Jaša Dalmatin/XII
| ← XI | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — XII. Poklonstvo autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XIII → |
Raskošni svečanosni prostor pod vedrim nebom bio je opasan mramornom ogradom. Počivala je ona na 800 stupića koji su dvoredom tekli u velikom četverokutu - svaki od stupića urešen posebnim uresom. Ograda u visini čovjeka, a preko nje vide se na valovitom tlu Mahmudova dvora bijeli tornjevi, okruglo izupčane kule, blistavi svodovi, mramorni šiljci i urešena sljemena carskih zgrada. Sa kula i sa šiljaka vijore se stalno barjaci, svileni ili grimizni, izvezeni velikim crvenim, zlatnim ili srebrenim uresima, a pritegnuti teškim resama koje šušte na vjetru i bliješte na moćnom suncu Indije. S jedne strane na brežuljku ograde dizao se golem kip od bronce: dva slona u času borbe, isprepletenih kljova - a pred kipom ravna ploština okružena dvostrukom kovanom rešetkom. Borilište slonova sa okruglom nastambom u pozadini, a sa mramornim trijemom za gledaoce u desnom prednjem uglu. Ovo je gledalište počivalo na osam vrlo visokih, osobito raskošno isklesanih stupova, i odavde je dvorsko činovništvo, koje nije imalo pristupa u sam prostor primanja, moglo da po propisanom redu promatra jutarnje poklonstvo. I već je trijem bio krcat: oružje vojničkog osoblja i kopče na haljama činovništva, te birane boje kojima je i ovdje svatko htio da se istakne prenosile su sjaj svečanosnog prostora i preko njegove ograde.
Deset velikih štrcaljki već je rano u zoru svršilo svoj posao. Ploče svečanosnog prostora: bijele, žute i plavkaste, bile su polivene i odsijevale su sada na jutarnjem suncu, a svježi miris naranče ishlapljivao se polako i pokrivao čitav prostor jedva vidljivom mirisnom maglicom. Voda kojom se svakog jutra polijevalo bila je namirisana svježim snopićima metvice i praškom narančine kore. Dah je zastajao od nečega velebnoga što je ležalo u tišini toga golemog raskošnog dvorišta i u skromnosti ovog blagog mirisa metvice.
Pod nevelikim svodom što su ga držala četiri vitka stupa koji su na svom podnožju izlazili iz mramornih lotosovih cvjetova sjedio je sultan. Postrojena u daleko razmaknuti četverokut, označen plavim pločama mramora, stajala je oko svoda straža od sto ljudi. Stotinu ljudi, istaknutih jednakim bogatstvom, jednakim krojem, jednakim bogato urešenim oružjem, jednakom visinom i strojnošću tijela. Pod svodom kamenito prijestolje, prekriveno najdragocjenijim predmetom ovog cijelog skupa raskoši: sagom, starim nekoliko stoljeća, a izrađenim u deset milijuna svilenih uzlova koji su tvorili 50.000 raznolikih cvjetova. Tu je sjedio Mahmud Begr. Uz lijevi tanki stup, tik do sultana, stajao je, kao kip nepomičan divovski stražar u bijeloj odori. Zvali ga "Bijeli Jelen". Visoki bijeli turban i čelenka sa uspravnom perjanicom činili ga gotovo vrhunaravno visokim. Uz desni stup, kao nenadano, gotovo nevjerojatno čudo, ovjesila se bujna grana crvenih ruža - jedina biljka u ovom blistavom šarenilu mramora, zlata i kićenih odora. Kako je umjetnik vrtljar proveo stabljiku ruže kroz mramorne urese, da ostane nevidljiva suncu, a ipak živa? Gdje i kako ju je izveo iz zemlje i gdje ju je hranio u ovom moru šarenog mramora koje nigdje nije pokazivalo traga da na Zemlji ima zemlje? Vidjelo se samo da živa i crvena ruža otvara suncu svoje teške cvjetove i svoje tamno zelenilo - i zadivljavala je i smućivala ovdje gdje je nitko bez široke i smjele duše ne bi smio očekivati ili zamisliti. Ali Mahmud Begr, ratnik, neslomiv, često okrutan osvajač, prošavši čas prije ukočena lica i neprodirnih crta, kakove Istok zahtijeva od svog vladara, stepenicama prijestolja, nije ni danas zaboravio da baci pogled na rascvatenu granu. Tko zna što mu je kod ovih poklonstava vrijedila njena živa istina!
