Jesenska idila
| ← Naslovnica | Jesenska idila autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Vijencu brojevima 10-14, svibnja - srpnja 1903. godine. |
(Popodne. U krevetu spava bolesna Danica, rođaka profesora Julija Bojanića. Njen rođak i skrbnik potuljio se pored nje u dubini staroga naslonjača. Već nekoliko noći ne zatvori oka, bdijući oko djevojčeta. Oči i usta mu umorna, pritvorena. Podugačka, rijetka kosa visi neuredna preko bijelog čela. Prema nogama mu se šulja sjajna sunčana pjega...)
BOJANIĆ (u polusnu): Ne umri, ne gasi mi se, Danice, draga dušo! Bez tebe ću i ja umrijeti. Sve si mi na tom svijetu: jedina prijateljica, jedini rod i pomozbog. Izdahnuti, pa u šesnaestoj godini! Priroda je lopov, usud je ugursuz. (Na prozor doprši lasta i čeprka kljunom po krilu.)
DIVAN (tiho, u basu): Gdje si se dosele bitandžila? Pazi — na ormaru je mačka.
STOLICA: Ne boj se, lasto. Umorna je. Spava. Cijele bogovetne prošle noći flirtovaše na susjednim krovovima.
LASTA: Zbogom, draga sobo. Sutra, dakle, putujem.
DIVAN: Da su meni oči sokolove i bijela krila labudova!
LASTA: A meni da je bezbeli vjekovati u ovakvoj prostranoj, starinskoj odaji, bez straha od bure i nepogode!
DIVAN: Ludice jedna! Ti ne znaš stoje sloboda. Ej, ja sam uvijek čeznuo za morem, za slobodnim zrakom i suncem, za avanturama. Blago tebi, gledajuć s Etne ažurno more, zimujući na svetom kedru libanskom ili na vitoj mošeji plodnog Misira! Pozdravi mi Rim, Akropolu, Carigrad. Ah, bože moj, biti star i učen kao ja i morati trunuti medu glupim zidinama toga glupog, filišćanskog grada! Uf, alaj me boli desna prednja noga!
LASTA: Šta ti je, jadnice?
DIVAN: Podagra, prokleta kostobolja. Živ sam se ucrvio kao opaki kralj. Uf, da mogu na prozor i smožditi se na kaldrmu! Bože, groznu si mi sudbu udijelio! Bijah čestit, ponizan, ali čovjek, dušma-nin svega, spalit će me kao drevne mučenike. Umrijet ću, ne poznavajući slasti ljuvene. Cijelog vijeka bijah bećar.
DANICA (bulazni): O, alaj je ovdje lijepo! Gospodine, dajte mi ovaj bouquet od zvijezda, sa bijelom vrpcom od mjesečine i crvenom trakom od sunca. Odnijet ću ga na grob svoje mamice. Julček... brate... jaoh, bože, uhvatio me za grlo, ovaj mali, crni, sa gvozdenim šakama... U pomoć. (Bojanić skoči. Izbulji krvave oči. Poljubi u čelo blijedo, znojno djevojče i klone na naslonjač, sa krvavom suzom.)
STOLICA: Daje proklet čovjek, dušmanin svega i dušmanin svoj.
SVI: Daje proklet, proklet!
CIPELA: Koje zbog njega više od mene procvilio? Mene gnjavi i davi, mene dere i izdere.
ČARAPA: Oj cipelo, srce moje! Na mene si zaboravila?
PAPUČA (plače): U pomoć, u pomoć! O, kako me mrvi njegova lijeva noga! Baš sam nagrajisala! Bože, daj mi kap krvi, kap suze, da proplačem, da prosuzim, da mi odlane.
VJETAR (dune kroz prozor i zatrepti stručkom Bojaničeve kose): Da su prokleti ljudi i gradovi! More me smradom kuća, truju me trulim bolovima i kljuju vapajem svoje sirotinje. Da znate koliko vam nosim suza i uzdaha! I na mene će udariti naskoro porez, na mene, slobodnjaka i veseljaka.
VODA: Otkako je u tom gradu vodovod, i ja sam pod njihovim haračem.
STOL: Šta to svira? Da nisu svatovi?
ZID: Misliš li, rđavče, da čovjek umije tako svirati kad se veseli? Sprovod.
LASTA: Tek ljudska bol je lijepa. O, kako mi je drago da mi ne treba balona!
REVOLVER (iz pretinca): Uzalud je dvonožac navijestio istragu svemu živome i mrtvome. Nećemo više dugo pištati za zuluma njegovog. Taj naš kmet misli daje dijete božije, a ovamo je bič sudbine koji saplete samom sebi. Uzaman traži čovjek oružje protiv nas, jer se oštrica kreće protiv njega. Njegova kanibalska hrana pretvara se u krv te ga mori zvjerskim bolovima i pohotama. Mirijade zaklanih mučeničkih volova, krmaka, sitnog i krupnog zuba, bodu mu dušu, kljuju ga, truju, izjedaju, kao što ga truje progutano željezo, sol, sumpor. Evo, ta naša budala što pruža iz naslonjača glavu kao guska kad leti, misleći daje njegova čupava stolica Prometejeva klisura, taj me bijednik kupio da ubija druge, a prva će mi žrtva biti...
FIDO (pas, drijemajući dosele pod gospodarovim nogama): Jezik za zube, gurbeti jedni! Što se džapaš, kudljiva mobo! Da nema čovjeka, nitko od vas ne ugleda božjeg sunca!
LASTA: Taj je goropadan... Ja se bojim... Zbogom! {Odleti.)
DANICA (budi se): Julije, Julček, mene je strah!
BOJANIĆ (prene se i nagne nad nju): Ne boj se, ne boj se. Doktor mi reče da je kriza prošla.
DANICA (hvata ga bijelim, bolnim, mršavim rukama oko vrata): Julije, dragi Julije, dragi bratiću, moj otac i majka! Da znaš što sam sve čula i vidjela! Cijela ova soba urotila se proti nama!
DIVAN i REVOLVER: Hehehe!
DANICA (sakriva glavu u njegova njedra): Čuješ li?
BOJANIĆ (usplahiren): Koješta, koješta...
DANICA: Položi mi ruku na srce. Ta-ako! Vidiš li kako kuca! Revolver je rekao da će te ubiti.
BOJANIĆ (cjeliva je u čelo): Hoće, hoće, dušo, ali samo onda ako tebe ne bude.
DANICA: Sjedni na krevet, ovako... kraj mene i daj mi ruku. Tako! A sada mi nešto pričaj. Znaš šta?... Pogodi!... Volim te od oči-njeg vida.
BOJANIĆ: Dobro, dobro... Sve ti rekoh što sam znao.
DANICA: Nije, nije. Ti znaš mnogo, strašno mnogo, samo nećeš govoriti. Ti nisi uzalud bivao u njemačkim školama.
BOJANIĆ: Eh, srce moje, ali ja ne znam naizust sve što znam. Pa onda većina knjiga koje sam učio vrlo su dosadne. Slovnice, gramatike, bukvari, rječnici...
DANICA: Kaži nešto, što ti drago.
BOJANIĆ: Hm... (zamisli se). Ne znam. Ništa više ne znam. Rekoh ti već sve što sam znao. Ispričao sam Andersena, Tisuc ijedna noć, Metamorfoze, pročitah ti Homera i Shakespearea.
DANICA: Što bilo da bilo, dragi moj Julček! Počni samo! Uh, kako me bode, tu, tu u prsima.
