Iz javora suhoga žuti cvijet procaptio

Sestra Iva Hrvaćanina autor: nepoznat

Dubrovnik, svršetak 17. stoljeća. Zapisao Đuro Matijašević u zborniku Popjevke Slovinske (poznatom i kao Dubrovački rukopis).

Lijepu ježđu jezdijahu dva Jakšića, lijepa bratca,
Oni ježđu jezdijahu zelenom planinom,
I onako jezdeći planinom zelenom,
Ode Stijepo Jakšiću bratu Mitru govoriti:
"Jezdi bolje prida mnom tvojega konja dobra;
Koliko bih ja tebe dofatio sabljom mojom,
Ja bi tebi osjek'o pri ramenom rusu glavu!
Ere mi se tužila vjenčana ljubovca,
Da si meni pod silu ljubio ljubi moju."
Kada bješe Mitre razumio brata svoga,
Pođe on govoriti bratu svomu:
"Ako sam ti, brate, ja ljubio vjenčanu ljubovcu,
Saeta se spuštala iz aera vedra neba,
Tere mene udrila, i poda mnom konja dobra!
A to li mi ti jošter ne vjeruješ, mili brate,
Kada mi dođemo sred zelene sred planine,
Tu ćemo mi naći jedan mramor studen kami;
Uza nj ćemo mi naći suho drvo javorovo,
Tere me ćeš ti čuti, k'o ti ću se oklinati!"
Kada mi oni dođoše sred zelene sred planine,
Tu mi nađoše jedan mramor studen kami,
I uz kami suho drvo javorovo;
Srdašce je prinio ka mramoru studenomu,
A rukami ophiti suho drvo javorovo.
Paka mi je otiš'o svomu bratu govoriti:
"Poslušaj mi, moj brate, k'o ti ću se oklinjati:
Ako ti sam, moj brate, ljubovnicu vjenčanu ljubio.
Srdašce mi ustinulo k'o no mramor studeni,
A ruke mi usahle k'o no javor suho drvo;
To li ti nijesam ja ljubio vjenčane ljubovce,
Iz mramora studena provrela živa voda,
Iz javora suhoga žuti cvijet procaptio,
Pod tobom se, moj brate, poplašio dobar konjic,
Tere mi se ne mog'o ni uzdom ustegnuti!"
I to mi se bijaše čudno čudo učinilo:
Voda iz mramora studena provrela je živa,
Iz javora suhoga žuti cvijet procaptio,
Tere mi se pod njime dobar konjic poplašio,
Ne mog'o ga leventa ni uzdom ustegnuti.
Neg' ono mi otide bratu Mitru govoriti:
"A tako te, moj brate, ne ubio Bog veliki,
Ti to meni ustegni nu mojega konja dobra,
Ter ćemo se ja i ti povratiti k lijepu dvoru;
I kada se povratimo ka našemu bijelu dvoru,
Mi ćemo kušati naše vjenčane ljubovce,
Ka će ljubovca komu na dobro pristanuti."
Kada mi Mitre bijaše razumio brata svoga,
On ti je njemu usteg'o njegova dobra konja,
Paka mi se vratiše ka svojemu lijepu dvoru;
I kada mi dođoše ka Mitrova lijepa dvora,
Prid dvorom mi nahode bro Mitrovu dragu ljubi.
Otide mi on Mitre govoriti dragoj ljubi:
"Spravlja mi se brat Stjepan u cara za poklisara,
U mene zajimava haljine i konja dobra,
Hoću li mu ja zajimat haljine i konja dobra?"
Kad mi ona bijaše gospodara razumjela,
Ona mi otide gospodaru govoriti:
"Zajmi mu, gospodaru, haljine i konja dobra,
Ako mi se on vrati zdravo iz lijepa Carigrada,
On će tebi vratiti haljine i konja dobra,
On će tebi vratiti i lijepo zahvaliti."
Kada bijaše Stjepan razumio bro Mitrovu dragu ljubi,
I on pođe kušati bro njegovu dragu ljubi.
Otide mi Stjepane dragoj ljubi govoriti:
"Spravlja mi se, ljubovce, brat Mitar u cara za poklisara.
U mene zajimava haljine i konja dobra."
A kada ga bijaše draga ljubi razumjela,
Otide mi ona Stjepanu govoriti:
"A dje mu su njegove haljine i njegov konjic dobar?
A da bi mu junaku brzo puste ostanule!"
Kada bijaše Stjepan dragu ljubi razumio,
Veoma mu se bijaše junaku mučno učinilo.
U njega mi bijaše bri njegova britka sablja,
Ter mi sablju povadi s pojasa bijeloga,
Ter mi ljubi udari po grlu po bijelomu.
Glava joj panula na junačku crnu zemlju.