Job (Šarić)/Glava 31.
| Job (Šarić) |
1 Savez sam sklopio s ocima svojim, pa kako bih onda gledao za djevojkom?
2 Što bi mi bio dijel od Boga gore, kakva baština od Svemoćnoga u nebu?
3 Ne ide li zlikovca propast i nesreća za one koji čine zlodjela?
4 Ne pazi li on na putove moje, ne broji li sve korake moje?
5 Ako sam općio s lašcima, i ako je noga moja hitjela za prijevarom,
6 Neka me izmjeri na pravoj tezulji: Bog će upoznati nedužnost moju!
7 Ako je korak moj zašao s puta, ako je srce moje pošlo za očima mojim, ako je za ruke moje prionula kakva ljaga,
8 Neka, što ja posijem, drugi pojede, neka se iskorijeni, što mi iznikne!
9 Ako se je srce moje dalo zaludjeti od žene, ako sam vrebao na vratima susjeda svojega,
10 Neka drugomu melje žena moja, neka se kakav stranac k njoj pridruži!
11 Jer to bi bio zločin, zlodjela što spada na suca da kazni.
12 To bi bio požar, što proždire do uništenja i što bi spalio sve manje moje.
13 Ako sam prezreo pravo sluge svojega, sluškinje svoje, kad su imali raspru s menom,
14 Što da učinim, kad se diže Bog? Kad on potražuje, što da mu se odvrati?
15 Nije li u utrobi materinoj Stvoritelj moj stvorio i njega; nas obojicu on isti sazdao u krilu materinu?
16 Ako sam odbio želju siromasima i dao da venu oči udovici,
17 I ako sam zalogaj svoj sam jeo, i nije sirota uzela od toga dio svoj?
18 A ja sam je kao otac odgajao od mladosti, od krila matere svoje vodio sam je!
19 Ako sam vidio ostavljene bez odjeće i siromaha bez pokrivala,
20 I nijesu mi zahvaljivala bedra njegova, jer ga je ugrijalo runo ovaca mojih?
21 Ako sam ikada zamahnuo rukom na sirote, jer na vratima nađoh pomoć svoju,
22 Onda neka mi ispadne rame iz pleća, i ruka moja neka se otkine iz zglobova!
23 Jer bi mi strašan bio kazneni sud Božji; kad bi on ustao, ne bih odolio.
24 Ako sam polagao na zlato nadanje svoje, čistome zlatu govorio: uzdanje moje!
25 Ako sam se veselio, što mi je posjed velik, i što je već toliko stekla ruka moja,
26 Ako sam gledao na sunce, kako sja, i na mjesec, kako ponosit hodi,
27 Ako se je srce moje dalo potajno zaludjeti, i ja mu poslao poljubac.
28 I to bi bila zlodjela, što spada na suca da kazni, jer sam zanijekao Boga u visini!
29 Ako sam se radovao padu neprijatelja svojega, i veselio se kad bi ga zadesila nesreća;
30 Nikada ne dadoh ustima svojim da sagriješe tražeći život njegov s proklinjanjem;
31 Zaista, moji suvremenici priznadoše: "Tko se ne nasiti od jela njegova?"
32 Stranac nije trebao noćiti vani; vrata su moja stajala putniku otvorena.
33 Ako sam, kao što učini Adam, tajio grijehe svoje i krio svoja zlodjela u njedrima svojim,
34 Jer sam se plašio velikoga mnoštva i bojao se prezira rodbine, onda bih zašutio i ne bih išao pred vrata.
35 O, da bi me tko slušao! Ovdje moj potpis! Svemoćni neka mi odgovori! Tužba je mojih pravnih protivnika postavljena.
36 Zaista, ja bih je uzeo na rame svoje i svezao bi je sebi kao časni vijenac.
37 Broj koraka svojih rekao bih mu, kao knez pristupio bih k njemu.
38 Ako je njiva moja vikala na me, i ujedno brazde njezine plakale,
39 Ako sam jeo plod njezin bez plaćanja i ražalostio gospodara njezina:
40 Mjesto pšenice neka mi rodi trnje, mjesto ječma kukolj! Govori su Jobovi svršeni.
| Job (Šarić) |