U jedan tren orijaški vodoskok u pozadini svečanosnog prostora digne silan mlaz vode koji se raširi u padu stvorivši lepezu kao konačnu pozadinu cijeloj slici. Ovo je bio znak da poklonstvo počinje.
Slabi štropot lanaca. Teška se željezna vrata ograde, iskićena mjedenim klincima, spuste jedva čujno u svoj tok u zemlji. U dvorište ulaze slonovi. Pedeset dragocjenih životinja koje su po propisu dvora svakog jutra ulazile da se poklone vladaru Gudžerata. Jednakim korakom, bez zatezanja, stupala je ta glomazna povorka, a pokrovi od baršuna i nebrojene rese od čistoga zlata donosile su novu nepreglednu raskoš u ovaj prostor. Slonovi su stali, poredani pred prijestoljem, u praznini plavog četverokuta. Trublje tiho jeknuše. Umne, izučene životinje, postrojene u besprijekorni red, spustiše se na koljena i sagnuše svoje teške glave k zemlji. Opet zvuk trublje - svileno baršunasti pokrovi i zlatne rese opet zatreptaše, šum tvrde, opore kože na mišićima silnih tjelesa zašumori, i svih pedeset slonova stajalo je opet uspravno. Ravno pred sultanom uspravio se miljenik Mahmudov, Ferhat, slon posve malene, birane pasmine. U pol rasta manji od svojih drugova bio je mali Ferhat bez pokrivala, imao je osobito lijepe, glatke kljove, srebrom okovane. Široka glava nosila je umjetnički izdjelanu šaru koja se spuštala sa čela na surlu. Surla, išarana svetim znakom u obliku stonoge, bila je u skladu sa objema ušima koje su nosile sveta slova izrađena u tri jarke boje. Dignuvši surlu naprama Mahmudu, zatutnji Ferhat svoj svagdanji pozdrav sultanu. Lice sultana rasvijetli sa časkom, a onda Mahmud polako dignu ruku. Pozdrav slonova je svršio. Povorka životinja krenu, pravilno i brzo nestadoše slonovi na druga vrata koja se bjehu isto tako nečujno spustila u zemlju kao i prva. No izlazeći mudri se mali Ferhat još jednom glavom okrenuo spram sultana i dobacio mu nekud nasmješljiv pogled: "Ti nas hraniš i odijevaš, ko što nikad slonovi nisu bivali ni hranjeni ni odijevani, a mi ti se klanjamo, kao što se nikad slonovi klanjali nisu", govorio je ovaj pogled; i Mahmud je gledao za malim stotninu časka: "Da! da!" - odgovorio je pogled sultana - "istina je! - ali gubi se, obješenjače!"
Prošao je red poklonika: molitelja, darovatelja, red zahvalnih koji su došli da za primljenu milost metanišu i onih koji su došli da vapiju za pomoć - red novoupokorenih podanika kojima je neutaženo neprijateljstvo tinjalo u pogledu - fesovi i turbani, burnusi i kacige, svećeničke halje i pokornička čisla budističkih redovnika koji nisu došli ni da mole ni da zahvaljuju, nego tek da zadovolje svojemu zakonu. Darovi, koji su se toga dana desili, nosili se na poklonstvo samo u uzorcima - preostalo se već spremilo u odaje ili u riznicu Mahmudovu. Oni koji bijahu svršili svoj poklon svrstali se uz ogradu. Tek nakon odlaska sultanova izlazilo se iz svečanosnog prostora.
Sada je u okviru bijele ograde sve vrvjelo od ljudi, sve je bilo pokriveno bojama Istoka, sve je treptilo od odora i nakita, a bijedne halje pojedinih molitelja i smeđe mantije redovnika podcrtavale su ovu raskoš. Tišina bez daška davala je još više zamaha ovoj posebnoj ljepoti.
Ahmed i Jaša pristupiše među zadnjima. Na ploči, opšivenoj crnim suknom, koju su sluge pred njima nosile, ležalo je - kao uzorak Ahmedova dara - pet pušaka. Njihovo je drago kamenje bacalo žive zrake i održavalo je treptanje boja koje su se oko njih lelijale. Sa očitim zanimanjem motrio je sultan ovaj neobični dar, i nagnuvši glavu, zavirio na zaponce pušaka. - Ahmeda ne bijaše ni zamijetio.
