Iglasto čeljade
| ← Naslovnica | Iglasto čeljade autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Nadi broj 6, 15. ožujka 1900. godine. |
Prava igla taj Mirko Novaković. Iglast mu vrat, šiljasta mu glava s iglastom kosom koja strši kao iz poderane naslonjače. Iglast mu zavijen nos; iglast mu pogled rastegnutih sijerijeh očiju; vazda mu natjeran ušilj mekani šešir; iglaste mu cipele na šiljatijem nogama. Kako je iglast, ne opažate ga, prem je kavana prazna. Od onijeh je kojima je ovratnik preko ušiju i ljeti, od onijeh koji se drže zgureno i široko koračaju britvastim nogama. Razumije se da su i njemu ruke obično u džepu do lakata. Nije brzojez. Druguje, ali ni sa kime ne prijatelji. Svršio je farmaciju, ali je batalio, jer vjeruje da svaki ljekarnik mora da postane... smušen. Pošavši jedared u Pariz, vratio se kući iz... Varaždina. Mnogo čita, jer mu je čitanje najmanje dosadno. Mjesecima je hladan, a katkada se silno uzrujava bez svakog razloga. Otkako mu ne štampaše čudnovatih pjesama u nekom uglednom listu, postade još ćutljiviji. Obožava glazbu, ali kada ga jedared zateče majka kako zviždi, bijaše porumenio do preko očiju. Već djetetom plakaše malo, docnije nikako, pa ni kada mu nastrada otac. Svakim se danom kupa. Kada čuje vjetar, obuzima ga neponjatno[1] spokojstvo. Da skoči iz kože kada čuje šuštanje svile, i zbog toga ne ide gotovo nikada na zabave. Koža mu je tako bijela i nježna kao u najplemenitije Engleskinje. Jedinac je i blizanac, te ga jedva održaše na životu. Obišao je sve austrijske banje. Otac mu bijaše graničarski čelik-kapetan: naoko nabodica, ali duša od čovjeka. Pošto mu dijete poodraste, ode u mir i preseli se iz O-a u Zagreb, da bi mu se Mirko što bolje obrazovao. Od dugočasice stane čitati novine, pa jednog sunčanog ljetnog podneva ode na vijećnicu i — glasuje za opoziciju. Žena i sin doznadu to tek treći dan od svoga trgovca. Dvije nedjelje iza toga, a treći dan iza glasa o smrti kapetanova rođaka i dobrotvora, vackog kanonika H., odvukoše čudnovatog oporbenjaka u stenjevačku ludnicu. Tamo se pritajio, a iste večeri kako ga dovedoše kući, nađoše ga na tavanu gdje visi o paradnom pojasu.
Nesrećna udovica nađe poslije pokopa u muževu starom cilindru nekako pismo, i puče joj pred očima: stari kanonik zvaše njenog Andriju nitkovom i nezahvalnikom, jakobincem i tajnim anarhistom i obećavaše mu da će ga zbog onog glasovanja prokleti koporeći.[2] Plačući, pokaže hartiju sinu koji po običaju ležaše čitajući na širokom divanu od crne kože. Nu sin je dimio iz cigarete pa tek što reče ravnodušno:
— No, ja držah oca mnogo, mnogo pametnijim. Zbog kletve starog ishlapjelog žujice... hm... koješta!
Htjede još nešto reći, no uto ga s ormara smuti zlato na kapetanskoj kapi...
— Molim te, majko, prodaj to što prije, skupi svoj novac iz banke i kupi kako dobarce, jer ćemo oboje još poluditi u toj Gospodskoj ulici, najdosadnijoj ulici u Zagrebu. Da stanovasmo gdje drugdje, vjeruj da ne bi otac tako ludo poginuo.
— Oh, Jezus Marija... i opet tvoje fantazije! — uzdahne Novakovićka, sklopi gojazne ručice na gojaznom trbuhu, zamisli se, uzdahne i opet stane žalostivo piti bijelu kavu sa debelim skorupom. U ovo joj se godinu dana uhvatio mraz bujne smeđe kose, pod lijepim se i spokojnim smeđim očima nadule kesice, podvodnjak i tusti obrazi objesili se. Nikada ne bijaše pomodarka i cijenjaše slasti svog doma i kuhinje nadasve, ali sada se sasvim zapustila. Odijelo na njoj nabacano, cio dan ije, a poče i pušiti neke jake cigare.