BOJANIĆ: Što da ti pričam? O ljubavima zlatne Afrodite, boginje vlažnih obala? O Siciliji, vrtu arkadijskom, o tankonogom Panu i o desetgrlim frulama što dišu medom i ljubavlju? O pjesniku što su ga djetetom dojile pčele? O Sapfi što se zbog lijepog Faona strmoglavila sa leukadijske pećine? O boju patuljaka i ždralova, Kentaura i Amazonaka? Sve ti to već ispričah. O svetom Antunu kako propovijeda pobožnim ribarima? O edenskoj bašti na rtu Azije, a oko nje vatren zid pa liže nebesa? O vječnom Jeruzalemu i o velikom Babilonu? O Jokananu, o Salomi, o raskošnom Herodu, o safirima ko mrtve oči, o stolovima od jaspisa i o crnom grožđu edomskijeh vinograda? O skladnoj Frini kad se kupa na eleuzijskim igrama dok cijela Helada u njoj gleda božansku kćerku morske pjene? O gajevima punim vlažnog, kantaridskog mirisa, o lijepoj Mjesečini i o njenom draganu, kraljevskom kravaru? O Danteovom paklu i o njegovoj bijeloj ruži nebeskoj sa laticama... prijestolima pravednika i sa pčelama... zlatnim kerubima, što lete u uljanik božije ljubavi?
DANICA: Pričaj mi što, ma što... Ah, kako je lijepo!
BOJANIĆ: O onom kaluđeru što ga je na Veliki petak rastrgala u crkvi množina i našla pod kostreti jareću nogu? O lopudskoj sirotici? O atletskim prsima sjajnijim od sjajne mjesečine? O Kiklopima ili o orlovima što čuvaju zlato od jednookih Arimaspa?
U ono rosno vrijeme kada učaše mudri Sokrat mudrosti plahovitu Kodrovu omladinu, bijaše mu najboljim učenikom Aristip, Kirenac, smagnut od sunca, koji primaše — prvi od mudračevih đaka — za nagradu zlatne talente i bojadisaše bujnu kosu ljuskom od zelenog oraha. Taj vreli Afrikanac nije mario zime pticomorke, bolesti i smrti. Asklepija, jedinoga koji mogaše savladati smrt, poštovaše više od svih bogova. Fukaru mrzi kao ponositi pjesnik Teognis. Koža mu osjetljiva kao u puža. Pametan je kao Pitija, dosjetljiv kao Aristofan. Riječ mu žubori kao Hipokrena, vilinski vrutak, i leti kao orao, sin groma. Bio je mudar i srećan, jer je mudrost dragocjenija od ofirskog zlata i od etiopskog topaza. Dan kada besjeđaše, smatraše pleme Kekropo-vo praznikom. Volio je novac, lijepe momke, lijepe djevojke, parski mliječni, mlačni i vlažni mramor, i hladni sjenasti vijenac od zimzelena kod vrča mirišljavog samoskog vina pomiješanog sa pjesmom, sa dahirama, sa bubnjevima, sa plesom golih azijskih robinja, sa planinskim snijegom, sa crljenom borbom atletskih kokota iz Tanagre i sa prijateljskim razgovorom. Taj tankoćutnik bijaše vazda radostan kao Silen, ali kada vidje u Korintu lijepu Laidu, dođoše mu grudi teške i jesenje, jer u njima sazreše zlatne i ljubavne đulabije Dionisove. Njegovo prekrasno tijelo omršavi i orone i postane od hrama kolibom sa pet tužnih otvora. Vidio je piramide, babilonske zidove i uzdušne vrtove, Artemidin hram u Efesu i atensku Akropolu, ali s ovog ljudskog čuda, sa Laide, pojeleni se kao Akteon i oslijepi kao prorok Teiresias opazivši u vodi nagu boginju.
— Što ćeš mi pokloniti za moju ljubav? — upita ga jedared Laida, vukući lijepi peplon kroz lijeni, topli trijem, nakrcan blagom helenskim, perzijskim i afrikanskim. Kosa joj miriši sirijskim mirodijama, a na zlatnoj kosi zlatan obruč i kruna od anemona, ruža, ljiljana, ljubica i od narcisa. Glas joj mekan kao ulje, sladak kao aigilska smokva i pijan kao lezbijsko vino. Sa golih prsiju prekipljuje ljubav, kao iz kozjih otečenih vimena što curi toplo mlijeko.
— Ti znaš, Aristipe, da je Praksitel poklonio Frini Erosa vrednijeg od satrapskog grada, dok je po svojoj dragoj Kratini izvajao knidsku boginju. Što ćeš mi dati, Aristipe, dokoni učenice sina Sofroniskova Sokrata? — Sofista se zamisli, i reče:
— Platon, kažu, opjeva tvoje ogledalo. Dobro učini, jer nikada ne vidje morska i potočna površina skladnijeg lika. Čudim se da nisi umrla kao Narcis od velike ljubavi, ugledavši se prvi put u ogledalu, jer si lijepa kao Ciprijka, bijela kao Galateja. U tebe je ruka Palade, noga lovice Artemide, proljetno meso Hora, Peithonine usnice, glas Kaliope. Sa pravom si uzorom vajarskim Haritama. Koža ti je glatka kao jantar, glas ti iz grla zvoni kao s Arijadnine kitare. Što se ne mogu, poput oca Dzeusa, cijeć tebe pretvoriti u bijelog labuda, u hladnu zmiju, u jakog bika, u zlatnu kišu ili u vulkansku vatru? Što nisam ova u kavezu cikada, pa da ti vazda pjevam i vazda te gledam? Što nisam postola tvoje male noge i mitra tvog tankog pojasa? Jer ljubav mije satkana od plamena, kao haljina djevojačka stoje ispredena od rumenog bisosa. Ti si Kirka, Medeja, Praksiona i Gorgona, jer se od tvog pogleda pretvaram u glupu zvijer, u tupi kamen. Ja ne znam, tako mi Apolona, isklesati poput Sokrata tankonogog satira, ja nemam silnih krda kao Augija, ni silnog blaga kao moj prijatelj Dionis Sirakuski. Ali ogledalo koje ću ti dati bit će sjajnije od svih zrcala opjevanih i neopjevanih koje pokloniše stare hetere svojoj božanskoj zaštitnici. Jer to ogledalo, to je ogledalo mudrosti. Neka me Isida kazni sljepoćom ako u tom zrcalu ne opaziš što ti još nijedno ne pokaza. Tu ćeš vidjeti dušu svoju, plamen pokretač ovog svijeta. Vidjet ćeš sklad između dobra i zla, plamečak sa vječnog prometejskog žrtvenika, koji će proždrijeti stari Olimp. To ogledalo ćeš biti ti! Kroza nj, kroz sebe, vidjet ćeš prošlost i budućnost, nove Akropole i nove bogove. Ono će dati vječno značenje radostima tvoje kratkovječne krvi. Sunce i zvijezde, napučenu Aziju i crnu Afriku, žalosne zemlje i skit-ske i hiperborejske — sve ćeš to gledati u zrcalu moje mudrosti. Kao četiri bijela grleta što vuku bijelu Afroditu kroz mrazni eter preko tračkih mračnih visova, kao riba što nosijaše slatkogrlog Ariona, tako ću i ja tebe iznijeti u tom ogledalu kroz vrtloge sadašnjosti i podati poznatom potomstvu. Uzmi, tankopasa Laido, primi to čarobno zrcalo, jer to sam ja, moja riječ, moja bolja duša.
Kroz mene ćeš odsele, dobra i lijepa Laido, sebe gledati i sebe ljubiti. U tome zrcalu ćeš biti vječno mlada i vječno lijepa, bit ćeš nimfa i boginja, doživjevši više godina od čavke što doživi devet ljudskih starosti, više godina od jelena koji živi četiri puta duže od čavke, i bit ćeš starija od gavrana, što živi tri jelenska života. Pođi da žrtvujemo u tom pospanom trijemu bogu bogova Erosu, sličnom purpurnim jabukama, što drži u rukama cvijet i ribu, gospodstvo svemira. Spremi kupelj, mirise od mirhe i od krokusa, samotračko vino, crveno kao krv, i ciparsko, žuto kao zlato. Uzmi ovo moje biserje, malen darak, i neka ti sjaji kao smrznute moje suze. Ljubav je najviša i najteža mudrost, i znaj, bijela i dobra Laido, da sam u njoj veći majstor od svih tvojih ljubavnika, od bezuhog i beznosog šakača Hermolika, posjednika besmrtnih gvozdenih tepsija i vrčeva, ili od neumjerenog satrapa Artabaza. O, daj mi da vidim u jutarnjim tvojim očima noćnu vlagu, noćne zvijezde i mjesečinu. Duhni, Zefire, slugo ljubavi, i donesi nam slani miris sa sjajne pučine, a ti, Dionise, mahni palicom u zumzelenu i u vinj agama! Daj, o Laido, primi mene, svoje zrcalo, da ti sjajim u ambrozijskoj noći, sjajniji od purpurne vode i dublji od mora!
