i igra je odnovni pokretač i osnovni poticaj djetinjstva u pričama Azre Mulalić. Kroz igru pisac sugerira, svjetuje i upućuje.

Nenad Radanović

Rođen je u selu Marićka kod Prijedora 1938.godine. U dječjoj književnosti sa svojm prvom knjigom se javio zbirkom pripovjedaka Čarobni opanci u kojoj je nagovijestio poetiku svoga proznog stvaralaštva. U temelju te poetike je socijalna tematika i zavičajni ambijent koji je temeljna inspiracija ovog pisaca. U svojim pričama Radanović daje široku sliku djeteta i djetinjstva. Međutim, te slike su samo povod da se kaže više i šire o čovjeku i njegovoj ukletosti, pokušaj da se nađe put iz haos i beznađa. U pričama prevladavaju tamne boje kao unutrađnji refleks na svijet u kom dijete živi. Zbirka priča "Sreća" isto tako govori o djetinjstvu, ali s novog aspekta, na neobičan način. Pisac, naime, u potpunosti prilagođava svoje priče uzrastu djeteta, i misaono i jezički i stilski.Slika dijete u ambijentu planinskih prostora u kom osjeća slobodu. U zbirci Almin vrt je naslikan svijet pun strepnje i slutnje, strah od nečega što će se dogoditi, a zbog čega djeca ispaštoju, mada nisu kriva za ono što se oko njih dešava. Odlika tih priča je tragika djeteta i piščeva pobuna protiv dehumanizacije svijeta. Radanović je zadržao tradicionalne oznake priče, ali je dublje od ostalih bosanskohercegovačkih pisaca ušao u psihu djeteta i naslikao njegova unutrašnja preživljavanja. To je tip dječje priče u kojoj je u prvom planu psihologija djeteta.Nenad je jedan od onih koji su dobili niz priznanja i nagrada u zemlji i inozemstvu. ==

Tekst podnaslova

==

Anđelko Vuletić

Napiso je samo jednu knjigu pripovjedaka za djecu koja je ostavila snažan trag u bosanskohercegovačkoj dječjoj priči. Riječ je o knjizi Klesr Tadija Tegoba u kojoj je od brojnih priča pisac satkao neobičnu romanesknu formu i tako naslikao djetinjstvo u čitavoj njegovoj složenosti. U temelju njegove poetike je teško i bolno djetinjstvo puno patnje i stradanja. Fabula Vuletićevih priča se temelji na suočavanju očeva i djece, njihova različita gledanja na život i svijet. Dijete promatra i slika kao nezavisno biće koje živi po svojoj logici i zakonima i ta autonomnost djetinjstva liči donekle na svijet odraslih. Krećući se na relaciji tih paralelizama, Vuletić je stvorio zanimljivu i neobičnu knjigu u kojoj je u prvom planu eksperiment o međuodnosima u svijetu djetinjstva.

Nikola Martić

Nikola Martić piše priče za koje jednu kritičari samatraju da spadaju u literaturu za djecu, a drugi za odrasle. S obzirom da se iz godine u godinu proširuje tematika o djetetu i djetinjstvu, te perceptivne mogućnosti djeteta, Martićeve knjige za djecu se mogu uvrstiti u dječju literaturu. Martić piše neobičan tip lirske proze u kojoj se osjeća snažan utjecaj motiva iz romana Hamze Hume Grozdanin kikot. Riječ je, prije svega, o naglašenom i čestom slikanju vrelog hercegovačkog pejzaža, o snažnim slikama djetinjstva koje su pune omamljujućih i raskošnih boja sunca i mora. Njegova lirska proza puna je životne radosti, natopljena je dahom života i veselja, vrelinom sunca i zemlje. Rečenice su pune melodije i zvuka i u njima pulsira život u punom samislu svoga značenja. On ne prikazuje djetinjstvo kakvo je bilo, već kakvim ga je sanjao u davnoj prošlosti.

Stevan Bulajić

Za njegovu prozu kritičari samatraju da je topla i snažna evokacija prošlosti, a za samog pisaca da je pjesnik prirode. Knjige su mu proistekle iz djetinjstva koje slika ne samo u uskoj sredini, nego i na širem životnom prostoru. Priče Stevana Bulajića nose u sebi snažne slike djeteta koje je često u sukovu sa svojom okolinom i koje samo, više ili manje uspješno, rješava te nesporazume. Iz obimnog književnog opus za djecu Stevana Bulajića ( Njih Šezdeset, Krilati karavan, Dom u divljoj travi, Šalajko i dr.) kritičari izdvajaju podužu pripovijetku Dukljan i vuk u kojoj su sžete sve one najbolje osobine Bulajićevog pripovjedačkog opus. U toj priči pisac obrađuje mitološki motiv o neprijateljstvu čovjeka i vuka, a taj motiv obradio je na neobičan i moderan način. Bulajić, naime, daje ovoj priči brojna i bogata značenja, pa su moguća različita tumačenja i izvlačenja različitih zaključaka od kojih svako može biti ispravan i moguć.ali super je za citanje i glupost i sranje jedno veliko

Dragan Kulidžan

Kulidžan je jedan od najproduktivnijih dječjih pisaca u Bosni i Hercegovini. Osim brojnih knjiga poezije, napisao je i veliki broj priča za djecu, a najznačajnije su mu dječje knjige: Šetnje ispod duge, Priča o Januaru i Medi Medadaju(lirska proza), Strašni miš, Aprilske šale i dr. Kulidžan je unio novine u poeziju i prozu za djecu u Bosni i Hercegovini, otvorio nove prostore bosanskohercegovačke dječje priče i pokazao njene neslućene mogućnosti.

Detko Petrov

Petrov nije napisao mnogo, ali i ono što je napiso predstavlja značajan doprinos afirmaciji bosanskohercegovačke dječje priče. Poznata mu je zbirka Tajne suncokreta koja u sebi nosi brojne simbole i u kojoj je suncokret simbol života i ljubavi. Petrov je talentiran pisac koji je u stanju da od malih, svakodnevnih životnih situacija isplete zanimljivu i neobičnu priču. Malo je tako darovitih pisaca kao što je Petrov koji su tako snažno znali naslikati svijet djetinjstva. U njegovim pričama i djetinjstvo i vrijeme i pričanje imaju univerzalne relacije, pa su i s tog aspekta njegove priče neobične i zanimljive. Njegovi junaci mogu biti neko drugi, prerastaju sebe, postoje, bore se za sreću, a protiv brojnih problema u životu. Poznate su mu priče Zlatna ptica, Uspomene na bijelog konja, Sve jutarnje tajne, Bakina priča o čarobnom svijetu, jabuka ispred kuće, Sastanak i druge. U njima je glavni lik dječak Boban koji proživljava djetinjstvo u najlješim i najčudesnijim varijacijama. To su priče o dječaku koji izrasta u zrelog čovjeka i kog prate svi problemi i nedaće tog izrastanja. Tako priče o Bobanu postaju priče o traganju za samislom i istinom života.

Tomislav Šipovac

Za njega kažu da je deskriptivni pisac koji zna naslikati boje i prelive prirode i emocija. U svojim pričama Šipovac slika dijete koje stoji začuđeno pred čudesima svijeta i pokušava mnogo toga samostalno – bez pomoći odraslih – shvatiti i prihvatiti. Glavne teme njegovih priča su svijet djetinjstva, priroda i životinjski svijet. Te tri teme se dodiruju i prepliću, djeca su uvijek u igri i pokretu, pa je tako Šipovac uspio dati dinamiku i umjetničku dubinu svojim pričama. Poznate su mu priče Pas čuvar, Šuma, Strašni lav i druge.

