Job (Šarić)/Glava 23.
| Job (Šarić) |
1 Nato reče Job:
2 Tako je i danas tužba moja kao prkos: teško tišti ruka njegova uzdisanje moje.
3 O kad bih znao, gdje bih ga našao, da stupim pred njegov sud!
4 Iznio bih pred njega stvar svoju, puna dokaza bila bi mi usta.
5 Želio bih znati riječi, što bi mi ih odgovorio; htio bih saznati, što bi mi rekao.
6 Bi li se u veliko; moći svojoj prepirao s menom? Ne, on bi pripazio na me.
7 Tamo bi se pravednik mogao prepirati s njim, pred sucem svojim oslobodio bih se zauvijek.
8 Ali pođem li prema istoku: "nema ga tamo; pođem li prema zapadu, ne vidim ga.
9 Radi li na sjeveru, ne nahodim ga; okrene li prema jugu, ne mogu za voljeti.
10 Ali on zna put moj; kad bi me prokušao, izašao bih kao zlato.
11 Koraka se njegova držala čvrsto noga moja; puta sam se njegova držao i nijesam skrenuo nikada.
12 Od zapovijedi usta njegovih nijesam odstupao nikada; riječi usta njegovih čuvao sam u grudima svojim.
13 Uvijek je sebi jednak, tko će ga odvratiti; što duša njegova zaželi, ono učini!
14 On će dovršiti i moju sudbinu, i toga još ima u njega mnogo.
15 Zato se ustrašim pred licem njegovim; i kad pomislim na to, strah me je od njega.
16 Bog je srce moje plašljivim učinio; Svemoćni me je u strah utjerao.
17 Zbog tmine ne osjećam se uništen, niti jer je mrak obavio lice moje.
| Job (Šarić) |