Jaša Dalmatin/I

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  I. Sužanj u Carigradu
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
II


U Carigradu živio je nazad nekoliko vjekova (g. 1470.) mladić, zapravo još dječak, snažan, zdrav i osobito okretan. Njegov gospodar i njegovi druzi nazivali ga Jaša Dalmatin. Jaša je, uz mnoge druge mladiće sa obala Jadrana, dopao u tursko sužanjstvo kad su Turci, iza jedne od svojih pobjeda, haračili uz svoju granicu sve do dalmatinske obale. Dovezen kao sužanj u Carigrad, živio je dakako Jaša u oskudici i u bijedi - no njegova krepka duša bila je puna nade i puna želje da se podigne na dostojniji život. - Odijelo je na Jaši bilo jadno i odrpano; bose su mu noge, a svijetli pramovi bez reda padaju do ramena. Sve mu je to podavalo pravi lik siromaška - no njegovo vitko i uspravno tijelo i crne, neobično velike i sjajne oči, pokazivale su kolika odlučnost i kolika vatra leži u tom dječaku.

Jaša je živio u domu gospodara trgovca koji ga bijaše kupio. Živio je u jadnom a golemom predgrađu carigradskom gdje se u najvećem metežu i u najvećoj prljavosti sabirala tolika smjesa naroda, tolika množina sirotinje, tolika vreva malih trgovaca, prodavača, a i varalica da bi svakoga dječaka Jašinog doba ovakova okolina, a u tako tužnim prilikama, mogla učiniti ili kukavicom ili zločincem. No Jaša je u ovom nečistom okolišu nosio u svojoj duši neizbrisivi čisti temelj: nosio je uspomenu na bijele sunčane prudove i na kršne blještave dalmatinske obale. Osim toga zasjela je duboko u njegovu dušu stroga i neumoljiva bogumilska vjera koju je ovdje u sužanjstvu među nevjernicima morao tajiti, no koja mu je svojim kratkim sažetim molitvama uvijek davala snage u nevolji, a upute u teškoćama sužanjskog života.

Uvijek bodar, uvijek spreman da se uhvati svakog posla, obavljao je Jaša u domu svoga gospodara razne kućne poslove vješto, hitro i okretno. A kako je uz to znao da svojom čas zvučnom, čas bolnom dalmatinskom pjesmom razveseli i raznježi ukućane i gospodara, to se ovome i nije žurilo da mladog roba dalje proda.

Kad god bi Jaša, svršivši kućne poslove, uhvatio slobodnog vremena, boravio je on na carigradskom pristaništu brodova i hodao uz obalu te goleme svjetske luke. Silni se jedrenjaci sjatili ovdje, nebrojene manje brodice, vitke hitroplovke i lađice svake vrsti vrzle se, krstarile, uzmicale, razmicale te udarale veslima i kormanima. Nikada, ni za punog zatišja, nije se more moglo smiriti u ovom bezbroju trgovačkih, vojnih, a i raskošnih gavanskih brodova koji su po svojim vezama katkada morali da uđu u ovo središte pomorske trgovine. - Jašine oči pomno su pratile sve pokrete brodova, i promatrajući tako danomice onu množinu konopa i uzica na jedrima i jarbolima oštrio je Jaša svoj um. - Htio je on da prodre u svaku zagonetku i da je odgonetne sam bez poduke. Vlastitim razmišljanjem rješavao je smisao i zadaću tih bezbrojnih konopaca. - Jaša je od najmanjih nogu ljubio brodove, smatrao ih, dok je još bio dječarac, nekim živim bićima. Na rodnoj obali Dalmacije pokušavao bi da priprostim ribarskim čamcem obađe i oplovi opasnije stijene ili pličine. A velike jedrenjake koji bi se na pučini ukazivali ili od vremena do vremena uz njegov rodni žal pristajali promatrao je željnim očima. Sada je pak raznolikost, obilje i živahnost carigradske luke bila za njega neopisivo privlačljiva. Znao bi često, preskakujući iz čuna u čun, doći posve blizu većim jedrenjacima te bi se onda doticao njihove oble, katranisane trupine i nastojao da odgonetne njen ustroj. Sve polako tražio je Jaša da se upozna sa mornarima kako bi mu dali da vidi nutrinu njihove brodice, raspored ukrcane robe, poveze jedara, mornarske ležaje i svu onu priprostu a tako snažnu udezbu tadašnjega pomorskog života. Neuredna, neugledna i nečista učinila bi se takova nutrina broda svakome dječaku odgojenom u udobnom životu. Za Jašu je naprotiv ovakovo posmatranje uredbe jedrenjaka bilo divotno. Njemu je svaka brodica donosila dah one, za njega nepoznate daljine iz koje je doplovila i put koje će opet da zaplovi čim dobar vjetar zahvati njena bijela razapeta jedra.