— Tako mi bogova, sofisto, u tvojoj besjedi ima samoske veličine i kretskog laganja — reče Laida i sine pred mudracem kao Afrodita pred Paridom, kraljevskim pastijerom...
BOJANIĆ: Spavaš li, Danice? Zaspala je sirotica. To će ju okrijepiti. (Cjeliva je oprezno i pokriva jorganom.)
PAS: Jadno, jadno djevojče! (Spusti glavu medu šape i drijema.)
UVELA RUŽA (iz čaše, govori lepiru što doleti u sobu): Dođi, oj dođi, dragi metulju, moj sunčani mezimče! Ginem za tananom tvojom sjenom, za laganim praškom sa baršunastih tvojih krila...
METULJ: Ja volim onu tamo što tako slatko spava, što ju boli glava, što sniva o lepiru, o nijemom šimširu, o dubokom viru u šum-skome miru. Ja volim ovu, ovu što spava, stoje boli glava. Past ću joj na usta što dušom mirišu i tako bolno dišu, sve tiše i tiše. Nijedna ruža od nje ljepša nije. Koža joj je sjajna ko u rajske zmije. Još malo, i taj će cvijet uvenuti. Vjetar će se dići, ružu otkinuti.
SUNČANI ZRAK (dopuzi do zida i cjeliva stare crne hlače): Da si mi zdravo, moj stari, bijedni, otmjeni gospodin Pantalone!
HLAČE: Kada se sjetim na dan prvi put kada te vidjeh, suze se žalosne kap iz oka kida iz mog. Davno već tome je — znaš li! — iz Matica kada me radnje kalfa je donio ovom što zaspao u taj hip. Drijemaj, o Julije jadni, u starom svom naslonjaču! S čela ti vijenac već makov rujni se Morfejev sja. Umorna duša ti leti gajem Fantasa pustim, dok ti Fobetor priča ko ptica ili ko lav: — baš kao Protej, na morskome što ga je pijesku hrabri sinak Laertov za gušu spopao ko zmaj. Kad sam se tresao čestit na tvome magisterskom stegnu, zaljubljen sunca u svjetlost — suzo, poteci mi ti! — nisam se nado da Parče tako će odsjeći brzo ljubavi moje i žica crnog i salonskog nit. Stani, o Helije rujni! Ogrij me! Stanider! Kao znojavi kad si Neptu-nov pocrnio afrički puk. Stani, o sunce, ne teci! Miruj! Ko s Faetona grešnog neka s ljubavi moje izgori taj kukavni grad. Stani i rastjeraj čete moljaca žustrih i gladnih! Utrobu, srce — ah, sve već nače halapljivi zub. Valeas, Sunce! A ako me sutra ne nadeš ovdje, Židov me odnio, znaj! Prekratak bje žica mi san!
STOLICA (ironijski): To su, bane, grdne rane!
DANICA (u snu): Tratinčica... Čuvajte se, ide čibuk...
BOJANIĆ (dremovan): To je čudnovato, ti moji elegijski pantaloni! Nisam ih zaludu derao na klasičnim klupama.
STOLICA: Hvala bogu da nisam čovjek!
DIVAN: Hvala bogu da nisam žena! Žene — o tome bih mogao mnogo pripovijedati. Da nema mene, ne bi možda bilo ovog nesreć-nika, što se sad tako glupo kesi.
JULIJE (kroz zube): Čekaj, stari huncute!
DIVAN: Što berjaknu? Ah da znate kako mrzim tog čovjeka! Danju i noću mi lomi sa sedamdeset svojih kila prsa i ne sluša kada stenjem i škripim starim prugovirria. Živ se raspadam, sav sam izne-mogo, svega me raskubao. Već godinama se na meni valja, čitajući ili premećući lude misli, bez brige za ljute moje rane. O, da znate samo kako je tašt i bezazlen!
JULIJE: Sve se urotilo protiv mene! Ostao mi samo jedan prijatelj — a to sam ja — i taj me ostavio. Moj život je kukavni akonto što ga uzimam od smrti. O, Danice, ne povuci me u grob!
DANICA: Otisnite tu zlatnu galiju, na zeleno jezero. Tako! A sada, povucite, zvuči dalekih zvona! Tako. Ah, vrućina. Gorim, Julije!
DIVAN: Što boboće to dvoje dvonožaca? Čekaj se samo, tirjan-ska svojto! Još noćas će popiti, bijedno piskaralo, tvoju toplu zadimljenu krv moja mržnja. Još noćas!
GOLUB (doletjevši na prozor): To nije lijepo od tebe. Ćuti.
JULIJE: Danice, nesrećnice, u vrzinom smo kolu!
PAS (zareži i lane kroz zube): Ćuti bre, divančino, dok te ne iska-sapih ovim mojim zubima. Što se okomiste na nevinoga?
HLAČE: Bravo, Fido!
DIVAN (prezirno): Fuj, vuhveni izmete, bijedna rajo! I poderani benevreci, i to još smije govoriti!
HLAČE: Sram te bilo, stari badavadžijo! Ne rugaj se mojoj nesreći. Rupe na pantalonima često su zanimljive i tragičnije od vulkanskih ambisa. Rupa bi mogla blamirati najmoćnijeg ministra, radikalizirati okrunjenu glavu. Moje rupe su oči revolucije!
PAS (zlobno zareži): Na lijepom su mjestu te buntovničke oči!... Ostav'te mi gazdu na miru, velim vam, ako vam nije do rusvaja.
DIVAN (ironijski): O, već vidim: raskubaše me psi kao Euripi-da! Podozrivi doušnice, robe!
GOLUB (sa prozora): Gledajte, molim vas, kako je ono dijete u krvetu blijedo i krhko. Sirotica! Oko nje prsi metulj kao oko cvijeta. Da znam, odletio bih preko gore i donio joj travku od melema.
KUTIJA S KAMFOROM: Bolje da umre! Žena je najveća muka čovjekova. Sa nje dođe u svijet grehota. Žena je križ čovjekov. I pustinjaka, kad ju bježi, muči i uvlači mu se pod kožu, u krv, pretvarajući vrelo sunce u led, a hladnu mjesečinu u živo olovo.
HANDŽAR (sa zida): Tako je. (Pauza.) Kad se ženi mutni bane Mutimire, bijaše najnesrećniji čovjek u cijelom orsagu, jer bijaše ljubomoran. Kamo je išla bijela Jelena, iđaše crni Mutimir, kamo gledaše plaha Jelena, gledaše hrabri Mutimir. Teško onome sa koga gospoda banica ne snimaše koprenastih očiju, jer bi gubio uho, ruku ili nogu. A budalama koji bi smjeli darnuti je pogledom, dade ban mjesto njihovih očiju druge mrtve i tupe, da ih vijekom nose kroz crveni, bolni i slijepi mrak. Radi toga lupaše šuplje, tvrde zidove krvavim, slijepim čelom dvorski grbavac, patuljak i lakrdijaš. Kada gospođa banica slušaše slijepe praporce na njegovoj ludoj kapi, crvenoj i tužnoj poput tužnih i crvenih mu očiju, zaogrtala bi se tužnom mantijom izvezenom od mraka, od samoće i od kajanja.