Miroslav Jančić

Jančić je poznati dječji romanopisac, a u oblasti dječje priče nije učinio mnogo. Međutim, i onaj mali broj njegovih priča govori o zanimljivom Jančićevom jezično-stilskom pristupu u obradi teme. Jančić u svojim pričama obrađuje više tema: Bosna u prošlosti, Bosna u ratnom vihoru i teme iz suvremenog svijeta. Prva grupa priča nosi u sebi i tematski i leksički sloj prošlosti, pa je tako pisac osvježio dječju priču novim temama koje do tada dječji pisci u Bosni i Hercegovini nisu obrađivali. Tema rata je druga oblast koju je Jančić njegovao. Jančić je, kao većina pisaca njegovog doba i njegove generacije, bio zaokupljen ovom temom i uspješno je obrađivao. U njegovim pričama uvijek se sluti relacija onoga što je bilo i što je moglo biti. U toj tematici naslikani su likovi sa svojim životnim i moralnim iskliznućima. Zanimljive su i Jančićeve priče iz suvremenog svijeta. Riječ je o socijalnim temama i problemima, poratnim traumama i psihičkim deformacijama koje prate njegove junake. Na jednoj strani su dobri, a na drugih zli ljudi i prateći jedne i druge – djeca uče o životu i svijetu u kom žive na osnovu vlastitih iskustava.

Radivoj Papić

Radivoj Papić je objavio knjigu Na splavu u kojoj je dao niz priča reportažno-memoarskog karaktera. Knjiga je iznikla iz sjećanja i protkana romantičnim slikama djetinjstva. S duge vremenske distance pisac promatra djetinjstvo, pa su mu priče protkane romantično – idiličnim slikama djetinjstva. On se u sjećanju vraća na sunčane obale rodnog gradića, vraća se u vrijeme dječjih igara i vragolija.Ne izmišlja događaje, već ih prenosi iz života, iz davne i daleke prošlosti.Onakve kakve postoje u realnosti. Tako je stvorio tip priče u kojoj više priča o likovima, nego što oni djeluju, više priča o radnji, nego što se ona dešava. To je mješavina priče i bajke s neobičnim i zanimljivim konceptom i sadržinom. Lica domišljaju svijet koji može postojati samo u dječjoj mašti, miješaju stvarno i nestvarno, fikciju i stvarnost. Djeca u najjednostavnijim stvarima vide čudesno i u susretu s njima prelaze u svijet bajke gdje doživljavaju brojne avanture. U prvom planu je uvijek borba između Dobra i Zla u kojoj Dobro pobjeđuje.

Alija Isković

Isković je napiso samo jednu zbirku priča koje pripadaju području i prostoru animalistike: Priče o Pink Panteru. S aspekta dječjeg stvaralaštva našeg doba uočeno je da je riječ o originalnoj, novoj i neobičnoj zbirci koju je napioso ovaj svestrani pisac, knji¸-ževni kritičar i historičar, dramski pisac i antologičar Alija Isković. Priče u ovoj knjizi su sretan spoj stvarnosti i mašte, istine i fikcije. On male čitatelje vodi u prirodu gdje kao u areni života susreće brojne junake iz svijeta bajke, druži se s njima, rješava životne probleme i prepreke.

Nasiha Kapidžić – Hadžić

Nasiha Kapidžić – Hadžić je po vokaciji dječji pjesnik, ali je napisala i nekoliko zanimljivih poetskih priča u kojima je toplo i snažno naslikala svijet djetinjstva ppromatrano iz perspektive djeteta. Poznate knjige s tim tipom priča su Čarobnilo i Kad si bila mala. U njima je Nasiha Kapidžić – Hadžić je ispričala zanimljive priče o svom djetinjstvu i objašnjavala svijet onakav kako ga vidi dijete, svijet u kom ne važe nikakva životna pravila osim pravila sreće. To je svijet u kom još uvijek dijete nije upoznalo teškoće i probleme života, u kom se susreće prividna alogičnost slična fantastičnim pričama Luis Kerola. Međutim, u toj alogičnosti uvijek ima logike i sistema koji samo dijete u svojoj mašti i spoznaji može i zna uspostaviti. Poznate su joj priče tog tipa Za ručak mi to pravimo, Brzi voz, Rijeka, Bak i dr.

Boško Lomović

Lomović je napiso zbirku Zaljubljeni bicikl u kojoj je odabrao nekonvencionalan iskaz. Zbirka je moderno usamjerena, prije svega na brojne sintagme i personifikacije predmeta u svijetu djetinjstva koja imaju svojstva ljudskih bića. Lica u predmeti u njegovim pričama su obrnuto postavljeni, bicikl kao "lice" se zaljubljuje u Natašu, a ne obratno, a zapravo se zaljubljuje biciklista do ušiju "do pedala". Posredstvom predmeta kao simbola Lomović tako vodi dijalog s djetinjstvom, pri čemu nema vremenskih relacija ni distinkcija.

Todor Bjelkić

Todor Bjelkić je na zanimljiv i specifičan način dao svoje viđenje djetinjstva. Piso je poeziju i priče, a u pričama (Nešto kao balade) je naglasio human pristup svijetu djetinjstva, razumijevanje za dječje biće i njegove svakodnevne probleme s kojima se susreće u fazi odrastanja. U njegovim pričama ima metamorfoza i bajkovitih motiva, susreću se istina i mašto, stvarnost i sn i u tim susretima dijete dolazi do životnih spoznaja.

Ranko Pavlović

Ranko Pavlović je već svojim prvim zbirkama dječjih priča skrenuo na sebe pažnju knjićevne kritike. Objavio je za djecu dvije knjige priča Čistač obuće i Jarac u pozorištu. Piso je tip kratke i u suvremenoj književnosti zanemarene priče. Pavlović piše kratke impresivne dječje priče koje su uvijek na granici između crtice, novele i anegdote. Uprkos tako impresivnoj sažetosti, one imaju svoju radnju, svoj tok, likove, prepoznatljivu leksiku i neobičnu tematiku. Tako služe uglavnom kao mogućnosti asocijacija, navode dijete na razmišljanje o životu i svijetu, kroz to stječe nova iskustva i životne spoznaje. Pavolvićeve priče (Kraljevi na vašaru, Čekinje za šiljilo, Putnici, Ljubav) odlikuje lak i ležeran pristup djeci.

Aljoša Musić

"Džafić se u knjigama za djecu "Očev zavičaj" i Neispričana priča" potvrdio kao talentiran pisac koji je svoj talent iskazao u zanimljivom spoju seoske priče i bajke koju je obnovio i dao joj nove oznake i obilježja. Žive i uvjerljive Džafićeve ličnosti su poetski dojmljive. On se ograničio na ispovijest o djetinjstvu u kojem su u podjednakoj mjeri prikazani otac, majka, brat i sestra. Mada živi u oskudici, Džafićev dječak nije bez igre, zato mu je djetinjstvo vedro i puno radosti, a siromaštvo nije zatvorilo životne vidike. Život je pred njim i on se ničega ne plaši. Čak i običan predmek, kao što je sjekira, Džafiću je dovoljan da oživi djetinjstvo. Ima nešto slično u doživljaju dječaka u pripovijeci Iska Samokovlije Kako je Rafael postajao čovjek i Džafićevog dječaka. Sjaj lima u limarskoj radnji Rafaelu, a oštrina i blještovilo sjekire Džafićevom dječaku bude neku nadu, izazivaju neku žudnju. Džafićev dječak se raduje proljeću kao o vremenu kad će mu otac moći raditi i on neće biti gladan.U priči Orao neobična je ljubav orla i dječaka. Tema neobična, može se reći čak i nova, ali do kraja nije razjasnila orlov "oproštoj" s dječakom. Da li je zlotvor ili nije, ostaće nejasno. Da li je otac htio odvratiti sina od orlova, ili doista misli da je orao zlotvor, kako se nekad o orlu govori na selu. Priča Tri lica moga oca je dobro postavljena, ali nije dovedena do kraja. Priče Novčanica i Trešnja su stegnute, a Glasovi u šumi je jedna od boljih priča koja pokazuje da pisac ima snage za dublje projekcije i zahvate života i svijeta u kom dijete živi. Nenametljivo je u svakoj priči izražena ljubav prema ocu. Otac kao tema i fenomen je rijetka u dječjim pričama, a kod Džafića je to skoro jedina tema. Sve njegove knjige su priče o ocu.Priča o zdravlju je slutnja i strah od očeve skore samrti. Što će kad otac umre? Džafić je samo naslućivao, ali nije o tome dublje piso".( 23, str. 267-268).

