Job se poziva na pravdu Božju

Izvor: Wikizvor
Biblija, ekumenski prijevod; preveo: Tomislav Dretar
Job se poziva na pravdu Božju




Job se poziva na pravdu Božju[uredi]

31 1 Ja bijah sklopio jedan ugovor
sa svojim očima:
ne upirati pogled na jednu djevicu.
2 Koji dio, naime, Bog doznačuje
koju baštinu Moćni utvr? uje s
3 Nije li to ruševina za izopačene,
nevolja za zlodjelnike?
4 Ne vidi li, on, moje ponašanje?
Ne vodi li računa o svim mojim
koracima? `
5 Dakle, jesam li ja činio put s laži,
moja noga da li je hitila k prijevariđ
6 Nek' me izvagne na točnoj vazi
i Bog će priznati moje poštenje.
7 Ako su moji koraci zastranili,
ako je moje srce slijedilo moje oči,
ako je jedna mrlja natopila moje
8 tada, što ja sijem, nek' drugi
pojede,
moji izdanci, nek' ih se iskorijeni!
9 Ako moje srce bi zavedeno jednom
dovim vratima,
10 nek za jednog drugog moja žena
okreće žrvanj,
i nek' na nju drugi liježe,
11 jer to biješe jedno besramlje,
jedno nedjelo koje kažnjava moj
12 Jedna me vatra bijaše pojela sve do
propasti,
žderući sav moj plod sve do korijena.
13 Ako sam ja podcijenio pravo svog
sluge ili svoje sluškinje
u njihovoj parnici sa mnom,
14 što učiniti kad se Bog bude digao?
Kad on bude ispitivao, što njemu
odgovoritiđ
15 Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije
li i njih također načinio?
To je isti Bog koji nas je oblikovao
u utrobi.
16 Jesam li ja odbijao molbe siromašnima,
puštao venuti oči udoviciđ
17 Moja porcija, jedoh li ju ja sam, a da
siroče ne bijaše imalo svoj dio,
18 dok je od mog djetinjstva
raslo sa mnom kao s ocem,
i što jedva izišao iz trbuha moje
19 Gledah li ja jednog bijednika
lišenog odjeće,
jednog nevoljnika koji se ne imaše
čime pokriti,
20 a da mi njegova križa ne bijahu
blagoslovljena i da on ne bi zagrijan
21 Jako sam ja vitlao pesnicom protiv
jednog siročeta,
znajući da sam podržavan u
tribunalu,
22 nek' se moje pleće otkači od mojih
leđa
i moja se ruka slomi u laktu.
23 Ne, kazna Božja bijaše moj užas,
ja ne mogoh ništa pred njegovim
veličanstvom.
24 Ako sam ja stavio svoje pouzdanje u
zlato,
ako sam rekao finoj kovini: »Ti si
moja sigurnost«,
25 ako sam ja izvlačio radost iz obilja
svojih dobara,
iz onoga čega moje ruke bijahu
26 ako, gledajući blistati svjetlost
i mjesec se obrtati blistavi,
27 moje srce u tajnosti se dalo zavesti,
i ako se moja ruka spustila na moja
28 to bi također bilo jedno nedjelo
koje kažnjava moj sudac,
jer ja bijah zanijekao Boga
odozgo.
29 Jesam li se ja radovao ruševini svog
neprijatelja,
jesam li ja zadrhtao od radosti kad ga
je nesreća zadesila?
30 Ja koji nisam dopuštao ustima svojim
griješiti
posvećujući ih smrti jednom
31 Moji gosti čak nisu li rekli: » Koga
on nije nasitio mesom? «
32 Stranac ne provodiše noći napolju:
ja otvarah vrata svoja putnicima.
33 Jesam li ja kao Adam prikrivao
svoje pobune,
skrivao u nutrini svojoj svoj grijeh?
34 I to zato što bih strahovao od
mnijenja mnoštva
i što me bijaše strašio prijezir
obitelji,
ušutkan da više ne prođem svoja
vrata,
35 tko će mi dati nekoga tko me sluša?
Evo moje posljednje riječi.
Moćnom da mi odgovori!
36 Glede optusnice pisane od mojeg
protivnika,
eh dobro, ja ću nju nositi na svojim
plećima,
ja ću se njome ukrasiti kao jednom
krunom.
37 Da, ja ću njemu svjedočiti o svojim
koracima,
ja ću njemu pripremiti jedan
prinčevski prijem!
38 Ako je moja zemlja prosvjedovala
protiv mene,
ako su njene brazde natopljene
suzama,
39 ako sam ja prožderao njenu snagu
ne plativši,
budući iscijedio i dušu iz nje,
40 tada nek' tu umjesto pšenice
trnje raste
i umjesto ječma, smrdljiva trava.
Ovdje svršavaju riječi Jobove.