Na sam dan svetog Petra i Pavla ode ban sa banicom na jadransko ostrvo gdje im carigradski neimari podigoše visoke dvore, jer ljubomornik ne mogaše više podnijeti muških očiju. Služe ih obezjezičeni, crni hadumi, a kada baci bura na igalo kraljevića moreplovca iz sedme kraljevine, mutni mu Mutimir uzme mušku snagu i takvog ga posla neretvanskim gusarima, jer samo škropac i sužanj mogaše dirnuti tabanom daleki otok. I ban ne vezaše više noću banice svilenim, jakim uzlovima za svoje sumnjičavo, ljubomorno tijelo. Ostavljaše je često samu, loveći hitar lov na mudre košute i na hitre Saracene. Jedared ga usred čivitastog mora spopane mrak i ljubomora, i on se vrati ostrvu, krišom. Drhti i strepi kao kukavica, jer žena zna uzeti srce i najvećem junaku. Bos, samosam, četveronoške šulja se prama visokoj kuli, a mene nosi u suhijem ustima. Od ljubavi postade lupež i razbojnik. Prošulja se kroz zlatne dvornice, a kada dopuze do visoke ložnice od abonosa i od binjiša, stane zepsti i drhtati jer ču cjelove, šalu, šapat, smijeh. Napne uši kao dobar hrt u silnom čudu i nevjerici, jer gospođa banica ne govori i ne tetoši tako u snu ili predući neku svilu na tanko vreteno. Hrabri ban planu kao oganj živi, slomi rutavu, nepoznatu šiju takmačevu, i moje se gvožđe napije krvi. Kada dovi-jugaše, poput crnih u bari zmija, šuškavi sluge i pogidoše krvave fenjere, pobijeli ban kao bijeli biskup i zanijemi kao nijemo goveče. Na baničinim bo njedrima, bijelim kao prosinački snijeg i vlažnim kao đurđice, puši se krv i smrzava se porugljivo cerekanje majmuna, rutavog čeljadeta. Onomad ga poslaše banu na dar, sa tri tovara blaga, mudra gospoda dubrovačka.
LJUDSKA LUBANJA (s ormara): Ta ti valja, junački handža-ru! Djevojka je tuđa sreća. Kad se djevojka rodi, kao da kuća izgori.
DIVAN: A ko si ti, jadni, romantični kosture? Mi živimo u realističnom vijeku i ne trebamo tvoga ludog bajanja.
JEDAN LONAC I PLJUVAČNICA (Jednoglasno): Tako je, tako je!
GOLUB: A ko si ti, stari kosture? Glas ti kao u ljudi.
LUBANJA: Vidiš me ko sam, a ako želiš znati što bijah, znaj-------
PISAĆI STOL (posprdno): Da nisi ljubavnik kake Leonore?
LUBANJA: Ne. Nisam. Na meni se nekada crvenila, kao pijetlova kresta, crvena kruna Matijaša, puntara i seljačkog kralja. Vidite li što bi od mene!
KRPA TROBOJNICE (iz kuta): Ne Horvati, već horjati! Jadni rode!
STARA LEPEZA (kaćiperački): Oh, vieux farceurs!
PLJUVAČNICA: Čudim se, Matijašu, da nisi na mom mjestu.
STARI MASNI, OPOZICIONALNI LIST: Tako slavi domovina svoje velikane!
GOLUB: Do viđenja, draga stara moja sobo. Ovaj stari krov mi je najdraži na tom svijetu. Tu sam bio golišav kao žuto kapelansko lice. Odovud prvi put poletih u šareni svijet. (Odleti.)
KOLOMBINA (sa slike na zidu):
Mon ami Pierrot
Prete-moi ta plume
Que j'ecrive un mot.
Ma chandelle est morte
Je n 'ai plus de feu,
Ouvre-moi ta porte
Pour l'amour de Dieu.
ĆULA (iz kuta): Što gunđa ta Švabica...
PIERROT (saksonska krhka vaza): Ja faz ljubim, Golompino, zlatka tevojko. Tan i noć faz gledam pordzulanskim okom i ne mogu tiđi rugu, da faz sakrlim i boljupim. (Pjeva:)
Im Felde schleich' ich still und wild,
Gespannt mein Feuerrohr,
Da schwebt so licht dein Hebes Bild,
Dein su'sses Bild mir vor...
JULIJE (melanholijski): Bijedni ljubavniče! Srce ti nježno i vjerno, prem ti lice vječno naduveno kao trumbetašu. Budi dalje tako miran i dobar, pa ću tvoju Kolombinu skinuti sa zida i složiti njena tanka usta sa tvojim rumenim i otečenim.
STARI NOVAC (iz ormara): Na zrak, na zrak! Spasite me, spasite! Za mene će mati prodati kćerku, za mene će sin prodati otadžbinu, Juda Krista, a brat će kidisati bratu. Oslobodite me! Ja sam kralj svijeta.
PERGAMENAT: Ćuti, ćifto, zelenašu, kamatniče! Bez mene, bez magareće kože nema pravog plemića.
PARČE OBJEŠENJAČKOG UŽETA (iz ladice): Što je novac bez naslova? Što je titula bez zlata? Što je ime i zlato bez sreće? Ja sam spiritus familiaris, ja sam Lar i Penat, ja sam sreća ove kuće.
JULIJE: Da si duži, objesio bi se...
KOMADIĆ UGLJENA: Ah, kada će doći dan da iščeznemo u etarskoj ljubavi, blijeda i bijela djevice, sjajna voštanice. Ja čeznem i ginem za čistoćom i za bjelinom. O, da nam dadu bozi, pa da zajedno izgorimo u vreloj ljubavi!
VOŠTANICA: Ja izgorjeh već do pojasa, bijedni moj Crnče! Ja izgorjeh već do pojasa, bijedni moj Otelo! Ti si moj crni gavran, moja crna noć i ponoć, crna moja ljubavi! U tebi je šećer, u tebi spava dijamant, ti si slast, sjaj i vatra živa.
»ČIK« OD CIGARE: Sve besjedi, a ti ćutiš, žigico, tanka i topla moja nevjesto! Dođi, poljubi me cjelovom, pa da odemo u oblake, u zvijezde, u modrom, svečanom dimu naše ljubavi.
MIKROSKOP: Ljubite, ljubite se, djeco moja! Ljubav je sila i duh, ljubav kreće crno kolo smrti.
MASTILO: Ćuti, stari cjepidlako! Što ima svijet od toga te praviš od komarca magarca?
MAČKA (prede u zapećku, sentimentalno): Ah, šta ćete, život je luda pjesma, bez kraja i bez pravog početka, a takt joj udara crveni, pijani, ludi kapelnik — naše srce.
JEDNA SVETICA (iz knjige na polici): Uf, moja anđeoska strpljivost me već ostavlja! Sami glupi, bezbožni razgovori, dok mi na ispos-ničkom, mučeničkom hrptu već četiri mjeseca leži taj proždrljivi pijandura, taj bezbožni Messire Rabelais.
RABELAIS: O, kamo te, carstvo kobasica, vina, šunke i rezanaca!
GOETHE: Vi ste, mein lieber von Rabelais, neumjereni i pretjerani. Umjerenost, mjera, harmonija — to je ključ života i pjesme, tajna srca i svemira.
NEKOLIKO PJESNIKA: Kaka mjera, filistarsko mrtvopuhalo! Poezija je vino, žena, vješala, krađa, krv, smrt za plotom ili u grimizu.
DEMOKRIT: Svijet je slučaj.
SCHOPENHAUER: Svijet je glupost i pakao, a batine su najprirodnija pedepsa za ljude.
STOIK: Želi samo ono što možeš imati, a ako možeš, ne želi ništa.
SVETAC: Ja želim samo nebo.
SKEPTIK: Ja sam samo smijeha željan.
MELANKOLIK: Smijeh je otrov kao pjena na ustima jadnika koje škaklju hajduci. Čovjek je otrovan. Od ujeda gladnog čovjeka truju se životinje.
CAESAR: Ja želim sve što čovjek može na zemlji imati.
GROF DE MAISTRE: Vjera, autoritet — to je kamen temeljac ovog guravog svijeta.
EPIKUR: Trbuh je alfa i omega.
TANJIR: Hvala ti! Ta ti je u kabao!
SV. FRANJO: "Da ste hvaljeni, moj gospodaru, za naše sestre, za Mjesečinu i za Zvijezde... Da ste slavljeni, moj Gospode, radi naše braće Vjetra, Uzduha i Oblaka. Neka je dičan moj Gospodin radi naše vrlo korisne sestre Vod, ponizne, dragocjene i čiste. Da je blagoslo-ven Gospod zbog Vatre, naše sestrice! Da ste blagosloveni, Gospode, radi Smrti tjelesne, naše sestre..."