Alija Dubočanin

Kemal Mahmutefendić je ušao u književnost za djecu knjigom priča "Djetinjstvo pod Vrtaljicom" kojom je bosanskohercegovačku toponimiju obogatio unoseći na topografsku mapu dječje književnosti, nova mjesta i događaje. Riječ je o knjizi u kojoj je opisao svoje djetinjstvo u Konjicu i dao niz svojih impresivnih zapažanja o tom životnom dobu. Već sam naslov Mahmutefendićeve knjige priča sugerira sjećanje, evokaciju djetinjstva. Tomu uveliko doprnose i neke priče u kojima je subjektu ime "ja" i u kojima je pripovjedač glavni junak iste osobe. Sjećanje je tako, postalo mjesta stvari, a sjećanje je, kao što znamo, nešto što se dogodilo i što ostavlja dubok trag u čovjeku. Predmet sjećanja u ovoj knjizi je put djeteta do spoznaje. Taj put do spoznaje pun je problema i prepreka. Na njemu se sudaraju snovi i stvarnost. Dijete dolazi do spoznaja, ali u životu ima mnogo ožiljaka. Tematika njegovih priča je grupisna uglavnom oko nekih ključnih događaja iz perioda djetinjstva: spoznaja prvih objakata u prirodi, spoznaja samrti, shvatanje socijalnih razlika i sl. Sve to pisac vješto zna umrežiti u literatno tkivo. Kemal Mahmetefendić je djetinjstvu prišao s osjećajem zrela i iskusna pisaca. Poticaj za pisnje bio je kreativan i inspirativan. Nije izmišljao svijet, niti reducirao iskustvo na nivo dječijeg poimanja. Sve što je bilo značajno, dogodilo se u djetinjstvu: čuđenja, odgo-netanja tajni. Postavljao je pitanja sebni i drugima: ko sam i zašto sam na ovom svijetu i pokušavao na njih da odgovori mislima i rezonima djeteta i djetinjstva. Istine se temelje na iskustvu, ali ih piše sam život. Čovjek iskustva se sjeća kad je bio dijete i to je nostalgično s-znanje i poruka njegove proze. "Biti dijete je biti sv čovjek, pravi čovjek. U realizaciji ovih ideja varirao je tip narativne, dokumentarne pripovijesti i uspješno iznosio svoje poglede. Razmiškljanja nisu potekla iz nekog sistema i stava, već iz situacija u životu. Mada imaju oblik reevokacije, oslobođene su identifikacije. Vrlina ove proze je što je okrenuta djetetu, njegovoj duši i srcu. Osim jednostavnosti, lakoćom i ponesenošću lirizmom, pripovijesti se odlikuju i primamljivošću fabule i ekspresivnošću jezika. Izbjegao je zamku nekih pisaca za djecu. Nije težio efektima, već je darovito otkrivao život djece"( 23, str. 295 ).

Mustafa Samajlović

Ovaj pisac (rođen 1953. u Lascima kod Višegrada) napiso je i objavio u dječijim i dnevnim listovima veliki broj dječjih priča u kojima je pokazao svu prefinjenost i snagu svoga izraza. Samajlović njeguje prozu o djetinjstvu i mladosti. To je tip proze u kojoj struji topla i inspirativna priča od djetinjstvu, dječaštvu i mladosti. Najčešće su to njegove priče o djetinjstvu, sestrri, (Miris dunja, Sehara, Konac i misao moje majke, Košulja, Ovce i dr.). To su priče u kojima struji čistita i čednost, u kojoj se dodiruju tradicija i suvremena zbivanja. Pisac priziva vrijednost i ljepotu prošlosti u nostalgičnim pričama u kojima prepoznajemo autobiografske elemente. To su priče koje se s zanimanjem čitaju, ali koje u sebi nemaju veću dubinu i umjetničku snagu, već nose na površini sve ono što piac želi da kaže, bez dubokim misli, stilistike i podteksta.

Bajruzin Hajro Planjac

Priče namijenjene djeci nastale su u periodu djetinjstva kad je sretno djetinjstvo otrkgnuto iz njihovog života. Nastale su najčešće u vihoru rata, ovog posljednjeg. Pisane iz duše onih intimnog, a istovremeno univerzalnog, što se zbiva u životu djeteta. Toplo i nadahnuto pričanje puno emocija daje pričama posebnu draž. Pisne stilom koji je prilagođen dobi dječijeg uzrasta. U ostvarivanju odgojnih zadataka, te priče se mogu podijeliti na dva dijela: - priče o djetinjstvu(Čizme, Kino, Koliba, Kredenac i Djetinjstvo i - priče iz rata: Jetimi, Majka, Muhadžeri, Paketi Otac i sl. Njegove su priče izraz ljudskih sudbina, snažne životne slike o čovjeku i njegovoj ličnosti, njegov život i tragika u ratu. Te priče imaju patriotsku misiju, misiju humanizma i solidarnosti. Kritičari izdvajaju emocionalnist i humanizam njegovih priča. Iz tih priča zrači humanizam, solidarnost i vjera u bolje dane. Priče predstavljaju snažno naslikan život jednog kraja i vremena. One slikaju sretno djetinjstvo na rijeci Usori i surovost rata koji je prekinuo to djetinjstvo. Od intimnih ispovijesti i nostalgičnih sjećanja prelazi na opis ratne zbilje i u njima prepoznajemo mnogo autobiografskih elemenata. Planjac se opredijelio da jednostavnim stilom naslika dijete u raznim životnim situacjama. Likovi su naslikani prirodno, iskreno i toplo, a fabula je ujedno i teška osuda rata, viđena dječjim očima i kazana dječjim jezikom.

Milica Miron

U oblasti umjetničke priče značajno mjesto pripada Milici Miron. Milica Miron je Slovenka koja je cijeli život provela u Bosni i napisalia veliki broj priča za djecu, pa je njezin književni rad mnogo bliži bosanskohercegovačkoj, nego matičnoj književnosti. Poznate su joj priče u kojima bajkovito slika svijet: Snježana, Mačak u čizmama, Proljeće se budi, Čudotvorni čirak idr Milica Miron piše tip bajke u kojoj miješa stvarnost i sn, klasičnu bajku i svijet u kom dijete živi. Osobina njenih priča je toplo kazivanje puno lirskih slika i poruka. Dječji svijet je idealiziran, ona ga vidi u novom svjetlu, prikazuje ga punog sreće, radosti i igre. Često za podlogu svojih priča uzima narodne umotvorine orijentalnog miljea, osobito iz knjige Tisuću i jedna noć. Njena priče su ocijenjene kao zanimljivo stvaralaštvo za djecu i neobičan prodor u svijet bajke u kom pisac može naći bogatstvo tema i motiva za svoje stvaralaštvo. U tom traganju za novim putevima bajke i pokušajima da stare teme prilagodi djeci na nov način je značaj Milice Miron.

