Janko Borislavić/XXIII.

← XXII.

Janko Borislavić XXIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXIV. →

XXIII.

Kad je došla k sebi, nađe se u nepoznatoj sobi smještena na divanu. Prvo joj je pitanje bilo za Jankom. Tu joj kazaše da je kod upravitelja gospoštije, jer je nađoše na putu onesviještenu. Na ponovno pitanje gdje je Janko, reče joj gospođa, koja je do nje na stolici sjedila, da je gospodin otputovao nekamo daleko i da se neće dugo vratiti jer je veliku svotu novaca sa sobom ponio.

Na tu vijest pade Dorica opet u nesvijest. Upraviteljica, dobra mlada žena, silno se prestraši i pošalje u Jagodovac glas neka odmah pošlju po gospodičnu koja ovdje bolesna leži.

Kad se Dorica osvijestila, padne u dugi grčeviti plač.

— Dakle i on! — mogaše tek jednako mucati i bol srca i bijeda duše ne imađahu gotovo kraja ni konca. Nije je toliko satrla svijest grijeha, nije je toliko uništilo prokletstvo stare majke, kako sada osjećanje da ju je on ostavio. Sad joj i grijeh i prokletstvo budu još strašniji, te ona — bogobojna mukotrpna sirotica — zamisli posve odlučno da si život skonča. A u svoj toj strašnoj nepreglednoj pečali nije se ni jednom riječi, ni jednom mišlju ama ni jedan jedincati časak potužila na Janka ili ga krivila radi nevjere. U svojoj dubokoj ljubavi nije mogla poćutiti na nj niti što žalno niti otkriti u njega kakve krivice. Zato se je to strašnije svalila sva težina bijede na nju samu te je u sebi jedinoj, bokče malo, nalazila sav grijeh.

— Što sada? — nametalo joj se svejednako pitanje.

— Bez kuće — bez njega — njemu omražena — nevrijedna njegove ljubavi — ah — tu nije nego umrijeti! — Ta sjećala se još iz djetinjstva povijesti bijedne Ladanovićeve Maričonke — da — da, tako će i ona. Ali — kako za miloga Boga — prokletstvo sjedi joj na duši — kako će takva pred Boga stupiti?

— Ah, majko božja, milosti puna, ti ćeš za mene prositi! — rekne malone glasno i gorko zarida. Grčevito jecanje trgne joj se iz grudi. Iz nabreknutih očiju nije više ni jedna suza mogla izbiti.

Uto se vrati glasnik iz Jagodovca. Donio je vijest da je stara gospođa na umoru. Na taj glas malo što nije Dorica opet izgubila svijest. Srce malo da joj nije prestalo kucati. A tada ujedared skoči sa divana i, doviknuv prisutnima »zbogom« , odjuri iz sobe.

— Ah, ja sam je ubila! — očajno i u smrtnom strahu zajauče glasno, žureći se u trku k domu svomu. Dužnost da bude uz staru majku kojoj treba da bude za sve blagodarna, prevlada sve druge osjećaje.

Došavši kući, nađe ondje već liječnika koji je maloprije došao. Stara majka ležala je ispružena na postelji, ne mičući se i buljeći razvaljenim očima. Baš su počeli s pripremama da se bolesnici krv pusti. Liječnik ustanovio kap i, zbilja, sva desna strana diljem cijeloga tijela bila je ukočena.

U prvi se mah Dorica zgražala i nije mogla ni koraka naprijed. Onda se ponešto prene i baci se pred postelju na koljena, glasno zajeca i stade ljubiti ukočenu ruku starice, još uvijek onesviještene.

Kad je doktor udario lancetom na žilu, dugo se nije pokazala krv, i čovjek stao zabrinuto i važno kimati glavom. No onda, baš kad je liječnik mahnuo rukom po zraku kao da je sve uzalud i htio reći da će bolesnica za koji čas izdahnuti, pokaza se najednom crna debela kaplja, za njom druga i treća, a najposlije procuri redovita crvena krv. Lice liječnika nešto se razvedri. Dorica je s neizrecivim strahom pratila svaki mig liječnikov, nije se malone usudila disati. Čim je liječnik šapnuo: »No — sad je dobro!« — djevojka samo što nije kliknula od radosti.

