Jama/X.

← IX.

Jama —  X. autor: Ivan Goran Kovačić

U X. pjevanje poeme Jame uvrstio je stihove pjesme Garište, napisane 2. rujna 1942.

X.

Odjednom k meni miris paljevine

Vjetar donese s garišta mog sela;

Miris iz kog se sve sjećanje vine:

Sve svadbe, berbe, kola i sijela,

Svi pogrebi, naricaljke, opijela;

Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;

Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,

Što s domaćim šturkom slavi život blag;

Gdje su okna s komadićkom neba,

Tiha šrkipa vratâ, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,

Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod

U san kapne; dok zvijezde pâle

Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.

Mjesec, putujući, na garišta sja:

Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,

Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i mukâ,

Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?

Zar ima mjesto, gdje udara ruka,

I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,

Gdje ima otac kćerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće

Rubi još radost i taži još bol?

Zar ima većeg bogatstva i sreće,

Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gorâ, prasak mukô

Zatutnji. Za njim tanad raspršeno

Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko

Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.

Bitka se bije. Osvetnik se javlja!

Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,

Osvetom buknu krvi prolivene

Svaka mi žila, i ko usred podna

Sunca Slobode razbi sve mi sjene.

Držeć se smjera garišnoga dima,

Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,

Braćo rođena, neznani junaci;

Pjevali ste, i ko kad se dani,

Široka svjetlost, kao božji znaci,

Okupala me. Rekoh: zar su snovi?

Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;

Sladak glas začuh: »Partizani, druže!

Počivaj! Muke su ti osvećene!«

Ruke se moje prema glasu pruže,

Bez riječi, i doségnuh nježno lice,

Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem

Jedino grlom, jer očiju nemam,

Jedino srcem, jer su suze mačem

Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam

Zjenice da vas vidim i nemam moći,

A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem

Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,

Da sad tek živim, makar možda mrijem.

Svetu Slobodu i Osvetu slutim...

Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,

Ko narod silna, ko sunce visoka.

Povratak na vrh stranice.