Smračilo se. Mirko baci knjigu i mrsi kroz zube:
O, fiel ich doch in den Garten,
Wo die Blumen meiner harrten,
Wo ich mir oft gewünschet hab'
Ein reinliches Sterben, ein duftiges Grab.
— Užinu, užinu!
— Fanika, donesite mladom gospodinu mlijeka i šunke!
— Neću da donese Fanika! Donesi ti! Ta mi je dekla odurna, jer me uvijek drsko gleda u oči.
Novakovićka uzdahne i ode bez riječi. O, fiel ich doch in den Garten — šapće sinak i gleda u žutu dosadnu zidinu suprotne kuće.
Mirko postajaše sve mlohaviji. Obuzelo ga nešto nejasno pred čime se topila volja kao maslac u koji pade usijana igla. Čitave dane provodi snatrivo na svom divanu. Katkada ni ne ustaje iz kreveta. Bacio se na čistu matematiku, i što se više zamišljaše, to mu postajaše sve ostalo pustije, bezličnije. Cijele noći igra sa materom šah. Tako postade osjetljiv, da ga i muzika upravo muči. Dosadila mu i mati, te se zaključao u sobu — kao u kavez. Novakovićka kud će, šta će — piše bratu, ekonomu u Slavoniju, a taj joj lakonički odgovori:
»Rodila majka šeprtlju. Deran je već u dvadeset petoj, i treba ga oženiti. Ako neće, pošlji ga ovamo, i lijepe će ga Sokice izliječiti.«
I Mirko otputuje na njeno čudo u Jezerce.
Na v-čkoj stanici dočeka ga ujak sa kolima. Bog zna otkada ga ne vidje, pa zaplače ko dijete i zagrli ga očinski.
Nu Mirko će oprho:
— Ostavi, bolit će te glava! Kako te se nisi obrijao? Neobrijane tvoje ščetinjice bockaju me ko da si zarđao seoski kapelan, bockaju ko iglice. Hladno je. Jesi li dovezo bundu?
Ujak Pero, snažan Posavac, u bundi i čizmama, sa šijom nabreklom ko da će sad pući niz ovratnik od medvjedine, sa prosijedim brkovima koji padaju gotovo po prsima, prima sve to za šalu, ogrće dječaka i diže ga sa kočijašem ko djetešce u saonice.
— T-a-ako! A sada, Joco, ćeraj u ime božije!
Kočijaš se počeše za desnim uhom, trpa iz ogromne duvankese u lijevu laloku i pali lušu. Nabije još šešir na uši, ovije se ćebetima, pljucne kroz zube sve preko ruda i konja i vikne u neke nekavice:
— Ded, riđo, ko na kirvaj!
I zagreboše vilovni konjici, i zajeca svjež snijeg pod dobrim saonicama.
Ujak Pera, grdan rodoljub, stane Mirka ispitivati o političkim prilikama i ljudima u Zagrebu — prijestolnici, no Mirko ćutaše, posmatrajući nov novcijat dugmen kočijašev, drhtanje konjskih ušiju, vrane što se crne na polju kao mrlje od mastila, i đerme što se crne kao slovo T na bijeloj hartiji. Ujak već podrobno raspreda — premda ga nećak ne sluša, već samo veli: aha — o prilikama u Brodskoj imovnoj općini, kad al se dohvatiše prvog sela.
Smrklo se. Mjesec kao da se zapleo na istoku u šumsko granje i žuti se ko ćilibar. Seoski šorovi pusti, goli. Po koji bijesan kudronja zalijeće se gotovo pred prednja konjska kopita, režeći i lajući. Kroz maglicu rumene se prozorčići kao pospana lica kroz mehanski dim. Na župnoj drevnoj crkvi stalo javljati zvono vrijeme glasom kao promuklim od zime i starosti. Mirko se stade podsjećati na to selo, na svoje djetinjstvo, na oca i, pošto izmakoše u samotno polje, budne mu teško, teško.
— Da, da! Ti treba da odeš s kapelan-Karlom malo u narod, da ga...
— Pomisli, uja Pero, u jednom selu kraj Zagreba ima zvono koje govori baš kao ovo u Potoku.
— Ostav' to, Mirko. Ti se odista ili ni sa čime ne zanimaš ili ništa ne razumiješ.
— A ti, ujo, ne razumiješ ni zvonova koje čuješ svaki dan. Zvona su jezici ove naše stare graničarske postojbine. Pomisli; ovo isto po-točko zvono pozdravljaše naše stare kada se vraćahu s ograšja na Padu, na Rajni, na Labi!