Starici bivalo zbilja bolje. Liječnik — obični ladanjski felčer — po navadi svih ljudi ove vrste stao sada Dorici na daleko i široko tumačiti sve vrste kapi, te je s pravom nasladom izgovarao jedan latinski naziv za drugim. Najzad stao se hvalisati da je samo njegova vještina spasila bolesnici život, jer da nije upravo na onome mjestu ubo u žilu, ne bi više gospođa živjela.

Prije nego što će otići, pogleda još jednom bolesnicu i izjavi bojazan da će joj valjda desna strana ostati ukočena. On je doduše u svome nagađanju bio obično nesretan, ali taj put pogodi.

I tako počeše dugi dani, beskonačni mjeseci, dapače i godine Doričina mučeništva. Starica se doduše — hvala anđeoskoj dvorbi djevojke — otela smrti, ali više nije ustala. Čitava joj desna strana bila kao mrtva. Nije mogla ni ruke dići, ni noge maknuti; ravno od sredine k desnoj strani nije baš ništa osjećala. I u mišljenju kao da joj bila jasna tek polovica pojmova i uspomena. Nekojih ljudi nije ni prepoznavala, nekojih se je posve točno sjećala, a s govorom bilo uvijek teško. Jedva jedvice mogla se koja riječ razumjeti. Morali su je hraniti kao nejako dijete. Bio to posao stare Jane, jer Dorice nije starica nikako trpjela. Prvi put kad je k svijesti bila došla i spazila da je Dorica umiva, starica malone rikne i onom jednom rukom gurne djevojku od sebe te nije dotle mirovala dok je nije Jana, upućena od Dorice, stala uvjeravati da gospodične nije u dvoru. Od sada nije Dorica smjela više da dođe blizu kad je starica bila budna. A ipak nije ni jedan čas propustila bdjeti nad sirotom bolesnicom. Sve što joj je kriomice mogla učiniti, činila je sama svojom rukom. Ležište za noć priredila bi u sobi staričinoj na podu za posteljom, tako da je starica nije mogla vidjeti. I na svaki najslabiji dah bolesnice eto nje da prigleda što želi. Često je morala slušati psovke i kletve staričine koja je mislila da joj Jana pomaže, i sirota, makar su joj te riječi sjekle svu nutrašnjost, morala je promijenjenim glasom davati starici pravo.

No ni trenutak nije radi toga sustala. One mnoge neprestane poslove, ono beskrajno mučno poslovanje oko nemoćne bolesnice, za koju su jedino prikladne nježne ruke ljubećega bližnjega, sve to morala je sama činiti i činila je rado, ma koliko joj bilo teško podnositi strašnu volju starice. I sve je to upravo svetačkom spokojnosti valjano radila, podnosila svaki trud i muku baš anđeoskom strpljivosti, te se ni jedan čas nije potužila da joj mladost prolazi prikovana uz izdišuću, teško bolesnu staricu.

Tako je prolazila godina za godinom unepovrat. No ne samo ta neprekidna briga oko starice činjaše Doričin život mračnim i tužnim. Sva kuća, svi poslovi oko gospodarstva, sve to počivalo na njenim mladim, slabim leđima. Koliko pak teških neprilika desilo se tu!

Premda je bila dobra i ljubazna sa družinom i uvijek gledala da svakomu pomogne i olakša, makar ni jednomu nije nikada prije bilo tako dobro, svatko je opet prema maloj sirotici bio svojeglav i junačan te su svakom zgodom vikali na nju i ogovarali je. Samo što joj nisu u obraz dovikivali da je grešnica, da im se ne treba nje bojati, da oni tek hoće ili neće raditi i njezine zapovijedi vršiti, a darovi njezini — poboljšice s njezine strane — eh — to ona mora tako kad je toliko kriva.

Još je gore prolazila kod susjedne vlastele. Tu bile Šturove. Jedna imala u svojoj povijesti čudnovato poglavlje o čudnovatoj ljubavi s nekim mladim kapelanom, druga pak naočigled svemu svijetu ljubakala s oženjenim jednim vlastelinom pak s njime za okladu pila silu vina i rakije. No mada su bile takve, nisu ipak propustile ni jedne zgode da Doricu prezirom ne progone. Zato su prečesto dolazile posjećivati bolesnicu i svaki put su u nazočnosti Dorice stale s materom glasno razgovarati o Doričinoj ljubavi i uza to je pogledavale — kao od smilovanja — preko ramena, pak je nazivale gefallener Engel. Tako su isto činile i Boškovićeve i Rankovićeve i Friškove.