MODERNI INDIVIDUALISTA: Ja sam sve: kralj svijeta i ljudi, mjera stvari.
JEDAN GRK: Ti me, brate, plagiraš.
NEKOLICINA: Samo materija je vječna i živi.
DRUGI: Nije, nije! Vječan je duh.
TREĆI: Stalna na tom svijetu...
HERAKLIT: Ti me plagiraš.
TREĆI: Stalna na tom svijetu...
NEKOLICINA: Samo sila jest.
MATEMATIČAR: Evidentan je tek račun.
DRUGI: Tek indukcija.
TREĆI: Tek dedukcija.
PJESNIK: Evidentna je samo ljepota. Ljepota je vječna.
JEDAN: Realan je tek razum.
DRUGI: Tek osjećanje.
TREĆI: Tek moralno djelo.
ČETVRTI: Morala nema.
PETI: Realan je tek humanitet.
ŠESTI: Realan sam tek ja.
MISTIK: Život je sjena smrti.
PANTEIST: Smrt je sjena života.
POZITIVIST: Najglavnija je nauka, progres, civilizacija.
PROLETARAC: Ćuti, plaćena huljo. Sve ću ja to u zrak!
GLUPANI (jednoglasno): Mi smo u velikoj većini. Ja sam demokrat. Gospodo, budimo parlamentarni!
ESTET: Ah, te novine i ta glupa gomila! Carstvo većine, paradiz bezjaka, smrt genija i ljepote, poezija na retke i na funte!
SVETAC: Credo, quia absurdum.
HRVATSKA KNJIGA: Ja sam među vama najveća, jer sam najmanja, najprezrenija, najveća mučenica.
NEKOLICINA: Vi ste inferiorni!
JEDAN NEPOZNATI GENIJE: Što mislite, da probušimo zemlju u svrhu najpraktičnijeg puta bez ikakog troška i tehničkog pomagala...
DRUGI: Lapides clamabunt!
DŽIVO GUNDULIĆ: Oj, mila, oj draga, oj slatka slobodo!
JEDNE NOVINE: Kaka sloboda? Gospare Dživo, vi niste realan političar.
»KOCHBUCH«: Što blebećete? Što se hvalite? Što su knjige? Ljudske riječi. A što su riječi? Gluposti, jer ih izmisliše glupani i barbari. Ja sam najbolja knjiga, najkorisnija.
STARA OBRAZINA (s ormara): Čujte, što mi pričala moja baka, svilena mletačka krabulja.
SVI: Čujmo, čujmo!
OBRAZINA: Kada djevičanski tiranin Horacije podjarmi neodoljivom snagom isposničke svoje mudrosti i slovom knjiga staro-stavnih Amoropolis, htjede od njega stvoriti tvrdinju kreposti po nauci grečeskih mudraca i otaca Matere Crkve. Postoje tijelo izvor svega zla, pošto je naročito žena sodomska kći, Horacije, ne mogavši uništiti podaničkih tjelesa, zapovjedi da svi njegovi podanici, odrasli i nejaki, obuku crne rize navlas sličnog kroja. A postoje ljudsko lice krabulja sotone, pošto su oči, nos, uši i usta kapije grijeha, zapovjedi čisti tiranin da svak, bio on starac ili muž, šiparica ili šiparac, žena ili dijete, nosi danju i noću crnu krabulju, sa crnom koprenom na očni-cama, koja će dati suncu i mjesecu i svijetu škuru, kreposnu boju smrti. I grad ljubavi, pjesme i radosti pretvori se u Grobnik, u Čemerovac, u mjesto žalosti i tuge.
Pjesma, gigoćanje, smijeh i svirka bijaše dopuštena tek jedared u godini, na poklade. Sve u varoši umuknu, obamre. Nad nijemim zatišjem gradskim vijahu se tek žalo viti zvuči zvonova kao crne zastave nad nijemim, tužnim i crnim pogrebom. Mrki stanovnici postadoše sličniji jedan drugome od životinja, kao suza što liči suzi, uzdah uzdahu, naricaljka naricaljci, kletva kletvi. U pustoj, jednoličnoj gomili ne poznaš ništa od bogata, kukavice od junaka. Ističu se tek kljasti i bogaljasti. I kao za inat učestaše zločini svake ruke. Duše obuze grešna panama. Puk stao izgibati, kao da dođe crna morija, jer pod kreposnim rizama i pod crnom obrazinom stade venuti plodna ljubav. Cijeć toga je večeras, uoči poklada, mudri knez tako tužan i turoban. — Davor tebe, moja kraljevino! Našto mudrost, čistoća, čemu ljudska jednakost i pravednost, kada ljubav i život venu od pokore, izdišu od mudrosti i zijevaju od pravednosti? Uzalud putovah pute zemaljske i paklene poput Brendana, tvoje vjerne sluge! Bože, sioni Demiurže! Zašto upregnu pod lomna i spora kola kamen i plamen, tijelo i dušu, te im ne mogu naći upravljača? Iz tvog grada htjedoh stvoriti grad misli i pokore, vječnu zadužbinu, predgrađe nebesko, Goru Spasitelja, da ti šija na ovome svijetu kao sunce na onome svijetu. Htjedoh mu dati poniznu svoju dušu, i mjesto sklada čujem hropac zvjerskih pohota, mjesto ljubavi vidim zločin gori od smrti. Aj, i moji dani teku kao sjena što iščezava u večeri, te venem kao trava. Dušo, živote, misli, smrti — razgalite mi nedokučivu svoju tajnu! — I Horacije se zagleda u obzorje krvavo od večernjeg sunca, izranjeno oštrim zubima tornjeva, krovova, kula i bedema.
Bijaše mu krivo što večeras, uoči veselog dana, mnogoljudni njegov grad stoji kao siva, memlava mogila. — Ah, ljudi nikada ne vrše zakona bez prećeranosti! — vajkaše se bolno, dok u crnoj vodi okruženoj bijelim kamenom otvarahu i zatvarahu zlatne i crvene krugove njegovi crni, kraljevski labudovi. Na glatkim, mramornim stepenicama šepire se medu hrtovima kraljevski pauni bijeli kao mjesečina, sa grimiznim nogama, i pauni crni i smaragdni kao indijska noć, potamnjujući večernje sunce mrtvim, sjajnim očima na repovima lepezastim i dugačkim poput plašteva začaranih knezova. Zamašiti, tanki i kao bor tihi momci redaju na gospodskom stolu caklene i zlatne vrčeve sa ledom i grčkim, španskim i burgundskim samotokom, a s ogromnih, sjajnih poslužavnika kipi u sivi, zeleni suton voće kao iz darežljive jeseni. Već planu smola i tamjan u metalnim čeljustima neviđene zvjeradi, već se pjeni rumenika u zlatnijem kondijerima, već se puši lijeni, garavi, teški dim sa znojnih buktinja u hladnim rukama bogova i golih, kamenitih polubogova, sa kojih već padoše stidljive rize i crne maske.
I knez odbaci gospodskim pokretom svoju obrazinu i vrećasto, tmasto odijelo ter sinu u bijeloj svili kao mudri Artus ili čestiti Parsifal. A pokle se popne na nebo žuta Večernjača, osvanuše oko njega svileni, baršunasti, gvozdeni velmože, župani i hrabri zatočenici, a šapati i boje se kreću i šeću kao u cvjetnoj lijesi, punoj zujnih pčela i šuškavog večernjeg daška. Odostrag, iza skladnih dorskih stupova, bijesnu tisuć čiraka na gordim prozorima drevne palače, a na mramor-doksatima već blije-šte šarene vatre. Kraj ogromne vaze sa borbom titana i bogova, na ivicu prve teorije stuba, stane dvanaest rudokosih glasnika u grimiznim strukovima i zlatnim gajtanima. Kao jedan podignuše u ravnoj, bakarnoj crti dvanaest ravnih, j ednakih truba i j aviše zvij ezdama, oblacima i stoj nom gradu da počinju burne i obijesne poklade.
