Kadija i sir

Kadija i sir autor: nepoznat

Kadija u Bosni pozove Bošnjaka raju, da dođe pred njega na sud.

Raja bio knez u selu, ime mu Matko. Polazeći u grad pred kadiju, reče svojoj ženi:

- Pred kadiju se ne ide praznom rukom; zato, ženo, gledaj, da ne odem s praznom torbom.

Žena na to:

- Pa šta misliš, da bi dobro bilo ponijeti kadiji?

- Imaš li vrčić masla?

- Nemam puna vrčića, nego načet, - reče žena.

- Načet se ne nosi kadiji. Turčin je goropadan.

- Ima lijepa i dobra sira suva i svježa, pak ponesi mu dva tri sirca, - veli žena.

- Daj donesi sirce, - muž če na to, a žena donese suvih i svježih po nekoliko siraca. Muž izabere za kadiju najveće i najljepše suve sirce, da spremi u torbu, a žena mu preporučuje svježe hvaleći, kako su masni i dobri, pa je bolje da ponese svježe. Muž posluša ženu i ode u grad pred kadiju. Došavši onamo, pokloni se pred kadijom, poklekne, izvadi iz torbe tri sirca zavijena u čist ručnik i stavi pred kadiju.

- Šta ti je to, rajo? - pita kadija.

- Eto, čestiti kadija, poslala ti moja domaćica jabuku. Zazor bi bio i sramota, da dođem pred tebe praznih ruku.

Kadija odloži čibuk iz ruke, lati ručnik, razvije sirce, i kad vidi, šta je, razljuti se na raju, što mu je donio tako loš peškeš, pak sirac po sirac baci i tresne raji o glavu i otjera ga ispred sebe.

Vraćajući se doma iz grada od kadije reče suputnicima:

- Braćo, sveđer je dobro pokadšto i ženu poslušati; da bijah ponio kadiji, kao što sam htio, suve sirce, pukla bi mi od njih glava, i oči iskočile.