Prijeđi na sadržaj

Izjava predsjedništva Matice hrvatske u povodu presude hrvatskim generalima u Haagu

Izvor: Wikizvor
Izjava predsjedništva Matice hrvatske u povodu presude hrvatskim generalima u Haagu
autor: predsjedništvo Matice hrvatske

Izvor:
Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske. Vijenac br.447/2011. Naslovnica - Izjava predsjedništva Matice hrvatske u povodu presude hrvatskim generalima u Haagu - Pred zidom Europe, četvrtak, 21. travnja 2011. Dopuštenje za objavu: [1]


Pred zidom Europe


Što će poduzeti Hrvatska, kao moguća članica EU, ako većina zemalja članica ili čak samo one najutjecajnije zatraže od nas da naše povjesnice – barem one školske – uskladimo s (haaškom) istinom? Hoćemo li trajno imati dva udžbenika za društvene predmete: jedne za hrvatsku, druge za srpsku djecu? Ili samo ove druge?


Strašne i nepravedne osude, koje su, na prvostupanjskoj razini, izrečene hrvatskim generalima moraju, osim ogorčenja u Hrvatskoj, proizvesti i neke druge učinke. Prvo je potrebno da hrvatska politika prizna svoju nekompetentnost, površnost i sporost, jer je pokazala da se nije znala nositi s problemima, koji su – glede načina rada Haaškoga suda i njegovih intencija – i prosječnom hrvatskom građaninu bili jasni; svi smo vidjeli, prije nekoliko godina, da će „udruženi zločinački pothvat“ – termin već korišten u nekim presudama – biti ključna točka optužnice, koja će – ne bude li oborena – dovesti u pitanje legitimitet hrvatske borbe i legitimitet hrvatske države. Još gore: hrvatska je politika pokazala da nije dorasla ni djelovanju agencije Veritas i njezina manipulatora Save Štrbca, koji su, ma što tko rekao, davno napisali i objavili scenarij ovoga suđenja, predvidjeli drakonske kazne i naveli, precizno i sustavno, pogubne posljedice koje će po Hrvatsku imati ova sudska farsa. Ne tvrdimo da je – za razliku od raznih hrvatskih vlada – Štrbac bio vidovit; možda je samo bio bolje obaviješten s istih onih izvora koji su i režirali ishod ovoga suđenja. Zar dostatna indikacija nije bilo aboliranje od postupaka dvojice – po zapovjednoj odgovornosti – najistaknutijih generala JA: Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića? Zar oni nisu – s vrhom JA – bili organizatori vukovarskoga masakra, najstrašnijega uništavanja jednoga grada i ubijanja civila u njemu u Europi poslije 1945? Gdje je tada bio čuveni smisao Carle del Ponte za žrtve? Gdje je bio njezin smisao za žrtve u Osijeku, Dubrovniku, Škabrnji, Pakracu, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Konavlima? Jesu li je hrvatski političari pitali o tome?