Slavko Mićanović

Mićanović se formirao pod utjecajem pisaca socijalne literature između dva rata i poslije II svjetskog rata, ali kao izuzetno nadaren pisac, pokušavao je da napravi odmak od tradicionalnih tema i obradi nove prostore dječje priče. To je i uspio knjigama Zlatna ptica i Četiri dječaka u kojima je literaturu iskoristio kao sredstvo za ispitivanje i vrednovanje čovjekovih moralnih vrijednosti. Mićanović piše priče u kojima se sukobljavaju stvarnost i san, istina i iluzija, u kojima dijete izrasta u čovjeka u čarobnom svijetu punom mašte i sna. Priče mugovore o ljepotama kojima dijete teži i koje pokušava dosegnuti. Tako je stvorio zanimljiv tip bajke koja se oslanja na realan svijet, a u kojima istovremeno, kroz brojne alegorije, govori o svijetu animalistike misleći pritom na svijet djeteta i djetinjstva. Svaka njegova priča nosi u podtekstu snažnu poruku. Tako priča o pticama koje danima i mjesecima grade svoj dom da bi ga prva oluja uništila i odnijela u nepovrat. Mićanovićeve priče ruše iluzije o životu kao vječnoj ljepoti, a djeca tako dolaze do spoznaja o tome kako se lijepe i ružne stvari u životu stalno samjenjuju i kako čovjek može i mora utjecati d mu život bude ljepši i ugodniji.

Simo Klarić

Napiso je zbirku priča "Glogiriva stijena" koja je izazvala dosta pažnje književnih kritičara i teoretičara književnosti. Knjiga je napisna u obliku reportaža, ali u njima ima snažnih mjesta koja

razbuktavaju dječiju maštu. Klarić u svojoj knjizi prenosi čiaocima dah sela, dječijih igara i zanimljivih događaja na selu, ali se rijetko uzdiže u svojim pričama do razine umjetničkog djela. Više je svježine i zanimljivosti u njegovim pričama o životinjama, nego u priča-ma koje priča o djetetu i djetinjstvu. U tim primača ima prostodušnosti koja ide do naivnosti, ima nedorađenih mjesta, nedovršenih fabularnih tokova, ali i toplih pasža o sudbini djece i njihovim svakodnevnim problemima. Međutim, najveći broj priča predstavlja reportersko evociranje vlastitih događaja iz mladosti.

Ahmet Hromadžić

Pisao je bajke za djecu u kojima je spojio prošlost i sadašnjost, san i javi, maštu i imaginaciju, tradiciju i suvremenost. Kao pisac javio se odmah poslije rata, u vrijeme kad se formirala generacija poslijeratnih pisaca. Međutim, on nije krenuo njihovim putem koji je vodio slikanju rata, uglavnom crno-bijelom tehnikom. Stvorio je specifičan tip bajke koja je osvojila čitatelje u mnogim zemljama Evrope. Hromadžić je najveći domet u svom svaralaštvu postigao pričama za djecu, bajkama s krajiških prostranstava u koje je ugradio bogato podneblje Krajine, tradiciju krajiškog naroda i specifičan jezik i stil koji je osvojio čitalačku publiku. Opredijelio se za žanr bajke i dao novu dimenziju tom književnom izrazu. Za pisnje bajki Hromadžić je inspiriran vlastitim djetinjstvom. Posamatrao je život oko sebe i pretvarao ga u bajku. O tome je napiso: "Ima jedno mjesto koje me, ipak, ponajviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake ubijek puna tajni. Tamo samo odlazili često. Tamo samo tražili ono što nikad nisamo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Kopali samo zemlju ispod zidina. Prevrtali kamenje, a pronalazili samo ostatke razbijenog zemljanog posuđa i ništo više. Ali tajna je tajna. I mi samo se nadali. Ali, ne manje od tvrđave, privlačila me planina. U proljeće, kad se kitila listom. Ljeti, kad su dozrijevale jagode. Podjesen, kad su dizrijevali lješnici. Upoznao sam mnoge staze i puteve po njoj, vidio sam tamo prvog zeca, kunu i vuka, čuo sam pjesamu nepoznatih ptica, upamtio sam zauvijek šum planine na vjetru, upamtio urlik vjetra nad njom, i prask gromova i bljesk munja. Upoznao sam ljepotu. Upoznao sam prirodu i zauvijek zavolio šumu i život u njoj" (20, str. 57.). Hromadžić je napiso nekoliko knjiga bajki kojima je uveo djecu u vilinski svijet bajki, ambijent šuma i životinja u kom se na najfantastičniji način događaji nižu jedan za drugim, u kojima progovara iskonska priroda u ritmu punom simbolike i dinamike. Hromadžić je stvorio svoj tip bajke. Da li pričao o patuljcima, ili o hrabrom Sunčanu, i vjernoj Pahuljici, ili o srndaću Srebrenku, ili o čoporu vukova – u Hrmadžića je to uvijek više tradicionalna bajka nego fantastična priča o životinjama. Uz to, pisac se često vraća u realan svijet, opisuje dječake u igri pod tvrđavom, ponekad se i sam pojavljuje među dječacima, a zatim ponovo ide u svijet bajke. Ta mješavina realnog i irealnog dala je našoj književnosti zanimljiv tip bajke koja ima visoku umjetničku vrijednost. Njegova priča teče po zakonima bajke, a temelji su joj u realnom svijetu. Uz to je pokazao bogatstvo izvornog melos i folklora svoga naroda. Radnja njegovih priča se dešava u dubokim prostranstvima šuma, u carstvu u kom bajkoviti svijet živi u nijemoj tišini i osamljenosti. Vlastitom i živom leksikom transponovao je taj svijet na veoma blizak način čitatelju.

Hromadžićeve bajke izrastaju iz zavičajnih sombola kao što su: tvrđava, planina, šuma, jezero – ti simboli daju sliku života na selu, daju sliku djetinjstva omeđenog čarobnim i tajanstvenim svijetom u kom živi, a koji treba pronaći, pa rustikalnost i patrijarhalnost daju osnovni ton Hromadžićevim bajkama. Radnja Hromadžićevih djela ima više planova: u centru piščevog interesovanja su realni i imaginarni likovi koji se prožimaju i uslovljavaju, pa je njegova priča u svojoj strukturi,mada jednostavno kazana, ipak složena i duboko misaona. Ona se događa u planinskim prostranstvima zavičaja, pa je u njima dao zanimljivu i toplu poeziju prirode i svijeta u kom dijete živi. Po svojoj strukturi, u oblikovanju, u građenju fabule i poruci, te svijetu i životu, Hromadžićeva bajka se razlikuje od klasične. Odjevena je u novo ruho, nije čista bajka, već se u njoj prepliću fantazija i java. Kad se bajkovitom pričom dosegne cilj, kad se mašto uzdigne do svojih vrhova i junaci uđu u taj fantastični svijet, Hromadžić naglo prekida nit bajke i vraća čitatelje u stvarnost u svijet u kom dijete živi. Hromadžić je vješt i maštovit pripovjedač koji u nekoliko poteza zna da stvori atmosferu i prenese čitatelja u fantastični svijet bajke. On je, uz to, i pjesnik koji snažno osjeća i doživljava prirodu, osjeća svaki titraj lišća na grani, dah vjetra, žubor potoka, i sve to slika istinito, tako da se ne može posumnjati u autentičnost tog svijeta. Pjesničkim postupcima izmamljuje čudesne zvukove prirode. Sve što se događa u životu čovjeka i djeteta, događa se i u svijetu drugih bića – osnovna je poruka Hromadžićevih bajki. To su bića koja imaju svoje misli i želje, koji su heroji i kukavice, koji imaju svoje domaće ognjište, svoje ljubavi, prijatelje i neprijatelje. Životne scene on u bajkama prenosi u svijet prirode, život i bajka razvijaju se paralalnim tolovima, prepliću se i odvajaju, ponekad bajkoviti svijet uzmiče pred stvarnim, a ponekad je to obrnmuto. Vezavši taj svijet za planinu, Hromadžić je pokazao da samo u njoj, daleko od gradske buke, dijete može ostvariti ljepotu života i ljepotu djetinjstva. Hromadžić priča slikovito i impresivno, osvaja čitatelje svojom pričom, uvlači ih u svijet bajke, opija ih muzikom svoga jezika koji ima dah zavičaja. Rečenica je puna poezije, laka i razigrana, a onda nekad poteče mirna i tiha, kao rijeka. Za razliku od svojih prethod-nika, Hromadžić izlaže čitatelja i svijetloj i tamnoj strani postojanja, poručuje mu da život nije uvijek lijep i da ljudi nisu uvijek dobri. Zato njegove bajke imaju psihološku opravdanost i uvjerljivost. On nam priča o životu i uči da u njemu postoje brojna iskušenja, problemi i prepreke, da je borba protiv Zla okosnica ljudskoj postojanja. Istovremeno nas uči da Dobro uvijek pobjeđuje, jer je to i najisprav-nije sa stanovišto Istine i Pravde. U centar svoga zanimanj pisac je najčešće postavio ljubav. Ljubavlju i praštonjem dolazi se do spoznaje o vrijednosti čovjeka i života, a stalna borba za egzistenciju doprinosi da je bajka uvijek poučna, humana i istinita. On je dobro poznavao psihologiju djeteta i nenametljivo nudi neka etička rješenja o životu i svijetu. Navodi tako dijete da izađe iz svoje usamljenosti i zavoli život. Poruka svih bajki je da čovjek mora istrajati u borbi da bi osjetio slast pobjede. Malo je pisaca koji su znali tako vješto bajku utkati u život i prilagoditi je djetetu i suvremenom čitatelju. Čak je i stič prilagodio djeci koja vole živu i dinamično kazivanje: Pravili su lukove i strijele, pravili puške i zove, pravili kose drvene. Trebalo je oprostiti, trebalo je ostaviti u dolinu… Znali su priču s vrha te planine, znali su historiju svega, znali su ono što su čuli od

