Jagor/III

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
II Jagor —  III.
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
IV


Dok sve ovo bilo, dotle se maćeha po kući banila. Pa kad onog jutra još opazila, da je i bušice i kozice nestalo, reče ona: - "Nikad bolje za mene. Brige nikakove, a u kući smoka i pšenice za dvije godine, platna i vune i za tri. Živjet ću samoživa po svojoj volji: ja gospodar svemu i sve mora, kako ja hoću: i polje i pojata i žito i vuna."

Digla ona, ele, glavu i odmah pošla, da sve pregleda. A Bagan, sitniji od miša, a jači od Hrsa, svuda za njom; samo što ona, napržica, kako digla glavu, tako ne vidi, što joj do nogu biva. Tako ona u pojatu, on za njome na vrata hlijevi; ona u kolibu, a on pod pragom čuči. Ali ona jednako misli i raduje se: "Sama sam. Moje je - i tko mi šta može!"

Naužila se ona tako do kasne večeri, naradovala se svoje radosti do mrke noći, a onda pošla i legla spavati. Jedva maćeha zaspala, al' već o vrata kolibe tucnulo kao zub mišji. Odmah se zasun na vratima sam odmaknu, vrata se sama otvore, čađavi klinci nad ognjištem zasjaše kao svjećice, a Bagan uniđe i stane - a nema ga prst visine - na prag. Krene očima po kolibi, a kud pogleda, sve ga dočekuje: klanja mu se klupa do zida i preslica iz zapećka, pozdravlja ga škrinja i tronožak.

- "Hajde, družbo, da vidimo, kako ćemo joj odoljeti", reče Bagan. Primače se hrastova klupa ognjištu, a tronog škrinji, spusti se pauk s grede i dođe preslica iz zapećka. Primaknulo se tako jedno drugom, da se dogovore, samo klinci ne silaze sa čađava zida, nego koliko klinaca, toliko plamečaka po zidu.

- "Kako da odolimo maćehi?" pita opet Bagan. Promisliše, porazgovoriše se - al' je naša klupa preteška, tronog sakat, preslica tanašna, a pauk mrzovoljan. Nema, ele, Bagan koga da postavi protiv maćehe - a klinci od stida uvukli plamečke.

Ali se uto na mračnoj polici u kutu zapali širok plamen na staroj uljenici. Niti je tko za nju znao, niti je tko zvao. Bog zna, otkada je tamo zabaciše. Planu dakle ono svjetlo na uljenici i progovori svjetlo: "Tražite i izaberite što ima najsitnije u kolibi i u pojati. Na onom će joj se snaga razbiti."

Potihnu opet plamen na uljenici, učini se mračak, samo izviruju polako svjećice po klincima - a Bagan reče: "Poslušat ćemo, jer je stariji onaj oganj od sviju nas."

I pođe odmah Bagan, pa se uvuče još iste noći u pšenicu, što bijaše u hlijevu. Prebire, prebire i nađe jedno zrnce, prikuči mu se i reče: "Pšenice, djetetova pšenice, ne daj se", i metne zrnašce navrh hrpe. Ode zatim u kolibu, uvuče se u vunu, nađe jednu dlačicu, priključi joj se i reče: "Vunice, djetetova vunice, ne daj se", i metne dlačicu navrh vune. Pa ode u pojatu, prebaci svu slamu, nađe jednu slamčicu i reče joj: "Slamčice, djetetova slamčice, ne daj se", i položi je navrh baglića.

Kad ujutro, digla se maćeha i počela upravljati svime. I sve sluša, kako treba, samo se u svačemu našla jezgrica, pa se ne da. Ako maćeha baci žita u žrvanj, sve se žito samelje, samo jedno zrno neće: zviždi, ciči, zastavlja žrvanj, a ne možeš naći, koje je. Ako uzme vune na preslicu, sva se vuna mekano isprede, samo jedna dlačica neće: bode u prste kano iglica, a ne možeš vidjeti, koja je. Ako opet ode u pojatu, da uzme slame za svitak, sva se slama savija, samo jedna slamka neće. Jednako uspravno, stoji, a kad maćeha hoće da je istrgne, slamka se uvuče i ne znaš, koja je.

Tako dan za danom - za sva četiri dana. A maćeha sama sebe tješi i tiša.

- "Nije to ništa. Jedno zrnce, jedna slamčica, jedna dlačica. A sve drugo moje je." - Al' joj se nekuda u srce naleglo, pa joj sile odnosi - nije onako, kako bi bilo, da nema one slamčice, i unišao neki strah u maćehu.

Peti dan izašla maćeha da obađe ona tri sloga polja. Kad ona uz pleter, al' kroz pleter provirila baba Poludnica. Samo malo digla glavu iz zemlje; pred večer je, smrzla bi se, da sva izađe.

Nacerila baba lice od ljutitosti i rekla maćehi:

- "Ne mariš ni prigledati polje. Vraća se onaj čije je."

Uplaši se maćeha, a baba još gore naceri lice:

- "Uteklo mi pastirče, tvoj pastorak. Eno ga domala ovamo. Pomozi mi, da ga opet dobijem."

- Hoću, rođena. Kako ne bih", umiljava se maćeha. "A kako ćemo?"

"Lako. Kad ga vidiš, da ide, ti ga lijepo zovni sa ljese. A ja ću pod ljesom zemlju podrovati, nek je šuplja. Kad stane na nju, propast će u rov - a kad propadne, ne vodi dalje brige", i nasmija se, da se kosa ježi.

- "Hajde, milena, hajde, ruj, neka ti je srećno", prihvati maćeha. Odmah se Poludnica zarije glavom u zemlju, stade rovati i rovati, dok ne proruje rov pred ljesom. Samo tanki sloj zemlje ostao. Da ptičica sjedne, mora propasti.