Kiko Argüello o otajstvu trpljenja nevinih
Imao sam jedan atelje zajedno s drugim slikarom i još jednim kiparom. Živio sam u tom ateljeu. Za Božić sam išao kući svojim roditeljima, kako bih s njima proveo Badnju večer. Jednog Božića, uđem u kuhinju i ugledam kako kućna pomoćnica koja je radila u kući mojih roditelja, stoji i plače, baš na Božić. Upitao sam je: „Što vam se događa?“ Tada mi je ispričala priču koja me zaprepastila. Njen muž je bio alkoholičar i kad bi stigao kući pijan, tukao bi štapom nju i djecu ili bi im prijetio nožem. Imala je mnogo djece i najstariji sin se sukobljavao sa ocem. Bila je prestravljena mišlju da bi se svakog trenutka mogli poubijati.
Ta siromašna žena mi je počela pripovijedati strahote i plakala je bez prestanka. Njezin život je bio pakao. Pitao sam je: „Kako vam mogu pomoći?“ Odgovorila mi je: „Dođite molim vas i razgovarajte s mojim mužem!“ Otišao sam razgovarati s njim i vidio da je bio vrlo težak tip.
Razgovarao sam s njim i odveo sam ga na Cursillos gdje sam bio katehist. Vidio je kako propovijedam i ostao je zadivljen toliko da je jedno vrijeme prestao piti. No budući da je bio alkoholičar, nakon malo vremena ponovo je počeo piti i u toj su kući opet započele tragedije. Žena nije znala kome bi se obratila pa bi zvala mene: tražila je da dođem jer je sin prijetio da će ubiti oca. Otrčao sam jednom, dvaput, triput…
Shvatio sam da tako ne mogu nastaviti i pomislih: „Što ako mi Bog govori da moram otići živjeti s tom obitelji kako bih pomogao tom čovjeku da ne pije i kako bih spasio njegovu djecu koja toliko trpe?“ Tako sam i učinio: napustio sam sve i otišao tamo živjeti. Ta je žena živjela u užasnoj četvrti! Ne u barakama gdje se rodio Put, već u drugoj strašnoj četvrti koju su sagradili nakon Građanskog rata, punoj siromaha naguranih u nekakvim barakama u kojima je svatko imao malu kuhinju. Spavao sam u kuhinji, s mačkama. U toj sredini me čekao Gospodin.
Kaže Sartre: „Jao čovjeku kojeg prst Božji prignječi o zid!“ Pa dobro, ondje sam susreo mnoge „prignječene o zid“ i bio sam zaprepašten. Bila je jedna gospođa koja je živjela u blizini, sva u crnini, bolovala je od Parkinsonove bolesti. Muž ju je napustio. Imala je umno zaostalog sina koji bi je tukao štapom kada bi došao kući, svakog dana. Govorio sam: „Kakav užas! Kako je to moguće? Zašto ona a ne ja?“ Upoznao sam i druge osobe, silovane u svojem djetinjstvu. Sredina koja je bila poput silaska u pakao društvenih katakombi.
Našao sam se pred nečuvenim ljudskim trpljenjem, nekom vrstom Auschwitza. Kažu da se poslije Auschwitza više ne može vjerovati u Boga… Dobro, unatoč tome ja sam ondje pronašao iznenađujući odgovor, susreo sam se s otajstvom Krista razapetoga. Shvatio sam da postoji neka Kristova prisutnost u onima koji trpe, prije svega u trpljenju nevinih. Ima ljudi koji su nevini i koji nose grijeh drugih, užasan grijeh onog alkoholičara, onog koji tuče svoju majku, onog abnormalnog sina, one situacije incesta itd. Po tome ovi nevini donose s Kristom spasenje svijetu.
Postoji stvarna Kristova prisutnost u euharistiji, no ja sam smatrao da i u trpljenju ovih nevinih postoji Kristova prisutnost. To me toliko dirnulo da sam poslije, kad sam trebao ići na služenje vojnog roka u Afriku, već bio prilično uznemiren. Bog me prizivao k sebi te sam mislio: „Ne mogu više ovako. Ako Krist dođe sutra, o svom drugom dolasku, bilo bi mi drago da me nađe do nogu Krista raspetog u onima koji trpe, među posljednjima, među zgnječenima o zid. Htio sam biti ondje s njima u adoraciji, na koljenima.“ To je unutar mene bilo toliko snažno da sam napustio sve i otišao živjeti među siromahe.
...
Pripadao sam grupi u kojoj smo nastojali pomoći mladićima koji su se prodavali homoseksualcima, pomoći prostitutkama itd. Imao sam prijatelja koji je bio socijalni radnik i djelovao je među barakama Palomersa te sam mu rekao: „Htio bih napustiti sve i otići živjeti među siromahe.“ On mi je pokazao jedno mjesto: malena dolina puna špilja, gdje su bili Cigani, Qunquis, skitnice, klošari, prosjaci, ostarjele prostitutke… stvarno užasan predio. Rekao mi je: „Vidiš li onu baraku od prljavih dasaka? Ondje je živjela obitelj, ali ju je napustila. Udari nogom vrata i useli se unutra.“
Otišao sam onamo živjeti s gitarom i Biblijom. Na podu je bio jedan madrac. Sjećam se da je bilo užasno hladno. Ta je baraka bila utočište pasa i psi su me grijali. Spavao sam pokriven s četiri ili pet pasa jer bih u protivnom umro od hladnoće. Ti su me psi poslije stalno pratili.
Predavao sam kao nastavnik likovnog u jednoj školi na periferiji dosta udaljenoj od baraka, i uvijek sam kasnio jer je u mojoj baraci bio kaos. Jednom mi je jedan susjed donio grijalicu jer je bilo pet stupnjeva ispod nule. ...
U tu sredinu doveo me Bog, jer ja, iskreno, ne bih nikad otišao onamo.
...
Čak i oni mladići iz zatvora molili su veoma iskreno. Nikad im nisam rekao da ne smiju krasti, nikada, jer sam se osjećao nedostojnim. Jedan od tih mladića vidio je ubojstvo svog oca, tri puta su ga silovali. To su bili ljudi „zgnječeni o zid“. I tko sam bio ja, rođen u dobrostojećoj, buržujskoj obitelji da njima nešto govorim? Zašto je onaj mladić bio silovan? Zašto je vidio kako ubijaju njegova oca? Kakvo li je život otajstvo, kakvo li je otajstvo ljudsko trpljenje!
- Kiko Argüello: Kerigma - U barakama sa siromasima, Split, 2013., str. 33-35, 38-39, 57