Jeremija (Šarić)/Glava 2.

¹ Dođe mi riječ Gospodnja:

² "Idi, viči Jerusalemu glasno u uho: 'Ovako veli Gospod: Naplatio sam ti mladu ljubav tvoju, zaručničku milinu tvoju, kad si u pustinji išao za mnom, u zemlji, gdje se ne sije,

³ Izrael le vrijedio Gospodu kao sveto dobro, kao prvina od rodova njegovih. Tko bi jeo od toga, taj je to morao okajati; zlo je došlo na njega", veli Gospod.

⁴ Čujte riječ Gospodnju, kućo Jakovljeva i sve porodice kuće Izraelove!

⁵ Ovako veli Gospod: "Što nepravedno nađoše na meni oci vaši, te odstupiše od mene i pristadoše za idolima ništavim i sami postadoše ništavi"

⁶ Nijesu pitali: 'Gdje je Gospod, koji nas je izveo iz Egipta, koji nas je vodio po pustinji, po pustarama i gudurama, po zemlji suhoj i mračnoj, po zemlji, kojom ne prohodi putnik, i u kojoj ne stanuje nitko?'

⁷ Dovedoh vas u zemlju plodnu, da uživate dobra njezina i plodove njezine. A vi dođoste i oskvrniste zemlju moju i baštinu moju učiniste gadnim mjestom.

⁸ Svećenici nijesu pitali: 'Gdje je Gospod?' Čuvari zakona nijesu me poznali. Pastiri su mi postali nevjerni. Proroci su bili proroci baalovi; trčali su za idolima nemoćnim.

⁹ Zato vas optužujem", veli Gospod, "i djecu djece vaše optužujem.

¹⁰ Jest, prijeđite na otoke Kitimske i vidite! Pošljite tamo u Kedar, raspitajte dobro i istražite, je li ikad bilo tako što:

¹¹ Je li koji narod promijenio bogove svoje, ako i nijesu bogovi! A moj je narod predao slavnoga Boga svojega za idole nemoćne.

¹² Začudi se tome, nebo, i zgrozi se i zaprepasti!" veli Gospod.

¹³ "Jest, dvostruk je grijeh počinio moj narod: "ostavili su mene, izvor žive vode, da kopaju sebi studence, raspucane bunareve, što ne drže vode.

¹⁴ Je li Izrael sluga, u kući rođen rob? Zašto je postao prijesnom?

¹⁵ Nad njim riču lavovi rikom glasnom. Pustinjom su učinili zemlju njegovu. Popaljeni su gradovi njegovi, te nema stanovnika u njima.

¹⁶ Čak i oni iz Memfisa i Tafnesa popasoše ti tjeme.

¹⁷ Nije li tomu kriv tvoj otpad, od Gospoda, Boga tvojega, u vrijeme, kad te je vodio pravim putem?

¹⁸ A što trčiš sad u Egipat, da piješ vodu iz Nila? Što trčiš tamo prijeko u Asiriju, da piješ vodu iz Eufrata?

¹⁹ Zloća je tvoja, koja te kara, otpad je tvoj, koji te kazni. Upamti i vidi, lako je zlo i gorko, što ostavljaš Gospoda, Boga svojega, i ne bojiš se mene!" veli Svemogući Gospod nad vojskama.

²⁰ "Odavno si izlomio jaram svoj i istrgao užeta svoja i rekao si: 'Ne služim ti više!' A na svakom visokom humu, pod svakim zelenim drvetom predao si se idolskim ljubavnicima.

²¹ Bio sam te posadio kao lozu plemenitu, kao posve pravu bilinu. Ali kako si mi se izrodio u divlju lozu?

²² l kad bi se oprao lužinom i uzeo sebi mnogo sapuna: krivnja zlodjela tvojih ostaje mrlja preda mnom!" veli svemogući Gospod.

²³ "Kako možeš samo reći: 'Nijesam se zamrljao, nijesam trčao za baalima!' Pogledaj svoje poslove u dolini! Promisli, što si učinio! Ti si brzonoga deva, koja trči sad amo, sad tamo,

²⁴ Divlja magarica, navikla na pustaru, koja divljom pohlepom zijeva za zrakom. Tko duši upalu njezinu? Tko je traži, nalazi je bez muke u vrijeme upale njezine.

²⁵ Pazi, inače obosit ćeš, i grlo će ti se još osušiti. Ali ti veliš: 'Nemoguće! Ne! Ja ljubim tuđe idole, trčim za njima!'

²⁶ Kao što se lupež posrami, kad se uhvati, tako stoji posramljena kuća Izraelova sa svojim kraljevima i svojim knezovima, sa svojim svećenicima i svojim prorocima.

²⁷ Oni govore drvetu: "Ti si otac moj!, i kamenu: 'Ti si mi darovao život!' A meni okreću leđa, a ne lice. Ali u vrijeme nevolje viču: 'Ustani, dođi nam u pomoć!'

²⁸ Gdje ostaju bogovi tvoji, što si ih sam načinio sebi? Neka ustanu, ako ti mogu pomoći u vrijeme nevolje, jer mnogobrojni su kao gradovi tvoji, Juda, i bogovi tvoji.

²⁹ Zašto se tužite na me, ikad ste me svi ostavili?" veli Gospod.

³⁰ "Uzalud sam udarao djecu tvoju: stege ne primiše. Mač vaš proždera proroke vaše kao lav što davi.

³¹ Izrođeni rode, što ste vi, uvažite riječ Gospodnju! Jesam li ja postao Izraelu pustinja, mračna zemlja? Kako kaže moj narod? 'Dosta smo lutali u njoj, ne dolazimo više nikada k tebi!'

³² Zaboravlja li djevojka svoj nakit, zaručnica tkanicu svoju? A narod je moj zaboravio mene, ima tomu dana nebrojeno.

³³ Kako se dobro razumiješ u to, da pronađeš milosnike! Tako si priviknuo svoj put i na zle stvari.

³⁴ Na skutovima lijepi ti se krv siromaha nedužnih. Kod provale nijesi ih zatekao.

³⁵ Unatoč svemu tomu još tvrdiš: 'Bez krivnje sam. Gnjev se je njegov odvratio od mene!' Sad te pozivam na odgovor, jer tvrdiš: 'Nijesam ništa zlo počinio!'

³⁶ A kako si na tom, da mijenjaš svoj put! I od Egipta požet ćeš sramotu, kako si je imao od Asirija.

³⁷ I odatle ćeš morati otići s rukama nad glavom, jer Gospod odbacuje one, u koje se uzdaš; ti nećeš imati sreće s njima.

← Glava 1.

Jeremija (Šarić)

Glava 3. →