No Ahmed pade poklonom na stepenice i - ostavi ga riječ. Premalena je duša svakog čovjeka, svakoj su duši njena vlastita uzbuđenja prevelika, koliko god bila neznatna u krugu općeg života. Što je ovo za Mahmuda, što za Gudžerat? Došao trgovčić, donio nešto neobično, zanimljivo, nešto što će možda i od koristi biti, no i bez toga mogao je i Mahmud i Gudžerat da bude.
Ali Ahmed i Jaša, nakon napora i osnova ovih dviju godina, više nisu mogli da zamisle svoj život bez ovog časa - i Ahmed je nenadano zanijemio.
Borio se časak sa svojom nemoći, a onda pruži bez riječi spram sultana spis, ispisan na tvrdoj bijeloj svili, a omotan oko zlatnog štapića.
Sultan po "Bijelom Jelenu" primi zamotak i predade ga Shimrati, vrhovnom upravitelju carske riznice i dvorske knjižnice. Poznat kao učenjak i vještak u istraživanju starih nauka i pismena, čitao je Shimrata lako i slitno sve vrste starih vedskih pismena, sve arapske azbuke, te svih trideset i šest skupina kitajskih znakova, pa i tri glavne vrste evropskih pismena. Stajao je Shimrata ovdje uz sultana, da mu na njegov zahtjev tumači molbe ili spise koji bi sultana zanimali.
Shimrata čitaše glasno:
"Suncu i Vladaru Gudžerata,
Blagotvorcu i božanstvenom nosiocu svjetla
nebeskoga,
MAHMUDU BEGRU,
čije ime jedva smije itko živ da hukne svojim
poganim dahom,
klanja se iz praha neznatan crv i ništetan rob
Barthema Lodovico, te dršćući moli:
Moli proštenje za drskost
što pred svemoćne strijele carskih očiju
donosi bezvrijedno ime svoje."
Ispunjeno kitama zelenih, crvenih i zlatnih slikarija treptilo je ime sultana na bijeloj svili spisa; ime Bartheme Lodovica, nasuprot, ispisano skromnim crnim i glatkim slovima, odizalo se čitljivo.
U spletu sasvim nerješivih laskanja moli dalje Barthema sultana da primi dar kojega je "uz gorčinu životnih opasnosti te uz pelin i otrov zavisti" potpisani sabrao za najvećega vladara svijeta. Šalje dar po svome pouzdaniku Ahmedu koji se zavjerio da će na svome putu bezvrijedni život svoj staviti na sve muke i pogibli, samo da vjerno prenese ovo novo oružje u one ruke radi kojih je Svevišnji dozvolio da ovaj izum bude otkriven.
Barthema nema molbe za sebe - nastavlja se u spisu. Neograničeni vladar poljana Bandelkhanda, gdje alemovi leže hrpimice u svojim kolijevkama crvenoga pijeska, neka svomu robu pokloni samo najblistaviji dragulj: jedan milostivi carski pogled na darove koji će stići do podnožja njegova prijestolja. Za pouzdanika i druga svoga Ahmeda moli pako Barthema da mu milost sultanova udijeli ukaz i carski pečat kojim će dobiti dozvolu za slobodno trgovanje svilom i pamukom po svim pokrajinama Gudžerata i za izmjenjivanje robe koju bijaše iz domovine prenio.
Sultan na ovome mjestu mahnu jedva primjetno glavom zdesna nalijevo. Ahmedova molba bila je uslišana. U dvorskim pisarnama dat će mu se ukaz sa carskim pečatom.
Ali na kraju svilene čitulje Barthemine visio je mali tok od žutog lima. Shimrata izvadi iz njega smotak tanke učinjene kože, ispisan tek sa nekoliko redaka. Zagleda se u pismo. Šutio je.
- "Ne poznam ovih pismena" - reče napokon.
Sultan se zadivljeno obrati učenjaku.
- "Ne poznaješ?!!! Pa što je onda ovo?"
Ahmed, kojemu se nakon gotovog uspjeha počela da vraća svijest, prihvati, jednako klečeći na stepenicama, treptavim glasom:
- "Bilo je umotano uz ovo oružje kad je ono dospjelo među ratni plijen, a onda u ruke mome drugu. Donio sam kako je bilo, jer sigurno ovo o oružju govori."
Izvjedljivo zatraži sultan malo pisamce i zagleda se u nepoznata slova.
Riza - nazvan "Bijeli Jelen" - stajao je kao uvijek golem i nepomičan na svome mjestu; no njegove su oči uporno gledale u slova zagonetna Shimrati. Zatim Riza skrsti ruke i sagne glavu. Sultan pogleda s upitom u njega.