Tako se Jaša upoznao sa mornarima nekoga portugalskog broda. Mnogo je portugalskih trgovačkih, a i bojnih brodova dolazilo u ono doba u carigradsku luku. Portugalski kralj Alfonzo V Afrikanac i sultan Mehmed II. bili su, unatoč prirodnim razrožnostima, ipak povezani mnogim zajedničkim probicima. Najviše je ova dva vladara vezivala s jedne strane borba Osmanlijskog Carstva protiv Egipta, a s druge strane želja Portugala da sebi osigura nesmetan trgovački put do bogatstva Indije.

Jaša je u večernje sate dolazio na portugalsku brodicu na kojoj je među ostalim mornarima bio i Viško, Dalmatin kao i Jaša. Živo i slikovito pričao je Viško o divotama, o raskošima, o blagu i bogatstvu Indije. - Dok se na večernjem smirenom valovlju tiho zibala crno obojena brodica, dotle su oba Dalmatina, u ovoj dalekoj luci gdje su se vrzle želje i glasovi tolikih naroda, razgovarali svojim rodnim jezikom.

Viško koji bijaše iskusan, zreo mornar znao je da krasno priča, a Jaša, mlad i pun snage, slušao je žedno što Viško priča o čudesima Indije. - Kad bi se Jaša kasno u noć vraćao kući nakon takovih razgovora, bio je sav okupljen onim što bijaše čuo. - "Zar tamo gdje je toliko obilje, zar tamo ne bi bilo mjesta i života za Jašu Dalmatina?" - pitao se uzbuđeno mladić. Pa kad bi onda uz dva-tri druga sužnja legao na stare vreće pod niskim krovićem ukraj konjske staje, zamislio bi se Jaša toliko da bi zaboravljao na kako jadnom ležaju ovdje leži i kako su daleko od njega i od njegova života sve one divote o kojima sanjari. Zanesena mašta donosila mu je nebrojene prizore raskošnih palača, gledao je samoga sebe u bogatim haljama, a prije svega dočaravao je sebi teške bojne okršaje i bojnu slavu koja mu donosi sve veće uspjehe.

Kako li je siromašak mladi sužanj mogao ma i sanjati ovako smione - nemoguće sne? Eto kako: sina i unuka dinarskih boraca, odgojenog uz pjesme slijepog guslara, mamila je prije svega bojna slava. Pa jer je Jaša bio naučio da bez straha misli na muke, na napore i na pogibli bojnoga života, zato je on u svojim maštanjima baš preko ovoga opasnog mosta gradio putove k zamišljenim uspjesima. - No Jašina je ćud bila srećno sastavljena. Uz ovako bujnu maštu bio je on ipak pun razbora i svjesna prosuđivanja. Znao je da s ovakovim pustim maštanjem nikada s ovoga jadnog ležaja neće saći.

- Viško! - reče on jedne večeri mornaru - Hajde da se okušamo!

- A u čemu?

- Nije li u vas na Visu bilo, kao i u nas, gađanja strelicom? Strijelci redom prilaze i stupivši na novi prostrti gunjac gađaju u cilj, pa koji od njih bude najbolji u gađanju, njegov je gunjac.

- Šališ se! - nasmija se Viško, pa se umjesto odgovora sagne i dohvati komadić okruglog drveta koji je pred njim na palubi ležao. Baci ga oštrim zamahom uskliknuvši:

- Pazi crnoga! - Komad drveta poleti zviždeći zrakom i pogodi jedinoga crnog galeba koji se u velikoj skupini sivih galebova zibao na valovima, pedeset koračaja od brodice.

- Tako ti se, moj Jaša, kod nas na Visu gađa rukom i lukom. Nema gunjaca koliko bi ih trebao za najbolje strijelce na Visu.