Zvona se zaljuljaše, a grad zazuji, zabruji, zahuji zašumi — najprije kao pčelinjak, pa kao nabujala rijeka, pa kao more na ilindanskoj oblakolomnoj buri. Sve svira, graji, rogobori. Tek djevičanski pomazanik je u svom bijelom, kao tamjan čistom ruhu, ćutljiv i strog kao britki mač, jer i u toj večernjoj vrevi putovaše na mutnim, mračnim stazama duše. Tražio je ključeve ljudskog ponora, Alfu i Omegu, i gradio Jeruzalem, zlatni grad. Zidovi mu od jaspisa, od smaragda, od sardonika, od sardija, od hrizolita, od berila, od topaza, od hrizopraza, od hijacinta i od ametista. Uto se stane primicati kao pramen maglice iz ogromne dvorske gradine, a iz maglice iziđe visoko, strojno djevojče. Penje se preko mjesečinastih, mramornih stubišta, oprezno i polagano — kao pauk što tiho puzi preko pospanih žica, punih jeke.
Svi se jezici zalijepiše o nepce, niodakle ni ćuha, sve se mramorkome snebiva kao sa ptice zloglasnice, jer knez zabrani pod kazan smrti ženskom grešnom stvoru izaći mu pred nevine oči. Kada žena stade uvrh trapeze prama bogobojažljivom knezu, cjelivajući ga u skut i u ruku, ne obamriješe samo svakolika gospoda uzovnici, no i tamni burni grad. I u mrtvu, začuđenu tišinu stane se dizati srebrna djevojačka pjesma kao neoskvrnjen lijer.
Niko ne viknu i ne uzdahnu, pokle svrši tajanstveno, zloguko pjevanje. Sve pilji u knjaza samovoljnika, blijedog i preobraženog, te stade najzad ovako duhovati: — Ovo je, ljubljeni i vjerni moji, ova žena je duša. Doslućujem ju po neporočnom, skrušenom glasu. Dušo, ženo, ljubavi mirotočiva i smirena! Čeznuo sam te kada si na moju molitvu stala silaziti sa maslinovom hvojom niz nebesku zvjezdanu spiralu, kao suza što silazi niz obraz. Sam te Altissimus poslao u taj najviši čas, mudra Sibilo, da mi kao dragi kamen izvučeš iz srca tugu. A sada, smiluj se na me, pa da ti vidim lice, jer si od danas moja čista odabranica i vječna vjerenica. Srkni iz zlatnog putira gutljaj grimizne, slatke radosti, gukni mi kao grle, skini masku i odbaci tu crnu, isposničku odeždu, jer se od ovog rajskog časa neće više moji podanici buliti netopirskim koprenama. — No žena mjesto odgovora stajaše pored baklje, nijema i blijeda kao ugašena svijeća. Čulo se tek kako se mjesec kupa u pjeni oblaka i kako veče ćarlija, diše i miriše kroz njenu vranu i valovitu kosu. Tiranin posegne, skine joj obrazinu i ustuknu, jer pod njom bijaše druga, crna i baršunasta, navlas slična prvoj. Knez se sneveseli, trže i ovaj pokrov sa lica — i opet maska kao prve dvije. — Ha, zar me nudiš oglušcima, jogunasta vračaro, babilonska kćeri gospodina Sotone! Prokleto si mi, kopile jeđupač-ko! — plane, zapjeni ustima i zakrvavi očima. A kada uzalud zgužva sto obrazina sa nepomične glave te tuđe, nepoznate žene, udari joj oštri pinjal u grudi sve do drška. Pala je kao kamen stanoviti, ne pustivši od srca suze ni uzdaha. Uto šinu iz sjajnoga zulumćareva dvora plamen, a preko mramornih stuba uzdi i pljusne gradski pobunjeni ološ kao neodoljiva bujica burnog Okeana. Horacije, podmukli starješine i dvoranici, biskupi, žujice i kaluđeri, graščaci, ključari, palatini i komornici, hrabri vojvode, levente i najamnici, čankolizi, glumci i pridvorice, sluge, stražari i kuhari, tučni i mramorni kumiri, paunovi, hrtovi, labudovi, zlato, diva i kadiva, teški šestoperci i sablje kovrdini, crne maske i šarene odjeće, dvorska platna, odaje i riznice — sve ogreznu u krvi i u krvavoj vrevi.
— Slobodu, ljubav, strast nam dajte! Da živi krv i burno ljudsko srce! Dodija nam vječni Dušni dan i vječna Pepelnica. Da živu skrletne,' vesele i slobodne poklade! — graji narod kao ptičija oko mrtvih sova...
STARA VIOLINA (iz kuta): Milo mi je da ste mi zemljakinja, ako vas dobro razumijem, draga krabuljo. I ja sam Talijanka. Rođena sam otraga dvjesta godina. Iz ruke majstora Guarnerija ne izađe nikada bolji instrumenat. Tijelo mi apstraktno suho, da ni desnica onog pjanog Šćava Marka Kraljevića ne bi iz njega izažela kapljicu. Danas sam prašni bogalj bez vatre i bez crijeva, ali onda ne ležaše zaboravljena moja genijalna, melodiozna utroba. Onda sam imala vrat kao labud koji pjeva posljednji put, vrat kao što je u arapskog hata i u duždeve purpurne galije. I ja putovah kao galija, natovarena nadom, himnama i pjesmama kroz bure okeanskih duša. Ne marim pričati kako jednog jutra dopanuh u krvave ruke hajdučke. Moj gospodar, virtuoz Villani, vozio se u Beč u hintovu velmože Esterhazija, i ja postanem u šumi otac i majka i vjerna ljuba hajduku Petru, te zbog mene ostavi krišom družinu, carske drumove i vesele postiljone, i postane svirač, Ciganin. Kada sviraše, vidjela se pod razigranim mamuzama živa vatra. Kada ostavljaše selo, skakale bi mome u tihu Tisu i u mutno Dunavo, a momci bi se odvrgli na najgore stepe i u najgušće šume. I tako se dogodismo u drugoj carevini, ravnoj kao dlan, gdje ne raste vino i gdje husari nose na leđima orlovu kreljut. Pošto smo se bili i prebijali od nemila do nedraga i od kamena do kamena, izvedu nas pred durnovita gospodina starostu pa se nadasmo čemeru dukata. Jer, da znate, ja nisam bila mom Ciganinu samo vjerna ljuba i bijela vila, već i čudnovati raskovnik. Izvedoše nas dakle pod vremešnu lipu gdje već sjedaše pizmeni starkelja, obrijan, suh i krezub, u zlatnim praškom posutom perčinu, u svilenim čarapama dokoljenicama i u sjajnom, svilenom ruhu markiza. U drhtavoj mu desnici visok štap, u žutoj, krhkoj ljevici draguljima posuta burmutica, dar saskog kralja. Uza nj sjedne žena, lijepa i prpošna. Dva snažna, bradata Zaporošca doniješe je u laganoj nosiljci iz koje se vijaše preko ogromnog, modrog ribnjaka i kroz breze, lipe i šuškavi šaš miris kao iz bokora.
— Sviraj! — rekne kroz naburmućeni, vlažni nos stari velmoža, a moj gazda me pritisnu na prsa i potegnu lučcem. Još nikada mu ne čuh srca luđe kucati! Sviraše, a ptice i grane umuknuše. Sviraše, i suze padahu na četkaste, guste brčine. Petar svira i svira, gledajući sada knegi-nju, sada nebo. I taman kada se iz vlažnih visina prosuše kroz lišće kreš-tavi glasovi ždralova, jesenjih putnika, ustane mlada boljarica, kresne okom, požuti i padne metanisati pred ciganske brze noge. Preslastio ju, veselnik! Časak je gledaše, stidan i razdragan, pa je diže, lijepu pusni-cu, kao dijete u naramku. Noseći je u mirišljavu nosiljku, cjelivaše je do-brosrećnik u mlada i hladna usta. Starosta baci iskrastu burmuticu, udari ga štapom preko čela, a kada uveče nadomak zlohudog jezera rastrgaše hajduka konjski repovi, zapovjedi kruti boljar da se njegova osušena crijeva napnu na mene mjesto starih žica.