— Mirko, da nisi poeta? Da nisi svirac i poletarac, što reko neumrli Starčević?
— Što ti pada na um!
— Da šta si? Apotekar nisi, kako mi se piše.
— Volim poginuti nego praviti pomade!
— Pa šta si namislio?
— Pravo da ti kažem, ništa. Natjerat ću mamu da mi kupi ovdje zemlje. Hoću da budem paor, da se izbarabim sa seljakom. Za knjigu nisam, jer apsolutno ništa više ne razumijem, kunem ti se. U posljednje vrijeme mnogo računah, naučih prilično višu matematiku, pa...
— Pa?
— Pusta dangubica. Pravo veli onaj Englez da je mravlji mozak mnogo zanimljiviji od našega. Dosta razbijah tikvu tim tvojim pitanjima, kako zoveš te trice, i vidim da je najbolje baciti se na posao, pak tu ću naći takozvani moral, to jest zadovoljstvo. Moral i nije ništa drugo. Ko ti kaže da je moralno sve što je korisno, kaži mu da laže, jer nema ni dvojice koji se slažu u tome što je društvu korisno. Takozvani utilitarci nijesu nego sofiste ili pritvorice. Težak, ekonom hoću da budem, hoću da se vratim u stope djedovske, a taj posao mislim da ću brzo naučiti, jer nije težak.
— Mani se, Mirko, ćorava posla! Ekonomija ne nosi, danas je to najgorča zarada, a ti nisi ni radnik ni štediša. Da, čudna li, kudljiva momčeta!
— E, kad je tako, ne znam zaista šta ću. No sa naših pedeset hiljada moći ćemo živjeti kod tebe u Jezercima. Dosmrdjela mi varoš, hoću da umrem na selu. Je li, ujo, gladovati neću?
— Pa neka ti je, moj sinko, kada si već tako dokonao. I ovako može da bude od tebe domovini kaka korist. Ti si najotvorenija glava u našoj fajti.
— Aratos[3] i domovina! Svi su ti tvoji rodoljupci hvalisavi pa mi, ko i ocu, ogorčiše tu tvoju domovinu. Meni je baš svejedno hoće li se u toj zemljici bajati njemački, mađarski ili hrvatski. Dan današnji progovoriše trbusi, moj ujo! Nisam ćaknut, pa da palim svijeću ljudima kojih ne poznajem i koji mi nijesu simpatičniji nego, recimo, Berlinci ili Parizlije. Time neću da reknem da nemaš ti pravo ili da se varaju patriote. Žalosno je i smiješno te... imamo svi pravo.
Ujak Pera razvlači oči i usta, kao da će progutati krmežljivog kočijaša, kola i Jezerce koji se kroz drvlje na modruljastom snijegu smješkaju poput žeravice iza čobanske večere u grmeljku. Konji se popaštiše i zarzaše, kočijaš pjevucnu i pljucnu, te sve štrca bagoš na bunde, a možda i na lica kaputaška. Nadesno u poljani zaštekću kerovi, vijajući zeče. I Mirko se sjeti pričanja pokojnog oca kako ga djetetom baš na tom putu u saonicama jurijahu kurjaci. Sivkasto i srebrnasto nebo stala bosti crna igla — prst — kubeta — krst: jezerački toranj, o kojem Mirko često snivaše. Struže vjetar od Save i zuji poljem kroz kukuruzne patrljke. I evo ih pored starog groblja, evo ih pored sela. Mirku zakucalo srce, te ga sve u srcu zaboljelo.
Kola ostaviše kod zastupnika Perine gostionice i krenuše se pješke, da »iznenade«.
I stane pucati drevni dom Matizevića od poljubaca i cvrljenja masti u kuhinji.
— Alaj je lijep, ala je nađikao, uf, mi paori! Alaj je čistunac, tanan i sjajan ko igla — brblja u suzama izvjedljiva ujna Marija, pomažući nećaku da se preobuče i uredi, pa ga vodi u sobu gdje se pri komovici raskokaše uzovnici: Čulić, jezerački plovan, njegov kapelan Karla Pintorović, stekliš i veseljak na glasu, pa šumar Stojanović, zadrta ljudeskara kojemu natjera vječna šubara uši te stoje okomce kao ušice na loncu. Jedva jedvice posjedaju. Mirka obuzeo umor i stara čamotinja, pa se bezobzirce protegnuo na divanu, pruživši noge u engleskim žutim cipelama i gamašama na stolicu. Nato se gosti kao ušeprtlje i ućutaju. Zadrti Stojanović šeretski namiguje Karli, a slavni kapelan mu još šeretskije odmiguje.
