Jama/V.

← IV.

Jama —  V. autor: Ivan Goran Kovačić

VI. →

V.

— O vidio sam, vidio sve bolje,

Ko da su natrag stavljene mi oči:

I bijelu kožu, i nož koji kolje,

I žrtve (kao jagnjad, što se koči

Časkom pred klanje, al u redu bliže

Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico

— Ko da na čelu netko nešto dijeli —

Nit je tko viko, trzo se, narico;

Na žezi strašnoj tiho su nas želi

Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.

(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;

Krljanje, udar, pad i opet korak.

Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,

Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak

Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,

Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,

Sav um pomuti i na čula leže,

I za njom svjeltost ko stotine zorâ:

Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!

Silno svjetlo bez ijedne sjene,

Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,

Kao od grča; onda je zastenjo,

Naprijed posrne, uzdahnuo blago —

I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.

Surva se, pljusnu kao riba. Zine

Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,

Bez ravnovjesja — kao da sam stao

Jezive neke provalije na prag,

A iza mene drugi ponor zjao.

Bijela strijela u prsi mi sinu,

Crna me šinu s plećî. U dubinu.

Sljedeća stranica→