Zatim Viško ispriča Jaši kako se kod njih u gradu od godine do godine bira po šest počasnih strijelaca koji u slučaju navale imadu da stanu na šest najvažnijih mjesta za obranu. A toliko su vješti ti strijelci da neki od njih na svečane dane izvode opasnu igru. Na užetu, napetom među dva jarbola, hoda strijelac viški, a na dalekoj obali obješena je karika. Hodajući po užetu, stane strijelac načas, odapne svoj luk, a strelica sigurno skine obješenu kariku.

Jaša sada još i više prione moliti da ga Viško uputi u strijeljanju. I konačno obrekne Viško da će ili nabaviti ili za nuždu izdjeljati lukove i strelice. - A nije baš ni lako niti bezopasno pribaviti sužnju luk i strelicu.

Nekoliko dana nakon toga sašao je Jaša rano pred zoru dolje na obalu. Nosio je vedricu da zagrabi mora za kućnu porabu. Bio je još mrak, jutarnja magla ležala je nad morem. Samo su jarboli virili kao vitki tornjevi iz bijelog pokrova magle. Tišina je bila potpuna. Mornari su spavali u brodicama. Samo gdjekoji mornar-stražar na palubi protezao je svoje prozeble udove. Vazda se tajnovitim činio Jaši taj jutarnji muk i on je stao načas da od navike pobroji jarbole u ovom odsječku luke. - U to odjedared začuje kako u ovoj tišini resko i zdvojno kliče neki starački glas. Prema Jaši trčao je obalom stari Osmanlija, trgovac Jusuf.

Trčao je, jaukao, mahao rukama i sve trčeći pokazivao prstom spram ulaza luke. Tamo se, kroz maglu, vidjela crna, ovelika brodica na jedan jarbol. Njihala se ona, nevezana, tik uz obalu, okretala se čas ovamo, čas onamo, i svaki je čas prijetila opasnost da udari o kamenje obale!

- O, o! Pogane li čeljadi! Ostavili obojica brodicu, dušmani moji krvavi! - siktao je i pištao starac.

Bila je ono njegova brodica, razvezala se noću, a kako oba čuvara bijahu otišli da se provesele u gradu, to je brodica odlutala tokom noći sve do izlaza luke.

- Allah mi pomogao! - klicao je uvijek novim očajem stari Jusuf.

- I onoj dvojici kad se vrate, amin! - našali se Jaša.

Jusuf nastavi da trči i da krikom budi i saziva mornare sa ostalih brodica da mu dovedu njegov brod. Trčao je koliko mu staračke sile davale; trčao je onim posebnim osmanlijskim načinom držeći kod trčanja gornje tijelo što uspravnije i bacajući noge prama naprijed, a ne natraške kako se to inače kod trčanja čini.

- Pomozi, tko je prijatelj! - vrištao Jusuf da uzbuni luku. No stari trgovac bio je poznat radi svoje škrtosti, pa su sada mornari s posmijehom s mnogih brodica promatrali daleki jedrenjak i počeli bez žurbe da se tek dogovaraju tko će poći i da li će tko poći po njega. A brodica se tamo, u daljini, njihala bezglavo i nesuvislo. Njihala se to radosnije što joj je više prijetilo da udari o onaj najveći obalni kamen. Onda bi opet slučajno i posve neočekivano učinila dobar obrat da se odmah opet povrati na najopasnije mjesto. - Ostavili je ljudi, pa radi onako kako bi radila glava da je ostavi mozak - šalili se ljudi i spremali se polako, sve draškajući starog škrca, u pomoć brodici.

Uto opazi očajni Jusuf, koji je badava požurivao zlorade mornare, kako se od obale otisnuo čamac.

- Ne vrišti toliko - vikne iz čamca Jaša Dalmatin. - Dovest ću ti je! Sad se Jusuf još više uskriještio. - Ne vjerujte mu, ljudi! Zlotvor bezočni! Gdje će zelenko dovesti ovoliku brodicu?!

- Dovest ću ti je, starče - opet viknu Jaša - doći će ti na dlan kao pitoma golubica!

- Dovedi, dovedi, golube! - okrenu iznenada Jusuf. - Dovedi! Golubova se najeo! - Ali nećeš dovesti, nitkove! Razbit ćeš je, huljo prosjačka! - A gle! Pazite ljudi kako oštro vozi! Vozi! Vozi! Zvjezdani sine! - trabunjao je tako i ovo i ono od teške brige stari škrtac, skakutao kao vrabac ovamo i onamo i hvatao se rukama za glavu.