Ako jesu – što im je odgovorila? Što su poduzeli nakon što je Geoffrey Nice, Miloševićev tužitelj, govorio o tome da ona inzistira na optužnicama protiv vodstva svih naroda bivše Jugoslavije „bez obzira na dokaze“; tada nam je trebala diplomatska ofenziva više nego danas. Nakon što smo prvostupanjske presude proglasili političkima mi krećemo u diplomatsku – čitaj: političku – akciju – opovrgavanja tih presuda! Zašto sada moramo skakati sebi u usta? Zato što nismo reagirali onda kad je bilo neusporedivo bolje vrijeme za diplomaciju nego što je danas. Danas će svaki hrvatski diplomat djelovati s vrećom inkriminacija na leđima, pogrbljen od tereta i s osjećajem da mu je djelovati neprimjerenim oruđem. Hrvatska mora, bez obzira na cijenu, okupiti najjaču moguću – vjerojatno međunarodnu – pravničku i specijalističku ekipu, da uz dosadašnje branitelje, obrani stečevine Domovinskoga rata, da obrani najčasnije svoje generale, da obrani svoju teško stečenu državu. Protivno zdravome razumu, u trenutku kad počinje internacionalna – tobože pravosudna – destrukcija svega što je hrvatski narod stvorio u teškim godinama između 1991. i 1995, opet se kroz medije, s tribina i skupova, šire glasovi neodgovornih: kako u pitanje nije doveden Domovinski rat, ni hrvatska država. Pročitajte, gospodo političari, što Vam o tomu potkopavanju hrvatske države govore dosadašnji haaški sudski procesi i nekolike izrečene presude. Zašto smo svi mi sada – kraj svih naših Ureda za suradnju s Haagom, raznoraznih službenika, odvjetničkih timova, institucija i političara – iznenađeni, a samo Veritas zna da sve ide prema planu? Ili nismo kompetentni, ili svoje kompetencije ne umijemo realizirati u praksi? Što bi još moglo biti? „Udruženi zločinački pothvat“ – ta strašna, po svojoj bezobzirnosti upravo zločinačka inkriminacija Hrvatske – imenuje, bez dvoumljenja, kao prvog inspiratora zločina i kao najodgovornijega zločinca, hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana; kao drugog, ministra obrane Gojka Šuška; kao trećeg i četvrtog načelnike Stožera generale Janka Bobetka i Zvonimira Červenka; potom zapovjednika akcije Oluja generala Antu Gotovinu i zapovjednika specijalaca generala Mladena Markača. Ivan Čermak oslobođen je samo zato što se nije uklopio u konstrukciju Sudbenoga vijeća o „udruženom zločinačkom pothvatu“: nije, naime, bio sudionikom brijunskoga savjetovanja uoči Oluje, kad je Tuđman, i sam vojnik, i vrhovni zapovjednik, okupio svoje generale uoči odlučujuće bitke za Hrvatsku. Očito je, da je sudu „udruženi zločinački pothvat“ bio važniji od broja osuđenih. I to je dodatan razlog za nevjericu. Alternativa je bila slomiti SAO Krajinu ili trpjeti teror u Hrvatskoj, raketiranja Zagreba i drugih hrvatskih gradova po kojima sudac Orie nije skupljao mrtve. Po Kninu jest: jednoga u „prekomjernu granatiranju“! Kad je optužnica koncentrirana na sam državni vrh, na predsjednika RH, na najodgovornijega ministra u (ratnoj) vladi i na glavne zapovjednike, tko nas još može obmanuti pričom o tome da institucije države, oslobodilačkog rata i sama Oluja nisu dovedene u pitanje?

Popustljivost pred pritiscima

Tvrdimo, da to može učiniti samo politički naivac, neodgovorna osoba ili prikriveni neprijatelj. Čak i da griješimo, a uvjereni smo da nije tako, iskustvo bi nas moralo prisiliti na najveći oprez. Bolje je puhati na hladno nego sjesti na podmetnut, užareni stolac. Treba uzeti u obzir brojne mogućnosti, o kojima se javno i ne raspravlja. Sudbeno vijeće i Sud za ratne zločine na teritoriju bivše Jugoslavije zasad sve karte drže u svojim rukama. Naše je mišljenje da smo izgubili dragocjeno vrijeme. Sada će borba biti stostruko teža i, svakako, manje izgledna. Pitajmo se na primjer, što će biti ako Žalbeno vijeće smanji kaznu generalima, ali ne izmijeni kvalifikaciju čina? Takav bi pristup omekšao hrvatska srca i išao na ruku generalima (koji zaslužuju svu našu zahvalnost i solidarnost), ali Republici Hrvatskoj ne bi olakšao, nego još i dodatno zakomplicirao život. Jesu li svjesni naši političari koliki se tu prostor otvara za tisuće privatnih tužbi; protiv zločinačke države, protiv mjesnih (zločinačkih) zakona, protiv organa biranih po zakonima (zločinačkih) umova? Kakva će se povijest predavati u našim školama? Hrvatska, Štrbčeva, ona Carle del Ponte ili suca Oriea? Hoće li u našim školskim knjigama pisati da je Gotovina junak, kako ga je prekjučer predstavio jedan naš dnevni list ili zločinac – kako ga je predstavio sudac Orie? Kako će biti prikazivan i tumačen Domovinski rat, Oluja, kako Tuđman?