I tako sam visjela i čamila u visokoj kuli među ruskim, švedskim, turskim i tatarskim oružjem, dok ne stigne iz mudre Francuske boljarev lijepi sin kojemu me pokloni boljarica, njegova maćeha... I opet jednog jutra izađe starac starosta pod staru lipu. I opet izniješe dva kršna Kozaka lijepu gospođu u mirisnoj nosiljci. I opet umuknuše od mog glasa ptice, i na tvrde oči iziđoše prve i posljednje suze. Stanislav, boljarev vrli sin, sviraše ljepše od Villanija, ljepše od Petra, i srce mu još luđe lupaše. A kada se začu kroz moje jecanje plač visokih jesenskih putnika, plač ždralova, izvuče lijepa Agneza ispo-tajice tanku, šiljastu i dugačku iglu i zabode ju polako i duboko u zlurado boljarsko lice. Tako se osvetiše ciganska crijeva, tako se svete žice! Tako se osvetila jadna, slaba violina.
ČUTURA (porugljivo): Nas lagali, mi polagujemo.
MUHA: Jaoh, pomagajte! U pomoć! Milost! Platit ćeš mi, kroš-njava raboto! Smilujte se! Čekaj, pustahijo, da se barem pomolim bogu prije smrti. Popa mi dajte! Grešnica sam velika! Da si proklet, zasjedni krvopijo!
SVI: Šta je to? Tko to cvili?
PAUK: Ćuti i ne ševrdaj, matora klincuro! Mrka kapa, zla prilika. Ovako će tvoja smrt barem biti korisna. Nisam kriv te sam stvoren da te jedem i pijem. Realista sam. Nisam kao cikada što laže da živi od rose i od svjetla.
BOJANIĆ: Od svih melodija najdraža mi tišina, muzika, bez glasa i bez jeke. Tišina — nježni pianissimo i tužni unisono. Čujem tek srce brojiti korake koji me vode u vječnu i mirnu tišinu.
Odiskona te ljubim, tišino, samoćo, moja vodo zaboravko. Zato čeznem za najpustijim pustinjama, za oceanskim šumama bez glasa ptičjega, za sjajnim grimiznim morskim mainama dubokim kao tiha misao. More, dušo moja sjajna i bezdanska, tiha i velebna. Uspregni dah tvojih valova, zadrži sunce, oblake i vjetar, da se crna moja katar-ka okameni u sunčanom, zvjezdanom, u neizmjernom miru tvojih ponosnih i ponornih voda. A kada umrem pored kormila moje usnule lađe, pospi mi grudi svojim poznim zvijezdama, nakiti mi glavu sre-bropjenom mjesečinom i spusti me na zelena, na mračna svoja njedra među biserje, korale i kamenito cvijeće. Već padam na grudi bijele pomorkinje, na kosti hrabrih mornara i gusara. Zbogom more, zbogom, bure i okeani, zbogom, munje i gromovi! Zbogom, zemljo na-đubrena lešinama, natopljena krvlju i suzama, bređa i teška od svih bolova! Zdravo da si, crna, nijema, vlažna tišino najdubljeg mora, najtišeg mora, najsamotnijeg mora!
I za tobom čeznem, snježna tišino i kristalna samoćo ledenih polova i nebolomnih planinskih vrhunaca. Nada mnom sunce, poda mnom gromorni, gradonosni, munjama i orlovima parani oblaci pa sićušni gradovi i nevidljivi narodi. Čovjeku ni traga. Jer ja se od čovjeka, svog brata, zavukoh na ove smrznute, tragične visove. Mrzim bo ljudsku kožu u koju je uvezana duša kao bijedno, glupo slovo u magareću kožu ili u volujsku. Mrzim ljudske licemjerne uši i ljudska kriva, proždrljiva usta. Mrzim mog brata čovjeka, jer mi ote kuću, ženu, kruh i zemlju, jer mi otrova bistru vodu svojim suzama i moj slobodni zrak smradnim dimom gladnih, ropskih svojih gradova, robovišta i tvornica.
Tišino! Suzo, što sjajiš u ledenom oku mrtvoga prosjaka! Mjesečino, noćna paučino, što visiš na drveću i piješ krv noćnim nemoćnim željama! Samoćo, nijema kućo orla, sunca, lude i zlotvora! Tišino, bliznico Samoće, Samoćo, tužna sestro žalosne Tišine! Ja sam te tražio po starim parkovima i po pustim, izumrlim gradovima, po golim stepama i po dubokim šumama, na šumnom moru i na pustim vodama, u prašnim knjigama i u pijanom snu, ali te nigdje, nigdje ne na-đoh. Jer cijela zemlja, šume, rijeke, sela i gradovi pate od mog nebra-ta čovjeka, a kada pobjegoh na najsamotnije vrhunce, kada zalutah u najdublje sjene i u najsjenatije zavjetrine, kada sam pasao oči najsa-motnijim ponoćima i najprisojnijim snovima, šibao me vihor, bio me talas, probadao me led, izjedala me vatra. Uzaman vapih kao Job, uzalud roptah kao Prometej, zaludu očajavah kao Juda i proklinjali poput Sotone, uzaman se raspinjah na krst moje misli. Jer ja bijah bura i talas, drvo i plamen. Jer ja sam oluja i skrhana katarka, samum i Beduin pod žeravicom od pijeska.
Tiha Samoćo, samotna Tišino! Spasi me od nemira i od gladnog plamena, spasi me od mene. Izbavi me od sentimentalnosti, od bolne osjetljivosti, i ja ću ti u duši sagraditi crkvu velebniju od gotskih, mramorniju od latinskih. Kao svijeća ću se trošiti pred nasmješljivim tvojim kupom, i tvoji hladni svodovi će se zaljuljati od mojih bahant-skih orgulja. Pogledaj me samo, usliši me i nasmiješi se na me, i iznevjerit ću Tišinu, ostavit ću samoću i samo tebi ću služiti, samo tebi ću se klanjati, vedra, sjajna Gospo, utješljiva Majko. O, utješi me, usliši me, Gospo moja, nježna Ironijo!
LJESKOVAČA (iz kuta): Uf, zaludnog, pustog li mlakonje! Kada sam bila čuvena regimentska batina, carujući i banujući, Hrvati su bili drukčiji. I onda su ludovali, ali drukčije. Bože, kaki ti bijaše njegov ćaća, pokojni obrstar Bojanić! Taj nije znao stoje samoživost, a na smrt ga ne sjetiše ni mrtvaci. Kada ga udari kap, bijaše mu na mrtvom licu kao začuđenost da se to njemu moglo dogoditi. Da, ali onda se liječila ta njihova nervoza, neuroza — šta li mu je! — mojom mašću.
OPOZICIJSKE NOVINE (prezirno): Ćuti, stari, kukavni penzi-onirče. Današnje koljeno ispašta grijehe tvog vremena.
HANDŽAR: O, ćeretalo, mukom umuknulo! Cio vaš današnji posao je pusto blebetanje, dokono naklapanje. Nije li tako, čuturo, dušo moja?
ČUTURA: Ah, da mi je malo vina, pa da zabugarimo onu starinsku o banu zadarskome!
NOVINE: Ćutite, propali alkoholici! Ti vaši junaci, taj vaš klin-cov Marko Kraljević je turski rob, sluga i pridvorica. Druga su vremena i drugačijih nam treba junaka. Žuljevi su rane koje nam trebaju!
KANDILO: Ja sam simbol novog vremena.
DIVAN (posprdno): Lucus a non lucendo. Alaj ste mi promućurni.
PAPUČA: Gospode i gospodo, nema ništa gore od popapučenog opanka.
ČUTURA: I od pokondirene tikve.
PIK-KRALJ: Gospođe i gospodo, budite pristojniji. Vi ogovarate osobe kojih tu nema.
JEDAN LONAC: Molim, ćutite! Vi ste među demokratima. Ćutite, dok vas nije probušio anarhista kec.
KRALJ-TREF: Danas je i kraljevati mučno...
TRULA KRUŠKA: Što te nema da mi dođeš, slatka, trula moja jabučice!
TRULA JABUKA: Ne mogu, ne mogu ti doći! Već se miješa slatki miris naših trulih, samrtnih duša...