— Hajde, hajde, ne stidi se — govori Matizevićka pred vratima. Da ne vidi pridošlice, novog i — kako scijenijaše — dosadnog gosta, stane Mirko paliti cigaretu i htjede da se okrene prema zidu.
— Što ti je, Mirko? Evo ti Jelice u sobi!
Novaković se tek sada sjeti na svoju sestričinu koje nikada ne viđaše. Skoči kao poparen. Stid ga, jer je od prirode vrlo učtiv sa ženama kao svi koji ih ne traže nego ih samo tajno željkuju.
Slavnomu se Karli kapelanu kao prištucalo, te svi prsnuše u smijeh, a kum parok gura smijućke Jelicu:
— Ta poljubi, ludice moja, tog varoškog djetlića! Svoji ste.
A ona stisnula usta, oborila krotki pogled, te se ne vide velike oči iza svilenih, vlažnih trepavica, pa čimka ovelikim ružičastim rukama po krasnoj pregači, narodnom tkivu iz Županje.
— To je ona, to je ona! — zapjevalo u Mirku te osjeti prijatne iglice po tijelu i hladno na tjemenu. Oko Jelice kao da se zakolobariše pokućstvo, lampa, slavni Karla Pintorović, zadrti šumar Stojanović, Pero brkajlija, blijeda žujica Čulić i rumena tetka Marija. Baš kada donese u sobu mirišljivu čorbu, spopadne čudnovati Mirko Jelicu ispod ruke i odvede je u drugu sobu. Sve se zapanjilo. Slavni Karla stao šeretski namigivati zadrtom šumarčini, a Stojanović mu još šeretskije odmiguje. Da se ne ohladi čorba, virne nestrpljivo na vrata ujak Pera i vidi Mirka kako joj cjeliva ruke, i čuje kako joj guguće:
— Moraš, Jelice, moraš, jer ja te ljubljah premda te vidjeh samo u snovima.
— Ćutite, ćuti, Mirko: tata je tu!
Pošto mladež došla da blaguje, nabaci se slavni Karla Pintorović:
— Ej, gospodin Mirko, gdje nađoste u to zimsko doba višnje te namazaste Jelici obraze? Ali... varoška posla!
A Mirko se sav preobrazio. Ko da poraste za lakat.
— Našo višnje il ne našo, al ta je jagodica rasla da zarudi za mojim kalpakom — veli Mirko, a oči mu blište kao u dobra konja poslije košije. — Sit sam leventovanja i smrtovanja. Život, nov ćeš mi život dati, Jelice!
— Nu a što veliš ti, Jelo? — veli smijućke otac.
A Jelica strugnu u kuhinju, pa na dvorište, pa u baštu, premda je snijeg do koljena. Vidi kako se otvara jedan prozor, a kroza nj se nadmeću, pucajući u oblak, slavni ćalov i kapelan Karla, i njen smušeni i lijepi bratić. A otac u to već i zapjevao sa šumarom i parokom onu njenu: »Milkina kuća na kraju, na kraju kuće psi laju...« Razumije se, mjesto »Milkina« kažu »Jelina«.
Došavši zorom u svoju sobu, bijaše Novaković gotovo zlovoljan. Boli ga glava, pa kvasi čelo hladnom vodom. Ne poima kako se njemu, tromome i samotnome, moglo sinoć ono desiti. Pa još onako ludo, na glumačku! Kada se samo sjeti, osjeća topli stid u licu. — Kaki sam ja čovjek? Ja se ne poznajem i nikoga ne poznavah ko bijaše tako nepromišljen, tako djetinjast, tako... bijedan...!
Gleda se u ogledalo kako sjedi u naslonjaču pogružen, sa staračkim, presitim izrazom, i budne mu krivo na svoju iglastu spoljašnjost. Sjeti se da je pridobio Jelicu kao glumac, kao treće, njemu samome nepoznato lice, i tek što bude opazila da ju je opsjenio, tek što padne iz neprirodne uloge...
I vrti mehanički na prstu prsten koji dobi sinoć, i sluša, kako kukuriču orozi, ševeljaju guske, ržu konji. Umiruje ga to glasno buđenje živine. Zazvonilo na Pozdravljenje, i osvoji ga umorno spokojstvo, mir.