drugih… Takvo nijansiranje riječi daje posebnu dimenziju Hromadžićevim stilu i prerasta u poeziju proznog kazivanja.

Ljerka Anić-Antić

Jedan od rjetkih pisaca koji je, nakon višedecenijske pauze koja je postojala u umjetničkoj priči, ponovo otvorila tematske prostore narodne bajke i počela pisati svoja djela. Pisala je tip moderne bajke u kojoj susrećemo alegorijska kazivanja o svijetu djetinjstva. U tim bajkama se dešavaju razne preobrazbe, susrećemo poslije dugo vremena vile i vještice, sve je kazano na nov i neobičan način, što je osvježilo dječiju književnost novim pričama. Zmije i starci imaju čudna obličja. Sve je to opisala u knjizi Bajke zaboravljenog jezera.

Zoran M. Jovanović

Karakteristika književnog stvaralaštva za djecu ovog pisac je izuzetan samisao za zanimljivo pričanje i slikanje prirode. U svojim pričama pod nazivom Priče iz moje lule pisac slika prostore tišine i osame, svijet prirode i životinja koji ima svoje zakone, etiku i norme ponašanja. U temelju njegovih priča je tiha radost života. U toj i takvoj prirodi žive djeca kao spona između čovjeka i prirode. Jovanović je pobornik tradicionalne forme i izraza. Njegove priče su laka igra koja ima strukturu oplemenjenu porukom u kojoj se ponekad teško dokuči pjesnikova prava misao. Osobine njegovog stila su ritam i melodija, ugođaj i atmosfera u kojoj se kreće mali junak na granici između stvarnosti i sna. Dijete se često otiskuje u svoj svijet, istinitiji od onog realnog u kom živi.

Zdravko Ostojić

Zdravko Ostojić je piso više žanrova za djecu: pripovijetke, poeziju, drame i igrokaze. Poetika njegovog stvaralaštva temelji se na nastojanju da se na nov i neobičan način kaže nešto o svijetu u kom dijete živi. Poznata mu je zbirka Tajna šuplje bukve u kojoj Ostojić zalazi u granična područja stvarnog, mogućeg i imaginarnog. Ishodište tih priča je dječji bijeg iz svijeta u kom dijete živi i stvaranje novog svijeta stkanog od sna i mašte. Snagom pripovjedačke mašte, Ostojić dočarava drugu stvarnost za dijete, ali se pritom ne postavlja iznad stvarnosti i zemaljskog iskustva. On junake oslobađa uskih granica bivanja i vodi u prostranstva slobode i radosti. Pripovijedanje mu je puno šarma, zanimljivo i impresivno, a na kraju pisac daje neobične poruke i pouke malim čitateljimaa. On ih vodi kroz svijet mašte i otkriva dio po dio stvarnosti, omogućavajući im tako da postupno neke pojave i zakone shvate i prihvate. Zanimljive su i njegove zbirke priča Zvjezdana šuma i Ah, ti odrasli u kojima u kojima takođe uspješno uspostavlja identifikaciju pisaca i čitatelja i nudi poruke o ljubavi kao jedinom samislu života i postojanja.

Nedžad Ibrišimović

Ibrišimović je, naime, gradeći specifičan tip svoje priče u kojoj miješa i prošlost i sdašnjost, i fikciju i stvarnost, i tradiciju i suvremenost, izgradio tip dječje priče u kojoj susrećemo bogatstvo bošnjačke tradicije i leksike. Njegove priče imaju elemente i bajkovitosti i stvarnosti, i realističke priče i klasične narodne bajke. U njega su animirani i svijest i podsvijest, unosi i liriku i epiku, a istovremeno - u njima se osjeća realistička podloga i socijalna dimenzija, te humor i igra kao najznačajniji dijelovi dječjeg bića i dječje proze. Bogatstvo bošnjačke tradicije došlo je do izražaja u Ibriši-movićevim pričama, a to je kazano jednostavnom leksikom i blasgim humorom kao najelementarnijim dijelom dječjeg bića. Uz sve to, Ibrišimović je učinio još jedan iskorak u odnosu na ostale pisace dječje priče: dok su svi uglavnom pisalii o djetetu i djetinjstvu, svom, ili nekom imaginarnom, Ibrišimović ne piše ni o djetetu ni djetinjstvu, čak i ne piše isključivo za djecu, ali su djeca prihvatila i shvatila njegove priče. Kao pro ni Čiča Tomina koliba ni Robinzon Kruzo, ni Guliverova putovanja nisu napisni za djecu, a djeca su ih prihvatila kao svoju literaturu. Osim toga, Ibrišimović je pisac koji je najviše približio dječju priču priči za odrasle. Kod njega je teško povući granicu između toga što je za djecu, a što za odrasle. Njegove priče mogu čitati i djeca i ostasli, što potire dosdašnje teorije o podjeli dječje priče. Ibrišimović je proširio prostore i tematske okvire dječje priče i dao joj nove, dosd neslućene mogućnosti. Uz sve to, njena snaga je u sposobnosti da se prilagodi željam a i potrebama suvremenog djeteta i djetinjstva.

Horozović, Irfan|Irfan Horozović

Horozović se samatra jednim od najvećih živih bosansko-hercegovačkih pisaca danas. Piše pripovijetke i romane, drame i književne kritike. Najznačajnije mu je djelo u oblasti dječje književnosti Vauvan. Vauvan je knjiga za koju neki kritičari kažu da je roman, drugi da je moderna bajka, a treći da je bajka i basna istovremeno. Svoje zanimljive ličnosti, profesora badema Tanovića, Vauvana, biljku i ps, i njihove pratioce, pisac je proveo kroz iskustvo da bi spoznali nesvršenstvo ovoga svijeta. U traženju zemlje nevinih, neiskustva i djetinjstva, oni su pohodili razlčičite zemlje i predjele, susretali se sa svakakvim ljudima, a imali su i iskustvo Andersena ( u bajci Anders, Krilova ( Krilovića), La Fontena (Fontanara), Zmaja i drugih. Kao umjetnička vrsta Vauvan nema uzora u književnosti čime je Horozović pokazao da književna kritika mora proširiti definicije dosdašnjih žanrova i tragati za novim žanrovima.