Ove posljednje jednom se u crkvi na koru sastale s Doricom pa, kao da je ona okužena, naočigled se odmakle od nje i radije se tiskale među sobom na uskom prostoru nego da bi se k njoj primakle. Na odlasku napokon ispsovale glasno šekutora, da je i Dorica morala čuti, kako to da takve ženske pušta na kor. Ubogoj Dorici bude kao da joj je tko nož u srce rinuo te joj krupne suze poteku niz lice, ali se ne usudi ni pogleda podignuti do svojih mučiteljica koje joj nikako ne mogahu oprostiti što je tako krasna i — što malo te nije postala gospođom Borislavićevom.

Još je najgore prošla kod Eveline. Onamo je skočila jednom poslije nekoliko mjeseci kako je Janko otišao. Nadala se da će ondje štogod o njem saznati. Evelina je neiskazano zadivljeno primi a onda je naprosto uzme psovati:

— Tako se zaboraviti! Je li to ljubav? Ja sam zacijelo dobra, ali toga vam ne mogu oprostiti. Pak — kuda vi mislite da Borislavić, učenjak, najbogatiji čovjek u županiji — on će valjda vas — valjda za ženu uzeti! Što još ne — ha — ha! Tu su druge koje bi za to bile, pak se nisu nadale. Da — pravo je imao što vas je prevario!

— Ne potvarajte ga! — klikne Dorica koja je sve pogrde protiv sebe mirno slušala, ali joj je na ovo žuč prekipjela.

— Šta! Vi se još usuđujete? Gle ti nje, izvolite iz moje kuće! K meni ne smijete više — da svijet mene drži krivom. Trebalo bi mi da reknu kako sam ja sve to udesila — pak i moj glas bi trpio da s vama općim. Vi ćete, dakako, teško to pojmiti, vi toga ne možete razumjeti što se o komu govori i misli.

Dorica samo što se ne složi kao ranjena ptičica a onda se s gorkom boli u srcu odvrne od toga vraga i odjuri kući, kunući se da neće više nikada nikomu progovoriti.

— Ta za Boga dragoga, zašto ovi ljudi tako? Znam ja i sama da sam strašno sagriješila — govorila sirotica, i to je bila jedina tužba koju je ikada izrekla.

Boli njezine, dakako, nisu nimalo jenjale. Ah, tko bi mogao nabrojiti sve one muke kojima ju je nedogledna bijeda uvijek progonila! Ta o težini grijeha svoga bila je jednako svjesna, ljubav i čeznuće za Jankom nije ni jedan čas oslabilo u svom žaru, a prokletstvo i mržnja stare mame izjedali joj svaki pokoj duše. Strah da bi starica umrla a da joj ne oprosti, zadavaše joj paklenih muka. Pa takvoj, samoj u sebi bijednoj, nije taj dobri svijet puštao ni jedne prigode a da joj ne bi navalice zadavao boli!

Jedan jedini čovjek nije se prema njoj nikad promijenio. To bijaše lugar Štefo. On je kao i prije dolazio. Dorica se radovala tome jer je s njim mogla govoriti o Janku. Od njega je također saznala da Janko putuje po svijetu, da su mu jedno vrijeme šiljali novce u Pariz, poslije u London — i kasnije još nekamo dalje. Treće godine saznade da se je Janko vratio u domovinu, ali da ne dolazi u Jazvenik, jer su ga, kako kasnar pripovijeda, negdje izabrali za zastupnika u sabor pa je u Zagrebu. Pete godine pripovijedao joj Štefo da je gospodin opet nekamo daleko otišao.

— Ah! — otkine se Dorici bolno, gotovo očajno iz grudi. No da — sve ove dvije godine bilo joj nekako laglje, čisto joj godilo što je znala da joj je on bliže makar da nije u Jazveniku. I male — male nade gojila sirotica. »Možda će ipak još kući doći. — Možda — no da — možda će i nju potražiti — oprostiti joj — možda...«

A sada ga opet nema. No — ali ipak — nakon što ju je minula prva strava, opet nikne mala nada, nekakva slutnja. Ah, ta jednaka nada bila joj i jedina radost. Često i prečesto, dakako, morala je sebi priznati da je gotovo ludo gajiti ikakve nade. Ma kako za Boga miloga! U takav joj čas dolazilo da se tješila da će joj, ako već nitko živ, a to zacijelo dobri Bog oprostiti. Jer premda je bila baš do skrajnosti čedna, opet joj više puta došlo na um da ovo što ona sve čini i trpi mora ipak napokon biti dostatna pokora pa ma i za kakav zločin. Stoga je još revnije vršila kršćanske dužnosti i držala se Kristove nauke. U tome nalazila je bijednica, od svega svijeta ostavljena, najviše okrepe i jedine utjehe. Nije joj smetalo što njezina dobročinstva nagrađuju nezahvalnošću.