Ne otvara li se mogućnost da svaka privatna osoba podigne tužbu protiv pisaca i nakladnika udžbenika ili profesora koji će povijest tumačiti različito od pravovaljane sudske presude? Zamišljamo stotine roditelja koji mogu uputiti, primjerice, žalbu Sudu u Strassbourgu, tražeći zaštitu istine i prava, tvrdeći kako im hrvatske školske knjige truju djecu, zastupajući teze suprotne ocjenama Suda OUN-a? Što će poduzeti Hrvatska, kao moguća članica EU, ako većina zemalja članica ili čak samo one najutjecajnije zatraže od nas da naše povjesnice – barem one školske – uskladimo s (haaškom) istinom? Hoćemo li trajno imati dva udžbenika za društvene predmete: jedne za hrvatsku, druge za srpsku djecu? Ili samo ove druge? Hoćemo li sami uklanjati spomenike predsjedniku i pobjedniku Tuđmanu ili ćemo čekati dok netko ne podmetne bombu pod spomenik „zločincu“? Hoćemo li i sada skidati transparente, slike i brisati grafite u počast Gotovini i Markaču kao što smo to već bjesomučno radili? Hoćemo li pred stranim dužnosnicima skrivati njihove fotografije, ili ćemo sudski progoniti one koji tako ne postupe? Hrvatska se ponašala nedosljedno i rekli bismo, u nekim segmentima javnog života, kukavički, bez karaktera. Evidentno je da smo maksimalno senzibilizirani na svaki pritisak sa strane, a pritisaka će biti i dalje. Što ako nam netko, za tjedan dana, prišapne da treba ukloniti slike hrvatskih generala iz novina, s televizije i javnih mjesta jer Europa na to gleda prijekim okom – a upozoreni smo na to da smo pod povećalom – pa bi nas i to moglo usporiti na našem pobjedonosnom putu u EU? Hoćemo li opet, u ime dosljedne hrvatske politike, naložiti (više)stranačkim poslušnicima u redakcijama, poglavarstvima i drugdje da tiho ispune želje Europljana?

Hrvatska politika bez jasnih moralnih kriterija

Zadnji je čas da hrvatski političari svih stranaka uvaže da je Hrvatska stradavala i da stradava i zbog njih. Zbog pojedinačne pohlepe, zbog umreženoga kriminala, zbog nedostatka savjesti, zbog ignoriranja struke i žrtvovanja znanja i sposobnosti stranačkoj stezi, interesima, kadroviranju. Nama neće pomoći misli senatora Petera Galbraitha, koji je ovih dana hrvatskoj novinarki rekao: „Nema mnogo zemalja u svijetu koje bi u ime pravde izručile svoje najviše generale koji su se borili u pobjedničkom ratu. To samo pokazuje da je Hrvatska sazrela.“ Prva od te dvije rečenice, ne da eskulpira, nego, naprotiv, prokazuje hrvatsku politiku: učinila je nešto što se ne radi. Zašto? Je li bila svjesna, kao što Galbraith jest, da to gotovo nitko osim njih ne bi bio učinio? Senatora Galbraitha bismo rado upitali: Bi li SAD izručile svoje pobjedničke generale? Bi li pretpostavljeni negativan odgovor značio da Amerika – za razliku od Hrvatske – još nije sazrela? Mi, naravno, mislimo da je Amerika velika, zrela zemlja, ali i to da gosp. Galbraith ovdje samo signalizira da za nas vrijede kriteriji koji za njih ne vrijede. U našoj politici nema jasnih moralnih kriterija bez kojih nema i ne može biti nikakva javnog djelovanja. To nam se osvećuje i kroz nedostatno sankcioniranje naših vlastitih zločina, paleža i drugih ratnih i poratnih ekscesa. Nije dostatno procesuirati, nego je potrebno i sankcionirati sve što zaslužuje da bude sankcionirano. Mnoge su stranke bile spremne prodati sve što imamo: „obiteljsko srebro“ – kako se to često kaže: tvornice, banke, vode; pa zašto ne i generale, kao što im ovih dana, diljem Hrvatske, predbacuje narod. Mi ne optužujemo sadašnje političke vođe za „prodaju generala“, jer su to učinili drugi, ali skrećemo pozornost da treba više voditi računa o tome što narod osjeća, misli, i govori – to je ono što ga tišti i ono što nam pokazuje da se – u nekom trenutku – narod i politika opasno razilaze. Na izborima – često – takav razlaz dođe na naplatu. Osim toga politika narodu duguje istinu o EU. To ističemo zbog toga što su porazne vijesti iz Haaga srozale hrvatski proeuropski eros na dosad najniže grane. I koliko god nas neki uvjeravali da je Sud instrument OUN-a, a ne EU-a, svima je poznato da su europske zemlje, a ne, primjerice, latinoameričke, imale ozbiljnih ingerencija pri formiranju i organiziranju Suda, a i pri selektivnom pristupu zločinima i sudskim postupcima koji će biti otvoreni. Svi glavni haaški tužitelji i glavni suci jesu Europljani. Hrvatska iskustva govore da su naročitu nesklonost prema Hrvatskoj dosad iskazivale institucije nizozemske i britanske vlade i nekih skandinavskih zemalja. Tome se uvelike čudio britanski ministar pravosuđa gosp. Kenneth Clark – slučajno gost Zagreba baš uoči sudskih presuda! – kojemu je proglašenje hrvatske neovisnosti jedan od najljepših trenutaka u životu (!), koji odobrava demonstracije branitelja, jer je to u skladu s demokratskim kodeksom, ali odmah domeće: „Presudu morate prihvatiti“. Dakle: možete demonstrirati koliko hoćete, ali morate prihvatiti što vam bude naloženo. I Carla del Ponte je u neku ruku, britanska učenica; tamo je prošla dio svoje obuke. Sve nas to – i mnogošta drugo – sili da još jednom upozorimo naše političke arbitre da EU nije i ne može biti neki nadnaravni cilj Hrvatske, njezin ultima ratio. Prvi hrvatski cilj uvijek bi morala biti Hrvatska sama, nezavisna Hrvatska, i to, nedvojbeno, prije EU i bilo kojeg drugog subjekta. Samo onaj koji drži do sebe može nešto značiti i drugome.