Majo Topolovac

Majo Topolovac je prvi autor djela fantastične sadržine i prvi uvodi ovaj rod u dječju književnost Bosne i Hercegovine. Poznata mu je knjiga znanstveno-fantastične sadržine Saper 5 čija se radnja dešava visoko u kosmičkim prostorima. Junaci se otiskuju na daleka putovanja, mada se u djelu raspravljaju i svakodnevni životni problemi. Takav spoj stvarnosti i fikcije dao je dječijoj literaturi novo i neobično djelo koje decenijama izaziva veliko interesovanje čitalaca.Takodjer je napisao knjigu Sungula sa Sejselskih ostrva. Mnoge druge zbirke prica je pisao u svojoj ranoj mladosti. Bio je veliki poznavalac klasicne muzike , i govorio je fluentno ruski,francuski i engleski jezik. Bio je obozavatelj prirode i veliki poznavalac bilja i pecurki. Jedan predivan covjek sa duhom genija i fantasticnim smislom za humor. Izmedju ostalih interesa njegovi drugi veliki hobiji su bili pravljenje zvucnika i fotografija koji su uvijek dovodili do vise nego savrsenog rezultata. Prevodio je mnoge strucne knjige (medicina , astronomija). Naprosto je zracio dobrotom sto je uvijek njegova familija cijenila i voljela. Na zalost mnogih naglo je umro u Londonu 23.11.2004. 9 godina poslije smrti njrgove voljene supruge Mebrure Topolovac. Majo Topolovac iza sebe ima ne samo divne knjige nego i svoje dvoje djece Maju i Ognjena koji vec odavno zive u Londonu.

Husein Dervišević

Poetika književnog stvaralaštva za djecu Huseina Derviševića je građena na tipu umjetnosti u kojoj pisci bježe u irealnost da bi bolje sgledali realnost. To je tip kerolovskog pričanja po čijoj metodologiji je Dervišević napravio nekoliko knjiga za djecu, a među njima i svoju posljednju zbirku "Nezgodne zgode Malca i Bleska". Poetika dječje literature zahtijeva da pisaca sruši sve prepreke koje ga dijele od svijeta djetinjstva, da uđe u taj svijet i postane dijete. Dervišević je u tome dosta uspio. On priča o Snježnoj kraljici, Konju koji je lijepo pjevao, o Plavokapinoj Crvenkapici,Kući koja je spavala, slonu koji je ljepo pjevao, Priči koja je pojela sebe i drugim detaljima koji čine svijet djetinjstva. U podtekstu svake prije je stvaran život u kom živi dijete sa svojim željama i čežnjama. Pisac vodi dijete iz jedne avanture u drugu. U prvi plan stavlja vječiti životni kontrapunkt na čijoj su životnoj oštrici sučeljeni dobro i zlo, ljubav i mržnja, istina i laž, stvarnost i sn. Stvara irealan svijet koji je u podsvijesti djeteta realan i moguć. To pretapanje iz stvarnosti u fikciju daje dinamiku Derviševićevim pričama. I fabularna zaokruženost i nagli, najčeršće neočekivani završeci čine zanimljivost priče. I fabulča koja često prelazi prag realnosti. Zanimljiva je i stilistika Derviševićevih priča. Ona je neobična,građena jednostavnim stilističko-leksičkim knstrukcijama. Tematski su njegove priče heterogene. To su priče s lucidnim detaljima iz narodne bajke, umjetničke priče i fantastične priče. Mješavina svih tih srodnih, a ipak različitih žanrova čine njegove priče neobičnim i zanimljivim. Stvara tako jedan neobičan svijet koji djeluje uvjerljivo uz svi irealnost. Što se tiče tipologije priča, teško ih je odrediti, jer dosdašnji šabloni teorije književnosti i postojeći šabloni postali su tijesni za neke suvremene dječije pisace,pa i za Derviševića. Njegove priče su za one koji još uvijek u svijetu grube stvarnosti u kom živimo, vole maštu i fikciju. Koji vole priču. Jer, da nema priče, svijet bi bio bezosjećajan i besamislen. Njegove priče su pune suosjećajnosti i razumijevanja, razbuktavaju maštu i izazivaju kod djece nove asocijacije.

Ljubica Ostojić

Ljubica Ostojić je zanimljiv stvaralac koji je u bosansko-hercegovačku književnost unio nove leksičko-stilske i tematske tonove. U knjigama Tu stanuje Danijelova priča i zašto dubiš na glavi, Danijele, Ostojićeva je stvorila tip priče kojom je odstupila od standardne leksike i klišeiziranog tretmana djece. Poput Kerola, ona pokušava prodrijeti u svijest i podsvijest ssvim malog djeteta i otkriti što se u tom svijetu zbiva. Začela je poetski govor o početku i izvoru bića i pričala o tome kako dijete raste, kako spoznaje svijet i kako postaje čovjek. Tako je stvorila zanimljiv tip priče u kojoj govori o ljudskim transformacijama iz nebića u biće, iz stanja biološke u istinsku egzistenciju.

Šefket Nakić

Šefket Nakić je pisac bogate i brojne žanrovske strukture, a isprobao se i u oblasti dječje priče. Poznata mu je bajka Dječak Ink u kojoj je Nakić stvorio poetski zgusnut i metaforičan tekst koji njegovom dječaku Inku. U centru piščevog interesovanja je dječak Ink koji živi " u podnožju Plave planine na valovitim, zelenim brežuljcima". Taj dječak stvara svoj svijet u kom žive imaginarna Snja, dječak Pitko, Car medvjeda, Vuk, Lososi i brojne druge životinje. Nakić je tako stvorio svijet u kom svako zna svoja prava i obaveze, svijet ljudi i životinja koji se ravnaju prema pravilima i zakonima

Jovo Kurtović

Jovo Kurtović je u prvoj fazi svoga stvaralaštva za djecu piso priče s ratnom temom. Međutim, već u tim prvim pričama osjetila se njegova samostalnost i neovisnost od tradicionalnog tipa dječje priče: Kurtović, naime, nije slijedio tip faktografske, poučne, pretežno ideologizirane proze, već je snažno i toplo ispovijedao misli i osjećanja malih junaka. Tako je ostavljao ratna zbivanja u pozadini događaja, a u prvom planu imao dijete s njegovim svakodnevnim brigama i problemima. Poznata mu je zbirka priča Priča s izgubljene rijeke – gdje na simboličan način govori o izgubljenom izvodu, potrazi za vlastitim identitetom i priču o izgubljenom djetinjstvu. Radnja knjige se dešava u predjelu rijeke u kojoj dominira tajanstveni ambijent, pradavna diluvijalna atmosfera dana u difuznom svjetlu šarenih boja i značenja. U taj ambijent uklopio je brojne ličnosti, a među njima i brata koji priča svoje doživljaje poput šeherzadinih priča iz Tisuću i jedne noći. Neobičnost teme, njeno naturalističko porijeklo u obradi, Kurtović je oplemenio lirskim sekvencama i zanimljivim digresijama koji daju bosansko-hercegovačkoj priči čar novine i originalnosti.