Legne i osjeti da je u njenom krevetu. Osjeti toplo u srcu i u očima, svega ga obuzme slatki, slatki miris duše djevojačke. Opazi na čiviluku njen šešir i uzme ga u krevet. Poljubivši i privinuvši ga na grudi, osjeti bol. Ozlijedila ga iz šešira dugačka igla od čelika, okruglim držaljčetom od rubina. Izvuče picot iz šešira, i opazivši na košulji krvavu mrljicu koja dođe sa ranice tik srca — osvoji ga drhat. Grčevito pritiskuje iglu i čisto ne vjeruje svojim očima da se tom sitnicom mogaše i gore raniti, da se mogaše i — ubiti.
... Ubiti... Ubiti... Ubiti...
Iza očeve kobne propasti činjaše mu se i smrt nešto strahovito, nešto tragično, a evo smrt je igla, iglica — smrt mu je evo u rukama...
Već ju htjede baciti i ugasnuti svijeću, ali u taj par obleti ga misao da bi jednim pokretom bijele i mršave ruke sa tom gvozdenom, mrtvom stvarcom mogao umrijeti...
... Umrijeti... Umrijeti... Umrijeti...
I gleda sebe na odru. Blijed je; miran, besvjestan plamen blijedih svijeća; blijed plač, blijeda, besvjesna Jelica, blijeda, besvjesna majka; blijedo, besvjesno naricanje zvona; blijed i nijem grob, blijed i nijem pepeo; blijeda, nijema i besvjesna smrt...
... Smrt... Smrt... Smrt...
Grčevito drži iglu, zuri u nju, zuri i zuri, pa mu se prividjelo da se ta mrtva i gvozdena stvarca ugrijala, da se obrće i migolji kao smrznuta zmijica. Pomisli na Evu, na raj, na zavodnicu, i nešto ga neodoljivo vuče da vidi, da pozna, da zna.
... Poznanje... Poznanje... Poznanje...
Uto začuje za zidom šapor. Osluhnu: Jeličin glas. Sirotica šaputaše snivajući — možda o njem! I opet skarešno zuri i zuri u njenu iglu — i da bi to ništa moglo pomutiti sreću njegova slatkog gondžeta — to ništa...
... Ništa... Ništa... Ništa...
— Ne, to nije možno, to ne može biti!
I osovi gvozden vlas nad srce. To nije rubin, ta je kruglica tvrda, hladna i krvava zmijska glava, tvrdo, hladno i krvavo zmijsko oko. Šiljkom dirnu kožu. Malacko pritisne: gotovo nikakva bol. Zar to da je smrt? Ili zar između tog mjehura, života i smrti, ima razlika? I pritisne nešto jače, jače... Još ništa! Da vidi nemogućnost, da gucne iz lotinjastog kaleža sjajne smrti, da zaroni u vječnu, vječnu tajnu, u vječni Sabat...
Osjeti na koži rubin, štrecnulo ga i bacilo sa ležišta. Stane badoljati i drmati teškim hrastovim stolom. Hoće da izvuče iz srca iglu i sve jauče, jauče:
— Igla... Igla... Igla...
Padne nauznačke, osjeća oštre igle u žilama, u mozgu, u očima, u usnama, na koži i šapuće:
— Igla... Igla... Igla...
A u taj mah dotrčao ujak Pera, i učas stade ga pomaganje:
— Ajme, Jelo, Jelo, nesrećnice, dođi ovamo!
Jelica se trgne iz zlaćanog sna, prebaci ogrtač i dotrči u pašmagicama, a sjajan joj smiješak još sniva na krupnim grahorastim očima i jagodastim usnama.
— Ko ti reče, pusnice prokleta, da metneš svoj prokleti šešir u njegov krevet? Što ga ne uze u svoju sobu? Gledaj, gledaj Mirka! Probo si srce, lijegajući u krevet, prokletom iglom na tvom prokletom šeširu, orjatska djevojčuro!
Ona se ustobočila, obeskrvila, okamenila. Gleda zaručnika koji se u posljednjem trzaju pružio šarenim sagom, gleda mu u crvenu mrljicu na prsima. Požutio kao jaglac, nos mu se uiglio, pa ju probada svojim posljednjim, iglastim pogledom. Jelica padne preko njega, ljubeći bijele grudi i vrelu ranicu, i stane luđački kukati i previjati, da padoše iz ruku ključevi, sve tamo preko seoske pijace, klisaru Očevčiću:
— Kuku mene! Igla... Igla... Igla... Igla...!
| Povratak na vrh stranice. |