I. Odkrovenje kako ga zasnivaju sljedbenici triju jednobožačkih vjeroispovijedi.
I. ODKROVENJE KAKO GA ZASNIVAJU SLJEDBENICI TRIJU JEDNOBOŽAČKIH VJEROISPOVIJEDI.
[uredi]KURAN, Knjiga Muslimana, bila je prenesena Poslaniku, pasivnom instrumentu Odkrovenja, onako kako postoji na nebu, za svu vječnost, na čuvanoj Ploči (LXXXV, 22). Predstavljena nam Knjiga jest, dakle, prema Tradiciji, najpostojanija, replika božanskog arhetipa, odkrivena od Allaha, u preciznoj formi, literarnoj, koja nam je pristigla. Ona čini u sebi samoj jedno čudo:nju nije moguće oponašati (II,23). Čujmo Massignona:"Tekst kurana se predstavlja kao jedan nadprirodni diktat zabilježen od nadahnutog Poslanika; jednostavnog vjesnika zaduženog za prijenos tog amaneta, on je uvijek smatrao njegov književni oblik kao vrhunski dokaz svog osobnog proročkog nadahnuća, čudom stila koji nadvisuje sva prirodna čuda. Poslanik Muhamed, i svi Muslimani u njegovoj sljedbi obožavaju u Kuranu jednu savršenu formu božanske Riječi; ako je Krščanstvo, temeljno, prihvašanje i imitacija Krista, prije prihvaćanja Biblije, Isla zauzvrat jest prihvašanje Kurana prije imitacije Poslanika*." Ali ovo novo "Odkrovenje", "jasnim arabskim jezikom" (XVI, 103) dolazi također "potvrditi" predhodno Odkrovenje sadržano u Tori i Evanđeljima. Zato su sinovi Izraelovi i Krščani nazvani "ljudima Knjige". S druge strane, vjerujući ljudi svih triju jednobožačkih vjeroispovijedi , priznaju u Abrahamu, svog zajedničkog oca. Prema židovskoj tradicijim poruka nadilazi osobu proroka kojem je bila upućena. Proroci Starog Zavjeta smatrani su port-parolima, tumačima i instrumentima Božjim. Oni su prenosili, dakle, božanske poruke putem svojih uobičajenih sredstava da bi stvorili i izrazili slike i ideje. Krščani su na istoj točki gledišta, ali oni u Kristu vide mnogo više od proroka i čudotvorca; on je sama i otjelotvorena Riječ Božja. Isus nije došao s Knjigom, on jeste vječna Riječ, rođena od Oca, cjelokupne vječnosti; on se utjelovio i pokazao ljudima. Zbirka tekstova koji čine Novi Zavjet bila je završena tek sredinom II. stoljeća *. Citati koji se susreću kod Otaca Crkve i aluzije u liturgijskim čitanjima pokazuju egzistenciju, zbirki koje, općenito, nisu drugo do utvrđivanje oralne predaje. Ti tekstovi su, prije svega, "svjewdocima" istinitosti Isusove osobe i njegovog nauka. Crkva je rođena iz grupa prvobitnih krščana, ujedinjenih u istoj vjeri. Evanđelje, to jest "dobra vijest", bila im je prenesena pod imenima četiriju sastavljača koji su govorili različite jezike i imali različito obrazovanje; originalni tekstovi nisu sačuvani i ne zna se kojim dijalektom su bili napisani. Bez velikog je to značenja jer, Krist ostaje, za Krščane, i to sve do svršetka vremena, jedna živa i djelujuća osoba.