A Jaša upre o vesla. Za kratak čas bio je čamac uz brodicu. Oštro oko starog Jusufa ipak je teško razaznavalo na ovu daljinu što se tamo zbiva. Vidjelo se samo kako je Jaša pristao uz brodicu i kako se penje uz njenu trupinu. Brodica se još uvijek njihala nesuvislo, bez smisla, bez cilja. Sam samcat uspeo se mladi sužanj uz bok lađe i prebacio se na palubu.

Čudan ga osjećaj obuze. Tu je on, Jaša Dalmatin, sam na brodici, i prema tome njezin gospodar. Tu su jadra u punoj snazi, koja treba samo da razapne, a tamo eno istok koji je u taj tren počeo da se oblijeva zlatom zore. Istok! Istok! Sva čudesa, sva tajnovita blaga, sve raskoši i sve divote Indije leže tamo, u pravcu onih zlatnih oblačaka, i samo da uhvatiš vjetar koji je u taj čas s kopna dunuo - i samo da okreneš kormilom - pa te eto, Jaša - eto te, dosad sužnju Jaša, - gdje ploviš - ploviš! Ti, slobodan! Ti, gospodar svoj, gospodar ove brodice! Pa da pokušate vas dvoje, ti i brodica, sreću junačku!

Samo kratak čas zanio se Jaša svojim snovima, samo je tren bio u sumnji što mu je činiti. Onda zdrav razbor odredi smjer i Jaši i Jusufovoj brodici. Hitro i snažno, kao da hoće da prekine nit vlastitim žudnjama, stane Jaša, sam samcat da razapinje i namješta jedra na jedrenjaku. Prvi puta u životu laćao se on ovog posla na ovako velikoj brodici. Uhvatila ga neka čudna a slatka strepnja kad je po prvi puta i na vlastitu odgovornost počeo da dohvaća, razrešuje i priteže tolike isprekidane konope koje je tako često izdaleka posmatrao i proučavao. Sa zebnjom, sa žudnjom i sa grozničavim očekivanjem motrio je i tok vjetra i divno napinjanje jadra, a onda, poskočivši na krmu, čvrstom rukom ustali kormilo koje je do ovog časa bez ljudske ruke bilo tek mrtav, neznačajan komad drveta. U isti tren brodica uhvati stalnost, pa onda pravac. Jakost, volja i razbor čovjeka-sužnja čarobnom su moći nadahnuli brodicu! Ona je sada disala njegovim dahom, kucala je njegovom snagom i polazila putem njegovih želja.

Nije Jaša mislio u taj tren ni na Jusufa, ni na svoje sužanjstvo, ni na jade, ni na čežnje svoje. Sve misli, sve sile, svi živci njegovi bili su u taj tren sasvim posvećeni poslu kojega se bijaše vlastitom voljom latio. "Jesam li uhvatio smisao kormilu i jadru? Jesam li brodici dao onaj pravac kojim će najviše iskoristiti snagu vjetra? Hoću li na dobro izvesti djelo koje sam možda prenaglo preuzeo?" Ovako je određeno i sažeto tekla Jašina misao dok je, napet kao tetiva, čekao.

I gle! Razapeto jedro samo na čas bijaše zatreptilo kao da se otima svojoj zadaći, ali odmah zatim uhvati sa strane puni jutarnji vjetar Napelo se kao jedra jabuka, a brodica, kao da sjaji novim životom, uspravna, ustaljena i nepokolebiva zaplovila je sigurnim pravcem ravno naprama starom Jusufu. Na kormilu je stajao Jaša, a sunce, koje bijaše upravo granulo, napunilo je svojim svjetlom razapeto jedro u koje je mladi sužanj upirao svoj gosparski pogled. Stari Jusuf, nakon teškog uzbuđenja, pao je sada u grčeviti, radosni smijeh. Širio je ruke u susret brodici i kliktao je od smijeha. Sagibao se od nestrpljivosti, čučnuo svaki čas da pljesne rukama po koljenima i uzvikivao: "Zvjezdani sine! Sunce te pozlatilo!"

Tako je Jusuf raširenih ruku dočekao svoju brodicu.