Pod konac pete godine postajalo staroj mami svakim danom sve gore. Pozvani liječnik, mlad udovac iz obližnje jedne kupelji, dolazio svaki dan. On se nije mogao dosta nadiviti dobroti i blagosti Doričinoj a najviše njenoj strpljivosti. Svagdje i pred svakim ju je hvalio makar da su mu se ljudi u brk smijali i pripovijedali mu roman njezine ljubavi te dodavali da je djevojka sirota, po svoj prilici nezakonito dijete, da ju je stara gospođa proklela i — neka pamti — djevojka neće ništa baštiniti.

Liječnik je Doricu odmah upozorio da je pogibao velika i da starica može još samo nekoliko dana živjeti. Djevojci bude strašno. Pomisao da će od sada biti na tom dalekom neprijatnom svijetu sama samcata, posve ju je poništavala. Začne posve djetinjski zaklinjati doktora neka staricu spase i više se nije dala od njezine postelje. Doktor joj morao obećati da će ostati u Jagodovcu dok starici okrene nabolje, a sama jednako je Boga molila neka joj poživi staru mamu i jednako se nadala da će njegom moći bolesnicu podići.

Gospođa Jagodićka gotovo nije više nikada bila pri svijesti. Doktor i Dorica sjedahu kod nje i činilo se kao da je njih dvoje samo, a zajednički posao oko bolesnice svađao ih u dragu bližu svezu i nije tek jednom da je doktor inače veoma miran i šutljiv čovjek, uskliknuo prema Dorici: »Blažen onaj za koga tako milosne ruke rade!« Jedno popodne starici kao da je bilo bolje. Pala je u mirni laki san, disanje bilo joj posve redovito. Dorica i liječnik tiho se odšuljaju u pokrajnu sobu. Nakon podulje šutnje primi doktor Doricu za ruku i svojim sigurnim, uvijek mirnim glasom uzme govoriti:

— Gospođice! Ja sam udovac i čovjek komu je na jeziku ono što i u srcu. Što da duljim, — ja vas molim za ruku: budite meni žena a mojoj djeci majka!

— Gospodine! — mogaše tek Dorica. Bilo joj je teško da na ovom mjestu sada misli na takve stvari kad joj je stara majka na umoru. No bila je i duboko tronuta. — Oprostite, ja vas visoko cijenim, ali vi ne znate — ja ne mogu.

— Vi mislite radi — ah — ja nisam kao vaši susjedi. Za mene niste tim ništa manje vrijedni.

— Hvala vam, hvala vam! O, vaše riječi pravi su melem za me. No ja ipak ne mogu pristati.

— Zašto? Razmislite barem.

— Nemam što da razmišljam. Ja — ljubim još uvijek. Ali zar ne, vi se stoga ne ljutite na me?

— Nemojte tako. Ja ostajem vaš prijatelj! — i odbijeni prosac srčano joj stisne ruku.

Ah, koliko mu je Dorica zahvalna bila!

Iste noći dođe starica k svijesti. Dorica je sjedila sakrivena u naslonjaču za podnožjem postelje jer tečajem svih onih dugih godina nije se srce staričino umekšalo i djevojka još ni sad nije smjela pred nju. U sobi drhtalo je slabo noćno svjetlo. Ujedared makne se starica i dosta razgovijetno progovori: »Gdje je Dorica?«

Djevojka se taj čas digne puna radosti i nade te pristupi bliže postelji. »Oprostit će mi, skinut će kletvu s mene, ozdravit će!« — bile joj prve misli i spusti se na koljena šapnuv: — Evo me!

Ali oči staričine već su gledale kao u prazno, uzalud je htjela nešto kazati, i začas nastupila je agonija.