- "Care i gospodaru! Zapovjedi mi da pročitam ovo pismo."
S ljubopitnim izrazom na licu pruži car pismo "Bijelom jelenu", a Riza stane da čita...
Sanja li ovo Jaša? Ili je možda sve što se do sada zbivalo bio san? Varaju li ga sada uši, ili su ga dosada varale oči? Gdje je on? Što je ovo?
Golemi Riza stoji uz prijestolje gudžeratskog sultana i čita glasno i jasno hrvatske riječi, hrvatske retke, hrvatsku poruku pobratima pobratimu.
- "Mili brate! Sve nam je posrećilo. Šaljem ove stvari - sakrij gdje smo ugovorili. Bude li volja Božja, čuda će nam vrijediti. Ne diraj dok se ne sastanemo. U noći sutrašnjeg dana eto nas. - Smail."
Riza je tek sada stao zbunjen i užaren.
- "Kakav je ovo jezik?" - upita sultan očito zabavljen izmijenjenim licem golemog Rize.
- "Bosanski" - glasno izbaci "Bijeli Jelen", pola zbunjen, a pola ponosan što znade ono što nitko ne zna.
Ali ovo Mahmudu i doglavnicima nije kazivalo ništa.
- "A kakova su ovo pismena?" - upita sada Shimrata koji je stajao sa pločicom ovoštenog palminog lista, pripravan da ocjelnim šiljkom upiše ovo novo naučno iskustvo.
- "Janjičarska pismena" - odvrati Riza.
Ovo je i sultanu i doglavnicima glasilo poznato, a osim toga objasnilo im nenadano upletanje "Bijelog Jelena" u nauku čitanja. Iz janjičarskih redova, iz daleke Turcije, prebjegao je buntovni Bosanac Riza i bijući se svijetom od nemila do nedraga, dopro čak do Indije, do Gudžerata, do prijestolja Mahmuda Begra.
Radi svoje pouzdanosti i bojovne ćudi nalazili su momci iz kršćanskih a poturčenih krajeva Balkana i sa obala Jadrana često i lako mjesta u tjelesnoj straži indijskih dvorova. Nazivali ih u Indiji skupnim imenom "Rumi" - bez ikakve veze s njihovim narodosnim imenima.
- "Ovako dopisujemo mi janjičari među sobom" - protumači na daljnji sultanov nalog Riza. "Ovome pismu govorimo "Sijakah". Tko odade tajnu ovih pismena gubi glavu - ako je na dohvatu". - Nakesi se golemi Riza na svoje vlastite riječi. Pomislio je na kopna i na mora što ga dijele od ove opasnosti.
Radosne i burne nade - ako i nejasne - digle se u Jaši na glas rodnog jezika. Da si dade oduška, baci rastresen i uzbuđen pogled po redovima tjelesne straže, postrojene u četverokut. I gle! Tamo eto sjaji lice jednog vojnika - tamo podalje opet jedno! - na drugoj strani četverokuta opet dva - pet - šest lica! U svemu dobra desetina momaka tjelesne straže sjajila je u taj čas istom radosnom uzbuđenošću kao Jaša i Riza. Oči ovih momaka bile su sada pune topline, pune probuđenih uspomena. Bili su ovo momci iz krajeva koji se za Indijce gube u bajoslovnim daljinama: sa obala Bosne i Vrbasa, sa grebenova Velebita, sa podnožja Šar-planine ili opet tamo od Sedam Kaštela dalmatinskih. Danas im je slučaj donio da po prvi puta otkada čuvaju palače Mahmuda Begra čuju jasno i glasno zvuk svoga jezika uz samo prijestolje sultanovo.
Ali Jašu, nakon radosnog iznenađenja, zahvati neko ozbiljno i zamašno čuvstvo koje još nikada ne bijaše osjetio i kojemu ne bi bio znao dati imena.
- "Kad nas ima toliko ovdje, trebalo bi time korisno upraviti" - toliko je svjesno pomislio.
Uistinu pak bilo se u mladom sužnju diglo neočekivano čuvstvo da on glavom treba da zahvati u stvar svojih zemljaka. Bilo je to ono čuvstvo dužnosti i odgovornosti koje samo od sebe i bez obzira na povoljne ili nepovoljne okolnosti iskoči nenadano u svakom čovjeku koji je rođen da vodi - - -