Iz Eldorada
| ← Naslovnica | Iz Eldorada autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine. |
U ono vrijeme življaše vam neki Kzindl. Bio je čovjek napredan. Živio je naime i u Češkoj. Onda se pretvorio u sina razmetnog. Sa ženama je pojeo baštinu svog ćaće. Jeo je želud sa krmcima, došavši napokon u domovinu bez postola i bez gaća, sa poderanom, jedinom košuljom, punom životinjica kao akvarij ili menažerija. Bijaše konzervativac, jer glad mnoge pozitivne duhove liječi od demokracije. Bijaše konzervativac, ali to tvrdo uvjerenje mu ipak ne smetaše da postane saradnik narodnjačkog i liberalnog Horizonta, jer uostalom svi saradnici toga krsnog lista fabricirahu u tome listu mnijenje kojega sami ne imađahu. Oni to zvahu profesionalno novinarstvo. Njima bo je profesionalni novinar tip što širi uvjerenja protivna svojima vlastitima.
Kzindl bijaše dakle mameluk, vladinovac što pisaše u oporbenom listu, prema lozinci Isukrstovoj i Husovoj, Starčevićevoj i Strossmaverovoj: »Sve za filir, a filir ni za što!« Inače je Kzindl tip zanimljivog intelektualca. Ima glavu kao bundeva što čezne za glavicom kupusa, koja se u neprilici zacrvenila. Kada govori, gusla ustima kao da lovi muhe. Neprispodobiva figura! Nekada, u gimnaziji, pjevaše lirske pjesmice. On je počeo neprispodobivu svoju literarnu karijeru kao pjesnik: »Leti pčela malena preko cvijeća šarena«.
Posljedica njegovog načelnog beznačelnog piskaranja u Horizontu bijaše ta, da Horizont postade — — — vladin list.
Sve se događa, pa se i to desilo.
Naravno, Kzindl bude nagrađen. Ima plaću septemvira. Ne zoblje više želud sa prascima, ne hrani više pod košuljom menažerija i akvarija, a dođe li mu kakav bijednik književnik, on mu veli:
— Eh, amice, u našoj domovini se ne može živjeti od pera ...
Kzindl naime ne piše perom već strojem, što je uostalom suvišno, jer je on sam obična mehanička štrajbmašina.
Štrajbmašina, što funkcionira ovako:
Svakog jutra je njezin poslodavac navine, bacivši u nju parolu, lozinku, kao:
— Čujte, Kzindl, danas nadrajsajte kako je vlada u stvari veći opozicionalac od opozicije.
I Kzindl sjedne, svira na šrajbmašini kao na glasoviru, i u Horizontu, oporbenom listu, čitate ujutro kako je silom najnovijeg položaja vlada — opozicija, opozicija — vlada ...
Inače je Kzindl dubok i vrlo realan mislilac, a njegova tikva nije idiotski globuski vaserkopf. On tvrdi daje uvodnik članak koji ništa ne veli ili koji svakome kaže što drugo. U modernom napretku vidi divan način da slabi proguta jakoga, da vrijedni preteknu nevrijedne. U ljudskom društvu je najvažnija stvar blagajna. Pošto se sve može danas kupiti, pa i ljudi, Kzindl kao materijalist smatra naš vijek ekonomijskim. Svoj narod srdačno prezire, jer njemu, Kzindlu, daje za »patke« plaću sveučiišnog profesora. I tako dalje. Sve te dubokoumne misli naći ćete međutim u svakodnevnim fabrikama te šrajbmašine što postade najlukrativniji novinar, jer ne mogaše svojedobno postati živoder.
Kzindl svakako nema ideja, ali on je Ideja: — on je upravo jedna struja. Struja ljudi bez duha, što živu od duha. Struja duhova, što se pretvoriše u želuce, u mješine, u Starčevićeve Prodane Nevjeste — pardon — — u Prodane Mješine!
| Povratak na vrh stranice. |