Cijena ulaska u EU i NATO

Narod ove zemlje, nakon svega što je prošao, mora znati cijenu našeg ostvarenog članstva u NATO-u i cijenu naših pretpristupnih pregovora o – sada jako hitnom, a realno još nepripremljenom – ulasku u EU. Ako su glave naših generala dio nametnute cijene našeg ulaska u EU i ako to javnost tako ocijeni – dvojimo da će Hrvatska prihvatiti takav Sud, takvu trgovinu i takvu EU. Odakle to znamo? Realno govoreći: samo pretpostavljamo. Referendum za EU – dođe li uskoro – pokazat će koliko smo bili u pravu, koliko smo pogriješili. No, našim stratezima ulaska u EU treba reći da bi rizik u koji se upuštaju, u ovim okolnostima, mogao biti iznimno visok. Peter Galbraith kaže: „Sud je pokazao da postoji odgovornost za zločine i uspostavio njihovu povijesnu evidenciju“. No, tko je pokazao da postoji odgovornost za zločine protiv civila u nabrajanim hrvatskim gradovima i tko je primjerice uspostavio „povijesnu evidenciju“ pobijenih Osječana, kojih je u slobodnom, neokupiranom, ali stalno granatiranom i raketiranom gradu, poginulo osjetno više nego što je Srba – vojnika i civila – izginulo u Oluji. Zar je teško bilo prepoznati pravi „udruženi zločinački pothvat“ na drugoj strani; ta nema ni jedne fotografije ili TV-snimke iz Vukovara i drugih ratišta iz kojih se ne vidi „udruženi rad“ Jugoslavenske armije i četničkih paramilitarnih postrojbi. Naša nepragmatična politika zamišljala je, valjda, da će se SAD i Velika Britanija sukobiti čak i oko presuda generalima i da će se voditi tihi rat između Amerike i Europe na istu temu. Nema, gospodo, ratova velikih oko takvih pojedinosti kao što je za njih Hrvatska i nikad ih neće biti. Hrvatska je, na mapi svijeta, velika tema tek za moraliste. Što prije to shvatimo – utoliko bolje.