Enes Kahvić

Priče Enes Kahvića (1938. Bosanska Kostajnica) (Šamar, Vodeni bicikl, Cipele, Moja majka, Posljednji susret, Grga Mamina kos, Zmaj podvaldžija, Dvica…) su decenijima prisutne na stranicama dječjih listova i časopis. Nagrađivan je na brojnim natječajima za dječju priču, ali nikad nije svoje priče sbrao u knjigu. Njegove su priče tip sentimentalne dječje priče u kojoj ovaj pisac slika one teške strane dječjeg života, patnje i probijanja kroz život bez pomoći i podrške odraslih. To su uglavnom socijalne pričice koje liče na tople male medaljone o teškom djetinjstvu kara-kteristične za pisace poslijeratnog perioda. Djeca su životne lomove osjetila istim intenzitetom kao i odrasli, samo to nisu znala izraziti, nego su nosili u duši kao dio sebe i to je ostavljalo duboke ožiljke. Likove i sredinu prikazuje živo i zanimljivo, stil mu je dinamičan, ali ipak u njima je prisutna vedrima koja je povremeno zasjenjena sjetom i nostalgijom. On duboko osjeća probleme djeteta, slika njegov život i bira one detalje koji su zanimljivi da se uobliče u formu priče. U pričama Enes Kahvića struji toplina i razumijevanje za malog čovjeka koji raste i svladava životne prepreke da bi došao do cilja. Najčešće su to prepreke koje nadilaze dječje moći i mogućnosti, pa se u pričama osjeća praznina u duši zbog neispunjenih ciljeva i planova. Tematiku pisac uzima iz porodice, škole i prirode. Uvijek kad se dijete naše u nekoj od tih sredina, pisac ga vještom rukom iskusnog pedagoga vodi i pomaže da nađe rješenje za životnu situaciju u kojoj se zapleo.

Bisera Alikadić

Bisera Alikadić se u dječjoj literaturi isprobala u svim formama i žanrovima, a kad je riječ o dječjoj priči u svim oblicima i temama. Tako je stvarala tip dječje priče koja je uvijek na razini pokus i eksperimenta. Ponekad piše tip realističke priče da bi zatim pisalia bajku, a onda se vraća u urbanu sredinu djeteta i djetinjstva, pa piše o osamljenosti djeteta, da bi se zatim vratila u prošlost i slikala djetinjstvo okruženo toplim porodičnim domom i tradicijom. Uz sve to, Alikadić je pokazala da zna napisti dječju priču u kojoj nudi djeci spontanost i otvorenost. To su priče u kojima se miješa sn i java, stvarnost i imaginacija, doživljeno i nedoživljeno. Pričice s nekoliko kratkih poteza u kojima ima i leksičke ljepote i zanimljivih stilističkih obrta.

Ešref Berbić

Berbić je decenijima prisutan u dječjim listovima i časopisima i neopravdano do sda nije ozbiljnije uziman u obzir kad je riječ o dječjoj književnosti, osobito dječjoj priči. Berbić piše prozu (Vjetar i list, Sunčevi prijatelji, Uzbuna Kako je jesen stigla u šumu)u koju unosi dvije nužne umjetničke osobine srodne djetetu i djetinjstvu: imaginaciju i stvarnost. Miješajući ih, dozvoljavajući da prevlada čas jedna, čas druga strana, Berbić je uspio stvoriti zanimljiv tip dječje priče koja dijete uvijek drži u napetosti. Koristi detalje iz mitologije i kombinira u zanimljive pričice. U njih unosi česte, nagle i neočekivane obrte, pa je dijete uvijek u nekom očekivanju. Pisac se igra s djecom i kroz igru im nudi mogućnosti spoznaje. Kao kad se igra žmirke, pa kad dijete otvori oči vidi pred sobom nešto neobično i neočekivano. Fabula je slutnja, a završeci su uvijek otkrića nečeg novog i neobičnog. Berbić ima bogatu maštu kojom stvara svijet djetinjstva, onakve svjetove kakve bi djeca željela. On oživljava prirodu, dovodi različite pojmove u neobične spregove, prati kako se razvijaju događaji kad se različite suprotnosti postave jedna pored druge. Unosi fikciju, ali njegova fikcija ostavlja dojam mogućeg. Uvodeći dijete u prve životne tokove, Berbić mu timači svijet. Vodi ga u prirodu i priča zanimljive priče o prirodnim bićima, predmetima i pojavama. U njegovoj prozi razgovaraju sunce i mjesec, ljeto i proljeće, pa mu priče liče na male dječije igre, na sitne životne medaljone ponuđene djetetu u onoj formi u kojoj će ih najlakše shvatiti i prihvatiti.Umro je 01.04.2005

Muharem Omerović

Omerović (rođen 1942. U Banjoj Luci) je decenijima jedan od najproduktivnijih dječjih pisaca, ali do danas osim nekoliko knjiga poezije za djecu, nije objavio knjigu proze. U čitankama su njegove priče Operi me, Sporazum, Dvije čokolade i dr. U njima pisac slika svijet životinja u koji dijete ulazi pokušavajući da uspostavi komunikaciju s svim pojavama i bićima oko sebe.

Zejćir Hasić

Proza Zejćira Hasića, kao i njegova poezija, evokacije je djetinjstva koje pamti teške trenutke izrastanja djeteta u čovjeka. To su priče socijalnog određenja (Samijeh, Spašeno prijateljstvo, Djevojčica s kikicama, Crvena haljina) u kojima se dječja mašto sudara s grubom realnošću, pa dijete u tim sudarima stiče prva životna iskustva. Njegove priče odlikuje snaga pripovijedanja, živost i optimizam. U njima ima i igre i samijeha, ali je samijeh prekriven sjetom i melankolijom. Odlikuje ih snaga realističke obrade i u njima do izražaja dolazi bogat duševni život pun raznovrsnih preliva, koji karakterizira svako dijete i svako djetinjstvo. Hasić ne portretira do kraja lik svojih malih junaka. Najčešće ih daje u naznakama i ostavlja nedovršene i nedograđene, pa ih čitatelji dograđuju u svojoj mašti prerma vlastitim potrebama. Njegovi mali junaci čeznu za razumijevanjem i društvom, za toplim riječima u kojima će osjetiti ljubav i razumijevanje. Najteži su sudari s drugom djecom i to oni u kojima se osjećaju socijalne razlike koje stoje među djecom kao brane i pregrade. U temelju njegove priče je dječja igra kao autentična manifestacija djetinjstva. Djeca se kroz igru zbližavaju i upoznaju; igrom uspijevaju prevladati razlike koje postoje između njih i tako potvrditi univerzalnu misao o jednakosti koju djeca najlakše prevladavaju.

Ibrahim Kajan

(1944. Mostar – živi u Zagrebu).Pjesnik za djecu i odrasle, književni kritičar, suradnik brojnih listova i časopis, urednik časopis Behar koji izlazi u Zagrebu. Napisao je desetak priča za djecu u kojima je progovorilo suvremeno djetinjstvo u urbanoj sredini, osamljenost u svijetu u kom su odrasli zaokupljeni svojim brigama i problemima. U priči Hana kod liječnice progovorio je mislima i glasom djeteta koje donosi lutku liječnici na pregled, jer je pojela puno pekmeza.

Ivica Vanja Rorić

Rorić je objavio zanimljivu i neobičnu knjigu u bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o knjizi proze "Svemirko traži sreću" u kojoj je naslikao svijet prilagođen senzibilitetu suvremenog djeteta. U njoj prepliće realnost i maštu, a djetinjstvo promatra kao čaroliju. U knjizi ima niz impresivnih lirskih slika koje su natopljene predstavama realnog svijeta, a ponekad zazvuče i elementi tradicionalne bajke. Bajku pisac koristi kao mogićnost da na oskudnoj fabularnoj osnovi postavi pitanje etike i filozofije, da naglasi vjeru u čovjeka i njegovu njegovu budućnost. Suvremeno dijete stavlja u zanimljiv kontekst između kozmos,sna i jave i prati njegove reakcije u susretima s neobičnim likovima i pojavama. Zato u pričama miješa fikciju i stvarnost, istinita i izmišljena lica. Traga za dimenzijama sreće, traži je u njegovom snu misaone dimenzije svijeta.

