Izaija (Šarić)/Glava 17.
| Izaija (Šarić) |
1 Presuda nad Damaskom. "Gle, Damask iščezava kao grad, postaje gomila ruševina.
2 Ostavljeni su gradovi njegovi zauvijek, predani stadima. Ona počivaju u njima, i nitko ih ne plaši.
3 Nestaje bedema Efraimova i kraljevstva u Damasku. Ostatku od Arama bit će kao slavi sinova Izraelovih", - veli Gospod nad vojskama.
4 U onaj će se dan poniziti slava Jakovljeva i omršavit će salo tijela njegova.
5 Bit će, kao kad žetelac obuhvata žito, i ruka njegova žanje klasje. Bit će, kao kad se skuplja klasje u dolini Refaimu.
6 "Samo jedan pabirak ostat će na njemu, kao kad se otrese maslina: dvije, tri bobe posve gore u vrhu; četiri, pet na granama stabla, - veli Gospod, Bog Izraelov.
7 U onaj će dan čovjek pogledati na Stvoritelja svojega. Oči njegove uprte su na Sveca Izraelova.
8 Neće više gledati na žrtvenike, djelo ruku svojih. Na ono, što su načinili prsti njegovi, ne gleda više, na likove idolske i na stupove sunčane.
9 U onaj će dan biti ostavljeni gradovi njihovi kao ruševine Hiveja i Amoreja, što ih ostaviše iz straha od Izraelaca, Bit će pustoš.
10 Jer si ostavio Boga spasenja svojega i nijesi mislio na hridinu moći svoje. Zato sadi samo krasne vrtove i presađuj u njih strane mladice!
11 Odmah usadi, da izrastu u dan, kad ih zasadiš! Drugo već jutro gledaj da procvate tvoj presad: ali propada svaka žetva u dan jauka i strahovite žalosti.
12 Jao, buka mnogih naroda, oni buče kao što buče mora, vreva naroda, vreva ih stoji kao šum silnih voda.
13 Vreva stoji naroda kao silnih voda. Ali on poviče na njih. Oni bježe u daleku daljinu i bivaju gonjeni kao pljeva po brdima od vjetra, kao prah zavitlan od vihora.
14 Uvečer eto straha! Prije nego još svane, nema ih više. To je sudbina onih, koji nas orobiše, udes onih, koji nas oplijeniše.
| Izaija (Šarić) |