Objektivnom promatraču moralo bi se, višekratno, učiniti da neki Hrvatsku ne žele u Europi. (Snažnije i dosljednije o tome govori mađarski premijer Viktor Orban nego većina naših političara.) Objektivni promatrač mora vidjeti da se europska birokracija dosad trudila usporiti Hrvatsku kako bi zadovoljila kreatore projekta „sve zemlje regije – zajedno u EU“. To je posve u skladu s onom političkom opcijom koja odavno zagovara ideju da na ovom terenu nije bilo agresora ni napadnutih, tj. da su svi i agresori i napadnuti, da nije bilo pobjednika ni pobijeđenih, da su svi isti „kurvini sinovi ili podli kurvini sinovi“ (navod prema citatu Carle del Ponte). Nakon svega što je već izrečeno o kupovanju naklonosti nekih na Zapadu „detuđmanizacijom tuđmanovštine“ (Mesić – BBC), tj. nekontroliranom, neselektivnom i nestručnom distribucijom transkripata – što se Srbiji nije dogodilo – a, čini se, i u neskladu sa zakonom o postupanju s arhivskom građom, jedva da bi još trebalo nešto reći. Iskustva koja smo stekli s gospodinom Mesićem – od Tuđmanova pobočnika do vođe pokreta detuđmanizacije Hrvatske, od pjevanja ustaških pjesama (on je to nazvao „micanjem usana“) do borca protiv istine o komunističkim stratištima, od prijetnji Srbima da će iz Hrvatske iznijeti samo prah na potplatima, do neuspjela restauratora titoističkog „Trećeg svijeta“ i odvjetnika Gadafiju, od nikada otkrivenih izvora za gradnju vile u podsljemenskoj zoni – govorilo se dosta i previše. Matica hrvatska predlaže Vladi i Saboru RH da pokrenu postupak za zatvaranje Ureda bivšeg predsjednika, kako bi građanin Mesić na svoju ruku i za svoje novce vodio svoje buduće polemike i kampanje, a ne na račun hrvatskih poreznih obveznika, i kako, u sljedećih dvadesetak godina, ne bismo morali izgraditi cijeli kvart ureda bivših predsjednika, a možda i toranj za njihovu koordinaciju.


Taoci vlastitih dugova

Za ljubav je, kaže se, potrebno dvoje. Hrvatska će se ljubav prema Europi teško sljubiti s mrgodnim licem koje nam Europa prečesto pokazuje. Može biti da je naš strateški interes – ulazak u Europu; no možda smo kao članica NATO-pakta bitan dio svojih interesa – a to bi trebala biti sloboda i sigurnost naše države i nepovredivost njezinih granica – već ostvarili. Ostaju još samo gospodarski interesi. Reći ćemo otvoreno: najveći bi gospodarski poklon Hrvatskoj bila dekriminalizacija kriminalnog, mitom i korupcijom zatrovanog sustava, progon vlastitih uzurpatora i lopova kojih je više nego ih je ikada bilo i koji su beskrupulozniji i opasniji nego ikada prije. Kada bismo se, također, riješili svoga provincijalizma, kad bismo pokrenuli birokraciju, ubrzali njezine procedure (ionako usmjerene na održavanje slike o vlastitoj važnosti), uveli sistem djelotvorne naplate potraživanja i smanjili brojnost i troškove državnog aparata – već bi nam bilo osjetno bolje.


Hrvatska se ponašala nedosljedno i u nekim segmentima javnog života, kukavički, bez karaktera


Gospodarska kriza i rast zaduženja prijete da mnoge zemlje pretvore u taoce vlastitih dugova. Grublje se kaže da im prijeti „dužničko ropstvo“. Vide se problemi Grčke, Portugala, Irske; tu je i Španjolska, Island je uzdrman. Koliko smo mi blizu tome opasnom viru? Kredit na kredit, pozajmica na pozajmicu, krpa na zakrpu – tako danas izgledaju naše financije, naše gospodarstvo. Dokle? Pozajmicama se ne kupuje vrijeme nego lanci. Nitko ne može sebi dopustiti da živi od tuđega rada, jer se rad (novac) ne poklanja. S novcem se trguje: za novac se kupuje ili prodaje. Nema milodarnih moneta. Hrvatskoj se događa ono što nas najviše zabrinjava, ono što je najgore: da bi opstala, mora kupovati novac, koji – kako vrijeme prolazi – postaje sve skuplji. Prijeti nam pogibelj da nas pojedu kamate koje imaju veći zamah od naše privrede. Hrvatska malo radi, malo proizvodi. Kineska poslovica kaže: „Prosjaku ne darivaj ribu, nego ga nauči kako da je ulovi.“