LJESKOVAČA: Phi, i ovdje šulovrtni dekadenti, truli mozgovi, šuplji kržljavci! Svu će nam kuću okužiti.
JEDAN LONAC: O! o kukavnoj dekadenciji bih vam ja mogao svašta ispričati. Žensko je krivo svemu, pa da ne budemo mizogini!
DŽIVO BUNIĆ (sa police sa knjigama): »Dinar je gospodar svakojzi ljepoti, žena će za dinar svaku stvar prodati«...
PIK-DAMA (skandalizovana): Molim vas, dragi moj dečko od srca, osvetite našu čast.
HERC-DEČKO: Pardon, gospođo, ja se ne bijem s ovakvim zgebama. (Pjeva:) »Igrali se na polici lonci, lonac šerpu uzeo za švalerku, a šerpenja lonca za švalera.« (Govori:) Dopustite, gospođo srca moga, da i dalje snivam na opjevanim vašim grudima.
GLOBUS: Da znate kako mi je milo da se ne moram i ja kretati oko sunca! Ljepše je flertovati sa četkom, sa čistom djevojčicom.
ČETKA ZA ODIJELO (stidljivo): Gospodine, budite diskretni!
TROBOJNICA (iz kuta): U pomoć, handžaru, u pomoć, revolveru! I opet me grize, ždere, izjeda!
SVI: Tko, tko, tko?!
TROBOJNICA: Ah, već mi srce nagrizaju podli miševi, ogavni parcovi.
HANDŽAR: Fala, gospođo Mico, da spasoste čast domovine. Zdravljica se nanosili! Zahvaljujući vam za to veliko djelo, držim da sam glas svih nezavisnih i moralnih elemenata u toj našoj napaćenoj, nesrećnoj sobi.
TROBOJNICA: Prekasno, prekasno se radujete! Osakaćeno, raskomadano je djelo drevnih kraljeva! O, kako to boli — moljci, para-siti, glodavci, noćni parcovi!
MAČKA (skoči na peć, psu): Fido, pobratime, je li po volji parče pečenice? Da mezetišemo!
PAS: Ljubim vam šapice, draga frajlice Miciko. Nemam apetita. Srce mi se steglo... Jadni Julije, bijedni gospodaru!
BOJANIĆ: Kad zvone zvona, suton boluje kao duša. Cvijeće uzdiše, ptice kriju glavice pod krioce, a tjelesne se oči sklapaju, dok duša otvara čarobne zjenice kao noćno cvijeće danju što sniva. O, jeseni, teško meni.
Zvona zvone, a ja pitam: Što danas tako plaču zvona? Umrije li biskup? Umrije li kralj? — O, ne, dijete. Nije umro kralj. Zvona ne plaču, zvona se smiju, jer danas ode u nebo tvoja mati, ubogo dijete!... O, jeseni, teško meni! Zvona zvone, zvone... Angelus, čudni čas! Zvona zvone, monotono zvone, pa opet pjevaju ljepše od pjevača, zvuče zvučnije od muzike. Zvona zvone, i čudim se što moj susjed ne viče: — Već je sto ljeta od Revolucije i još nam dosađuju ta srednjevjekovna klepetala! Ja ne vjerujem ni u šta, ni u Revoluciju i zašto tako požudno pijem te mjedene, medene zvukove? Ha, sada znam! To je pjesma moje smrti. Ja sam u tom gradu jedini koji živ svake večeri sluša pjesmu svog pogreba. O, jeseni, teško meni.
Zvona zvone, zvone i zvone. Kad zvona zvone, nose me daleko, u moj samotni dvor. Moj tihi, samotni dvor je na dalekoj, samotnoj vodi. Ta daleka samotna, tiha voda je mrtvo more koje umrije kad sam se rodio. Moje more nema bure, nema valova, nema sjaja, žubo-ra, riba i galebova. Nije toplo, nije mlako, nije ledeno, jer su mu vode pokojne i stražare kao smrt oko dalekog, samotnog, snuždenog mog dvora. Taj moj dvor je tako dalek, tako pust i tako samotan da na nj padaju, poput mrtvih ptica, mrtvi planeti, dok zvuči svemira umiru na njegovim bezbojnim, ni crnim niti sjajnim zidinama, umiru i uzdišu kao ovaj blagi Angelus, padajući mu na ponosne kule sa paučinom mrtvoga vremena. U tom te dalekom, samotnom gradu čekam, lijepa Danice, kosture od metulja, tužna kao ova zvona, slatka kao zvuk starinske viole d'amour.
Oj, jeseni, teško meni!
DIVAN: Jaoh, jaoh! I opet me davi.
BOJANIĆ: Ćuti, glupane!... Umirila se. Mirnije diše. Bože, ne daj da u vene taj cvijetak!
»SCHNURRBARTHÄLTER«: Mein Herr, brkovi su vam u užasnom neredu. Sreća te se u pomrčini mnogo ne vidi.
ČEŠALJ: Danas se zaboraviste počešljati?... Ionako vam već pada kosa. Što ne perete glave kolonjskom vodom? Već ćelavite. To je sramota za mladog, nadobudnog čovjeka.
BOJANIĆ: Što je to? Danas je u toj sobi čudna moba. Sve se povampirilo. Da nisam lud...
DIVAN: Nikada i nisi bio pametan.
DANICA: I opet me zgrabio, onaj mali, crni, sa rutavom, smradnom rukom. Ah — Bože — Guši me — Sad — Ah — Jul —
BOJANIĆ (skoči i zapali svjetlo): Danice — o bože — (cjeliva). Otvori oči — proći će to, proći...
DANICA (kuša dići se na laktovima. Raširila oči): Pusti me — pusti — bježati. — Onaj mali — zlopogleda! Na mene se digoše kuće, dubrave, potres, ršum. Jul-------
BOJANIĆ: Umiri se... Ništa... Bože! (Klekne kraj kreveta i čupa kosu.) Marto, Marto, gdje ste... Ah, te sluškinje... Danice, nemoj, nemoj se šaliti. (Otrči napolje, vičući služavku. Bolesnica se bori sa smrću. Pas stao juriti oko sobe, nakostriješene dlake, kao da ga juri nevidljiva neman. Mačka se naježurila, nakostriješila na peći i zuri, zuri u krevet. Promaha ugasnula lampu i udarila vratima. Pas stao na mjesečinu, počeo zavijati i pobjegao pod krevet.)
ŽIGICA: Što je čovjek? Jedan se ubio — hoćete li vjerovati! — zbog žigice. Htio pušiti i nije je našao...
NOVINE: Jedan se onomad ubio samo zato da dođe u novine. I smrt je već poziranje.
MJESEČINA (obasjavši jastuk i glavu): Šta je, Danice? Kako samo prevrće očima! Bolne su joj i žalosne kao rane. Dođi, dušice, na moje mekano krilo, pa da te odnesem u nebo, mamici.
DANICA (pridigne se na laktovima): Julije, gdje si!... Oh!... Jul-ček... (Izdiše u vrućici.)
DIVAN: No, sada me neće više gnjaviti. Hvala bogu!
opet sinu i obasja mrtvo lice, skoči mačka, bijesna i prestravljena,
pa zabije nokte u otvorene Daničine mrtve oči.)
BOJANIĆ: (dotrčavši u sobu): Što je? Ko ugasi lampu? Čujete li, čuvajte se — meni je već dosta vaših lopovluka! (Udari nožem u divan.) Tako ću ja tebe, stari bećaru! (Opazi nakostrušenu, prestravljenu mačku na Daničinoj glavi.) I ti zar, b...! (Istrgne mačku i Daničine oči. Strahovitim glasom viče:) Kuku mene! U toj sobi seta udes i sije smrt. Drago mije. Sudbino, ti si hulja! Čekaj samo! (Polije mačku petrolejem, zapali i baci ju kroz prozor.) A sada tebe, dosadni Julije Bojaniću! (Legne na divan. Sobom odjekne kratak, suh revolverski prasak.)
KOŠULJA: Pfuj! svu me zablatio, zakrvario, budala!
| Povratak na vrh stranice. |