»Je li mi oprostila -?« pitala se Dorica, no spazivši promjenu u bolesnice, prevlada posve njome strah da će starica sad na izdahnuti, te satrvena brigom nije znala što da radi nego je stala sve više mrzle ruke staričine grijati na grudima svojim i hukati joj u lice, jedva svladavajući plač što je provaljivao iz njenih prsiju. Nije se ni sjetila da koga u pomoć zovne, i tako je za pô sata sama samcata stajala pred mrtvim tijelom bolesnice.

Treći dan bio sprovod. Došli susjedi, došli i nekakvi rođaci koji se tek sada sjetiše rodbinstva, a vladali se u domu kao da je već njihov, jer nitko nije sumnjao da je starica Doricu isključila od nasljedstva. Dorica morala je uz svoju silnu bol osamljenosti i žalosti za pokojnicom podnositi još prostačke uvrede ovih ljudi koji joj pače htjedoše zabraniti da ide za lijesom. No doktor zauzme se za nju. Istina, teško bi bio uspio, ali eto dođe notar iz Zagreba s oporukom koju je starica još prije više godina dala sastaviti i u kojoj je Dorici sav imutak ostavila.

Kad se je to pročulo, ujedared se lica svih prisutnih promijenila. Taj čas sve se k Dorici prikupi. Uzeli je i žaliti i hvaliti i dragati, samo što joj nisu čestitali. »Ah, divna je to djevojka, anđeo pravi — o — o!« — govorili glasno da ih je Dorica mogla razumjeti. Najviše je hvalila stara Friškova koja je imala sina za ženidbu, ali nije još do danas ništa bio. Tek gospođa Šturovica naslućujući sada u Dorici pogibeljnu suparnicu svojim kćerima, šapnula svojoj susjedi Rankovićki:

— Molim vas, što sam čula od sluškinje! Kad je starica umirala, nije kod nje bilo nikoga osim Dorice i da — da — no pođite pred odar pa pogledajte, ne izgleda li pokojnica kao da je zagušena. Ludost — dakako — ali naposljetku — ova oporuka!

I koliko je već sama pomisao na to bila nezgrapna, luda i užasna, opet su to mnoge od tih dobrih dušica pripovijedale jedna drugoj. Znajući, dakako, da je preludo misliti a kamoli vjerovati takvo što, tek su u potaji i sub rosa o tom govorili. Dorici u lice bijahu svi slatki i dragi.

Od sada se Dorica jedva branila od ljubežljivosti ljudi. Ona ih je ljubazno i radosno primala, no opet prave okrepe pružalo joj samo društvo dobroga prijatelja doktora koji, unatoč tome što ga je odbila, nije ni trenutak osjećao prema njoj kakve kivnosti i bio joj uvijek prijatan. Možda se je nadao da će Dorica konačno ipak privoljeti. No o tome nije bio svjestan. Njemu je drugovanje s Doricom tako omiljelo da je njenu lijepu blizinu i ublažujući dojam njene dobrote svakako želio sačuvati pa makar samo kao prijatelj. Da pred svijetom može laglje dolaziti i da bude djevojci ljepše u samoći, predloži joj da će svoju majku k njoj u kuću dovesti. Dorica prihvati zahvalno ponudu. Ona se na nj tako privikla da joj je teško bilo ako ne bi koji dan došao. Često joj bilo da se je pitala: »Zašto ne? On je tako dobar!« No svaki put se prestraši toga, bilo joj kao da počinja kakvo izdajstvo, iz žarkog joj srca prodro bi usklik: »Ne, ne, ljubiti mogu samo Janka!«

Baš u jedan takav tren, kad je mislila na doktora Pašića i njegovu ponudu, dojuri lugar Štefo. Dorica se tome dolasku začudila i srce joj se kao od nemira ganulo. Ta — što to može biti? Ta tek je jučer bio ovdje!

Lugar se smijao.

— Došao sam javiti vašoj milosti da naš gospodin danas dolazi. Brzojav je stigao jutros, i kočija odmah pošla po nj na postaju.

— Zbilja! — veselo klikne Dorica i osjeti kao neku grižnju savjesti što je maloprije pomišljala na udaju za doktora.

I onakva kako ju je Štefo zatekao, pohiti na šetnju Prema Jazveniku. Mislila je da će se kočija nekako u to doba vraćati s postaje pa će tako vidjeti Janka. Oh — ovo strpljivo, izmučeno srce htjelo sad od nestrpljivosti malone da pukne.

Sljedeća stranica→