U Europu se može i uspravno

Mi, zaista, moramo poći od toga da je za ljubav, kao što je rečeno, potrebno dvoje. Neće nam pomoći klečanje pred vratima Europske Unije ako Europa nema interesa za nas. Ako to shvatimo, razumjet ćemo i da se u Europu može ući uspravno, malo prije ili malo poslije. Opterećeni dugovima, proizvodnjom koja zamire, haaškim presudama, strančarenjem – mi smo zaista privlačan plijen grabljivcima. Zašto ne shvatimo da postoji obostrani interes, da Europu zanima naše more, kojega riblji fond Italija danomice isisava, koje nismo zaštitili ZERP-om iako se to glasno najavljivalo; zašto ne primjećujemo (što smo poduzeli?) da se Italija širi našim eterom koji – protueuropski, protuzakonito – ispunjava svojim jačim signalima i onemogućuje dijelu Istre i Dalmacije (slučajno, zar ne?) da nesmetano primaju program hrvatske TV? Zaključujemo, da Europu – osim mora i zraka – zanima i naše zemljište: za igrališta, kuće, ulaganja u poljoprivredi, rjeđe industriji, za ceste, općenito infrastrukturu; da nije tako, ne bi među prvim europskim novcem koji smo dobili bio onaj namijenjen sređivanju zemljišnih knjiga. Nije to zazorno, ako se znade gospodariti. Zazornije je, svakako, što su gotovo sve banke u rukama stranih vlasnika, pa je jasno da ih zanimaju mogućnosti novčanih transakcija, usmjeravanje kredita na potrošnju, investiranje po svome izboru i interesu koji je često ne podudaran s interesima lokalne zajednice i nacionalnim prioritetima. Takva Hrvatska, ako ne bude kalkulirala s jednom jedinom kartom (našeg hitnog ulaska u EU), nego joj dometne i drugu (europske interese) moći će trezvenije i odgovornije voditi svoje diplomatske bitke. Dok se čini da molimo za pripuštanje u EU, čekat ćemo i otplaćivati (gdjekad i ne znamo kako) svoju nestrpljivost. Bojimo se, da je u nas pitanje ulaska u EU postalo predizbornom, licitacijskom formulom. „Naš je zadatak“ – kaže vođa političke oporbe u Hrvatskoj – „uvjeriti građane jer oni moraju vjerovati da Europska Unija ima smisla“; na to Matica hrvatska odgovara da hrvatski narod i svi drugi hrvatski građani, a napose nakon događaja posljednjih dana, u praktičnom životu ne moraju nikome vjerovati; da ne moraju ni u što ideopoklonički vjerovati – osim u činjenice. Činjenice, ovog trenutka, govore protiv ispraznih nada. Konkretizirajte, hrvatski političari, svoj govor; ne očekujemo političke fraze, nego djela. Hrvatska se, iz dana u dan, guši u sve većim dugovima. Lako je reći da „stajati bos na goloj parceli i zabiti (u nju) zastavu“ ne znači biti svoj na svome. Točno, ali da budemo gazde na svojemu neće pomoći sveopća rasprodaja započeta za Račana i nastavljena za Sanadera.


Primarne zadaće hrvatske politike

Očekujemo planove za moralnu i gospodarsku obnovu Hrvatske, konkretne akcije za obranu dvojice istaknutih hrvatskih generala i, kroz to, hrvatske države. Ona i nije plod rata, nego izborne pobjede dr. Franje Tuđmana prije početka sukoba. Treba podsjetiti – sve koji su to zaboravili – da je u OUN bila primljena upravo Hrvatska dr. Franje Tuđmana, a ne neka druga; treba podsjetiti na to da je general Gotovina dao – osim u Hrvatskoj – bitan doprinos svršetku rata u Bosni i Hercegovini i da je svojim prodorom preduhitrio događaje koji su u Bihaću i okolici vodili prema reprizi Srebrenice. Neka to budu primarne zadaće hrvatske politike u ovom trenutku i lako će stvoriti kritičnu masu potpore koja, u ovom trenutku, izmiče svima. Na kraju, ono što u ime pristojnosti od svih očekujemo – ne provocirajte nervozan, sve siromašniji, dijelom „izrauban“, dijelom nezaposlen narod. Pitamo se, kako je bilo moguće da spasilački prijedlog obrane generala (u pet točaka), podnosi onaj koji je – u svoje ime ili u ime stranke? – djelotvorno (u četiri točke), ma i prenoseći naloge Mesića i Sanadera, isporučivao Gotovinu Haagu? Jedino bi, prema kriteriju efikasnosti u izvršenju prvoga posla, gospodin potpredsjednik Sabora zaslužio da, provedbom drugoga, opere ruke. Dvojimo tek oko toga bi li ga generali prihvatili. Zaslužili su bolje branitelje od onoga koji se sam ponudio. Zaslužili su najbolje.

U Zagrebu, 18. travnja 2011.

Predsjedništvo Matice hrvatske

Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.