Kadija i sir
| Kadija i sir autor: nepoznat |
Kadija u Bosni pozove Bošnjaka raju, da dođe pred njega na sud.
Raja bio knez u selu, ime mu Matko. Polazeći u grad pred kadiju, reče svojoj ženi:
- Pred kadiju se ne ide praznom rukom; zato, ženo, gledaj, da ne odem s praznom torbom.
Žena na to:
- Pa šta misliš, da bi dobro bilo ponijeti kadiji?
- Imaš li vrčić masla?
- Nemam puna vrčića, nego načet, - reče žena.
- Načet se ne nosi kadiji. Turčin je goropadan.
- Ima lijepa i dobra sira suva i svježa, pak ponesi mu dva tri sirca, - veli žena.
- Daj donesi sirce, - muž če na to, a žena donese suvih i svježih po nekoliko siraca. Muž izabere za kadiju najveće i najljepše suve sirce, da spremi u torbu, a žena mu preporučuje svježe hvaleći, kako su masni i dobri, pa je bolje da ponese svježe. Muž posluša ženu i ode u grad pred kadiju. Došavši onamo, pokloni se pred kadijom, poklekne, izvadi iz torbe tri sirca zavijena u čist ručnik i stavi pred kadiju.
- Šta ti je to, rajo? - pita kadija.
- Eto, čestiti kadija, poslala ti moja domaćica jabuku. Zazor bi bio i sramota, da dođem pred tebe praznih ruku.
Kadija odloži čibuk iz ruke, lati ručnik, razvije sirce, i kad vidi, šta je, razljuti se na raju, što mu je donio tako loš peškeš, pak sirac po sirac baci i tresne raji o glavu i otjera ga ispred sebe.
Vraćajući se doma iz grada od kadije reče suputnicima:
- Braćo, sveđer je dobro pokadšto i ženu poslušati; da bijah ponio kadiji, kao što sam htio, suve sirce, pukla bi mi od njih glava, i oči iskočile.