Mirsd Bećirbašić

U zbirci priča Pticodrom koja je karakteristična u analzi poetike ovog pisaca, Bećirbašić ima zanimljive i neobične teme. Rutinski i s više artizma izvodi dijete u ponešto romantični, idealizirani svijet koji za njih stvara – izvodi ih na pticodrom. Pticodrom je zavičaj ove lirski poetizirane bajke u kojoj predmeti i apstraktni pojmovi, personificirani ulaze u čarobnu igru stvarnosti i sna. Budući da ne mogu sebe nadrasti, djeca stvaraju svijet iz svojih snova. To je fiktivni, poetski i poetizirani svijet, odviše uzak, zamišljen kao oaza pjesnika. U izborima su mu priče Pticodrom, Čemu se pčela samijala, Noćna leptirica i druge. Mada po vokacji pjesnik, napiso je i nekoliko priča koje je objavio u zbirci "Pticodrom". U njoj na romantičan način priča o svi-jetu stvorenom u dječjoj mašti – o pticidromu. To je svijet ptica u kom se razvija radnja bliska djetetu i imanentna djetinjstvu. Tako je Bećirbašić napiso originalnu i zanimljivu knjigu u kojoj se životinjski svijet svojim pravilima i zakonima poklapa sa svijetom ljudi. Bećirbašić je tako napiso zanimljivu poemu o pticama, cvijeću, šumskim životinjama i biljkama, svicima, pčelama i cvrčcima. To je svijet simbola i metafora u kom prepoznajemo kerolovsku igru stvarnosti i sna, fantastike i realnosti.

Nura Bazdulj – Hubijar

Nura Bazdulj – Hubijar je spisteljica koja je izvršila snažan zaokret u dječjoj priči. Za razliku od većine pisaca dječje priče koji su se čvršće ili labavije držali tradicije, ona je stvorila moderan tip dječje priče u kojim sve postavlja naglavačke. U njenim pričama djeca su mali junaci koji imaju svoj svijet, žive svoj život i ponašaju se pre-ma utvrđenim pravilima i zakonima. Najčešće su to djeca ulice koja imaju svoj specifičan humor, svoj žargon i svoj način življenja. Poznate su joj priče Breza, Ulica noću, Grad i sl. Za inovacije na prostoru priče Nura Bazdulj Hubijar, koja je objavila desetak knjiga različitih žanrova, dobila je više nagrada i priznanja.

Atif Kujundžić

Atif Kujundžić je pisac koji uporno i istrajno, već više decenija ispisuje svoj tip poezije i proze koji se ne uklapa ni u kakve šeme i šablone suvremene dječje književnosti. Objavio je veliki broj knjiga, poezije i proze za djecu i odrasle. Poznate su mu priče: Dječak i sn, Mali noćni vuk, Snovi i stvarnost i sl. Kujundžić piše tip znanstveno-fantastične priče u kojoj dolazi do izražaja alegoričan iskaz u koji ovaj pisac ugrađuje svoje misli.

Željko Ivanković

Ivanković je jedan od najzanimljivijih pisaca i intelektualaca u bosanskohercegovačkoj dječjoj književnosti. Počeo je književno stvaralaštvo poezijom za djecu, nastavio pričama za djecu, a kasnije piso i ostale književne žanrove. Ivanković je stvorio dječju priču kerolovskog tipa u kojoj prati svijest i podsvijest djeteta, njegove reakcije na objektivnu stvarnost u kojoj živi. U zbirci Zvjezdangrad i Mali slavuj Ivanković slika svijet djetinjstva iz izokrenute perspektive. Efekat u pričama poetiže snažnim stilskim sredstvima, a u podtekstu je uvijek zanimljiva misao do koje čitalac razmišljanjem treba doći. Željko Ivanković je u posljednjoj deceniji poveo bosanskohercegovačku dječju priču modernim putovima i mada je još na razini eksperimanta,njegovo stvaralaštvo za djecu naišlo je na odjek i kod književne kritike i kod malih čitalaca.

Damir Uzunović

Kao i kod drugih pisaca njegove generacije (Kajana, Horozovića, Hajdarevića i dr.) priče Damira Uzunovića (1965. Srajevo) svoj tematski oslonac nalaze u urbanoj gradskoj sredini. U njegovim pričama (Puževa kućica, Tetka Ljilja, Mali princ) junaci su djeca grada koja se prvi put sukobljavaju s životnim problemima i izvlače prva, najčešće gorka iskustva. Uzunović u slikanju djece uvijek kao paralelu slika svijet životinja, osobito zanimljiv gradskoj djeci, jer se rijetko s njima susreću. Ti prvi susrezi s pužem, ježem, mravima i onim što dijete nalazi u dvoruštu su puni uzbuđenja i treoptaja dječje duše. Djeca pokušavaju uspostaviti kontakt i u tome uspijevaju, jer samo ti njihovi mali prijatelji razumiju jezik djeteta, kao što djeca razumiju i jezik životinja. Stoga je svaki izlazak van betonskih zgrada i zidova jedinstven doživljaj za dijete pun neobičnih utiska. Uzunović je autor moderne dječje priče. U temelju njegove priče je igra puna obrta i iznenađenja. Fabule su čvrste i zaokružene, a akcionost uvijek oscilira između jave i sna, stvarnosti i fikcije.

Džafić, Rizo|Rizo Džafić

Pisao je i priče s elementima bajkovitog koje su veoma zapažene kod najmladjih čitalaca. Njegove priče nose u sebi nesvakidašnji samisao za detalj, za psihološko portretiranje ličnosti. " Bajkovitost je naglašena u Džafićevim dječjim pričama "Azrailovo oko" i "Neispričana priča". Obje su bliske narodnoj bajci, čak i kad ne govore o djeci. Najzanimljivija mu je priča o ljubavi seoskog lole Muzafera i čudesno lijepe Nure, koja je plijenila ljepotom, ali je mladićima bila nedostižna, jer vračara nije dopuštala da joj se približe. Zato je Nura tako dugo čekala da se Muzafer odvaži i priđe joj , a onda su oboje nekud nestali. Prošlo je dosta vremena, a i priča o njihovoj ljubavi je bila zaboravljena. Oživio ju je Muzafer koji se jednoga dana pojavio u selu sam bez Nure. Bio je kao i prije zanesen ljubavlju, ali bez Nure nije mogao živjeti. Šarm bajkovitosti pričama daje vrijeme. Likovi su iz prošlog vremena epske i lirske poezije. Sačuvali su sve odlike koje su ih krasile kad im je pjesama nastajala. Najuspješniji je lik starog Adže, koji je iz davnog, ali našeg vremena, postao spona s mladim svijetiom kao uporištem. U nekim pričama odjekuje eho zamagljenih strana. Pripovjedač je u priče udahnuo vjerovanje, on podsjeća čitatelja i poručuje mu da razmisli o tome kako živi i što radi, da ne zaboravi da će jednoga dana morati proći jednim tankim puteljkom kao mostom u vječnost, nešto kao sirat ćuprijom. Što god da radi, na kraju će polagati račun. Dobro će biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. U činjenju dobra i zla biće i grijehova koje će Svevišnji oprostiti. Džafićeva knjiga podsjeća čitatelje na lijepe običaje, ljubav i odanost zemlji, a ima osobine kojima se odlikuju Krajišnici, pa je time proširio međe bošnjačke književnosti ( 23, str. 268.)