Hrvatski jezik, moj grad

Izvor: Wikizvor
Traženi grad je tvoj jezik.
Krik majke dok te rađala
upio si, i mlijeko sa zmijskim
svlakom , i raspuknuće tla
kojim si išao, tutanj bujice
dok je slamala stoljeće
slušao si; pojao i mučao
i gromoglasno svoju pečal
S duše u zvijezde bacao.
Zora otud umiva li lice.
Oganj ljuveni otud prži te.
U njemu ti dom zaštitničkih zidova.
Ali ti hoćeš kad te štiti
od kaosa i kad ti čelo
zaklanja od užasa, samoće,
i kad te u sjajne ponore vodi
I kad tobom kao val prolazi
Bez traga, ti hoćeš riječ,
Bez pečata i bez krinke,
Bez ograda i opsada. Blagu
i odlučnu ruku, zvuk kojim je
sve počelo. Ali kako? Kako iznad
vrhunaca, ponad blještavila, ponad
duše? kad postojiš jedino u njemu.
I ne trudi se shvatiti sve to.
Majčinstvo je iznad svega.
I ptica, i kadulja ljekovita,
i znani okus meda, žaoka ose.
Istrajni medvjed, ponos tvoj,
žežen kamen s tobom su u njemu.
U njemu možes slobodno disati,
disati u svakoj riječi, disati sa svime.
Njime tvoje biće, tvoj narod do
čela svijetu svijetu doseže iz gusala,
iz muka i jauka, iz kamena lomnog,
postaje glasom u kojem čežnja sviće .
Tako sjedinjeni i osovljeni u hrvatskom
stoljetnom muku uronjeni u prpošne zore,
u svitanje koje je ravnoteža tvojem traženom
gradu. Zora gdje duboke ulice tišine leže
u svakoj naprslini vidokruga, riječi prešutane.
Zagazi onamo i čut ćeš jasan tutanj epohe.
Treba ga samo upiti, žudno, i onda gasan
od hrvatske jeke s prvim vjetrom razvijati .
Koji ne uspiju čuti, neće ni shvatiti. Nek' mirno
svoju oru njivu, nek' blaženi sniju. Tvoj obzor
žari se u glagolu, koji tutnji, koji ječi, koji smrti
vraća odjek, koji te na blistave trgove tvog jezika
izvodi. Pođi, oslušni, romor svjetine ondje ima
bilo kojim ječi svemir, kojim utišana porađa se
hrvatska muka, kojim u cvast otvara se ta bol .
Ondje su tvoje zore i tvoji smiraji, tvoje bilosti.
Ondje se tvoj traženi grad, otopljeni kristal
duše slijeva u jedinstven slog, u dugi stisak
ruke. Ondje i tvoja riječ kao brazda za plugom
otvara se i porađa s bremenitom hrvatskom fugom.