Judita (Šarić)/Glava 13.
| Judita (Šarić) |
1 Kad je bilo već kasno, pohitješe sluge njegove u šatore svoje. Vagao zatvori vrata od ložnice i ode.
2 Jer su svi bili pozadrijemali od vina.
3 Tako je Judita bila sama u ložnici.
4 Holoferne je ležao na svojoj postelji i bio je tvrdo zaspao od velike pijanosti.
5 A Judita je bila zapovjedila služavki svojoj, neka stoji napolju pred ložnicom i neka pripazi!
6 Tada stupi Judita pred postelju, i moleći se sa suzama i mičući tiho usnama
7 Reče: »Daj mi snage, Gospode, Bože Izraelov, i pogledaj u ovaj čas na djelo ruku mojih, da podigneš Jeruzalem, grad svoj, kao što si obećao, i da izvršim ovo, što vjerujem, da se s pomoću tvojom može učiniti!«
8 I kad to reče, pristupi k stupu, što mu je bio čelo postelje, i odriješi mač njegov, što je visio svezan o njemu.
9 Kad ga je bila izvukla iz korica, uhvati ga za kosu na glavi i pomoli se: »Daj mi snage, Gospode, u ovaj čas!«
10 Tada ga zasiječe dvaput u šiju, odsiječe mu glavu, uze zastor njegov sa stupova, a tijelo njegovo bez glave svali na tle.
11 Onda izađe van, predade glavu Holofernovu služavki svojoj i zapovjedi, da je metne u torbu svoju.
12 Tada izađu obje po svom običaju kao na molitvu, prođoše tabor, prevališe dolinu i dođoše k vratima gradskim.
13 Već izdaleka doviknu Judita stražarima na zidovima: »Otvorite vrata, jer je s nama Bog, koji pokaza svoju moć na Izraelu!«
14 Kad ljudi čuše glas njezin, dozvaše starješine gradske.
15 Tada se strčaše k njoj svi, i malo i veliko, jer se nijesu nadali, da će ona već doći.
16 I upalivši baklje svi je opkoliše. Ona se pope na poviše mjesto i zapovjedi, da ušute. I kad svi ušutješe,
17 Reče Judita: »Hvalite Gospoda, Boga našega, koji ne ostavi onih, što se uzdaju u njega!
18 Na meni, služavki svojoj, ispuni milosrđe svoje, što ga obeća kući Izraelovoj. Mojom rukom pogubi on noćas neprijatelja naroda svojega.«
19 Tada izvadi iz torbe glavu Holofernovu, pokaza im i reče: »Evo glave Holofema, vojskovođe Asiraca! Evo zastora njegova, pod kojim je ležao u pijanosti svojoj, kad ga Gospod, Bog naš, pogubi rukom jedne žene!
20 Tako živ bio Gospod: Njegov me je anđeo čuvao, kad sam onamo išla i ondje boravila i odanle se ovamo vraćala. Gospod nije dopustio, da se ja, služavka njegova, oskvmim. Bez ljage grješne povratio me je k vama, da se veselim s pobjede njegove, sa spasenja svojega i sa slobode vaše.
21 Hvalite ga svi, jer je dobar, jer je do vijeka milosrđe njegovo!«
22 Tada se svi pokloniše Gospodu i rekoše joj: »Gospod te je blagoslovio silom svojom, jer po tebi uništi neprijatelje naše.«
23 Ozija, knez naroda izraelskoga, reče joj: »Blagoslovena si ti, kćeri, od Gospoda, Boga višnjega većma, negoli sve žene na zemlji!
24 Blagosloven Gospod, koji je stvorio nebo i zemlju, koji je vodio tebe, da odrubiš glavu vođi neprijatelja naših!
25 Jer je on danas tako uzvisio ime tvoje, da ne će nikada hvala tvoja iščeznuti iz usta ljudi, koji se budu spominjali sile Gospodnje do vijeka. Za njih ni jesi ti poradi tjeskobe i nevolje naroda svojega žalila života svojega, odvratila si propast pred licem Boga našega.«
26 I sav narod reče: »Amen! Amen!«
27 Tada dozvaše Ahiora. Kad on dođe, reče mu Judita: »Bog Izraelov, za koga si izjavio, da će se osvetiti neprijateljima svojim, odsjekao je noćas mojom rukom glavu svih nevjernika.
28 I da se uvjeriš o tom: Evo glave Holofernove, koji je u prevelikoj oholosti svojoj prezreo Boga Izraelova i tebi zaprijetio propašću rekavši: Kad bude zarobljen narod Izraelov, zapovjedit ću, da ti mačem probodu grudi.«
29 Kad Ahior ugleda glavu Holofernovu, zgrozi se od straha i pade ničice na zemlju i onesvijesti se.
30 Kad je opet bio došao k sebi, te se osvijestio, baci se pred noge Juditine, pokloni joj se i reče: »Blagoslovena ti od Boga svojega u svim šatorima Jakovljevim; jer će se s tebe veličati Bog Izraelov u svim narodima, koji čuju za ime tvoje!«
| Judita (Šarić) |