Izaija (Šarić)/Glava 57.
| Izaija (Šarić) |
1 Pravednik gine, nitko ne mari sa to; pobožni se ljudi uzimaju, i nitko ne gleda na to. Jest, zloćom se uzima pravednik.
2 On ulazi u mir, počine na postelji svojoj svaki, koji je hodio pravim putem.
3 A vi pristupite ovamo, sinovi vračare, rode preljubočinice i bludnice!
4 Kojemu se vi rugate, na koga razvaljujete usta i plazite jezik? Nijeste li djeca otpada, leglo laži?
5 Koji se upaljujete za idolima, pod svakim zelenim drvetom, koji u dolinama koljete djecu svoju pod vrletima kamenim.
6 Tvoj je dio na glatku kamenu u dolini potočnoj. Upravo to je najdraže mjesto tvoje, i njima, si izlijevao naljev, prinosio dar. Za ću se time zadovoljiti?
7 Na svakoj gori visokoj i uzvišenoj postavio si stan svoj, i tamo si uzlazio, da prineseš žetvu zaklanicu.
8 Iza vrata i dovrataka metnuo si spomen svoj, meni nevjeran, otkrio si stan svoj i uzašao u njega, raširio si ga, nešto si od njih sebi zadržao, volio si općenje s njima, zlo si ogledao.
9 Išao si k Moleku s uljem i uzimao si sa sobom mnoge mirise. Slao si daleko glasnike svoje i pregibao si se sve do podzemnoga svijeta.
10 Mnogim putovanjem svojim umorio si se, ali nijesi rekao: 'Bilo je uzalud'. Još si osjećao život svojim udima, i zato nijesi sustao.
11 Od koga si se uplašio i koga si se pobojao, da si postao nevjeran, da nijesi na me mislio i za me nijesi mario? Zar ne, jer sam ja šutio, i to od davna vremena, zato li me se nijesi više bojao?
12 Ali ja ću objaviti, kako je s tvojom pravednošću i s tvojim djelima koja ti neće ti koristiti ništa.
13 Kad onda zavikneš, neka te izbave tvoje gomile idola! Ali će ih sve odnijeti vjetar, i jedan će ih dah otpuhnuti, a tko se u me uzda, baštinit će zemlju, zaposjednut će svetu goru moju.
14 Tada će se reći: "Načinite put! Načinite put! Poravnite put! Uklonite svaku smetnju s puta naroda mojega!
15 Jer ovako govori visoki, uzvišeni, koji vječno stoluje i zove se Svetac: "U visini, u svetištu stanujem, ali i kod poniznoga i skrušenoga, da nanovo oživim duh skrušenome i nanovo okrijepim srce slomljenome.
16 Jer se neću dovijeka svađati i neću se jednako gnjeviti. Inače ginu preda mnom duh i duše, što sam ih stvorio.
17 Zbog griješne lakomosti njegove gnjevio sam se na narod i pohađao ga: skrio bih se i srdio, a on se je odmetnuo putem srca svojega.
18 Vidio sam putove njegove, ali ću ga iscijeliti i voditi i dat ću utjehu njegovima što trpe.
19 Ta sam, koji dajem obećanje: mir, mir dalekima i blizima', govori Gospod, ja ću ih iscijeliti.
20 A bezbožnici su kao more uzburkano, koje se ne može umiriti, i kojega voda izmeće mulj i blato.
21 "Nema mira bezbožnicima", veli Bog moj.
| Izaija (Šarić) |